Hvaljeni kipar Mak Melcher otvorio nam je vrata svog atelijera, u kojem promišlja radove koje smo imali prilike gledali na njegovim brojnim samostalnim i skupnim izložbama. To se pokazalo kao sjajna prilika za razgovor, ne samo o spomenutom prostoru, u kojem njegove apstraktne ideje dobivaju fizički oblik, već i o brojnim drugim temama kroz koje smo nastojali proniknuti u njegov stvaralački proces, te se osvrnuti na isprepleteni umjetnički i životni put.
Melcher je svestran umjetnik koji uz vlastiti umjetnički rad predaje u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, iskustvo je gradio radeći u Ljevaonici umjetnina Ujević, bio je konzervatorski suradnik, pohodio brojne rezidencije u Hrvatskoj i inozemstvu. Izuzetno intirigira što je bio asistent velikoj kiparici Mariji Ujević Galetović, a to je još uvijek, nakon više od 14 godina, eminentnom kiparu Daliboru Stošiću. Sada, nakon deset samostalnih izložbi, kada je isprobao razne tehnike i forme, jasnije usmjerio interes i fokus umjetničkog istraživanja u kiparstvu, bilo je zanimljivo s njim porazgovarati o umjetničkim radovima i traženjima te tako dobiti potpuniju sliku o tome što ga je izgradilo i kako promišlja umjetnost.
► U ovom trenutku iza sebe imaš deset samostalnih izložbi, mnogo više skupnih, bio si asistent eminentnim hrvatskim kiparskim imenima, boravio na prestižnoj umjetničkoj rezidenciji Cite Internationale des Arts u Parizu, te lokalnoj rezidenciji u Vinkuranu pored Pule, koja je uključivala i realizaciju skulpture u javnom prostoru. Susreo si se s raznim zanatima poput ljevačkog u Ljevaonici umjetnina Ujević, bio si suradnik konzervatora na poslovima obnove gornjogradskih pročelja, profesor si u školi… Možeš li se u ovoj točki svog umjetničkog života osvrnuti na spomenuta iskustva te refleksivno iznijeti koliko su utjecala na tvoj umjetnički razvoj i rast? Što te i u kojoj mjeri najviše formiralo u umjetnika kakav si danas?
Mak Melcher: Zanat je iznimno bitna vještina u bilo kojem vidu umjetničkog stvaralaštva. Biti kipar, a ne poznavati kiparske i srodne zanate, je prilično loša pozicija. Ne mislim samo zbog izrade skulptura, nego i zbog načina razmišljanja. Često vam neko zanatsko iskustvo riješi problem prije nego se on i pojavi, a kada se problemi pojave i za njih ima rješenje. Meni su sva ta iskustva i suradnje donijela neopisivo bogatstvo u vidu znanja, druženja i naravno utjecala na umjetnički razvoj i rast. Iz datih situacija naučiš što želiš, a što ne, kako se razgovarati, kako pregovarati. Što me formiralo u umjetnika? Sva moja životna iskustva i situacije, kojih je zaista bilo mnogo, i u vrlo širokom spektru, su podjednako utjecala na mene i moje shvaćanje okoline u kojoj živim i djelujem stvarajući. Ne bi mogao ništa izdvojiti, mislim da je cjelina bitna.
► Intrigantna je činjenica da si bio asistent velikoj kiparici Mariji Ujević Galetović, te da si to dugi niz godina eminentnom kiparu Daliboru Stošiću. Kakva su to iskustva za tebe i u kojoj su te mjeri izgradila i usmjerila prema razvoju vlastitog umjetničkog glasa? Kako je bilo raditi s Ujević Galetović, a kako sa Stošićem, te po čemu se njihovi radni procesi razlikuju?
