Petra Zlonoga mlada je animatorica, grafička dizajnerica i autorica kratkih eksperimentalnih filmova kojima je postigla zapažen status u Hrvatskoj i inozemstvu. Dota (2016.), Glad (2014.) i Daniil Ivanoviču, slobodan si (2011.) samo su neki od filmova za koje je primila brojne nagrade i festivalska priznanja. Krajem listopada u zagrebačkoj Galeriji SC održana je premijera njezinog novog animiranog filma Jedan od mnogih (2018.) uz izložbu kojom je prikazan kreativni proces njegova nastanka, a koja je osmišljena u suradnji s AM centrom i kustosicom Ivom Gašparović. Razgovarale smo o Petrinom posljednjem radu i ranijim ostvarenjima kroz tematski, konceptualni i tehnički aspekt, otvarajući pritom pitanje pozicije i uloge autora, trenutnih tendencija u animaciji te uloge festivala i institucija u razvoju lokalne animatorske scene.
*Petra Zlonoga / foto: Matija Kralj
► Iako su u tvojim filmovima protagonisti raznoliki – u pojedinim si subjekt ti (Daniil Ivanoviču, slobodan si), u drugim su likovi životinje (Lisica), u trećim gotovo androgine pojave (Jedan od mnogih) – tematski se repertoar većinom kreće oko dvije točke: međuljudskih odnosa u svim oblicima i sindroma suvremenog društva, kao što su otuđenost, pretjerana briga i anksioznost. Koja je tvoja idejna nit vodilja u promišljanju radova?
Petra Zlonoga: Moji su se interesi i pristup mijenjali tijekom godina, no okosnica svega je osobno. To jednostavno ne mogu maknuti iz procesa samim time što filmove radim ja. Razmišljajući o svojim filmovima, uključujući posljednji rad Jedan od mnogih, došla sam do zaključka da sam jako usmjerena na čovjeka i svakako je potka mojih filmova pitanje međuljudskih odnosa. U tom me smislu zanima propitivanje sljedećih relacija: odnos ja sa sobom; ja s drugim; ja naspram nečeg što je iznad nas. I isto tako me interesira udaljenost tih subjekata.
*Petra Zlonoga: “Jedan od mnogih”, 2018.
► Zanimljiv je način na koji u svojim filmovima razvijaš scenografiju i crtež. Riječ je o jednostavnim i pročišćenim, ponekad geometrijski strukturiranim pozadinama. Likovi su crtani plošno, nisu kičeni, niti su nabijeni suvišnim sadržajem. Međutim, odnosi između likova i njihovi svjetovi upravo su suprotni od toga. Stoga ostaje dojam da se fokus izmješta s vizualnog na narativni aspekt, s posebnim naglaskom na zvuku.
Petra Zlonoga: Točno. Iako su to elementi koje naknadno uočavam, jer ne krećem od striktno zadanog koncepta. Kad film jednom vizualno, narativno i strukturno postavim, težim tome da sve bude ogoljeno od bilo čega suvišnoga. Nije mi u cilju da to bude minimalno per se, nego promatram što nije nužno i želim da ideja bude ono što izlazi u prvi plan. Vizualni dio je nositelj ideje, ali je jednakopravan zvuku, koji je u filmovima nerijetko presudan faktor, jer ima potencijal da priču odvede u različitim smjerovima. Divim se ljudima koji se bave dizajnom zvuka, to je nevjerojatno kreativan posao. Na posljednjem filmu, Jedan od mnogih, surađivala sam s Hrvojem Nikšićem, kojemu sam dala neke smjernice, ali jako puno slobode. Svojim sugestijama svakako je dao obol ovome radu. Isto sam tako shvatila da razmišljam u slojevima. Tu se ocrtava moja vječna borba između strukture i oslobođenja od strukture. Mislim da je to dosta vidljivo u mojim filmovima. Jedan od mnogih ima jasno određenu strukturu. Postoje dva prostora, koja se ritmično izmjenjuju, u kojima se odvija radnja. Osim ritmične strukture, ima i brojčanu, koja se otvara od većeg prema manjem. Tako se moja intuitivna, unutarnja logika pretače u strukture koje teže harmoniji.
