Aktualna izložba fotografkinje Nine Đurđević naziva Odlučna, koja se održava u Galeriji Kranjčar do 10. travnja, povod je našeg razgovora s ovom umjetnicom. Serija fotografija progovara o temi suicida, o kojoj se malo govori, a podrška za članove obitelji koji trebaju nastaviti živjeti u novonastalim okolnostima skoro da ni ne postoji. Autorica je portretirala osobe koje su pokušale počiniti samoubojstvo. Dok smo razgovarale ispred galerije, Nini su prilazili posjetitelji, s prijedlogom i pozivom na kavu i kratki razgovor. Nakon što je odgovorila da će vrlo rado izdvojiti vrijeme za razgovor, Nina je konstatirala da je dobila već puno poruka i poziva, da joj se ljudi javljaju sa sličnim pričama: ili su doživjeli taj moment želje da počine samoubojstvo ili su njihove drage osobe otišle tim putem. Iako nije dobila pozitivan odgovor iz institucija i udruga s kojima je je pokušala surađivati, primjetno je da je izložba uspjela otvoriti dijalog i postati mjestom za sve one koji žele podijeliti svoju priču.
*Nina Đurđević, autoportret iz serije “Odlučna”
Nina je diplomirala na Odsjeku za snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a nakon toga je završila i diplomski studij fotografije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Bila je u užem izboru nagrade za umjetnički koncept i dobitnica je više nagrada za dokumentarnu fotografiju; kustosica je nekoliko projekata, a aktivno je sudjelovala i na panelima u organizaciji Organa Vida. Iza sebe ima velik broj ostvarenih samostalnih i grupnih izložbi. S obzirom na aktualne promjene, sve češće meditira i boravi na zraku, pomalo samuje, malo trenira i druži se, a kad se ukaže prilika, odradi i kakav kućanski poslić poput košenja, farbanja, krečenja i sl., što je zabavlja. Za sebe kaže da radi “kao fotić”.
Razgovor smo počele pogledom na izložbu.
*Postav izložbe u Galeriji Kranjčar / foto: Nina Đurđević
► Nalazimo se u Galeriji Kranjčar gdje je trenutno aktualna tvoja izložba naziva Odlučna koja se bavi temom suicida, tj. pokušaja suicida. Bazu rada čini osobno iskustvo gubitka oca i brata koji su počinili samoubojstvo. Koliko je dugo trajao proces rada na projektu i kakva je bila priprema i produkcija same fotografske serije? Uz izložene fotografije, u galeriji se nalazi i audio materijal koji pripovijeda o iskustvima portretiranih osoba, tako da rad djeluje vrlo opsežno.
Nina Đurđević: Rad je opsežan i drago mi je da se to vidi. Sve je počelo prije četiri godine, a sigurno sam godinu-dvije razmišljala što ću i kako. Znala sam da želim pričati o temi suicida i izbaciti to van, ali nisam znala kako. U procesu mi je svašta palo na pamet. Razmišljala sam o tome kako bi bilo dobro razgovarati s ljudima koji su pokušali počiniti samoubojstvo, jer mi je zanimljiv moment te odluke, tog klika. Ne dok razmišljaš, nego kad kreneš nešto napraviti, dignuti ruku na sebe. To mi je ključan moment, kada si odlučio otići, odnosno ostati. Moment čina mi je važan zbog odvažnosti da ideš skončati život. Kasnije tijekom procesa razmišljanja, privuklo me stanje u kojem se nađeš i ne vidiš nijednu drugu opciju. Bez obzira koliko na nekom nivou mogu razumjeti samoubojstvo koje su počinili moj otac i brat, zanimalo me je stanje u kojem se nađeš kad ne vidiš ništa drugo. Čini mi se da sam to pokušavala ovdje. Puno toga mi se događalo na nesvjesnom nivou, nisam to znala… Samo sam imala potrebu malo proširiti temu i pokušala sam se smjestiti negdje unutar toga. Imam bolno iskustvo koje nosim sa sobom i ne znam kako bih ga drugačije racionalizirala, pa je ovo bio neki dublji i čišći način da to prihvatim. Iako sam mislila da sam to i učinila, tijekom procesa rada ispostavilo se da imam još nerazriješenih stvari s njima, što mi je bilo interesantno vidjeti. Čini mi se da sam tek sada, kada je izložba postavljena i cijeli produkcijski proces završen, završila s tim poglavljem. Na energetskom nivou.
