Sandra Sterle multimedijalna je umjetnica s dugim stažom na sceni – kako umjetničkoj, o čemu svjedoče brojni radovi kojih smo se dotakli u razgovoru koji slijedi, tako i u edukativnoj ulozi predavačice na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Radi se o umjetnici koja je svojim performansima redovito znala uznemiriti duhove te prizvati i zainteresirati medije i publiku koji se inače ne bave umjetnošću. Stavivši često metu na svoja leđa, tako je ipak ponekad uspjela dovesti umjetnost u one zakutke javnosti gdje ona nikada nije boravila, te možda potakla na promišljanje i suočavanje s tradicionalnim ulogama i vrijednostima društva, u onim predjelima njegove podrazumjevajuće nekritičnosti i nepropitivanja. No možda su upravo zbog toga ostali radovi Sterline sadržajne umjetničke karijere tako nepravedno ostali u sjeni za širu publiku, ali ne i za one koji zaista prate njen rad. To je, između ostalog, bio i povod ovom razgovoru; poniranje u njezinu umjetničku praksu, oblike i forme te načine umjetničkog promišljanja i to na primjeru ključnih radova njene karijere.
Razgovor smo počeli referencom na minulu Almissu, omiški festival o kojem smo pisali ovdje na kojem se Sterle predstavila performansom Okolo naokolo. Isti performans Sterle izvodi od 1996. godine u pravilnim razmacima od sedam godina, a ovom prilikom nam ga je približila na idejnom, ali i tehničkom planu razloživši njegove fine slojeve. Proširili smo priču o drugim radovima s posebnim naglaskom na intimni i obiteljski rad Oživjeti nona, estetika političke traume, koji je nastavio rasti kao ideja kroz razne oblike, izložbe i umjetničke forme. U razgovoru se bilo nužno osvrnuti i na edukacijsku ulogu na splitskom UMAS-u, kao i na lokalnu splitsku scenu, njene mogućnosti i kočnice, ali i na poimanje umjetnosti danas u duhu Sterline kritičnosti i društveno-političke osviještenosti, koja je karakterizira u radovima i javnim istupima.
► Na ovogodišnjoj Almissi prisustvovali ste performansom Okolo naokolo prvi put izvedenim 1996. te od tada rađenim u pravilnim razmacima od sedam godina. Možete li nam približiti ne samo značenje, nego i razvoj tog performansa u kojem se toliko toga dotičete; od rodnih uloga, do istraživanja identiteta i tradicije? Kako se u vama s umjetničke i osobne strane razvijao taj pothvat koji planirate i dalje raditi svakih sedam godina? Što vam on sada znači?
Sandra Sterle: Rad je započeo jako davno, 1996., u kontekstu moje tadašnje preokupacije da u najširem smislu propitujem odnose između lokalnog i globalnog. Početkom devedesetih sam živjela u Amsterdamu i bila uključena u umjetničku scenu Nizozemske i dijelom Njemačke, gdje sam u to vrijeme studirala, pa sam malo drugačije percipirala odnose iz te pozicije: centar i periferija, umjetnički izrazi u potrazi za autentičnim perspektivama, mediji i angažman.
Bilo je to vrijeme kada se i u mom životu, kao i u životu većine iz moje generacije, dogodio rascjep, a zbog okolnosti rata i medijske pažnje usmjerene prema teritoriju rata, okružen si brojnim stereotipovima, naivnim konstruktima o identitetima. Uloga žrtava u ratu također je nešto s čim sam se bavila još u to vrijeme. Zygmunt Bauman tvrdi da je suprotna i neizbježna posljedica globalizacije pojava lokalnosti, kao suprotnog čimbenika. Dok globalno u principu znači biti sposoban usmjeravati događaje, biti lokalan znači biti isključen i izoliran od glavne struje globalnog života.
Rad je nastao kao svojevrsni re-enactment lika tradicionalne, seoske dalmatinske žene. U radu primjenjujem svojevrsni autoetnografski pristup, dok istovremeno kroz re-enactment sugeriram i ironijski odmak. U ovom sam radu pokušala pobuditi, s jedne strane, svojevrsni respekt prema krajnje lokalnom, tradicionalnom, dok sam s druge strane pomalo ironizirala taj ženski “zadani” identitet. Dakle, ovo što Bauman spominje; isključen i izoliran identitet, pomalo i žrtvu zbog rata, patrijarhata i drugih stvari, sve je to u fokusu ovog rada. Ponavljanjem istog, kruženjem u krug oko uvijek novog stabla – jer stablo je u centru video slike, a ne žena – afirmiram mogući ekološki princip djelovanja i kroz razmake od sedam godina promatram prirodu; stablo, dinamiku ljudskog tijela i njegovog predodređenog djelovanja do nestajanja tijela, dok zastarijevanje i promjenu video formata kroz to vrijeme pratim kao paralelnu studiju. Sve ove nabrojene varijable rada u različitim oblicima s različitim intenzitetima utječu na rad koji se ponavlja svakih sedam godina.
