Nakon razgovora sa Slavenom, vama možda poznatijim kao Lunar, za početak si nekako mislim, kako bi bilo kul da sam imala takvog profesora u školi!
Iznimno je ugodan sugovornik, s velikom paletom znanja i interesa Slaven Kosanović – Lunar jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih crtača, ne samo na našim područjima nego i šire. Svu svoju pubertetsku energiju odlučio je usmjeriti u nešto konstruktivno, i to je bilo crtanje. U jednu ruku bilo je trenutaka kada je to možda bilo malo vandalistički, ali svakako je postalo estetska nadopuna koja i danas živi na toliko puno zidova širom svijeta.
Iskoristila sam priliku da porazgovaram sa Slavenom o njegovim početcima i razgovoru smo se dotakli svega, od pustolovina po raznim svjetskim festivalima do stanja danas, čak i Facebooka i reklama. Slaven i dalje marljivo i predano radi, u želji da nam svijet, ili baremu ovu našu mikrolokaciju, ponekad pretvori u super mjesto sa najkul grafitima i muralima.
*Slaven Kosanović – Lunar
► Za početak mi reci kako bi se zapravo identificirao; kao street artist, grafiter, umjetnik. Tko je Lunar?
Lunar: Meni je najlakše reći umjetnik, jer to objedinjava sve navedeno. Crtam i volim crtati, i to je osnova od koje polazim. Osnovni alat mi može biti olovka, cigla, blato, borovnica, kap vina, kap kave, flomaster, tempera, bojica, što god. Ljudska potreba zahtjeva trpanje svega u ladice, jesi ovaj ili onaj. Kada bi trebao birati, onda je umjetnik nešto što objedinjava i dizajnera, slikara i fotografa i pjesnika… Zezam se za ovo zadnje, tako djeluje najjednostavnije. Premda riječ umjetnik sama po sebi zvuči pretenciozno.
► Po struci si zapravo grafički dizajner, jel tako?
Lunar: Po struci sam nezavršeni student grafičkog faksa.
► Objasni nam malo tvoj razvojni put. Kako je sve krenulo?
Lunar: Moja poslovna priča je zapravo vrlo jednostavna. Desetak godina, u 90-ima, radio sam grafite za gušt, a isto tako sam paralelno radio komercijalne grafite kojima sam pokrivao troškove boje, putovanja, života…
U tom periodu sam naučio komunicirati s ljudima, s klijentima uspostaviti iskreni odnos, bez susprezanja, bez obzira na to što je netko na višoj poziciji, dogovarajući sve direktno jer nismo imali posrednika. Najčešće smo moj najbolji frend Krešo (2Fast) i ja komunicirali s klijentima iz različitih miljea, i to je bila inicijacija kroz koju smo upoznali dosta gradova i ljudi. Jedna stvar koja me smetala je to što smo prihvaćali sve što su nam ponudili, odnosno što su nas tražili. I kod nas i vani vidim da to ljudi i dalje u ovom fahu rade. Iz tog razloga sam potražio stalni posao, od 9 do 5, koji će mi donositi sigurna primanja. Kako je Krešo već radio kao grafički dizajner u studiju ‘To Je To’ Miljenka Bublića, tamo još od 92., tamo sam prvi put vidio one vodenkaste markere, airbrusheve i prve programe.
► Koliko si imao godina, koji je to period bio?
Lunar: 14 godina sam imao kada sam prvi put uzeo sprej (89.), tako da sam od 89. – 93. filao slova koja je 2Fast zacrtavao. Kada je on dobio posao, onda sam prvi put imao priliku vidjeti kako izgleda dizajnerski studio, i to mi je bilo jako cool, ali sam tek krajem 90-ih shvatio da moram naći stalan posao koji će me izdržavati da bi mogao pritom nastaviti ono što volim, kako bi odijelio ono što želim od onoga što ne želim.