Za produkcijski dio sam angažirala producenticu koja mi je trebala naći sredstva i pomoći pronaći ljude. Ona je išla preko službenih kanala (udruge, psihijatri i sl.) i ispostavilo se da to nije dobar smjer jer su sustavi zatvoreni. Nije uspjela doći ni do jedne osobe. Kad sam definirala što želim postići, usmenim sam putem počela tražiti nekoga tko se pokušao ubiti, a htio bi popričao sa mnom. Prijatelji bi prenosili upite i tako bih upoznavala nove ljude, razmjenjivali bi iskustvo… Bila sam transparentna jer mislim da drugačije ne bi išlo.
Nisam imala kontakt s psiholozima i psihoterapeutima jer me nisu zanimale nikakve kognitivne pripreme, zato što me to na neki način odvlači. Meni treba emocija. Ako kognitivno pristupam, često se zablokiram. Ništa nisam ni čitala, nisam se konzultirala, i radila sam na nivou iskustva i međusobnog povjerenja.
U početku sam se susrela s 30-ak osoba, a samo je ovih devet, čiji su portreti izloženi, pristalo. Bilo je ljudi koji su pristali pa odustali putem, ali i onih koji uopće nisu pristali. Neki portreti su napravljeni u Milanu, Dubrovniku, Splitu, nekoliko u Zagrebu.
Nevjerojatna mi je pozicija u kojoj sam se našla sada, a to je da imam što za reći, da imam neko iskustvo koje mogu podijeliti s nekim, i time imam što za dati. To mi je neočekivano i iznenađujuće.
*Iz serije “Odlučna”
► Ovoga puta si svoje osobno iskustvo, vrlo intimno i teško, podijelila s publikom. Naziv izložbe se nadovezuje i na tvoje prethodne izložbe u smislu pridjeva koji koristiš: Poslov(ič)na, Objekt(iv)na, a sada Odlučna. Zašto odlučna?
Nina Đurđević: Odlučna je upravo zbog onog momenta koji sam ranije spominjala. Trenutka kada si odlučio otići i kada si odlučio ostati, zbog tog klika. Volim da su mi naslovi višesmjerni. Poslovična je i poslovna, objektivna ili objektna, odlučna ili odvažna – kako je bila u jednom trenutku. Ali je ostalo na odlučna jer je termin precizniji.
*Iz serije “Odlučna”
► Ako se osvrnemo u na tvoje fotografske projekte, vrlo brzo možemo uočiti da na svakom od njih krećeš od sebe. Godine 2017. realizirala si izložbu Poslov(ič)na koja je bila predstavljena u galeriji Greta. U toj seriji fotografija bilježiš sebe na različitim radnim mjestima. Kako je tekao proces?
Nina Đurđević: Uh… Tu sam bila iživcirana. 🙂 U toj seriji radova mi je bilo zanimljivo predstaviti kroz koje sam sve poslove prošla i kako se ne libim posla. Zapitala sam se kako drugi ljudi egzistiraju, koji je njihov put. Činilo mi se kao da je neugodno pričati o tome. Meni nije problem što sam dostavljala pizze i radila raznorazne poslove da se financiram u periodu oko faksa, prije i nakon. Zanimalo me što stoji iza toga i osjećala sam sram u tim momentima, i često neuspjeh. Stalna preispitivanja o tome da sam fotografkinja, pa onda dileme zašto ne mogu normalno živjeti. Osjećala sam se baš neuspješno te sam išla istraživati taj segment svoga života.
Proces nastanka radova išao je tako da sam se za neke poslove snimala in situ, dok su se oni odvijali, a neke sam kasnije rekonstruirala. Na primjer, Ledo me nije pustio unutra jer je to Agrokor i ne možeš doći do osobe preko emaila i objasniti nekome što želim napraviti.
*Iz serije “Poslov(ič)na” / seriju smo predstavili ovdje
► Paradoks je da je izložba postavljena mnogo kasnije, kada si afirmirana umjetnica koja živi od svog fotografskog rada.
Nina Đurđević: Moglo bi se reći da je proces trajao dugo, i spora sam jer paralelno radim više stvari.
*Iz serije “Objekt(iv)na” / seriju smo predstavili ovdje
► Izložba Objekt(iv)na u Galeriji Muzeja Moslavine, održana u okviru festivala Djevojke su čudne u Kutini, serija je aktova: žena kao objekt/tijelo. Postavljaš vlastito tijelo u pseudoerotične poze, čime oponašaš fotografije iz modnih i erotskih časopisa i autoironično izazivaš dominantnu društvenu percepciju ideala ženske ljepote. Čini se kao apsolutno zabavan projekt za izvođenje. Koja su tvoja dublja promišljanja o njemu, polazišta i sl.?
