Rafaela Dražić, dizajnerica vizualnih komunikacija, poznato je i priznato ime u hrvatskim, ali i europskim stručnim i kulturnim krugovima. U razgovoru, koji smo na Vizkulturi već dugo vremena planirani napraviti, samo je dodatno iniciran relativno nedavnim priznanjem Zgrafa 12 – međunarodne izložbe grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. U razgovoru koji možete pročitati u nastavku splitska dizajnerica nam donosi presjek svojih dosadašnjih radova od kojih su neki, iako nastali prije mnogo godina, vrlo aktualni s obzirom na trenutačni društveno-politički kontekst. Razgovor prate recentni projekti dizajnerice koje smo u intervjuu spomenule, ali i neki raniji hvaljeni i nagrađivani radovi.
*Rafaela Dražić
► Početkom godine dodijeljena vam je nagrada Zgrafa 12 – međunarodno udruženje likovnih kritičara AICA nagradio vas je (link) za dizajn kataloga „New art for new society: your presence is requested / Nova umjetnost za novo društvo: izvolite prisustvovati” kojeg je izdao Muzej suvremene umjetnosti Wroclaw u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti Zagreb. U središtu izložbe nalazili su se časopisi BIT international i SPOT, pa je i vaš rad imao dozu metakonceptualnosti, a stručni žiri prepoznao je upravo činjenicu da ste izbjegli stilsku reinterpretaciju te suptilno i jasno čitatelja usmjerili kako pristupiti materijalu. Možete li pojasniti proces kojim pristupate i provodite tako složen i zahtjevan zadatak balansiranja sadržaja i forme?
Rafaela Dražić: Tako da podijelim svoju ličnost na trgovca i potrošača. Šalim se, no ima nešto i u tome obzirom da sama sa sobom vodim razgovore iz različitih perspektiva, pa mi se na kraju čini da dizajn radimo „mi”, a ne „ja”.
Proces je, naime, kod svakog zadatka različit i na njegov tijek utječu raznorazni faktori, ali metoda je zato uvijek ista i ja je dijelim na dvije glavne cjeline: analizu i sintezu.
Najkraće, mislim da je za svaki dizajn presudna ona početna „istraživačka faza” u kojoj se temeljito upoznaje s materijom i razumijeva njezin širi kontekst. Ona druga, teža faza sinteze podrazumijeva svojevrsno komprimiranje svih spoznaja te nalaženje odgovarajućeg grafičkog jezika kako bi poruka bila adekvatno percipirana. Obzirom na to, grid, tipografija, izbor papira, način uveza i svi ostali elementi dizajna nikada nisu isti jer oni moraju biti odraz, ne samo sadržaja kojeg komuniciraju, nego i dizajnerskog stava prema istom.
Spomenuta publikacija objavljena je u povodu velike izložbe fundusa MSU Zagreb predstavljenog u Muzeju suvremene umjetnosti u Wroclawu. Okosnica izložbe bili su brojni radovi i intervencije predstavljene u časopisima „BIT international” i „SPOT”, koje je u periodu između 1968. i 1978. izdavala tadašnja Galerija suvremene umjetnosti, kao sredstvo razmjene i diseminacije ideja i vizualnih istraživanja. Trebam napomenuti i da je u to vrijeme sredina već bila upoznata s umjetničkim časopisima i knjigama umjetnika te da je neoavangardna paradigma imala misiju umjetnost učiniti dostupnom svima kroz sredstva masovne proizvodnje, ne samo iz pozicije promatrača, već i autora. Upravo te spoznaje bile su ključne za oblikovanje publikacije, ali i samog postava izložbe.
„New art for new society: your presence is requested” u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti Wroclaw, 2015., (ur. Jasna Jakšić, Ivana Kancir).
► Još jedna vaša knjiga, „Politics of Feelings / Economies of Love”, nagrađena je na Zgrafu 12, i to počasnim priznanjem, a zanimljiva je jer ne predstavlja „samo“ dokumentiranje umjetničkog projekta, već je njegov sastavni dio?