*Petra Zlonoga: “Glad”, 2014.
► U svojim radovima koristiš tradicionalne tehnike animacije, što podrazumijeva više vremena za proces proizvodnje. Takav pristup ujedno ne podliježe kapitalističkoj logici brze (pa i hiper) produkcije sadržaja. Usporavamo li tempo vraćajući se tradicionalnom izričaju ili kako vidiš tendencije u domaćoj i svjetskoj animaciji danas?
Petra Zlonoga: U mojoj skromnoj filmografiji postoje filmovi koji su rađeni tehnikom 2D animacije, klasične ili digitalne, ili pak tehnikom stop-animacije. Neke je efekte moguće postići samo tradicionalnim tehnikama, najviše u smislu određenog dojma ili atmosfere. Za komercijalnu produkciju nužno je da bude brza, inače nije isplativa. Tako da je pitanje za što radiš i koja je svrha projekta. Mi smo, primjerice, na zadnjem filmu radili dvije godine.
Što se tiče vraćanja tradicionalnom izričaju, mislim da su mogućnosti koje je donio tehnološki napredak u jednom trenutku dovele do zasićenja. S jedne strane ulazimo u 3D i virtualnu stvarnost, koja otvara nove mogućnosti filmu, dok mi se istovremeno čini da postoji druga struja koja je zasićena tom tehnološkom inačicom larpurlatizma, odnosno idejom da tehnologija služi sama sebi. Koliko se tehnologija istražuje, toliko postoji i zamor od toga, pa se neki autori upravo zato vraćaju olovci i papiru. Piet Mondrian nije došao do pravilnih geometrijskih oblika pukom slučajnošću, već je tome prethodila cijela povijest figurativnog slikarstva. Zbog toga smatram da najkompleksnije računalo s najboljom opremom ne služi svrsi ako ne možeš nacrtati ili napisati ono što želiš olovkom na papiru. Na kraju je opet ideja to što se broji, odnosno žaruljica koja se upali ili iskra koja dolazi od čovjeka, a ne od tehnologije, kada se nešto kvalitetno proizvodi.
Tehnike koje koristim imaju pridjev tradicionalne, što implicira da su zastarjele, međutim to nije slučaj. Fascinantno je da na početku uvijek imaš isti izazov. Papir je prazan i treba ga nečim popuniti. I, naposljetku, uz sve likovne tehnike, čovjek osvijesti kako u toj jednoj olovci leži sto čuda. Na nekim festivalima mi se znalo dogoditi da pogledam gomilu tematski i tehnički različitih filmova i da se odjednom pojavi toliko jednostavan, gotovo banalan film, koji me uspije ostaviti bez daha.
*Petra Zlonoga: “Gregor”, 2010.
► Ana Cvitaš je, interpretirajući tvoj rad u tekstu Glad za izgradnjom, na zanimljiv način opisala koju bi ulogu autor trebao obnašati: “Autor bi, po nekoj sasvim slobodnoj ideji, trebao biti osoba koja stvara djela koja potiču na razmišljanje, koja propituju ili djeluju kao propitivači na promatrača.” Ističe, također, da su rijetki autori koji su svjesni vlastite (ne)cjelovitosti. U tvojim se radovima doista vidi kako sebi i gledateljima ostavljaš prostor koji dozvoljava rast. S obzirom da tretiraš teme koje su nam svima poznate, a pritom ne nudiš gotova rješenja, nego otvaraš niz pitanja, ostaje dojam kao da postavljaš podij za razmišljanje i nove ideje koje će gledatelji morati iznaći sami. Na koji način promatraš vlastitu poziciju i ulogu?
Petra Zlonoga: To je nešto o čemu sam puno razmišljala i što me zapravo i mučilo. Ušla sam u animirani film s jednom sasvim drugom idejom. Htjela sam spojiti riječi i sliku jer sam oduvijek voljela pisati i crtati. Međusobna igra tih dviju aktivnosti bila mi je zanimljiva, a onda se ispostavilo da se to zove animirani film. To je zvučalo simpatično dok se nisam našla u situaciji da obnašam uloge režiserke, scenaristice, itd. To nije bila inicijalna namjera, ali me želja da izrazim neke stvari dovela do toga da preuzmem te uloge. Pogledala sam puno animiranih filmova u životu i u jednom se trenutku počela pitati čemu još jedan animirani film?