Rad za mene sada znači i svojevrsni trag kojim su se od početka devedesetih na ovamo kretali moji interesi u radu i kojima se uvijek vraćam, ili idem naprijed, a to su: politika, biologija, antropologija, naslijeđe, tehnologija i ekologija, te u ovom trenutku razmišljanje o antropocenu, ktulucenu (Haraway), novacenu (Lovelock) i novom mračnom dobu (Bridle).
► Vaš veoma intimni rad vezan uz djeda Oživjeti nona, estetika političke traume (2013.) sadrži istraživanje ne samo obiteljske povijesti, dokumenata, arhive, već i naravi sjećanja, te međugeneracijskih utjecaja. U tom mi je smislu jako zanimljivo što istražujete na koji je način njegova osoba, prisutnost i sudbina utjecala na vaš umjetnički put, interese i pristup. Nakon više od deset godina od tog rada, do čega ste došli u analizi vlastite umjetničke prakse kroz djedov utjecaj i značaj, te koliko vas je i na koji način to umjetnički formiralo?
Sandra Sterle: Bavila sam se tom temom kroz duže vrijeme i na istraživački način. Okvir je intergeneracijska povezanost, te briga i skrb s kojom me djed okružio u djetinjstvu, a ja ju sada razmatram. Nametnula mi se u jednom trenutku ideja pokušaja iščitavanja djedove perspektive i biografije. Isprva mi je to pomagalo u objašnjavanju konteksta vlastitog života i rada jer su se neka osobna pitanja neprestano množila, a ja nisam nalazila jednostavne odgovore. Tada su se neke ideje interesantno podudarile, na primjer ta izložba iz 2013. koju spominjete, u organizaciji Kontejnera, na kojoj uspostavljam veze između svojih radova i djedove arhive, pa rad na filmu Utvrda utopija (2015.) koji se bavi reminiscencijama na vojnu perspektivu 20. stoljeća, također kroz djedove priče, te odlazak na Goli otok, koji se preklopio s inicijativom kolege Darka Bavoljaka. Tamo sam snimila video rad Preispitivanje baštine (2018.) koji je inspiriran djedovim zatočeništvom na Golom otoku. Ja sam tada, 2013. godine, imala cjelokupnu ideju i plan za niz radova, ali kao što to često biva, nisam raspolagala budžetom koji bi mi omogućio da realiziram sve te radove i zamisli, tako da sam radila malo po malo. Realizirala sam i artist book uz suradnju s knjižnicom SSK i Irenom Bekić 2016. Prošlo je nekoliko godina dok nisam dobila sredstva za eksperimentalni film, te započela realizirati zamišljeno. Naravno, onda je došla korona i ja sam morala drugačije razmišljati vezano za proces rada i realizaciju. U tom kontekstu je nastala izložba u galeriji Bačva HDLU-a – Razlomljeni film (2020.), pa druga u MSU-u Prividi vremena, (2023.), a onda i eksperimentalni film Oživjeti djeda (2024.).
Djedova perspektiva njegova je osobna, ali istovremeno i moja; mi jedan drugoga nastavljamo i informiramo kroz krhotine mog i njegovog života bez mogućnosti sastavljanja prave, linearne priče. Olga Tokarczuk piše: Nježnost je spontana i nezainteresirana; nadilazi empatiju prema suosjećaju… To je način gledanja koji pokazuje da je svijet živ, da živi, da je međusobno povezan, da surađuje sa sobom i da ovisi o sebi. Za nju je nježnost duboka, emotivna zabrinutost za drugo biće, ljudsko i nadasve ljudsko, općenito, to je stav, radnja, fizički osjet ostvaren, među ostalim, i dodirom, primjerice u odnosu na tehnologiju. Jednom kada čujete nešto od nekog bliskog sebi – vi ste negdje pohranili priču, pri tom niste ni svjesni koliko polja svijesti koja vas okružuju konstruiraju identitet ili autentičnost i na to se inicijalno oslanjam u ovim radovima; na odjeke osobnog političkog stava, povijesnih situacija u kojima se jedna obitelj nađe, zatim otpora i bijega, nesnalaženja i nepripadanja.
