Kada sam došao kod Nike Mihaljevića na snimanje ovog razgovora, dočekali su me kutija keksa Domaćica i litra soka. Domaćica je bila ona s narančom, ona nova. Super! Moram reći da me je taj pravo domaćinski čin jako razveselio. U svakodnevnoj histeriji u koju smo upleteni, mi balkanski sirotanovići, pomodno se nakačujemo i, nerijetko – potpuno nes(a)vjesno, na ideje koje uopće nismo propitali – npr. je li doista bolje kupiti tamo neki integralni trl brl keks ili našu Domaćicu, sok u kartonu – ili iscijeđeni, neprokuhani, i potencijalno gadno išpricani sok čije ćemo posljedice tek naknadno iskusiti…
Oprostite za možda krivi smjer uvoda u ovaj intervju, ali upravo se o tome i radi u ovom tekstu ispred/ispod vas, na neki način, a možda sam zabrijao…
Niko Mihaljević (rođ. 1985. u Splitu) je multimedijalni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija (Studij dizajna, Arhitektonski fakultet, Zagreb / Werkplaats Typografie, ArtEZ Institute of the Arts, Arnhem). U umjetničkoj praksi se fokusira na tekst, knjige umjetnika, performans i zvučne instalacije. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar (2016.) za hrvatske vizualne umjetnike do 35 godina starosti. Radi kao samostalni dizajner u području kulture, a od 2014. je asistent na odjelu Medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever. Profesionalni je član Hrvatskog dizajnerskog društva i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Jasno, ovogodišnja nagrada Radoslav Putar moj je tek “izgovor”, iako – vrlo dobar, priznat ćete, za razgovor s ovim svestranim autorom.
*Niko Mihaljević / foto Maja Bosnić
► Ti si zapravo nakon studija u Hrvatskoj otišao u Nizozemsku, ima li benefita, da li ta vrsta estetike i znanja koji si tamo stekao znači išta ovdje? Znači li išta magisterij s europskog sveučilišta u Hrvatskoj?
Niko Mihaljević : Zvučno je kazati da si studirao u zapadnoj Europi, ali nema neke praktične koristi u smislu da sam na račun toga prepoznati stručnjak koji je bolje plaćen za svoj rad ili tako nešto. Što se tiče osobnog razvoja, to je već druga priča, i to dosta pozitivna. Boravio sam u instituciji za “dizajnere koji žele znati više”, odnosno dužoj rezidenciji bez formalnog programa koja je poticala samoinicirani autorski pristup radu u umjetničkoj domeni. Taj mi je boravak pogodovao da izađem izvan sfere dizajnerskog promišljanja, da još više podilazim opskurnim interesima, postanem tvrdoglaviji i uništim si jedan tip profesionalne karijere i mogućnost neke lakše zarade. Zbog ovog zadnjeg mi jedino ponekad bude žao.
► Kako zapravo vidiš taj raskorak dizajna i umjetnosti u kojemu se nalaziš, u smislu ideje praktičnosti?
Niko Mihaljević : Kad kažem “dizajn”, obično mislim na naručeni primijenjeni rad u domeni vizualnih komunikacija. Ali, vizualna komunikacija ne mora nužno služiti drugima, pa u tom smislu dizajn doživljavam i kao nezavisni umjetnički medij. U tom kontekstu ne vidim neku razliku između grafičkog dizajna i npr. slikarstva. I jedno i drugo ilustriraju ideje te mogu biti više ili manje likovni, figurativni, apstraktni, itd., radi se naprosto o prezentaciji ideje na plohi. Ovo sve konkretno znači da često oblikujem grafičke materijale za samog sebe te da su oni u službi umjetničkog rada, odnosno njegov integralni dio.
**Mind Games Forever (2015)
► Kako izgleda razrada ideja, “proces” – kako se pita već ovo što želim pitati?
Niko Mihaljević : Ideje se dogode onda kad ih ne očekujem, što znači da nemam nikakvu kontrolu nad vlastitim stvaralačkim procesom. Daljnja konceptualna razrada je uglavnom minimalna, ali realizacija nerijetko traje toliko dugo da to zna graničiti s apsurdom. Primjerice, rad “Durum Saturdays” je zamišljen kao serija performativnih ekskurzija u turske fast food restorane koja je trajala dvanaest subota za redom. Ali, rad ima i dokumentarnu tekstualnu komponentu – epski gastronomski roman koji to nije, sastavljen od minucioznih transkripata razgovora vođenih uz kolu i kebab. Tih 7-8 sati razgovora sam transkribirao iduće dvije godine jer se radi o zaista zamornoj aktivnosti. U ovom trenu također imam par projekata koji traju godinama jer im krajnja realizacija podrazumijeva dosadan zatupljujući rad.