Mak Melcher:Ta rijetka i neponovljiva iskustva potvrdila su mi smisao bez obzira na to što je često vrlo teško i izazovno. Marija je bila divan čovjek, humoristična, stroga i kiparski disciplinirana, sjajna kuharica, vrlo topla osoba. Volio sam je slušati i bila je vrlo jednostavna u svojoj direktnosti. Velika kiparica. Prijateljica. Ostaje puno lijepih uspomena. Mariju sam jako puno gledao kako i što radi, bila je odličan pedagog i s posebnom strašću je prenosila i odavala svoje kiparske tajne. Radili smo s glinom i gipsom, povećavali male skice u velike formate stiropora, klesao sam nekoliko njezinih skulptura u kamenu.
Dalibor i ja u kontinuitetu surađujemo od 2010. godine, dakle punih 14 godina. Njegovo povjerenje kao starijeg kolege puno govori o našem odnosu. Kada ti jedan eminentni kipar koji radi većinom u tradicionalnim kiparskim materijalima drvu i čeliku s punim povjerenjem prepusti ono njemu najbitnije i najsvetije, to je velika i rijetka stvar, da ne spominjem odgovornost! Dalibor i ja smo danas jako dobri prijatelji i dalje intenzivno surađujemo.
► Prošle godine u Galeriji Josip Račić na tvojoj devetoj samostalnoj izložbi naziva Ugužvana nepredmetnost prezentirao si radove na papiru (link na objavu na Vizkulturi). Autor predgovora Željko Marciuš tom je prilikom napisao kako se kipar preobražava u sliko-crtača, a ovaj ponovno u kipara. Možeš li se osvrnuti na odabir te tehnike za taj rad, s obzirom na to da si ranije bio poznat po korištenju glinenih formi i po keramici? Također, kako se generalno kod radova odlučuješ za pojedinu kiparsku tehniku, ili pak materijal s kojim ćeš realizirati svoju ideju?
Mak Melcher: To je nekako bio logičan nastavak. Htio sam se vjerojatno malo odmoriti od te gomile i stotina kilograma gline koje sam nekoliko godina za redom izlagao. Proces nastanka draperija i reljefa od gline je zaista zahtijevan. Osim za samu ideju rada, potreban je i izuzetan fizički napor za realizaciju istog. Naime svi su ti radovi nastajali u prostorima galerija. U atelieru bi preparirao glinu te napravio obično drvenu konstrukciju koja bi to sve držala. Zgodno je to Marciuš primijetio „kako se kipar preobražava u sliko-crtača, a ovaj ponovno u kipara“, koliko god pokušao crtati to uvijek na kraju završi s time da mi fali treća dimenzija i da na kraju moram zgužvati taj papir da bude potpun. Odluka o materijalu u kojemu ću raditi vrlo često proizlazi iz mogućnosti. Kamen je jedan od materijala koji me privlači. Rad sa kamenom zahtijeva specifičan prostor koji nažalost nemam. Samo sam 3 ili 4 kamene skulpture realizirao.
► Analizirajući tvoje radove čini se kako imaš veliku sklonost istraživanju nestajanja i prolaznosti, bilo kroz materijale koje koristiš, bilo kroz dihotomiju materijalnog i eteričnog na koju u svojim radovima sugeriraš. Također, vidljivi su i određeni paradoksi, s jedne strane mekani efekt draperije s druge strane krutost materijala od kojeg je sačinjena, kao kod radova na izložbama Atelier 07 i Atelier 08. Što te intrigira na razini tema i što istražuješ u tim pukotinama stvarnosti koje se otvaraju u tvojim radovima?
Mak Melcher: Tu se slažem s tobom, imam veliku sklonost istraživanju nestajanja i prolaznosti, na način kako koristim materijale, iako vjerojatno na kraju jedno bez drugoga ne ide. Moram priznati da je to u potpunosti na nesvjesnom nivou, i drago mi je da je tako jer je iskrenije, lišeno kalkulacija i nekih provjerenih formula. Paradoks je uvijek dobrodošao, jer poništava ono drugo. Dobrodošao je u procesu kreacije jer nikada ne tragam za nečim apsolutnim. Smatram da apsolutno ne postoji u umjetnosti. Što se tiče raspona mojih radova oni proizlaze iz iskustava koje proživljavam, ali moram naglasiti da nisu kronološki usklađeni. Život se sastoji od polova, kontrasta. Smatram da sam uspješno realizirao neki rad kada su ti polovi izbalansirani.