Rafaela Dražić: Projekt Politike osjećaja / Ekonomije ljubavi započeo je 2011. godine, a inicirala ga je grupa k.r.u.ž.o.k., neformalna (čitalačka) grupa kulturnih radnika/ca, umjetnika/ca i kustosica zainteresiranih za kompleksan odnos seksualnosti, nacionalizma, ideologije i socijalnih emocija, ljubavnih i emotivnih zajednica unutar nacionalnog i/ili tržišnog fundamentalizma. Projekt je isprva obuhvaćao čitalačke susrete, a djelovanje grupe zasnivalo se na istraživačkim aktivnostima, razmjeni znanja i debatama. U tom smislu, istraživački materijal, tekstualan i vizualan, nije bio shvaćen kao zaključak već povod za diskusiju, pa tako prilozi u knjizi otvaraju daljnja pitanja vezana za spomenute teme te ljubavi kao razloga za predan, ali neplaćeni rad.
Polazeći od tih ideja, ova publikacija nije dokumentacija projekta već njegov nastavak, pa je to imalo ključnu ulogu u načinu na koji sam pristupila oblikovanju.
Svijetlo narančasta boja, koja dominira ovim izdanjem, ironično je preuzeta iz priloga vezanih uz ekonomiju kakvi se često mogu naći u (inozemnim) dnevnim novina. A na, kako ih ja zovem, „vizualnim pauzama”, odnosno stranicama prožetim kroz čitavi knjižni blok, nalazi se razlomljeni citat iz pjesme Boba Dylana „I am walking in the parade of liberty but as long as I love you I am not free” – kao svojevrstan komentar na teme koje publikacija obrađuje.
„Politics of Feelings / Economies of Love” u izdanju slobodnih veza i Onomatopee, Eindhoven, 2014., (ur. Nataša Bodrožić, Irena Borić)
► Osim nagrade Zgrafa 12, dobili ste nekolicinu nagrada i priznanja za dosadašnji rad. Još 2011. godine američki časopis Print uvrstio vas je među 20 najboljih svjetskih mladih dizajnera do 30 godina, i to nakon što je Muzej grada Splita odbio izložiti vaše radove koji su kroz izložbu „7 nula“ tematizirali dolazak Željka Keruma na vlast. Zabranu ste kasnije pretočili u „Ad Hoc Project“ i vrlo rano izgradili imidž dizajnerice u čijem se radu reflektira i problematizira društveni kontekst, koji pak služi kao potka za tumačenje vašeg dizajnerskog „teksta“. Koliko su vam priznanja pomogla u pozicioniranju na hrvatskoj i inozemnoj sceni, kako naručitelji gledaju na „alternativni“ imidž koji ste izgradili i da li i dalje surađujete prvenstveno s nevladinim organizacijama?
Rafaela Dražić: Nagrade svakako laskaju, no smatram da je uspjeh u onome koliko te ispunjava ono što radiš. S nevladinim organizacijama surađujem od pred kraj studija do danas. Negdje putem su se u moju svakodnevnu praksu priključili i neki drugi tipovi organizacija i institucija, mahom iz kulturne sfere. Uglavnom surađujem s onima s kojima dijelim zajednički senzibilitet, preokupacije, politički stav, pogled na umjetnost, dizajn…
U projektu „7 nula” nije se radilo o mojim osobnim radovima, već o uličnim reakcijama na poduzetništvo Željka Keruma koje sam fotografirala u dužem vremenskom periodu, a izložba je bila samo povod za stvaranje diskursa o trenutnim zbivanjima na društveno-političkoj sceni, koji je tada kronično izostajao.
Nakon brojnih odbijenica, projekt je našao svoje „utočište”, a kasnije sam dobila poziv da svoje iskustvo prezentiram u okviru Tajnih izložbi koje su se odvijale u privatnim stanovima po Zagrebu, a u fokusu su imale pojam cenzure u vizualnoj umjetnosti.
S obzirom na zadani format (tajna lokacija i šum u komunikaciji s publikom), shvatila sam da takvi uvjeti traže svojevrsnu interpretaciju iskustva s cenzurom, pa sam tako same kustosice izložbe stavila u nelagodan položaj u kojem su izgubile moć kontrole nad sadržajem koji se izlaže, a kojeg smo u stanu zaprimale putem fax mašine u realnom vremenu trajanja izložbe. Svi prilozi otisnuti su na foto-senzibilnoj roli papira što znači da će za neko vrijeme, izloženi na svjetlu, nestati.