► Kako se odnosiš prema ideji koncepta? U dizajnu, a kako u umjetnosti? Teorijski, recimo to tako…Hermetično ili prodajno…
Niko Mihaljević : Bitno mi je da dizajnersko rješenje ima koncept, odnosno, da se temelji na mojem viđenju neke logične provjerljive činjenice. Nisam sklon formalističkim rješenjima, onda imam osjećaj da nisam napravio ništa da korisniku razjasnim kako stvari stoje i ukažem na neke relacije. Ali, ponekad se nema ni vremena, ni motivacije, ni mentalnog kapaciteta, ni razumnog sugovornika, pa stvari ne budu logične i pametne – da ne kažem konceptualne. Što se tiče umjetničke prakse, ona se također ne bazira na formalnom izričaju nego na ideji. Obrise rada imam razrađene i najradije bih da ga netko materijalizira umjesto mene, ne veseli me baš sam čin produkcije i odgađam ga što dulje mogu.
► Autoreferencijalnost i subjektivna gesta – postmoderni koncepti, kako se prevode u dizajn, u tvom slučaju?
Niko Mihaljević : U dizajn se prevode malo teže jer postoje određena očekivanja. Fascinira me stara generacija pretežno pokojnih modernističkih umjetnika koji su se bavili dizajnom (npr. EXAT 51 i sl.), ne zbog estetike uradaka, već zbog pristupa radu. Naručeni plakat, identitet, logotip ili što već je često bio naprosto derivat osobnog likovnog istraživanja na kojem je umjetnik-dizajner u tom trenutku radio. I to je bilo potpuno prihvatljivo. Doduše, ovo ima najviše veze s društvenim kontekstom; trenutno živimo u podneblju u kojem je takvo nešto raritet, pogotovo u komercijalnoj sferi. A što se tiče doslovne autoreferencijalnosti, to je još ekstremniji korak u javnom osvješćivanju da iza dizajna stoji osoba. U mom se slučaju tu radi o intimnoj akciji dokazivanja vlastite involviranosti u određenu produkciju, doslovno ostavljanje traga u primijenjenom radu.
► Restauriranje i demitologizacija u širem smislu su tvoje teme -alati, u procesu preuzimanja ideja, kako to izgleda? Ima li zajedničkih točaka…
Niko Mihaljević : Ne znam za restauriranje, ali mitologizacija svakodnevnog iskustva je krajnji produkt mog rada. Svaka medijska prezentacija je nužno izvještačeni artificijelni konstrukt; zanimljivo mi je osvijestiti tu nuspojavu i koristiti je kao alat, pogotovo u kontekstu mojih preokupacija koje su široj publici nezanimljive.
*Erica Preli’s Reggae Weed Party (2014)
► Nagrada Radoslav Putar je dobivena – koliko si upoznat s njegovim radom? I koliko ti ova nagrada znači?
Niko Mihaljević : Jako sam sretan zbog nagrade, ne samo zbog reputacije nego i zato što je cjelokupno iskustvo bilo dosta ugodno. Druženja su bila super, a žiriranje je bilo provedeno jako pedantno – svatko od finalista je imao priliku pokazati svoj rad u nekim normalnim uvjetima, uz dovoljno vremena za pripremu, te iskomunicirati svoje ideje i pristupe u neformalnom razgovoru. Zvuči logično, ali je zapravo rijetkost. Drago mi je i da se radi upravo o Putaru jer je Gorgona bila jedan od mojih prvih susreta s umjetnošću s kojom sam se mogao poistovjetiti.
► Kakav je plan za New York? Čemu se najviše veseliš?
Niko Mihaljević : Iskreno, najviše se veselim privremenom izmještanju iz Zagreba i lepezi junk fooda.
► Svakodnevne situacije –teorija svakodnevice su također u fokusu tvog interesa, što je tebi ona, i koliko si upoznat s teorijom? Kakva je tvoja metodologija? Govorio si o dokoličarenju kao metodi, skoro, zar ne?
Niko Mihaljević : Ne bavim se teorijom svakodnevice, nego prije praksom – iracionalno me privlače nereprezentativne marginalije i paradoks njihove prezentacije. Moj je umjetnički rad zapravo razmišljanje na glas s popratnim prezentacijskim trikovima. Recimo, rad “Mind Games Forever” se temelji na zapažanju da stihovi pop kompozicije “Mind Games” Johna Lennona sadrže tautološku tvrdnju koja može poslužiti kao okidač za stvaranje beskonačne zvučne kompozicije koja negira nametnute trominutne strukture popularne glazbe, i povezuje to s Adornovim idejama o standardizaciji. Takva konceptualna konstrukcija je nešto što se izrodi tijekom slušanja muzike u polusnu i neće baš imati nekog društvenog odjeka. Jako me zabavlja mogućnost da na takvom rubnom zapažanju utemeljim razrađenu zvučnu instalaciju.