Ne znam što bi ti odgovorio na pitanje o tome što istražujem u pukotinama stvarnosti osim da zaista istražujem, nisam dokučio što je to i mislim da nikada neću. Već me dugo intrigira svemir u smislu vremena, veličine, konteksta, odnosa, nuklearnih procesa, evolucije, zračenja, frekvencija, fuzija, fisija…
► Jako mi je zanimljiv tvoj rad Triptih, koji smo na Vizkulturi predstavili ovdje. Koliko ti je bitna transformativnost materijala, te praktički prelazak u performativnost? Kako si došao na ideju da postaviš rad kojeg u neku ruku oblikuje vrijeme?
Mak Melcher: U svim mojim radovima je izrazito bitna ta četvrta dimenzija. Pokušavam je pretvarati u prednost. Mišljenja sam da stvari s vremenom, ako radimo na njima, postaju bolje, kvalitetnije, slojevitije, zanimljivije. Spoznavši određene zakonitosti prirode, u mome slučaju materijala, možemo s relativnom lakoćom to pretvoriti u svoju korist, na neki način preoblikovati u neki novi oblik, sadržaj ili kako god to nazivali (skulpturu, sliku, instalaciju, itd.). Jako puno rada na sebi, nevidljivog kopanja, proučavanja okoline, pravila po kojima funkcioniraju stvari oko nas, učenja različitih manualnih zanata, prirode materijala i odnosa među njima mi je potrebno da bi došao do neke ideje. Mislim da iz navedenih iskustava i znanja proizlaze u isto vrijeme jednostavni i kompleksni radovi.
► Rekao si jednom kako voliš da tvoji radovi govore umjesto tebe. Koliko ti je u tom smislu važan kvalitetan odnos tebe kao umjetnika i kustosa, te što ti je presudno kod te suradnje? Koliko ti je važno da tvoji radovi ostanu otvoreni za slobodnije interpretacije posjetitelja izložbe?
Mak Melcher: To nikako ne znači da ne znam verbalizirati, kipar sam, ne pisac. Odlučivši se da ću biti umjetnik, pri tome umjetnik – kipar, netko kome su materijali, trodimenzionalni prostor, oblici i volumeni bitni, vrlo jasno sam se odredio. Shvaćam da ljudi imaju potrebu za tumačenjem, svrstavanjem i obrazloženjima, ali su u tom slučaju na krivoj adresi. Za mene je potpuno suvišno skladatelja klasične glazbe tražiti pismeno obrazloženje toga što sam upravo čuo. Za bilo koju vrstu suradnje je potreban kvalitetan odnos na razini prepoznavanja, mogu reći i stručnosti. Moja dosadašnja iskustva s kustosima različitih institucija su vrlo pozitivna. Javno izlaganje radova neminovno za sobom donosi i različita tumačenja, sviđanja i nesviđanja. Apsolutno sam otvoren i znatiželjan za različite interpretacije gledatelja, raduje me kada se identificiraju s njima ili ih u bilo kojem kontekstu nadahnu. Ako ih smetaju i to mi je također vrlo dobro. S druge strane sam siguran u to što radim i vanjski dojmovi su vanjski dojmovi.
► U osvrtu na Triptih Feđa Gavrilović izvlači zanimljive usporedbe s prepoznatljivim strukturama gromača slikara Otona Glihe, te navodi na fotografije Milana Pavića. Imaš li uzore i nadahnuća, što te kao umjetnika inspirira i nadahnjuje, ne nužno iz tvog umjetničkog polja?
Mak Melcher: Nemam neka fundamentalna nadahnuća ili autore, s vremenom mi neki autori postaju više zanimljivi, a neki manje. Kako sazrijevam tako se i taj dio mijenja i nadopunjava. Uzimam dosta toga iz okoline u kojoj živim, bitni su mi materijali, prostor, priroda, vrijeme.