1996. sam stupio u kontakt s osobom iz Amerike koja je vrtila sve kvalitetne grafitere na jedinom portalu koji je tada postojao, to je bio prvi kontakt s inozemnim tržištem i konkurencijom. Jedna osobina za koju mislim da je tada bila bitna je radoznalost, ona mi je omogućila da idem dalje. Druga osobina koju sam stekao kroz godine je perzistentni rad, koji nekad malo graniči s fanatizmom i koju sam dobrim dijelom pokupio od kolega izvana, posebice iz Njemačke. Volio sam komunicirati s ljudima izvana. Zapadnjačke scene su bile vrijedne i polučivale su puno bolje rezultate nego kod nas. Tu sam shvatio da talent može biti inicijalna energija, ali ne može konačni rezultat biti zasnovan na talentu, to je prazna priča. Nagledao sam se puno talenata koji nemaju veze s time danas.
Početkom 2000-ih počeo sam raditi po malim firmama i studijima, na poslovima koji mi se nisu sviđali, ali su bili dobra prilika za doraditi osnovne korake u kreiranju putem produžene ruke – kompjutera. Nakon godina rada po manjim studijima, završio sam u McCannu, oglašivačkoj agenciji, i to je bila zadnja stanica, tada sam već osnovao obrt i odlaskom od tamo sam samo nastavio raditi ono što sam uz stalno zaposlenje uvijek paralelno prakticirao.
Drago mi je da sam ustrajao u tome. Kada se sjetim tih davnih dana sam pričao s prijateljem iz hip hop miljea s kojim sam odrastao, DJ Phat Philliem, i pitao ga što misli o tome da se prebacim u glazbenu produkciju. Rekao mi je da nastavim u tome u čemu sam dobar i da uopće ne razmišljam o odustajanju. To mi je jedna od dražih verbalnih podrški vršnjaka iz tog doba, dobro je sjela u momentu malodušnosti.
► Sad kad si već spomenuo Philliea i domaću hip hop scenu, što misliš, je li ona pomogla popularizaciji grafita? Osim toga, pojasni nam kako je iz tvoje perspektive nastajala ta zagrebačka scena?
Lunar: Ne, hip hop kultura nije pomogla popularizaciji grafita, nastavljajući se na tradicionalnu priču iz NY-a, mislim, ta muzika imponira mladom čovjeku zato što je drska, otvorena i bez kompromisa. Taj žanr je najbolje ocrtavao naše karaktere u to doba, jer mi nismo trpjeli ni cajke ni kretenluke, bili smo klinici koji smo voljeli svoje okruženje, živjeli smo u čudnom balonu koji je bio smjesa svega što se tada dešavalo, ali smo cijenili ljude prema tome kako doprinose dobrobiti društva, što stvaraju i kako rade, a ne kako se češljaju, koje su boje i gdje se mole. I sad mislim da je kanaliziranje neizmjerne energije koju klinci imaju, pogotovo u pubertetu, super stvar. Radije u nešto konstruktivno umjesto u tučnjavu, razvaljivanje tramvaja i urlanje po stadionima i ulici. Usmjeravanje u rap muziku, breakdance, crtanje grafita, je nešto što je nama bilo blisko i to nas je najviše palilo. Puno godina kasnije sam došao do nekih starih dokumentaraca i tekstova o starom NY-u i tu se puno bolje kuži kako je to stvarno izgledalo. Mi smo to romantizirali, da je tamo bilo super, da su se svi veselili i družili, međutim, oni su se mlatili, krali si tenisice, sprejeve, prebijali se na mrtvo ime, drogirali se, nešto potpuno divlje i suludo, s čim mi nismo imali veze. Ali činjenica je da su ipak uspjeli cijeli taj gang movement prebacili u nešto konstruktivno i na kraju krajeva iz toga sebi osigurali živote i izabrali da budu kreativni, a ne destruktivni majmuni.
