O građenju narativa

Kategorija ART na Vizkulturi powered by VPŠZ

Siniša Ilić (1977.) beogradski je likovni umjetnik koji svoju praksu realizira i kroz projekte izvedbenih umjetnosti. U formi crteža, slike, prostornih instalacija i videa bavi se društvenim fenomenima i mehanizmima, istražujući forme rada, tenzija u društvu, nasilja i nestabilnih situacija. Surađuje s različitim autorima (najčešći Bojan Djordjev kao kazališni autor te Tina Gverović) kao i akterima kulturnih scena na nizu umjetničkih i istraživačkih radova i projekata. Među osnivačima je TkH (Teorija koja hoda) umjetničko teorijske platforme iz Beograda. Dobitnik je više nagrada među kojima se ističu ona 56. Oktobarskog salona 2016. godine, nagrada Memorijala Nadežda Petrović, nagrada Dimitrije Bašićević Mangelos.

Ilićevi radovi nalaze se u kolekcijama Muzeja grada Beograda i Muzeja Savremene umetnosti u Beogradu. Bio je gost cijelog niza relevantnih umjetničkih rezidencija.

Povod ovom razgovoru nedavna je izložba Kolaž s autoputa koju supotpisuje s Tinom Gverović (s kojom smo također nedavno razgovarali) u sklopu projekta WHW kolektiva Janje moje malo (sve što vidimo moglo bi biti i drugačije).

*Siniša Ilić / foto: Damir Žižić

► Gospodine Iliću, otvorimo ovaj intervju sa zapravo romantičnim pitanjem: kako ste se vi i Tina Gverović upoznali i spojili kao umjetnički suradnici?

Siniša Ilić: Tina Gverović i ja smo dijelili atelje u New Yorku 2006. godine i tako smo se upoznali. Te godine smo bili dobitnici nagrada Mangelos i Putar. Razgovarali smo o umjetnosti, politici, upoznavali grad, sprijateljili se i polako pokrenuli umjetničku suradnju.Već tamo smo napravili zajedničku instalaciju Noiseless u kojoj smo se bavili nevidljivošću ili slabom vidljivošću crteža i teksta u prostoru, preciznije, tragom boravka u privremnom okruženju. Sljedeće godine sam pozvao Tinu da zajedno osmislimo izložbu u beogradskom kulturnom centru Magacin u organizaciji Kontekst galerije. Naziv izložbe je bio Rekonstrukcija i reflektirala je naše “američko” iskustvo, teme migracija, povijesti, geopolitke. Već se možda tada artikulira postupak koji se prepoznaje i u našim kasnijim suradnjama, a to su višeznačna i fragmentarna dramaturgija i narativ prostora, radovi koji se kreću od pojedinačnih koncepata pa do mjesta na kojima se oni intenzivno isprepliću. Suradnju smo nastavili kroz niz izložbi/radova, a cijele izložbe nazivamo radom makar su iznutra fragmentirane, koje su se bavile nezivjesnošću, zamorom i iscrpljenošću, problemima reprezenetacije katastrofe kroz našu imaginaciju i medijsku manipulaciju društvom u ovom kasnom kapitalizmu koji živimo. U ljeto 2013. godine smo pozvani da razmišljamo o temama kolekcije i institucije umjetnosti kroz rad/izložbu i istraživanje/rezidenciju u Tate Modernu u Londonu i Muzeju Savremene Umetnosti u Beogradu. U Tate Modern-u smo koncipirali izložbu/rad Izvrnuta kuća kojom smo destabilizirali arhitekturu i prostornu inerciju galerije, dekonstruirali elemente klasične muzejske postavke – mural, pomične zidove, slike i crteže, palete boja te problematizirali pojmove nesigurnosti, izgradnje, rasta, proizvodnje. U okviru drugog dijela projekta, koji se realizirao u beogradskom muzeju, snimili smo video Kameleon u samoj zgradi MSU-a, trenutno nefunkcionalnoj, ali kultnoj u povijesti jugoslovenske umjetnosti, kulturne politike i arhitekture. Uz pomoć glumaca-izvođača u ovom apstraktnom i nenarativnom videu smo se ponovo bavili dispozitivom institucije, njezinim enterijerom i eksterijerom, koreografijom, gestama i relacijama unutar nje. Glumci propituju i izvode odnose pojedinaca i kolektiva, funkcionalnosti i svrhovitosti institucija danas.