Ne postoji program prema kojem radim filmove, u smislu poetike ili parole koja bi ocrtavala moj autorski statement. No, kad pogledam svoje filmove s odmakom, čini mi se da imaju zajedničku potku, a to je igra i istraživanje. Ono što bih voljela da gledatelj učini (ili da mu se dogodi) nije da nužno promisli o filmu, nego da bude uvučen u njega i da to putovanje prođemo zajedno. Stvaranje filmova i za mene je proces razvoja i odrastanja. U nekim životnim trenucima, koji su mi bili izazovni, pomoglo bi mi kad bi netko podijelio svoje iskustvo sa mnom. Tada shvatiš da i drugi prolaze kroz slične situacije i probleme. Mislim da dijeleći osobna iskustva dokazujemo drugima da nisu sami i da je suština osobnog zapravo univerzalna. Svi se smatramo individuama, međutim, suštinski smo svi isti. Kad zagrebeš duboko u to osobno, uvijek nađeš nešto što je univerzalno. Zato su moji filmovi jako osobni, možda i previše, ali ne znam postoji li drugi način kako im pristupiti. S druge strane, iznoseći sve te stvari, nisam sigurna da uvijek pričam isključivo o sebi.
*Postav izložbe “Jedan od mnogih”, Galerija SC, 2018. / izvor: amcentar.hr
► Upravo sam te to htjela pitati. Iako se doima kao da tvoji animirani filmovi imaju snažnu autobiografsku crtu, koliko doista ima tvog osobnog?
Petra Zlonoga: Uzmimo za primjer filmove Daniil Ivanoviču, oženi me i Daniil Ivanoviču, slobodan si. Na prvu gledatelj pomisli “Daniil Ivanovič Harms, ruski pisac čijim si tekstovima inspirirana”. To je do neke mjere točno, međutim, ti filmovi suštinski nemaju veze s Harmsom. Isto tako, naracija koju sam pisala za Jedan od mnogih ocrtava moja promišljanja. No i ovdje gledatelj može povući paralelu s onim što su Konfucije, Rumi, pa i Isus, pisali o odnosu čovjeka s nečim iznad njega, o odnosu s drugim čovjekom, tko smo mi zapravo, itd. Drugim riječima, koliko je taj tekst moj, toliko i nije.
*Petra Zlonoga: “Daniil Ivanoviču, oženi me”, 2007.
► U filmovima koje si spomenula, Daniil Ivanoviču, oženi me (2007.) i Daniil Ivanoviču, slobodan si (2011.), problematiziraš ljubavne odnose kroz instituciju braka. Postavljaš pitanje kako nekome obećati vječnu ljubav, ako je to emocija koja se transformira iz dana u dan, kao i sam odnos. Osim toga, čini mi se da se pojavljuje ideja otvorenog odnosa kao mogućeg nosioca eventualne slobode. Kako danas gledaš na te filmove, odnosno, na koncepte koje si propitivala?