► A sada notorno pitanje – kada je rad završen? Kada znaš da je završen?
Niko Mihaljević : Završen je kad je izložen. Ali možda ni tada jer ću vjerojatno htjeti nešto još malo adaptirati za sljedeću prigodu. Nemam problema s transformacijom rada, godina iza naziva se lako promijeni.
► Najmanje mi je poznat tvoj da tako kažemo –audio aspekt opusa. Kako surađuje s vizualnim aspektom? Trenutno se baviš zvukom? Kompozicijom?
Niko Mihaljević : Zvuk čini značajni dio mog umjetničkog rada, a obično je dio složenije instalacije koja može uključivati jednostavnu scenografiju, objekte i tekst. Kompoziciju definiram kao prikupljanje i aranžiranje zvukova. Recimo, rad “After all, it’s only leisure time, isn’t it?” je wi-fi arhiv autobiografskih zvučnih faksimila pop pjesama koje zatičem u različitim ambijentima i situacijama, dok je “Erica Preli’s Reggae Weed Party” instalacija-kompozicija bazirana na audio vérité snimkama tematskog reggae tuluma editiranih na dvadesetak minuta, kao svojevrsni intoksicirani hommage Lucu Ferrariju. Doduše, nađe se tu i poneki ezoterični instrumentalni muzički projekt kao što je Soft Temple II s hit albumom “These Times Are The Ancient Times”.
► Vjeruješ li u umjetničku auru – u smislu inspiracije, muza? I dalje je jak ideološki koncept upisan u to? Što znači imati talent u tvome polju? Ili se njim baš skida, profanira ta cijela priča o talentu?
Niko Mihaljević : Ne vjerujem u uzvišenost kreacije ali sam, kao i svi, sklon idoliziranju određenih autora. To je posve normalno. Što se tiče talenta, dizajn ima tu zgodnu kombinaciju talenta i vladanja konkretnim vještinama. Mislim da sam vjerojatno dobar dizajner, ali ne znam jesam li dobar umjetnik i što to uopće podrazumijeva.
*Durum Organum – Horses On Beaches Of Uludag And The Girl From Wild Things (2015)
► Kakav je produkcijski okvir potreban za tvoje radove?
Niko Mihaljević : Dosta mojih radova je izvedeno služeći se dostupnim uredskim materijalima: A4 papir, selotejp, kućni printer itd. Razlog ovome je primarno neposrednost stvaranja; ne želim da produkcija stoji između mene i rada, a i priroda radova odgovarala je takvom mediju. Međutim, malo mi je toga već dosta jer zapravo ne favoriziram DIY pristup kao takav. Umori se čovjek od aranžiranja i presavijanja A4 papira. Ali evo, nabavio sam neka sredstva pa će se vjerojatno uskoro dogoditi i jedna offsetna knjiga u nekoj normalnoj nakladi. Kad želiš publikaciju s aurom industrijskog multiplikata, za to treba platiti tiskaru.
► Kako vidiš odgovornost umjetnika u ovom političkom i ekonomskom polju u kojemu smo zatečeni? Kako vidiš odsustvo političnosti, s druge strane?
Niko Mihaljević : U umjetnosti vjerujem u beskompromisnost i autentičnost. Ovo ima daleko veće političko-ekonomske implikacije od izravnog bavljenja političko-ekonomskim temama. Prilagodba tržištu i ideološkom podneblju naravno donosi negativne pank bodove. Naglašavam da ovo govorim samo u kontekstu umjetnosti koja bi trebala podrazumijevati apsolutnu slobodu. Političan sam, teško je ne biti u ovom društvu, ali nisam ljubitelj doslovnog obrađivanja političkih tema u galerijskom kontekstu, to mi je posve nezanimljivo.
**Lavlja vrata u Kačićevoj 24 (2015)
► Kako vidiš stanje freelancerstva koje se sve više glorificira? Kako tvoje stanje slobodnjaštva izgleda, van romantiziranja?Je li tema budućnosti interesantna za tebe kao umjetnika, do sada ti je u fokusu bila „sadašnjost“, „stvarnost“? Kako vidiš svoju budućnost kao freelancer u ovoj apsolutno nestabilnoj i neprosperitetnoj zemlji?
Niko Mihaljević : Nema tu ničeg romantičnog, osim što je normalno i poželjno biti u mogućnosti organizirati vlastito vrijeme, i to bi trebao biti nekakav standard. O vlastitoj budućnosti ne znam gotovo ništa zasigurno, osim da ću kroz koji tjedan na more. A o lošem stanju u zemlji mi se ne da govoriti da dodatno ne traumatiziram čitatelje.
Razgovor vodio: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pročitajte na linku
Portreti: Maja Bosnić
Više o umjetniku: nikomihaljevic.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