► Profesor si u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Koliko ti je važno to iskustvo i zvanje, kako se za njega pripremaš i što uočavaš kod svojih učenika; kakve tendencije, ideje, promišljanja?
Mak Melcher: Dvanaesta je godina kako predajem u svojoj školi. Zvanje učitelja mi je jako važno i veliko priznanje. Povijesno svi znamo koju vrijednost ima to zvanje, a također koju vrijednost ima u današnjem društvu. Zadovoljstvo je raditi s mladim ljudima koji se traže i kojima možeš i znaš prenijeti dio svog iskustva, pomoći im sa svakodnevnim problemima i biti prisutan u iznimno važnom periodu života. Ljepota rada u umjetničkoj školi je ta što dio dana prenosiš znanja koja si stekao druženjima i radom, u mom slučaju većinom atelijerima kolega te inim drugim mjestima, zatim drugi dio dana radiš u svom atelijeru. Tendencija je uvijek bila da se u školi svakih par godina pojavi generacija koja grize, odskače i odmah je jasno da će uroditi nekoliko zanimljivih pojedinaca. Nažalost kod većine generacija primjećujem letargiju i pogubljenost u virtualno – potrošačkom društvu, društvu lažnih vrijednosti.
► Radiš li trenutno na novom radu i postoji li neki novi smjer u kojem bi htio krenuti?
Mak Melcher: Trenutno radim na skicama potencijalnih skulptura od papira. Ne bih ništa više o tome govorio jer pitanje je u kojem će me smjeru sve to odvesti i gdje će završiti. Uvijek radim male skice koje kasnije, ako me zadovolje, povećavam. Nikada nemam namjeru ili viziju nekoga novog smjera, traženjem i eksperimentiranjem dođem do trenutnog rješenja koje me zadovolji i nakratko me zadrži, vidim mogu li nešto od toga konkretizirati. Obično tako nastane novi ciklus radova.
► Za ovu priliku si nam otvorio vrata svog atelijera. Koliko ti je važno kao kiparu i umjetniku imati vlastiti prostor za stvaranje, ali i arhiviranje radova? Kako je došlo do toga da si se smjestio ovdje, te odgovara li ovaj prostor tvojim umjetničkim potrebama?
Mak Melcher: Vlastiti prostor stvaranja je neophodan, s godinama sve više. Od završetka akademije pa mogu reći sve do danas, radim po atelijerima kolega koji mi izlaze u susret te po koje kakvim prostorima i garažama; uglavnom snalaženje koje s godinama jako umori. Ovaj prostor u kojemu se trenutno nalazimo je gradski prostor koji na prvi pogled izgleda idilično, no nema najosnovnije uvjete rada, a to su voda i struja. Da ima, odgovarao bi mi trenutnim potrebama. Kiparski atelijeri u jednome trenutku u pravilu postanu premali, uvijek fali par kvadrata, visina, stepenica viška, itd.
► Koje si prenamjene učinio u ateljeu i kako si ga prilagodio sebi? Koliko vremena provodiš u njemu, te kako izgleda tvoj radni proces i vrijeme koje tu provodiš?
Mak Melcher: Kada sam prije tri godine ušao u prostor bio je potpuno zapušten i pun štakora. Uz puno vlastitog vremena i dosta novca sam ga doveo do stanja u kojemu je sada. S obzirom na moje ideje i potrebe ostalo je još jako puno posla, no s obzirom na to da je prostor u nekoj vrsti procesa povratka prestao sam uređivati dok ne vidim što će biti s njime. U atelijeru provodim puno manje vremena nego što bi želio upravo iz razloga nemanja osnovnih uvjeta za rad. Obično dolazim u kasnim popodnevnim ili večernjim satima i uz zvukove jazz glazbe radim crteže iz zadnjeg ciklusa, grafita i tinte na papiru.
razgovarao: Dario Dunatov (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
fotografije radova: arhiva autora
više o radovima Maka Melchera pratite na instagram.com/makmelcher/
zahvaljujemo Maku na ustupljenim vizualnim materijalima
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