*Tajne izložbe, Ad Hoc Project, 28. 1. 2010. Foto: Damir Žižić
► Sudjelovali ste u društveno-aktivističkim umjetničkim intervencijama u javnom prostoru, primjerice u Zagrebu i Rijeci. Možete li istaknuti neku suradnju i rad koji smatrate uspješnim, te pojasniti odnos mainstream medija prema aktivističkoj umjetnosti i dizajnu koji za cilj imaju potaknuti promjenu percepcije aktualne društvene situacije (kad već ne mogu mijenjati svijet)?
Rafaela Dražić: 2011. godine iz organizacije Urbanfestivala pozvali su me na istraživanje i produciranje novog rada u javnom prostoru na temu zagrebačkih nebodera. Odlučila sam se za Cibonin toranj, sportsko-poslovni centar sagrađen povodom održavanja Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, a danas sjedište Agrokora koji „okupira” većinu najviših katova. Postavljeni logotip na njegovom vrhu može se čitati kao „uzorak” procesa privatizacije javnog prostora tijekom posljednjeg desetljeća i načina simboličke reprezentacije društvene i ekonomske moći privatnog kapitala nad javnim dobrom.
Rad se sastojao od nenajavljene noćne laserske projekcije na fasadu nebodera, koje je ranije osmislila grupa sačinjena uglavnom od novinarki i novinara.
Organizatorice i ja smo se kasnije iste večeri odlučile poslužiti identitetom Tihomira Simčića kao slučajnog prolaznika, kako bismo stupile u kontakt s medijima i promatrale njihove napise i komentare, neopterećene našim identitetima i karakterom samog festivala unutar kojeg je rad smješten. Vijest je već u istoj noći osvanula na nekoliko vodećih internetskih portala. Dan, dva nakon, očitovale smo se o cijeloj akciji i „preuzele odgovornost”. Da smo kojim slučajem odlučile rad najaviti kao umjetničku intervenciju u sklopu UF-a, vjerujem da se nijedan mainstream medij ne bi zainteresirao. Na ovaj smo način, novinarski tekst uspjele „vratiti” u medij kojem pripada.
*Kolaž novinarke Mašenjke Bačić projiciran na Ciboninu fasadu u sklopu akcije „Gospodaru, želim te obogatiti“ (UrbanFestival, 2011.). Foto: Damir Žižić
► U ovim ste se radovima fokusirali na pojedinačne slučajeve, ali Vaš najnoviji rad, oblikovanje publikacije „The Economy is Spinning”, vezan je uz jezik ekonomije i financija, odnosno način na koji on općenito utječe na naše svakodnevne misli i djelovanje. Na koji način ste oblikovali grafičke elemente, u kojoj mjeri ste i sami preuzeli i raz(g)radili ovu specifičnu vrstu jezika?
Rafaela Dražić: Prvo da pojasnim kako ova knjiga objedinjuje dokumentaciju istoimene izložbe koja se lani održala u galeriji izdavačke kuće Onomatopee u Eindhovenu, te priloge vizualnih umjetnika, pisaca i teoretičara koji promišljaju način na koji jezik ekonomije i financija utječe na naše misli i način izražavanja. Kroz umjetničke priloge, slike, eseje i tekstove, ova publikacija nastoji, putem umjetnosti i teorije, manifestirati tzv. poetski pseudo jezik.
Iako knjiga ne govori o novcu nego o načinu na koji nam se ekonomija obraća, novac, točnije kovanice jedan su od elemenata dizajna na koje sam implementirala kratke slogane preuzete iz raznih ekonomskih časopisa, reklamnih kampanja, a u nekim slučajevima i iz eseja u samoj publikaciji. Na taj način stvorena je nova valuta koju čitatelj/ica „čita” kroz sadržaj, naglašavajući time apsurdnost tog jezika i njegovih mehanizama.
Svi ostali grafički elementi generirani su putem softvera za izradu grafikona i sličnih vizualizacija baziranih na statističkim podacima vezanim uz kamatne stope, posljedice bankovnih propisa i sl. Oni na koricama prerastaju u subjektivni prikaz snova, referirajući se time na samo podrijetlo naslova ovog projekta „The Economy Is Spinning” – izgovoreno u stanju između jave i sna.
