Autor: Ivan Antunović
Unatrag tri godine u moje su ruke dospjeli prvi službeni primjerci nosača zvuka iz radionice Totally Wired Records – bečkog nezavisnog izdavačkog kolektiva, u kojem samozatajni njemački umjetnik Philipp Hanich surađuje s grupom prijatelja koji njeguju slične afinitete. U ovom konkretnom slučaju prema glazbi, ali često njihovo zajedničko područje djelovanja obuhvaća interaktivne momente van glazbenih okvira, što Totally Wired Records čini više dijelom jednog šireg kulturno-umjetničkog manifesta nego uobičajenom diskografskom etiketom.
U tom kontekstu aspekt Punka ostaje vječito prisutan. U imenu spomenute etikete postavljena je duhovita igra riječi – direktna aluzija na rad grupe The Fall, no u sjeni koje istovremeno čami duh grupe Wire. U tom pogledu i omoti Totally Wired ploča nastoje stvoriti unificirani (ne nužno “in-house”) moment, ali svojevrsni “gesamtkunstwerk”, kao produženu ruku multimedijskom djelovanju svih uključenih – u kontekstu “slike”, Philipp će omot ploče iskoristiti kao idealan medij za daljnju readaptaciju (vlastite) umjetnosti. U skladu s time, naslovnice Totally Wired Records izdanja djeluju poput segmenata, u cijelosti nikad otkrivenog mozaika. Philippova potencijalna kritika okoline kroz njegov rad, kritika je i njega samog – podjednako uvažavajući estetske kriterije i “šlamperaje”, tretirajući ih s poštovanjem – vješto i duhovito, bez kompleksa ili straha od zapadanja u banalnost. Ponekad je temperamentna strana dominantnija, ponekad se u ogledalu njegovog rada odražava šarmer s opakom dozom kulerštine. Bez obzira radilo se o instalaciji, slici ili glazbi, rad je to koji odiše slobodom, bez pretjerane potrebe za objašnjenjem – unatoč njegovoj pristupačnosti, u Hanichovom slikarskom opusu zna biti prisutan element “nedavanja odgovora”.
*Totally Wired Records (s lijeva na desno; Philipp Hanich, Kathi Riedelshöfer, Anna Pühringer, Florian Tremmel)
Philippov rad neizostavan je i u kontekstu umjetničke skupine “Krafftmalerei”, koju zajedno s njim čine Clemens Denk, Thomas Weinberger i Jonas Geise. Krafftmalerei svjesno prelazi granicu maskonzumerizma, poigravajući se tezom o umjetnosti svedenoj na potrošački subjekt.
Isprva ne povezujući Philippov glazbeni lik – Bruch (umjetničko ime inspirirano njemačkim kompozitorom Maxom Bruchom) – s njegovom slikarskom personom, momentalno sam se zaljubio u op-artističke omote naslovnica tih prvih izdanja Totally Wired Records – konkretno, “I’m Back” (Bruchov debitantski studijski album) i “Granbruch” (ovaj potonji je suradnička ploča između Philippa i kolege mu, Floriana Tremmela – koji nastupa pod umjetničkim imenom Gran). U oba glazbena primjera prevladava ljubav prema šlageru, rockabilly kulturi, punku i country glazbi, podvučena avangardnim tendencijama, trash-kulturom i sanjarskim buntovništvom.
Kadrirani monokromatski titraji s naslovnice “I’m Back” istovremeno teže i izmiču simetriji, zauvijek zamrznuti u svom kadru transformacije – dok “Granbruch” na prvi pogled odiše sugestivnom erotskom maštarijom, kao rudimentaran fetišizirani uzorak upakiran u “jestivu” nijansu zelene, s muzičkim sadržajem koji u svom repetitivnom modelu potiče slušatelja da auditivnu sliku dodatno oboja fantazijama na rubu perverzije, sirovih strasti ili pukog romantičarskog poigravanja.
U intervjuu za Vizkulturu, predstavljamo domišljatog autora od kojeg smo uspjeli izvući neke interesantne odgovore.
► Živiš dvostruki život – kao umjetnik i glazbenik… Koja je ljubav došla prva?
Philipp Hanich: Da budem iskren, nema razlike. Glazba, slikanje, instalacije, štogod – samo su moji razni načini izražavanja. Za mene je sve jednake vrijednosti. Uvijek sam bio glazbeni entuzijast, slikarstvo je došlo kasnije. Moji akvareli bili su poput nekakvih močvara, dok sam pred ogledalom interpretirao kompletne albume Run DMC-a.