Vremenski se bavim sinkronicitetom, jer pitanja koja sam otvarala su razgovoru s djedom u djetinjstvu slična su onima s kojima sam se bavila u vrijeme nastanka radova. Primjerice kroz Utvrdu utopiju (2017.) bavila sam se odjecima Drugog svjetskog rata i militarizacijom, koja se ponovo događa svugdje oko nas. Kroz djedove priče otvaram stare ideje o kozmizmu i migraciji prema svemiru, kolonizaciji svemira i tehnološkom progresu, koji je tada bio mimikriran i estetiziran na jedan način, a danas na drugi.
Djetinjstvo sam provela slušajući stalno tri njegova jezika, hrvatski, talijanski i arbanaški, što je verzija albanskog jezika. Sve priče pomalo mijenjaju smisao u drugom jeziku. S druge strane, u obitelji smo imali slovenski utjecaj. Nisam baš razumjela zašto živim u različitim kulturama i jezicima, ali sada shvaćam da je jezik životna forma i da se bilo koja priča ne da tako lako prepričati jednim jezikom. Zato u filmu i koristim više jezika.
► Izložba Prividi vremena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu iz 2023. godine naslanja se na vaš rad Oživjeti nona/ Estetika političke traume. Zašto ste se odlučili predstaviti taj rad u digitalnoj formi, u vidu nelinearnih filmskih struktura instalacijskog tipa? Na koji vam je način zanimljivo suprotstavljanje sjećanja, dakle nečeg poetskog, simboličkog, eteričnog, s nečim tehničkim, digitalnim?
Sandra Sterle: Digitalna forma medijskih instalacija i filma postala je za mene neizbježan oblik rada. Nažalost, ili nasreću, previše sam mijenjala mjesta i nikad zapravo nisam imala jedno mjesto odakle radim. Za vrijeme studija u Zagrebu osamdesetih dosta sam se bavila objektima, instalacijama, fotografijom i slikom, a lasnije puno više digitalnim oblicima umjetnosti i performativnim aspektima. Izložba u MSU uključila je i knjigu koja jako odudara od digitalne estetike, kao i dokumenti iz djedove arhive, poredani u vitrini, koji su u naravi papiri i neki drugi materijali. Također, dio izložbe je i svojevrsna dihotomija između novoproducirane velike fotografije na zidu, teksta između, te male, arhivske djedove fotografije. Tako izložba u cjelini djeluje kao spoj između materijalnih elemenata, rečeničnih iskaza i digitalnih projekcija.
► U posljednje vrijeme umjetnici često polaze od istraživanja obiteljske povijesti kao svojevrsnom korijenu iz kojeg nastaje rad, ali i kao točki refleksije o sebi kao osobi i umjetniku. Kakvo je vama bilo iskustvo istraživanja obiteljske povijesti i koliko je takvo poniranje u obiteljsku prošlost, traume i osvješćivanje svoje uloge važno za umjetnika i umjetnički razvoj?
Sandra Sterle: Ja to radim još od ranih devedesetih, na razne načine, pa su te teme svakako utjecale na moj rad. Ana Dević zapisala je 2003. uz izložbu Na dini nekoliko generalnih rečenica o mom radu koje su mi još uvijek zanimljive, na primjer: Ovaj koncept usmjeren je na otkrivanje naslijeđenih, posredovanih i nenamjernih elemenata koji oblikuju osobnost. Sandra Sterle miješa dokumentarno s fiktivnim elementima i oblikuje svoje likove u procjepu između i na preklapanju ovih kategorija.
► Značajna je vaša predavačka uloga na splitskom UMAS-u na kojem držite nekoliko kolegija. Možete li podijeliti kakva su vam iskustva rada sa studentima? Prije svega, kako pristupate studentima na primjerice nekonvencionalnom predmetu kao što je performans, te što je najvažnije da bi oni shvatili bit performansa i mogli se izraziti u toj formi? Također, kakve umjetničke tendencije i interese primjećujete kod studenata, kojim medijima naginju, što ih najviše zanima?