Mi jesmo tu i tamo radili neke logotipe i covere albuma, grafite za spotove, ali generalno ništa od toga nije napravilo bitan pomak. Napravili smo zidova i zidova, ali niti jedan taj zid za sebe nije ključna stvar da bi se grafiti popularizirali. Tada je postojao fanzin ZGB Kaos, koji je komunicirao dio priče užem krugu ljudi koji su pratili grafite. S druge strane, ja sam bio poprilično lajav i nikad se nisam libio odgovoriti ljudima što me pitaju. Bili smo interaktivni, znali samo jako puno ljudi, i preko škole i sa strane. Možda je pomoglo i to što smo se često sastajali na Trgu i tu su više-manje prolazili klinci svih kvartova i preko toga smo praktički imali portal za ulaz na zapad, istok, jug, sjever, ovisno s kime smo se družili. Tuda su prolazili i ljudi iz drugih gradova. Zatim, preko tadašnjih časopisa, koje smo dobivali, postojale su i adrese preko kojih smo razmjenjivali fotke radova,a od pojave interneta se razmjena povećavala iz godine u godinu. Tu smo već debelo išli po vani, ja sam stvarao kontakte i zbog želje da vidimo što je iza dvorišta, izvan horizonta, da vidimo što se tamo dešava, kako ljudi tamo rade, svaka scena ima neka svoja pravila, imali su majstore koji su imali već izražen stil. Nisu oni bili puno stariji od nas, ali imali su puno veću volju i ozbiljnost. Nama je najbitniji bio München, koji je imao fenomenalnu scenu krajem 80-ih, početkom 90-ih, sa 6-7 brutalno dobrih protagonista. Nama je bilo sjajno tamo odlaziti vidjeti taj svijet na dlanu, tamo je preko Loomita, hodajuće graffiti enciklopedije, dolazilo puno stranaca, sa svih kontinenata. Ti ljudi su puno putovali po svijetu, i meni je to super zvučalo kao klincu i jedva sam čekao da se otisnem i sam, trebalo mi je dosta godina ali smo zato zujali Europom, busevima, vlakovima, autima..
► Ta sva putovanja i odlasci, to su sve bile samoinicijativne aktcije ili su vas već tada pozivali da sudjelujete ?
Lunar: Bili su to većinom festivali, ali u startu te nitko ne zove. jer te nitko ne zna. Treba puno vremena i puno žganaca za prožvakati dok dođeš do nivoa da netko prepozna tvoj trud i rad i originalnost. Kad si klinac nemaš niti jednu komponentu od toga, i dijete si koje traži pažnju i mogućnost da se etablira, u svijetu koji mu se sviđa i koji simpatizira, i traži način kako da to napravi. Vidim da danas klinici imaju vrlo sličan problem i dileme koje smo mi imali tada. Neki dan sam dobio mail od klinca iz Londona koji me zamolio da mu pogledam radove. Takvi mailovi dođu s vremena na vrijeme. Moj je savjet, nemoj dizati glavu od stola i radi, radi i radi pet, deset godina se ubijaj od posla. Pa kažu “daj mi neki uzor”, ok, evo ti linkove pa pogledaj. “Pa dobro, je l’ mogu dobiti nekakav like, kao nitko od autora sa mnom ne razgovara tako iskreno”… Što ti vrijedi tu neki like, tu su imaginarne jedinice vrednovanja koje apsolutno ništa ne znače, nemoj trošiti vrijeme uludo, nego se primi posla i zasuči rukave, to im kažem. Nama kao klincima je rijetko tko od inozemnih kolega nešto objašnjavao.
► Jesi li nakon godina rada i odlazaka na festivale ikada razmišljao da to možda upgradeaš, u smislu da si razmišljao o agentu s kojim bi ti sve to bilo lakše ?
Lunar: Imao sam agenticu u Londonu, s kojom sam imao suradnju od nekoliko godina. Od tada nisam tražio agenta, ali uvijek sam otvoren za prijedloge, naravno. S jedne strane su osobni agenti super stvar, a s druge strane, svaki zadovoljni klijent, svaki prijatelj, svi ljudi s kojima imaš pozitivna iskustva su ti isto tako i agenti. Do 95% posla dolazim preko preporuka. Ljudi žele raditi s nekim u koga imaju povjerenja ili tko je radio s nekim kome vjeruju.
► Od svih tih putovanja, festivala i stvaranja vani, daj nam neku priču, iskustvo koje je bilo najposebnije, ili najbizarnije, ili jednostavno “wow” ?