► U tvom radu postoji fascinacija crnom bojom. Što za tebe predstavlja crna?
Philipp Hanich: Na ovo pitanje želim odgovoriti vrlo subjektivno, što se tiče mojih slika. Prešućujući društvena, kulturalna i povijesna značenja crne, koja su mi također važna. Crna je za mene kreativnost. Crna je poput ničega i svega. A slab sam na paradokse. Crnom možeš sve izbrisati, ali stvari opet ostaju. Zbigniew Rogalski je jednom rekao: “… crna je boja najspecifičnije sredstvo za opisivanje suštine“ Slažem se s time. Crna boja zahtijeva toliko svjetla – paradoks. Crna stoji u kontrastu najbitnijim stvarima… Mogao bih o ovome satima.
*”Schwarzes Licht” (ulje na platnu, 2014)
► Koliko je tvoja umjetnost politička – ili opasna? Može li umjetnost ostati neutralna – i po koju cijenu?
Philipp Hanich: Načelno, umjetnost ne bi smjela biti ničime ograničena. U umjetnosti vidim jednu od rijetkih mogućnosti pogoditi nešto poput slobode. Možda zvuči naivno, ali ovdje možete potezati prave odluke. Shodno tome, zauzimate i politički stav. Trudeći se ostati nekonformistom, izvrtati stvari, propitkivati ih, ukazivati na različite mogućnosti, to je i politički i neovisno. No, naravno, uvijek postoji osoba iza umjetnosti. Kao osoba ne mogu u današnje doba ostati apolitičan. Želim izraziti stav, jedan veliki „jebite se“ svom ovom ludilu koje se događa i ljudima koji ga predvode. Umjetnost može biti dobar, iako ponekad malo spor lijek, da se ovo izrazi. No želio bih činiti i više od samog oslanjanja na umjetnost kao izražaj i djelovanje.
► Posvećen si korištenju mješovitih medija – neke tvoje instalacije sugeriraju daljnju interakciju s promatračem… razbijena ogledala, na primjer. Mogu li pronađeni materijali odražavati emocionalno i intimno, poput kakvog „dnevnika“, umjesto da, sami po sebi, služe kao „ReadyMade“?
Philipp Hanich: Naravno. Ako želiš imati posla s tim, ti predmeti su puni priča. Prema mojem mišljenju, predmeti vam mogu ispričati svoju priču čak i ako ih nikad niste ranije vidjeli. Ovo je komadić magije koja leži u umjetnosti.
*Bez naslova (premaz-ulje na platnu, 2013)
► Koliko je često u tvom radu prisutan element iznenađenja – iznenadiš li se i sam kad naiđeš na predmet koji se može pretvoriti u umjetničko djelo?
Philipp Hanich: Dosta mislim o svojim temama i umjetnosti, ali kad radim, stvari mogu postati vrlo emocionalne. Ponekad me iznenadi kad pronađem ideje u najjednostavnijim stvarima ili u „smeću“ svog posla. Tako smeće postaje moja umjetnost a glavni trud može postati otpadom. No kao primatelj umjetnosti, nisam neki obožavatelj onih nekih određenih iznenađenja, koje nazivamo „aha-efektom“.
► Postoji li odnos „ljubavi i mržnje“ između umjetnika i njegovog rada? Koji primjer iz tvog opusa bi to najbolje odražavao?
Philipp Hanich: U mojem slučaju definitivno postoji nešto poput odnosa ljubavi i mržnje – jer, npr. doista želim pokazati svoje radove a mrzio bih pokazivati ih sa svim glupostima koje uz to idu. Borim se za ljubav i pažnju prema meni i mojoj umjetnosti, no kad je dobijem, ne mogu se nositi s njom. Ili se uvjeravam kako nije stvar u pažnji nego u stavu i značenju – no opet, nedostaje mi nešto kad godinu dana radim svaki dan, bez da išta pokažem. I, naravno, osjećam ljubav prema svom radu i tupom poricanju. Na nesreću, poricanje je jače što više ljudi zavoli moje radove. To nije zdravo.
*”It’s over” (prikaz s jedne od ranijih izlozbi)
► Kad govorimo o komercijalnom u umjetnosti – je li to kompromis ili nagrada? Postoji li izbor u ovom kontekstu?