„The Economy Is Spinning” u izdanju Onomatopee, Eindhoven, 2017., (ur. Kris Dittel).
► Diplomskim radom, odnosno internetskim fanzinom Unzine čiji je predložak služio kao otvorena forma i omogućivao jeftin tisak, oduševili ste Jonathana Barnbrooka. Doktorskim radom „Knjiga za dvoje“, koji je nastao kao odgovor na pitanje „What Is Yet To Be Designed?”, u sklopu projekta Muzeja moderne umjetnosti iz Varšave, propitali ste same postavke čitanja kao privatnog čina i kroz zajedničko čitanje ukazali na minimum koji takav zajednički akt zahtijeva, a to je tolerancija prema i uvažavanje drugoga. Kakva je recepcija ova dva rada i da li ste nastavili istraživanje na dizajnu kao otvorenoj i i kolektivnoj formi?
Rafaela Dražić: Mislim da se za svaki dizajn može reći da je kolektivna forma, a izdavaštvo, posebno knjige su nešto za što sam rano razvila interes zato što je taj medij idealan za izražavanje misli i stavova, a nudi i mnogo prostora za manevar, za razliku od recimo plakata.
S distancom od gotovo četrnaest godina, kada sam radila internetski distribuirani časopis Unzine, svoj diplomski rad, sada mogu reći da je to jednostavno bilo drugo vrijeme kada me zanimalo eksperimentirati s ondašnjim tehnološkim mogućnostima. Sjećam se da smo se programer i ja čitavo ljeto preznojavali ispred ekrana kako bismo riješili implementaciju Flash animacija unutar PDF-a s ciljem da svaki broj časopisa koji se printa bude različit – ovisno o onom trenutku u kojem je animacija stala.
Serija knjiga nastala na doktorskom studiju u Varšavi namijenjena je dvojici čitatelja od kojih svaki prati svoju narativnu nit. Dvije priče nadrealnog sadržaja posebno za moj projekt napisao je poljski filozof i pisac Marcin Gokieli. Suradnja s njim za mene je od posebnog značaja jer je bila vrlo neuobičajena. Često se događalo da autor mijenja ili nadopisuje nove dijelove teksta inspiriran mojim vizualnim interpretacijama.
Zanimljivo je bilo pratiti isprva zbunjenost, a zatim razvijanje interakcije među parovima čitatelja i čitateljica.
Treća iz serije knjiga je nešto drugačija od prethodnih dvaju obzirom da se radi o knjizi koja je ujedno i didaktička igračka jer uključuje odraslog i dijete, a pojašnjava pojam vremena.
S Marcinom zadnje dvije godine razvijam dugoročni projekt vezan za njegove kratke priče o snovima. Zapravo, radi se o nečem što mislimo raditi do u nedogled, a izlazi iz formata knjige.
*„The Tale of Bodies, Souls and Machines” – A Book for Two #1, 2010.
► Jedan od vaših recentnih radova odnosi se na DIK Fagazine kojeg smo nedavno predstavili na Vizkulturi (link), a čiji ste 10. broj dizajnirali. Kako je došlo do suradnje na ovoj queer publikaciji i možete li najaviti neke od projekata koje ćemo uskoro vidjeti?
Rafaela Dražić: DIK Fagazine je časopis posvećen homoseksualnosti, i za sada jedini takvog tipa iz ovog dijela Europe. Izlazi već deset godina, a njegov osnivač i glavni urednik je umjetnik Karol Radziszewski, kojeg sam upoznala još na studiju u Varšavi. Sjećam se da je zapravo DIK među prvim primjerima suvremenog poljskog dizajna s kojima sam se srela još prije svog dolaska, a onda sam se sasvim slučajno zatekla na koncertu u sklopu kojeg se odvijala promocija jednog od prvih brojeva.
Na poziv kustosice Jasne Jakšić iz Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, Karol je došao na rezidencijalni boravak u sklopu projekta Performing the Museum, u kojem se bavio traganjem za queer radovima unutar muzejske kolekcije. Istraživanje ga je odvelo nešto dalje, točnije do pojedinaca poput Željka Serdarevića, Leonide Kovač, Darka Šimičića, Mije Vesovića, Josipa Kovačića i Dušana Stupara koji su mu kroz intervjue otkrivali o gay i queer pojavama u umjetnosti u Hrvatskoj.