Nina Đurđević: Objekt(iv)na je serija fotografija iz 2013. godine s kojom sam diplomirala, tj. završila master studije na Univerzitetu u Novom Sadu, na temu autoportreta. Objektivna je odmah izložena te godine, a našla se i u užem izboru na Photodays u Rovinju i tu je dobila neku pažnju, a kasnije je imala više gostovanja. Ironizirana su predstavljanja žena iz erotskih magazina.
Godinama sam se sramila svoga tijela, čak i kad je to bila istina i kada nije. Uvijek sam se osjećala većom i jačom, ne ženstvenom, ne prilagođenom… Zbog okoline, ali i zbog slike koja je dominantna u medijima. Onda je došlo vrijeme da se time pozabavim i da sa sobom riješim neke nesigurnosti. Inicijalno je nastala iz moje veze na daljinu, kada sam počela slati gole fotke. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: “Koga ću pitati da me fotka?”. I u sljedećem trenutku shvatila sam da, iako znam toliko fotografa, zapravo mogu fotkati sebe samu. Dakle, sve sam to počela raditi kako bih poslala fotke toj mojoj vezi na daljinu, i ubrzo sam shvatila da ja to više ne radim samo zbog toga, već osmišljavam nove situacije. Skužila sam da se u meni nešto događa. I tek kada sam se osvrnula, vidjela sam što sam napravila. Svojim kolegama sam stidljivo pokazivala fotografije da čujem njihovo mišljenje i nije mi bilo svejedno: gola, u nekakvim pozicijama… Ali uz mentorstvo Ivane Tomljenović, koja mi je predavala u Novom Sadu, to se nekako pročistilo.
Od osobe koja svojim partnerima/cama tada nije dala da ju vide golu, do toga da sam te fotke stavila na Internet, mislim da sam to poglavlje odlično završila. Skroz je terapeutski jer je išlo iz mene. Da, ima socijalnu konotaciju, ali sve je to došlo kasnije. Ja sam se najprije sa sobom suočila i nije bilo lako vidjeti sebe golu na fotografijama.
Odlučna je prva serija koja je dosta promišljena i zaokružena u startu. Prekompleksna.
*Iz serije “Odlučna”
► Objektivizacija ženskog tijela česta je u povijesti, od likovnih do književnih narativa. Zahvaljujući feminističkim aktivistkinjama poput Guerilla Girls, koje se bore protiv seksizma i rasizma u umjetničkom svijetu, danas se ovakve politike i jasno očituju u brojkama. Pretpostavljam da i ti krećeš iz aktivističke pozicije, pa me zanima koje je tvoje polazište, a što bi bilo mjesto koje želiš dostići?
Nina Đurđević: Dugo godina sam o svom radu razmišljala intimistički, da je to nešto osobno, moje, da dolazi iz mene, a manje aktivistički. U jednom trenutku sam razgovarala s prijateljicom i shvatila da mogu “brijati” da imam intimističku priču, ali da sam istovremeno i produkt ovog društva. To što sam mislila da društvo na mene ne utječe, već da dolazi samo iz mene, nije potpuno točno, jer živim u ovom društvu… Ipak, moje djelovanje u tom smislu je nekakva reakcija. Što se tiče aktivizma, jesam feministički nastrojena, ali ne mogu se pohvaliti nekim aktivnim aktivističkim momentima, niti onima na svjesnom nivou, jer je moj drive individualno orijentiran.
Čini mi se da je jedino serija fotografija Pet i petnaest došla svjesno kroz taj aktivistički moment, a ostali radovi došli su spontano.
*Iz serije “Pet i petnaest”
► Kroz svoj umjetnički rad komuniciraš LGBTQ tematiku, ona je i u srži projekta Pet i petnaest koji u fokus stavlja portrete trans osoba fotografiranih svakodnevno u isto vrijeme: u pet i petnaest. Tradicionalni diskurs koji insistira na homogenosti identiteta i njegovoj rodnoj uvjetovanosti spolom sva druga iskustva negativno označuje i getoizira ih – ti naprotiv, nastojiš iskustva transrodnih osoba prikazati kroz njihovu svakodnevicu. Možemo li u suvremenom hrvatskom društvu govoriti o pomacima i jednakosti, ili se to čini prije kao neka vrsta utopije?