Lunar: 1999. sam prvi put išao u Nizozemsku, i frendovi koji su živjeli tamo su me zvali i sami su mi platili put. To je bila lijepa prijateljska gesta, s obzirom na to da su i sami bili klinci studenti. I kako im se nije dalo zezati s ambasadom i potvrdama, jer smo mi tada trebali dobiti vize, ja sam uzeo kartu do Düsseldorfa i nakon 22 sata mrcvarenja su me dečki iz Nizozemske došli pokupiti autom, i još 5 sati vožnje, a natrag sam išao vlakom do Düsseldorfa, jer se nije kontroliralo na granici. Crtanje i druženje tamo mi je bilo jedno od ljepših iskustava.
Crtanje mi je nekad bila satisfakcija, samo radi crtanja i to je bilo to. Kasnije, kroz godine, sam skužio da to crtanje ipak nešto čini, neke mikropromjene, uspostavlja komunikaciju i ljudi se kroz aktivnost zbližavaju. Mislim da je to korisno u razbijanju predrasuda i mislim da mlađe generacije nisu sklone slušanju, kao što nismo bili ni mi, ali mislim da gledaju što se dešava i da svjesno ili podsvjesno mogu ići imitirati takve stvari, i onda mi je puno draže da vide nas crtače iz raznih zemalja, generacija i miljea kako radimo zajedno. Mislim da će tako i iz toga puno prije izvući nešto pozitivno, nego da vide dva kretena kako se tuku ili političare koji šibaju poruke mržnje preko medija.
► Što bi rekao, koji ti je grad imao najbolji vibe za rad ?
Lunar: Teško mi je reći, mislim da najbolji vibe, odnosno gradovi gdje mogu najduže ostati, u Europi su sigurno Amsterdam, Barcelona i London, a što se tiče izvan Europe, New York, Seoul i Tokio vjerojatno. Nisam čovjek koji želi suludu avanturu pod svaku cijenu, privlači me uređeni sistem i sigurnost. Svako putovanje mi je veselo i drago. Mi živimo na relativno malo kvadratnih kilometara, a imaš toliko toga za istražiti i pogledati.
Kako mi je otac rođen u Valpovu, kao klinac sam već dosta gravitirao prema Slavoniji, prema Osijeku, koji ima crtačku scenu. I dosta sam ljudi vukao tamo i dan danas to prakticiram, puno ljudi nikad nije bilo tamo i to mi je totalno nevjerojatno, to nije tako daleko. Kroz godine sam shvatio da me puno više vesele rute koje autom mogu prijeći, jer me i dalje malo frka aviona, i ne volim ga kao prijevozno sredstvo.
► U posljednje vrijeme, od lokalih festivala za koje znam da si bio na njima sam zapamtila ReThink u Sisku, 43Jam manifestaciju, Mokošicu.. Kako gledaš na te lokalne manifestacije, koliko ti one znače?
Lunar: Ti jamovi u blizini me jako vesele, jer svi oni ovise o nekom pojedincu, koji to vole i žele napraviti. Oduvijek radimo te stvari, od 90-ih smo Fast i ja išli u manje gradove. Dogodile bi se situacije gdje su dvije cure htjele organizirati festival, skupile su mali budget za boje, i naravno da ću se odazvati na takvo nešto, super su mi takve inicijative. Kada sam s frendom Mićom iz razreda ’92. bio u Osijeku, i vidio prve krećem rađene grafite na Jugu 2, to mi je isto bila motivacija da se vratim i da tamo crtam. Isto tako su kasnije frendovi odande dolazili ovamo puno puta. Ista je stvar bila s Rijekom i Splitom primjerice. Ljudi kod nas često imaju percepciju da se sve dešava u Zagrebu, a to nije točno. U Orahovici se dešava Ferragosto jam, koji je narastao iz malog festivala. U Splitu su bili odlični festivali Style assassination pa Xstatic. Sarajevo je bilo domaćin Balkan Expressa, Beograd Devetke, Ljubljana Supa jama, primjerice. Marko Boko s Brača radi Graffiti na gradele, i prvi put sam bio dole, i super je da se tamo nešto radi. Prije toga bili smo i na Lošinju, frendica je radila festival tamo. Tih festivala je stvarno bilo svugdje, i oni su ovisili o privatnim zahvatima nekoga tko bi preko svojih leđa primio na sebe teret organizacije.