Petra Zlonoga: To je baš zanimljivo pitanje. Priča kreće ovako: imala sam 25 godina i čitala Harmsove priče. U jednom je trenutku u prostoriju ušao moj brat i rekao da će oženiti svoju tadašnju djevojku. Moje je prvo pitanje bilo zašto?. Djevojka je jako draga i to nije imalo veze s njom, već je to bila moja instinktivna reakcija jer mi je zvučalo apsurdno. Na taj sam način razmišljala prije deset godina dok sam radila film Daniil Ivanoviču, oženi me. Imala sam određene stavove o tome što su odnosi, ali moje se poimanje odnosa u posljednjih deset godina jako promijenilo, paralelno s odrastanjem i sazrijevanjem. Zato drugi nastavak, Daniil Ivanoviču, slobodan si, koji sam radila pet godina kasnije, na neki način revidira taj apsurdni odnos između mene i Harmsa, koji je mrtav već sedamdesetak godina. Voljela bih snimiti i treći nastavak. Promjena u poimanju odnosa i posvećivanja jednoj osobi je konstantna. Koliko su institucije poput braka apsurdne, utoliko sloboda istovremeno ne znači da si uvijek bez obaveza. Sloboda je vrlo često preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke te za druge ljude. Začudan je taj moment spoznaje da čovjek bolje funkcionira unutar ograničenja, nego u apsolutnoj slobodi. Čovjek istovremeno teži osobnoj slobodi, a često najveću slobodu nalazi upravo u posvećivanju ljudima. Mislim da je to klackalica na kojoj svi tražimo balans između toga tko sam ja sâm i tko sam ja s nekim. Čovjeku je zapravo a priori dana neka vrsta slobode, ali pitanje je što s njom radi. Prihvaćajući pojedinačnu i kolektivnu odgovornost, na neki način prihvaćamo i težinu života, koja je neminovna. Nitko ne može proći lišo ili, kako bi Mark Knopfler rekao, everybody pays to play. Svi težimo plusu, ali taj minus je neminovan. I jedino u prihvaćanju minusa, odnosno u trenutku kad mu se prestanemo opirati, ostvarujemo svoj puni potencijal.
*Petra Zlonoga: “Daniil Ivanoviču, slobodan si”, 2011.
► Na čemu trenutno radiš, planiraš li neki novi projekt?
Petra Zlonoga: Počinjem raditi na projektu Mladi umjetnički savjetnici pomažu mladima u bolnicama, koji se bavi pripremom djece za pretrage koje moraju proći nakon što im je dijagnosticiran rak. Projekt se sastoji od deset animiranih filmova, a svaki tematizira jednu pretragu kroz gledište dječaka, koji gledatelje vodi kroz priču, a zatim se tu pojavljuju doktori i psiholozi. Djeci će se to puštati u bolnicama prije pretrage kako bi ih se senzibiliziralo. Inicijativa je pohvalna i priče su jako lijepo osmišljene. Nina Vađić je radila scenarij, Ana Kadoić je osmislila likove, a Ana Horvat i ja animiramo. Projekt organiziraju producentska kuća Kreativni sindikat i udruga Krijesnica, a sufinancirala ga je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
► Na animatorskoj se sceni posljednjih godina pojavljuju nova ženska imena. Između ostalih, tu su Ivana Bošnjak, Jelena Oroz, Tea Stražičić, Anja Sušanj. Počevši od Zagrebačke škole crtanog filma pedesetih, koliko se rodna diskrepancija u animaciji promijenila? Na koji način zagrebačka Akademija danas oblikuje nove animatorske snage?
Petra Zlonoga: Uz osobe koje si navela, spomenula bih još Martinu Meštrović, Ivanu Pipal i Anu Horvat, koje isto tako imaju prepoznatljiv stil i rukopis. Jako je zanimljivo da se danas brojčani odnos muškaraca i žena pomalo izjednačava. Čini mi se da dolazi snažan ženski val u animaciji. U tom sam smislu dosta optimistična. Počevši od institucije kao što je Zagrebačka škola crtanog filma pedesetih i šezdesetih, animacija je dugo bila većinski muški posao, dok su žene bile zadužene za bojanje. Je li to bilo pitanje samog filma ili društvenih okolnosti, u to sad ne bih ulazila. Tijekom godina su se događali razni uzleti i padovi, no danas je hrvatska animacija prilično jaka i kvalitetna, posebice u odnosu na broj stanovnika. Jako dobro prolazi na festivalima i općenito je to područje u koje treba ulagati.
Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu svakako je zaslužna za generiranje mladih snaga, no stvar je u tome da se animirani film podučava tako da student sâm izvodi projekt u cijelosti. Akademiji je s jedne strane u cilju osposobljavanje animatora za buduću struku, a s druge oblikovanje autorskih osobnosti. U animiranom filmu to je dosta varljivo. Neke inozemne škole svoj rad baziraju na tome da se animirani film proizvodi unutar tima, pa se ljudi specijaliziraju kao glavni animatori, fazeri, režiseri ili scenaristi, odnosno, usmjeravaju se prema svojim talentima ili sklonostima. Na našoj Akademiji situacija je takva da jedna osoba radi sve, od režije do tehničke animacije. Prednost je to što nauči pomalo o svemu, a nedostatak je možda to što se ne uspije usavršiti u jednoj disciplini. Tako Akademija generira ljude koji u profesionalnom radu nastavljaju razvijati, na primjer, zvuk u animaciji ili se pak u potpunosti okreću autorskom filmu. Animacija je zapravo siroče, jer s jedne strane proizlazi iz filma, a s druge derivira iz likovne umjetnosti. Stoga se nalazi na razmeđu medija – može se tretirati kao igrani film ili kao umjetničko djelo koje se formira kroz pokret i vrijeme. Iako su te kategorije dosta relativne, mogli bismo govoriti o američkom principu na primjeru Disneyja i Pixara, koji su animirani film razvijali u strukturnom smislu i, s druge strane, o europskom principu kinematografije koja je više usmjerena ka istraživanju likovne ekspresije.
*Petra Zlonoga: “Jedan od mnogih”, 2018.
► Svjetski i regionalni festivali animiranog filma pokazuju nova strujanja u animaciji. Na koji način festivali, poput Animafesta, na kojem si bila članica selekcijske komisije 2016. godine, potiču razvoj lokalne animatorske scene, koji se potom manifestira kroz njih?
Petra Zlonoga: Važnost festivala je velika, jer osim što pokazuju recentnu domaću produkciju, dovode i inozemnu produkciju u Hrvatsku. Animafest, drugi najstariji festival u Europi, svake godine ima stotinjak gostiju, od profesionalca do studenata animacije. Taj je festival na vrlo visokoj razini i jako je značajan za hrvatsku animatorsku scenu, ali i publiku. Festivali isto tako autorima pružaju priliku za razmjenu iskustva, umrežavanje i ostvarivanje potencijalnih koprodukcija. Postoji niz festivala koji imaju posebne segmente u kojima ljudi dolaze predstaviti svoje projekte i koji osiguravaju sredstva za podupiranje rada. Jedan takav festival je međunarodni festival animiranog filma Annecy. Tu su svakako i nagrade koje plasiraju filmove u višu kategoriju i povećavaju vidljivost. Festivali su, pored svega navedenog, sjecišta filmaša s publikom, na kojima se događa svojevrsna razmjena ideja i znanja, a animirani se film široj javnosti približava i kroz niz popratnih programa (predavanja, izložbe, predstavljanja knjiga). S druge strane, i gradovi profitiraju od festivala. Dovode se strani gosti i događa se neka vrsta kulturnog turizma.
*Petra Zlonoga: “Dota”, 2016.
► Članica si umjetničkog vijeća Hrvatskog audiovizualnog centra. Kako komentiraš njegovu ulogu u kontekstu institucionalnog promicanja vizualne kulture i poticaj razvoju domaćeg animiranog filma putem javnog financiranja?
Petra Zlonoga: Hrvatski audiovizualni centar presudan je za autorski animirani film budući da financira i do osamdeset posto budžeta produkcije filma, koji je skup sport. Proces izrade autorskog animiranog filma, koji nije nužno komercijalan, dugotrajan je i iziskuje puno strpljenja i truda. HAVC je u tom smislu važan faktor. Dvaput godišnje se objavljuju natječaji za produkciju, a postoje i natječaji za razvoj projekata i scenarija za filmove u trajanju od 24 ili više minuta. Procjenjivati kvalitetu projekata iz prijava koje zaprimamo nije jednostavan zadatak, ali kriteriji prema kojima se vodimo vrlo su jasni. Osim dobre ideje, važno je da projekt bude promišljen, dosljedno predstavljen, da je autoru samom jasno što radi, da ga podupire kvalitetna produkcija i da sâm projekt ima dobar prikazivački potencijal. U interesu nam je svakako da se hrvatska animacija dalje razvija i sustavno predstavlja, kako na domaćem, tako i na stranom terenu, da je konkurentna i da prati suvremena zbivanja. Na taj se način, osim nastanka sjajnih filmova, omogućava povećanje filmske produkcije i otvara mogućnost da autori, i općenito filmski djelatnici, rade i stvaraju.
*Petra Zlonoga / foto: Matija Kralj
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Petri Zlonogi na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