Sandra Sterle: Sada već dosta dugo radim na UMAS-u, što znači da sam prošla različite situacije, razdoblja te došla do kompleksnih saznanja o nastavi i radu sa studentima. U početku sam predavala svima: slikarima, kiparima, dizajnerima, nastavnicima, te na filmu i videu, ali to se promijenilo. Na primjerima umjetnika i umjetnica iz tih starijih generacija UMAS-a vidim da im je moj pristup radu značio dosta. Sada radim isključivo na Odsjeku za film i medijsku umjetnost, pa je i ovaj kolegij koji spominjete koncipiran kao performans i njegovo dokumentiranje. Tu se široko razmatra ideja izvedbenog u odnosu na medije i, ovisno o generaciji studenata, nekad naginje više izvedbenom, a nekad medijskom. Teško mi je pronaći ikakav jednostavan odgovor na pitanje o studentskim interesima, to se stalno mijenja, jedino mogu reći da primjećujem da su studenti nešto rigidniji, malo manje maštoviti i manje zaigrani nego prije petnaestak godina.
► Možete li se osvrnuti na lokalnu splitsku umjetničku scenu, njen potencijal, te kreativnu i galerijsku aktivnost? Ovo me zanima iz vaše perspektive umjetnice, ali i iz perspektive profesorice s obzirom na to da radite s budućim umjetnicima.
Sandra Sterle: Split zaista ima golemi potencijal u umjetničkom smislu zbog svog položaja, umjetnika i institucija, koji doista vrijedno rade i umrežavaju se. Ipak, osjećaj svojevrsne depresije je prisutan i jako cijenim svakog tko pokušava u lokalnom kontekstu proizvesti tu “nužnu razliku“. Naravno, turizam je, iako je nekima pomogao da prežive, istovremeno zadao skoro smrtni udarac lokalnoj kulturi, životu u gradu i lokalnom stanovništvu, a pogotovo mladima. Odnos između ulaganja u turističke objekte i infrastrukturu u odnosu na logistiku i potporu za proizvodnju bilo kakvih kulturnih proizvoda i sadržaja je totalno nesrazmjeran. Pritom i novac za kulturu postaje sve više na raspolaganju menadžerima, a sve manje kreativcima koji umjetnost proizvode. Sigurno da je mladost i naivnost studenata svojevrstan potencijal, jer mladi često rade samo da rade i izraze se, manje su ogorčeni nego stariji, tako da se to sve vrti u krug.
► Dobiva se dojam da ste široj javnosti poznatiji po performansima nego po ostalim aspektima vašeg umjetničkog djelovanja, što je možda rezultat javne i provokativne naravi nekih performansa, ali i performansa kao medija. Možete li se osvrnuti na važnost i ulogu performansa danas? Kakav mu je društveno-umjetnički utjecaj, te predstavlja li on priliku da umjetnost izađe na ulice iz galerijskih prostora, da se nešto direktnije kaže o društvu, da aktivira prisutne i da oni reagiraju? Koji je njegov transformativni potencijal danas? Koliko je značajan kao umjetnička forma u odnosu na 60-e kada je nastao?
Sandra Sterle: Dojam koji imate vjerojatno je posljedica bombastičnih tekstova koji su nastali vezano uz neke performanse na rubovima žute štampe i interneta. Možda tekstovi i natpisi ne nastaju baš pukim slučajem, jer su neki od mojih performansa zaista proizveli odjek u društvu. Jasno mi je da su informacije na internetu dostupne velikom broju ljudi, ali često su to šture informacije o radu i o umjetniku, koje pojednostavljuju i karikiraju rad. Bombastična informacija postaje svojevrsni kod, dobiva prostor i potpuno preuzme prevlast, što je zasluga interneta i medijske stvarnosti koja danas izgurava pravu stvarnost. To može biti svojevrsna ekstenzija performansa, ako hoćete – u smislu dosega informacije o radu, jer takvu količinu publike teško je dohvatiti u muzejskom kontekstu ili u kontekstu kakve kurirane galerijske izložbe, gdje ljudi ne traže najčešće takvu vrstu direktnosti ni angažmana.
Ovakav specifičan kontekst, koji gore navodite, za mene se dogodio u trenutku u kojem sam ga imala potrebu proizvesti, 2008., 2009. do 2011. godine, a sada istražujem nešto drugo, možda efemernije. Ne vjerujem ni da će se izlazak umjetnosti na ulice dogoditi na takav način koji spominjete, to je za sada wishful thinking. Ako pitate zašto, samo kratko – svijet je toliko pod kontrolom, uništen pohlepom, moći i manipulacijom, da umjetnost malo što tako može promijeniti. Aktivizam je i dalje prisutan, ali to je druga priča. Mene zanima samo kako otkrivati novu misao i pronaći forme te oblik djelovanja koji za mene korespondira s trenutkom u kojem živimo. Svijet i samoga sebe najprije treba pokušati razumjeti, također treba dobro znati što te motivira za rad i kako reagirati na razne impulse. Umjetnička forma za mene je uvijek rad koji započinje iznova.