Tako smo isto bili i na Visu, došlo nas je dolje 7-8, uspjeli smo ostvariti suradnju s gradom, gdje smo ofarbali boćalište, bus, koji je prometovao između Visa i Komiže, to je bilo još 2000., pa smo išli s Visa na Velu Luku kod frenda Ive i njegove ekipe koja je crtala. Mislim da je ta decentralizacija krucijalna stvar, i ne mogu se svi gužvati u grad, bitno da se razvijaju kvalitete u svakoj sferi u svakom gradu i podneblju, da ljudi jednostavno moraju sami stvoriti sadržaj. Intelektualno vlasništvo je nešto što je diglo na noge velike gradove vani (ali ne samo to), muzika, film, zabavna industrija, koji su dosta bitni činitelji i dosta su zanemareni kod nas. Ne moraš biti velika zemlja da bi uspio. Ti ni iz čega stvaraš nešto, mi smo počinjali kao mali alieni, nitko nije znao za nas, radili smo mic po mic, nismo imali pretjerane uzore (bilo je par crtača 80ih u Zagrebu), ali nije tu bilo puno neke evidencije o radu kada smo mi stupili na scenu. To je sve bilo simpatično u to vrijeme, ali nije ostavilo puno traga. Dosta mojih prijatelja iz te generacije s kojima sam dijelio svjetonazore ne crta više, ali se i dalje tako družimo i dalje imamo slične stavove po tom pitanju.
► Kako danas, iz svoje perspektive, i dugog staža, vidiš današnju crtačku scenu u Hrvatsoj?
Lunar: Današnja crtačka scena je obećavajuća, i nadam se da će i dalje ići u tom smjeru. Kod nas je scena odraz globalne scene, gdje se dogodio boom street arta, mada boom traje još od 80-ih. Već 2000. godine sve zemlje trećeg svijeta su imale svoje pionirske scene, svoje prve writere. Pojavom konkretno Banksyja, Sheparda Faireya i društva, oni su se počeli više hvatati medijski, i više izlaziti vani. Tu su klinci s Akademije dobili poticaj da se uhvate spreja i kista i velikog formata, shvatili su da ih to može puno više lansirati i da je puno vidljivije nego da rade u četiri zida. Scena je time dobila jedno bogatstvo, jer su se pojavili ljudi koji imaju što za pokazati od vještina. Granice su pale, kreativnost je dobila krila, i to se reflektiralo kod nas.
► Misliš li da tvoj rad utječe na okolinu, na neke nove generacije?
Ako utječe barem i minimalno, veselilo bi me. Mislim da utječe donekle. Ne mislim da sam novi prorok, ali dok god imam energiju, probat ću čim snažnije vući u smjeru pozitive.
► Da ste dotaknem nekog od radova. Na primjer ovaj zid koji si radio u Mokošici, kakva je tvoja neka reakcija, što misliš da bi klinci od toga trebali povući, zaključiti?
Lunar: Kada sam razmišljao o temi, prvo sam mislio o Dubrovniku no zadiranje u tradicionalne teme nije baš moj način komuniciranja, jer mislim da su te teme prožvakane puno puta. Htio sam izabrati univerzalnu temu, uzeo sam Star Wars, vidio sam da snimaju u Dubrovniku, i bilo mi je interesantno, jer kad sam bio mali, tata me vodio gledati ih i bio sam fan.
To je klasična priča na temu sukoba dobra i zla, i mislim da taj odnos zapravo pokreće svijet. Kroz Ratove zvijezda to je prikazano jednostavno, nijedan lik nije crno /bijeli i to je očito kod ljudi, da su kompleksna bića, podložna skretanju s puta. Ljudi kao da imaju termostat u sebi, nekad mogu napraviti kompletnu svinjariju, a u drugom momentu se mogu iskupiti. Nitko nije savršen, svima se može desiti glupost. Iz tog razloga je mural postao priča o Star Warsima, koju sam htio prikazati na velikom formatu. Zid je trebao biti manji, no dobili smo veći budget pa smo Lonac i ja otišli dolje i složili to. Ima i kratki opis ideje ispod fotke murala na Facebooku.