Philipp Hanich: To je definitivno kompromis za koji ne znam rješenje. Bizarna je situacija posjedovati umjetnost. S druge strane, nije najgora stvar na svijetu moći zarađivati ovim čudnim stvarima iz moga uma. Svejedno, trudim se kloniti što više mogu, onoga što zovu tržištem umjetnina.
► Često umjetnici nazivaju svoje radove „Bez naslova“. Uzevši u obzir njegovu generičku prirodu („Bez naslova“ je i dalje „naslov“), ne degradiraju li ove riječi određeno umjetničko djelo?
Philipp Hanich: To je definitivno moguće, no također je moguće da određen “Naslov” degradira umjetničko djelo. Ako djelo nazovem „Bez naslova“, želim se približiti najviše što mogu onoj točki gdje nemam utjecaj, na ljude koji gledaju moje djelo. Na nesreću, većina ljudi ne gleda djela bez naslova.
*Bruch – I’m Back (LP omot, TWR, 2102)
► Kako smo i ranije spomenuli, neki naslovi tvojih djela dolaze iz svijeta glazbe – kao i ovogodišnja izložba u bečkoj „Raum“ galeriji, pod nazivom „I Can’t Hide Your Love Forever“ – što je parafraza pjesme grupe Orange Juice… Što inspirira tvoju glazbu? S druge strane, koji su tvoji razlozi za „obeznaslovljivanje“ nekih djela?
Philipp Hanich: Kao što rekoh, svoju glazbu gledam kao dio svoje umjetnosti. Rekao bih da sam uglavnom emocionalno inspiriran. Na primjer, kad sam radio instalaciju „It’s over“ (Roy Orbison, usput), slušao sam glazbeni odabir u kojem su mi svirale Bachove i Händelove kantate. Uplašio sam se jer sam se cijelo vrijeme bavio temom „kraja“ i “smrti”. To me preplavilo, pa sam odlučio da svoj prvi album nazovem “I’m Back“. Termin „Bez naslova“ koristim samo za određena djela. Uglavnom za apstraktna/konkretna platna. Ne želim odvoditi ljude u određenom smjeru ovim naslovom. Oni moraju imati posla samo i jedino s platnom. To je teži način, ali ako se usudite približiti, možda ćete moći locirati ove slike i u vašem osobnom svijetu. Vjerujem u maštu i kreativnost ljudskog uma.
► Član si umjetničke grupe „Krafftmalerei“. Možeš li nam malo više reći o grupi i njezinom manifestu? Što je glavni prostor interesa unutar grupe?
Philipp Hanich: Krafftmalerei je više poput osjećaja, stanja svijesti. Leži u svemu i svatko to može. Mi smo nešto poput njegovog korporativnog identiteta. Mi samo činimo stvari vidljivima ili im dajemo oblik. Ono ne poznaje termine poput „visoko“ ili „nisko“. Na primjer, loša šala je na istoj razini kao i cijeli roman. Mislim da smo to do sada uglavnom pronalazili u temi brodoloma / neuspjeha. Kao što vidiš, čini se da se radi o življenju života dostojnog čovjeka.
*”Tilt” (ukrasno kamenje-ulje na kartonu, 2010)
► Iz osobne perspektive, gdje misliš da umjetnost uspijeva, a gdje ne?
Philipp Hanich: Vjerujem u misao da umjetnost nema ništa s uspjehom ili, recimo, nije ju briga za uspjeh. Što je samo po sebi ogroman trud, jer se stvari uvijek vrte oko zarade i koristi. Mislim da nas umjetnost može natjerati da drukčije razmišljamo, pokazuje nam i ostale perspektive, pušta nas da prijeđemo granicu, da vjerujemo u stvari koje su neobične ili nisu popularne, a na kraju je sve skupa i vrlo zabavno.
*”Barock” (ulje na platnu, 2011) / “I Lost My Heart To Varvara” (ulje na platnu,2012) / Granbruch – Bruchgran (EP omot, TWR, 2012) / Bruch (2014) / klikom na jedan prikaz otvara se cijela galerija
Službena stranica: www.philipphanich.eu
Razgovarao: Ivan Antunović
Prijevod s engleskog: Goran Brkić
Totally Wired grupna fotografija: David Višnjić
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