Nina Đurđević: Ne bih rekla da je stvar utopije. Mislim da su pomaci vidljivi i da smo na putu da se ostvaruje jednakost. Samo zaboravljamo da promjena pretpostavlja trajanje i ništa ne možeš promijeniti od danas do sutra. To su sve procesi koji u nekom trenutku sazriju. Promjena je vidljiva ako pogledamo, recimo, na Pride prije 20 godina i danas. Promjene se dešavaju i svijet je u promjeni.
Što se tiče serije Pet i petnaest, koja možda na najevidentniji način problematizira ili predstavlja život trans osoba, užasno mi je nelagodno što sam u poziciji da trans osobe uopće moram spuštati na “normalan” nivo. To mi je poražavajuće. Željela sam ih prikazati tijekom dana na mjestima gdje su se nalazili u pet i petnaest. Na tom nivou mi je bilo poražavajuće da moram naglašavati da su oni obični ljudi. Daleko od toga da je situacija idealna, ali se ide k pozitivnim promjenama.
Moj je dojam, kao osobe koja koketira s aktivizmom preko osoba s kojima se družim, da se unutar zajednice, koja je sama po sebi mala (dobro, nije toliko mala), ponekad događaju razilaženja u mišljenjima uslijed doživljavanja i prihvaćanja cijele palete identifikacija koje su danas dostupne. Jednoj podskupini je nešto prihvatljivo, drugoj nije, što je zapravo dosta velik problem. Normalno je da ljudi imaju različita mišljenja, no čini mi se kako bi se u fokus trebao staviti viši cilj, ravnopravnost svih osoba, bez obzira kako se identificiraju ili kojoj LGBTQ grupaciji pripadaju, a taj je cilj svima zajednički, usudila bih se reći. Iz te pozicije, hajmo reći, višeg cilja – znam da je ovo malo pojednostavljeno – neslaganja u mišljenjima bi mogla i dalje živjeti uz malo veću dozu razumijevanja i prihvaćanja. Jer se za to i zalažu, zar ne.
*Iz serije “Odlučna”
► Kakav je tvoj pogled na suvremenu poziciju umjetnika u smislu neprestane promocije svog rada na društvenim mrežama i gdje vidiš sebe u tom kontekstu? Jesu li ti društvene mreže (npr. Instagram) mjesto inspiracije ili prezentacije vlastitog rada?
Nina Đurđević: Danas mnogo toga počiva na promociji i to, baš kako kažeš, neprestanoj. Okolnosti su takve da bismo stalno trebali biti prisutni, nešto objavljivati, komunicirati, imati otvorene sve mreže koje su dostupne. Mislim, imam i ja i Facebook i Instagram i web stranicu, no nisam pretjerano aktivna i ne provodim puno vremena na socijalnim mrežama. Puno se više bavim onime što mi je u srcu i u glavi. A danas je takva vrsta aktivnosti jako važna. To je novi način komuniciranja. Iako, puno je tu svega, čini mi se preopsežnim, lako izgubljujućim, počesto i obmanjujućim. Danas je situacija takva da moraš naučiti sam sebi biti i menadžer jer tvoja vidljivost počesto ovisi samo o tebi. A nekima koji su introvertiranije (da ne upotrijebim uvriježeni epitet – umjetnički) nastrojeni, to teže pada, nemaju takvih sklonosti niti imperativa. U tom kontekstu, iako je sve dostupnije, ispada da će bolje prolaziti one osobe koje su bolje u samoprezentaciji, što baca mali obol neravnopravnosti. No, isto tako možemo reći da se vremena mijenjaju i da treba ići u korak s promjenama.
Tješi me pomisao da nisam jedina koja se teže snalazi u viralnim morima.
*Iz serije “Odlučna”
► Koje te umjetnice/i inspiriraju kada je riječ o fotografiji?
Nina Đurđević: Inspirira me emocija. Ono što sam primijetila jest da na 90% izložbi koje posjetim u zadnje vrijeme, ništa mi se ne dogodi. Dođem, pogledam i izađem jednako prazna kao što sam ušla. Fali mi emocije i iskrenosti ponekad.