► Što vas kao umjetnicu danas najviše pogađa? Na što imate potrebu ili biste rado reagirali performansom?
Sandra Sterle: Pogađa me glupost i neznanje, pogotovo mladih koji misle da je ovako moguće nastaviti dalje u smjeru potrošnje planeta, proizvodnje materije, materijalnosti i ostale vrste neosjetljivosti za sve živo i neživo. Također, sve se svelo na novac, pa je apsolutno irelevantno sve drugo, a mladi su taj model u velikoj većini prihvatili.
► Diplomirali ste kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine, multimedijalna ste umjetnica, a osim performansom, bavite se zapaženo i fotografijom, videom, i drugim vidovima umjetnosti. Možete li nam približiti vaš umjetnički proces; od ideje, istraživačkog dijela, odabira adekvatne forme izražavanja, pa do trenutka kada odlučite da je rad spreman za izlaganje, predstavljanje, publiku? Također, koja vam je forma najosobnija, osjećate li iznimnu sklonost nečem posebnom?
Sandra Sterle: Naš život je u konstantnom fluxu, mijenjaju se odnosi s ljudima, problemi, ali i afekti, zanimanja i slično. Nastojim pratiti pobuđene i probuđene misli, ideje i onda ih uobličiti kroz radove. Ponekad su to jednostavnije forme i nastaju gotovo kao neka vrsta reakcije na nešto, a nekad su to nagomilani slojevi skica, pisanog materijala ili vizualnih ideja koje onda izranjaju kao filmovi, video radovi i slično. Jedino vam sigurno mogu reći – a to je da nemam klik koje kaže: rad spreman za izlaganje! Taj korak se dogodi ili ne dogodi, ako mi netko ponudi prostor krenem razmišljati o vrsti rada koju tamo mogu postaviti. Mnoge elemente i radove nisam nikad izložila, i općenito se puno manje angažiram oko izlaganja nego što bih uistinu htjela.
► Na tom tragu me zanima kako se kroz sve ovo vrijeme djelovanja kod vas razvilo poimanje umjetnosti? Što vam je ona danas, kako gledate na ulogu umjetnika u društvu? Također, koliko je bitno za umjetnika da se neprestano preispituje i iznova kreira, da propituje svoj rad, ali i umjetnost kao takvu, da postoji u stanju neprekidne kreacije i sumnje?
Sandra Sterle: Zanima me umjetnost i pozicija stvaraoca. Važno je vidjeti i doživjeti dobar rad. Za mene osobno, to je sukus ostvarenih i neostvarenih ideja i radova. To je posljedica nekih propuštenih prilika, možda i s moje strane, a i nepostojanja strukture i podrške za ovu vrstu rada kojim se bavim u trenucima koji su za mene bili krucijalni. S druge strane, ja sam žena, majka dvoje djece i radnik u obrazovanju. Ja nisam neki tip umjetničkog karijeriste, više imam potrebu izlaganja mišljenja, savjetovanja drugih nego što tražim nešto za sebe, dakle bavim se brigom i skrbim za djecu i studente. U nekom idealnijem svijetu moglo je biti više prepoznavanja za način rada kojim se bavim, možda je moglo biti kvalitetnijih čitanja i interpretacije rada – te s druge strane smislenijih načina sakupljanja umjetničkih materijala. Ovako, pomalo je oko mene kaos. Materijalno sam se nekako snašla, od rada u kulturi i umjetnosti materijalno malo dobiješ natrag, pa ti ostaje samo osobni osjećaj ispunjenosti i smisla, što je meni trenutno sasvim u redu. Ponekad mislim da je sve upravo onako kako treba biti.
Za umjetnika danas u hrvatskom društvu nije potrebno ni da bude originalan ni da preispituje svoj rad, to vam je preskupo, s tim se mogu baviti samo odabrani pojedinci jer previše iziskuje rada, čitanja i razmišljanja, a skoro je nevidljivo na sceni, u Hrvatskoj je isplativije raditi ono što su već radili drugi ili što je trenutno in. Imati dobar dizajn pozivnice važnije je nego imati dobar rad.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije (portreti): Glorija Lizde