Na završnoj prezentaciji projekta, Karol me pozvao da sudjelujem u višesatnom performansu u Muzeju u kojem je jedan mali prostor pored stalnog postava, kojem nitko inače ne zna namjenu pa služi za odlaganje stolica, kutija i sličnog, pretvoren u trenutni ured Queer Archives Instituta koji izdaje DIK Fagazine, a Karol i ja smo za vrijeme performansa uživo radili na novom broju.
Jedna od najzanimljivijih stvari koja je na neki način „izronila” iz svih intervjua je lik i djelo Davora Matičevića – nekadašnjeg direktora Galerije suvremene umjetnosti koji je preminuo od AIDS-a, pa sam Karolu predložila da upravo on bude protagonist ovog jubilarnog desetog broja.
U muzejskom arhivu, našla sam sjajnu fotografiju Matičevića s maskom na nekom otvorenju. Odmah sam znala da je želim na naslovnici jer funkcionira na toliko puno razina.
Od budućih projekata za sada mogu izdvojiti: monografiju Gorana Trbuljaka (ur. Tevž Logar, izdavač: Galerija Podnar, Berlin), publikaciju „Yugoslav(i)a Burning: A multilogue with Želimir Žilnik’s ‘Early Works’ (1968)“ (ur. Antonia Majača, izdavač: Sternberg Press, Berlin) te postav i grafičku opremu izložbe Dimitrija Bašičevića Mangelosa.
*DIK Fagazine u izdanju Queer Archives Institute, Varšava, 2016.
*Rafaela Dražić i Karol Radziszewski, Queer Archives Institute, MSU Zagreb, 25. 10. 2016. Foto: Bojan Mrđenović
U nastavku pogledajte još neke od radova Rafaele Dražić
„Yelena Popova” u izdanju Nottingham Contemporary, 2016., (ur. Irene Aristizabal, Aby Spinks).
Publikacija daje sažet pregled prakse ruske umjetnice Yelene Popove, čiji se rad bavi pitanjem što sve slika može biti. Popovino djelo u fokusu ima povijest apstrakcije kroz stalno promišljanje kako slikarstvo i slika također mogu nestati. Njezin rad tako stalno balansira između materijalizacije i nestajanja. Dizajn knjige, posebno korice presvučene slikarskim platnom ispod kojih se nalazi plitki reljef s kružnim i elipsastim formama, inspirirani su upravo tim pitanjima.
„Forms of Education: Couldn’t Get a Sense of It” u izdanju INCA Press, Seattle 2016., (ur. Aeron Bergman, Alejandra Salinas, Irena Borić).
„Sanja Iveković: Unknown Heroine – A Reader” u izdanju Calvert 22 Foundation, London 2013., (ur. Helena Reckitt).
Plakat za projekt Sanje Iveković „Monument to Revolution” 2015. Foto: Shubigi Rao /
Vlado Kristl: Sekundni filmovi, izdavač: DAF, 2015., (ur. Zoran Senta).
*„Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi” u izdanju slobodnih veza i Onomatopee, Eindhoven, 2014., (ur. Nataša Bodrožić, Saša Šimpraga). Projekt i građanska kampanja za (re)evaluaciju i zaštitu moderne arhitekture sredine 20. stoljeća, posebno usmjeren na zaštitu jadranskih motela arhitekta Ivana Vitića. Dosadašnja iskustva i dosezi kampanje prikupljeni su i opisani u ovoj dvojezičnoj publikaciji
*50 x 50 cm velika knjiga kao sastavni dio instalacije „Intermundia” autorice Ane Dane Beroš na Venecijanskom bijenalu, 2014.
Zahvaljujemo Rafaeli Dražić na ustupljenim vizualnim materijalima i fotografijama.
Fotografije: Damir Žižić, Shubigi Rao, Bojan Mrđenović i arhiva dizajnerice
Više o radu Rafaele Dražić >>> rafaeladrazic.net
Razgovarala: Antonija Eremut Erceg / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