Prije nešto manje od dvadesetak godina bila sam u Bratislavi na Mjesecu fotografije na kojem sam imala prilike vidjeti izložbu jednog američko-finskog fotografa koji me razoružao svojom neposrednošću, jednostavnošću i upornošću. O njemu sam željela pisati i diplomski rad, no nisam uspjela nabaviti dovoljno literature, u ono vrijeme online kupovine nisu bile tako proaktivne. Riječ je o Arnu Rafaelu Minkkinenu koji već 40 godina, ako ne i više, radi autoportrete. Fascinirana sam inspiracijom i originalnošću koju je godinama uspijevao pronaći unutar samo jednog izričaja, koristeći svoje nago tijelo i prirodu. Dugo mi je on bio taj jedan. Danas nemam nekih uzora, sklonija sam nekim vizualnim jezicima, no čini mi se kako me u zadnje vrijeme više dotiču određeni projekti umjesto samo jedne osobe i njenog stila.
Priznajem, suvremenu umjetnost ne razumijem dovoljno, često mi djeluje nepotrebno komplicirana, namjerno nejasna i nedovoljno iskrena, no ne smijem tako nešto izjaviti. 🙂
Što se tiče hrvatskih fotografskih tekovina, a volim pogledati i studentske radove, mislim da Katedra fotografije pri ADU odrađuje jako lijep posao sa studentima, njihovom vidljivošću i načinima razmišljanja o temama i o prezentacijama, iznjedrila je i neke zanimljive pojedince. Jedino mi se sada čini da bi im dobro došlo malo proširiti tim suradnika, prije svega zbog novih i drugačijih pristupa, no to, naravno, ovisi o financijama i mogućnostima. Spominjem Akademiju jer je meni nedostajala jedna takva katedra prilikom studiranja. Naše su studentske grupe uvijek bile malo podijeljene, ovisno o interesu – studirali smo snimanje, pri čemu je fotografija uvijek bila malo podređena, imala je nerečeni atribut filmske fotografije, no dobro se znalo tko više naginje fotografiji, a tko snimanju. Nadam se da su današnji studenti svjesniji većih mogućnosti koje imaju; ako ništa drugo, barem imaju vlastitu galeriju!
*Iz serije “Odlučna”
► Stanje u kulturi i umjetnosti se dosta promijenilo od protekle godine, s pojavom COVID-19, izolacijom… Mnogi sadržaji su prebačeni u online format, mnogi otkazani. Kakvo je tvoje iskustvo?
Nina Đurđević: Obujam posla jako se smanjio. Najviše sam radila u kulturi, gdje sam fotkala i snimala događaje. Apropos toga, pitali su me želim li Odlučnu staviti u virtualnu galeriju na Internet i još uvijek razmišljam što da odgovorim. Mislim da su se ljudi snašli na jedini način na koji su mogli. Stanje u kulturi je jako loše, ni prije nije bilo sjajno. Također, pored dobre produkcije ove izložbe, moram naglasiti da dio moga tima nije plaćen. Morali smo birati između honorara za suradnike i opreme izložbe.
Čini mi se da se s pandemijom promijenio stav prema kulturi jer su svi skužili da im treba tog sadržaja. Shvatili su što im znači otići na koncert, pogledati dobar film, izložbu, a sada su lišeni toga (djelomično). Kultura doprinosi kvaliteti života i nadam se da će ta slika porasti u očima ljudi. Super je da smo se uspjeli snaći. Gledala sam jednu predstavu preko Zooma, ali nije to ta koncentracija, zazvonit će mi telefon, javit ću se… Nije to to. Čini mi se da je pojačano korištenje online servisa, u bilo kojem smjeru, djelovalo dvojako. Neke je još više udaljio od ekrana i uputio na žive susrete i doživljaje, neki su pak oplemenjeni količinom dostupnosti raznoraznih materijala u kojima mogu uživati iz blagodati svoga doma.
Moja godina u izolaciji je bila dobra, ali ujedno i bolna. Imala sam prekid veze, često su mi isplivavale neke stvari vezane uz Odlučnu, opseg posla je pao… No, unatoč svemu tome, imala sam dobru godinu sa samom sobom. Preselila sam se kod frendice izvan Zagreba, da ne moram plaćati stanarinu. Meditirala sam, bavila sam se sobom, bivala sam u trenutku, u “sada”, i ovo je bio odličan period za introspekciju.
I ranije sam često bila sama, pa mi izolacija kao takva nije bila problem. Čini mi se da sam u najboljem periodu svoga života. Zatvorila sam neka poglavlja, zacijelila i konačno osjećam da mogu slobodnije živjeti.
*Iz serije “Odlučna”
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Nini Đurđević na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