Klinci će to vjerojatno gledati kao dekorativni moment, na zidu iza stražnje strane škole. Možda će se jednom netko zainteresirati, potražiti objašnjenje, možda to nekom bude značilo. U svakom slučaju, draže mi je da na tom zidu budu Star Warsi, a ne kukasti križevi i ušata ‘u’ i kojekakve druge svinjarije koje su bile dok smo mi došli tamo. Klincima treba dati jedno humanije okruženje, gdje kad oni vide dva starija lika kako crtaju, možda dobiju motivaciju i požele ići tim putem. Ne mora biti, ali želim vjerovati da je tako.
► Što misliš o trendu da street artisti postali celebrity? Kao, prvo su bili underground art scena, nepoznati i anonimni, pa su se probili na naslovnice mainstream medija ?
Lunar: Riječ celebrity u ovom slučaju mi je malo neprimjerena, zato što svi ljudi koji se ozbiljne bave ovim poslom znaju da je to 95% šljakeraj, i 5% kreative, bez pretjerivanja. To je posao u kojem si prljav, znojan, koji je mučan, koji radiš u raznim vremenskim uvjetima i raznim intervencijama sa strane uz svakakve reakcije, i malo je toga glamurozno. Ako si poštenim radom želiš osigurati egzistenciju, to zahtjeva ekstra trud. To podrazumijeva da ti ljudi rade kada se drugima ne radi, to su ljudi koji možda malo graniče s fanatizmom. Trenutni medijski istupi su dobrodošli, ja nemam ništa protiv toga da budem nagrađen za svoj rad, i to se dogodilo sada, nakon 25 godina rada, a ne onda i odmah.
Cilj mi je raditi što hoću i kada hoću, ići gdje hoću i podupirati stvari za koje mislim da su dobre. Jako me veseli da mogu otići na 5-10 neplaćenih festivala nakon što sam odradio projekt koji mi je donio neku financijsku korist. Prekratko smo na ovom svijetu da bi to trošili suludo.
► Imaš puno fanova na društvenim mrežama, ljudi prate tvoj rad, vidiš li to kao platformu za utjecaj?
Lunar: Ako mislim da imam nešto korisno za reći, za podijeliti, ako mislim da bi to ljudima pobudilo neke dobre emocije, gurnulo ih u nekom novom smjeru i otvorilo neke prozore da bi im ušlo više svjetla, ne libim se to napraviti. Nastojim biti kritičan, ali nastojim biti pozitivan. Mislim da svijet nije pretjerano lijepo mjesto, mislim da nikad nije ni bilo, ali dok god smo tu, mislim da trebamo izvući ono najbolje iz sebe i učiniti ga što boljim za sve koji u njemu borave.
► Postao si zaštitno lice za neke brendove, mainstream mediji te dobro znaju, ali nekako imam dojam da ti manjka neke strukovne/akademske prepoznatljivosti i priznanja. Smeta li ti to?
Lunar: Cijenim formalno obrazovanje, ali bio sam nediscipliniran po tom pitanju. Smeta me puno stvari u društvu, primjerice, zloća i jal, nepoznavanje vlastite povijesti, apatija, korupcija, agresivnost i primitivizam, ovčji pristup prema manipulatorima, a o tome da li me netko doživljava kao dio struke ili outsidera ne razmišljam previše.
► I na kraju, otkrij nam zašto Lunar?
Lunar: Lunar Jetman, igrica na Spectrumu iz 1980.-ih. Kad smo bili klinci, u graffiti svijetu je bilo cool uzeti pseudonim koji dobro zvuči i pod kojim više nisi mali pubertetlija već neki imaginarni super heroj ☺
Razgovarala: Sanja Nikolić (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
fotografije: Ivo Kosanović, Artez, Rea Berger, Lunar
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