*Siniša Ilić i Tina Gverović u stanu Softić / foto: Damir Žižić

► Kako obzirom na opisane radove izgleda vaš već sigurno oprobani dijalog na početku nekog novog kreativnog procesa. Postoji li podjela “poslova”?

Siniša Ilić: Ne postoji stroga podijela poslova, ali imamo iskustvo rada u kojem možemo pretpostaviti tko će kada da intenzivira dinamiku i komunikaciju. U ovakvim suradničkim strukturama je važan, a i uzbudljiv, pa ponekad i iritantan trenutak kad shvatiš da dvije glave nisu jedna, i u kojem prihvatiš različite perspektive koje ne znače nužno kompromis nego upravo pukotine koje takav, blisko suradnički rad čini zanimljivim i pomalo neizvjesnim. Nemamo svi isti ili kompatibilan izraz i jezik o umjetnosti i generalno u suradnjama se konstantno suočavamo sa tim, trudeći se da ne upadnemo u žargonski i samopodrazumjevajući model rada ili jezika, bilo da je riječ o konkretnom projektu ili umjetnosti uopće.

► Što je bio fokus u ovoj recentnoj izložbi u stanu Softić?

Siniša Ilić: Mislim da je Janje moje malo (sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) kustoskog kolektiva WHW (Što kako i za koga), Kathrin Rhomberg i Kontakt zbirke od početka do kraja jako uzbudljiv projekt – mislim na, čini mi se rijetko izlagane umjetničke radove i kontekste u kojima su nastajali u složenoj povijesti dvadesetog vijeka, borbe i teme sloboda, ljudsko tijelo, forme radova i paralele sa današnjicom koja bi, ili koja je mogla biti i drugačija. Tini i meni je bilo izazovno da uz sve te manje ili više poznate ili prepoznatljive reference isklešemo preciznu cjelinu koju bismo konceptulano povezali i sa cijelim projektom, a istovremeno razvijali kontinuitet zajedničke prakse.

Naš rad/izložba Kolaž s autoputa je koncipiran za stan Softić koji se nalazi u samom centru Zagreba i jedna je od lokacija na kojoj se događalo Janje. Stan Softić je na šestom katu i svi zidovi su zapravo prozori koji panoramski gledaju na glavni trg. Zatvorili smo prozore netransparentnim, ali za svijetlo propusnim zavjesama, tako da posjetitelj prepoznaje kontekst mjesta preko zvuka grada ali ne i slike. Htjeli smo da prigušimo intenzitet suvremenog urbanog komercijaliziranog, funkcionalnog javnog prostora, napravimo opnu, zarez, i usmjerimo intorospekciju u jezgro stana, što može da se shvati kao intervencija u prostoru i vremenu izložbe, ali i izloženosti posjetitelja invazivnosti trga.

Stan Softić ima bogatu povijest i ovih šest mjeseci trajanja Janjeta pretvoren je u javni prostor u kojem boravi umjetnost. Naša ga izložba ne shvaća kao izlagački prostor, već tematizira vrijeme neizvjesnosti, tranzita tema i predmeta iz jedne faze, jednog vremena u drugo. Namještaj koji je bio u stanu i kroz prethodne epizode projekta se premještao i koristio na različite načine, u našem je radu sasvim ispražnjen i otvoren, prašnjav i ostavljen na vjetrometini. Drugi komadi namještaja su u fazi mutacija uz pomoć drvenih struktura. Ljudske figure na mojim crtežima i Tininom svilenom tekstilu su u već spominjanim poluapstraktnim kontekstima i na krhkim putanjama realnosti. Jedna prostorija prekonstruirana je kazališnim praktikablima koji svojom glomaznošću i prazninom pozivaju posjetitelje na imaginiranje, zamišljanje društva, onakvog ili drugačijeg od onog o kojem su mogli da steknu utisak prolazeći kroz stan, posmatrajući ga i osluškujući. Na ulasku u stan publika nailazi na ekran s videom Odsjaj koji je snimljen zadnjih dana pripreme izložbe uz suradnju glumaca Nataše Dangubić i Adriana Pezdirca te snimatelja i montažera Ivana Slipčevića. U videu kroz niz radnji i postupaka ispitujemo ideje brige i pažnje, odabira, proizvodnje vrijednosti, bilo materijalne ili simboličke, one koju stalno redefiniramo. Narativ gradimo kroz scene organiziranja i čišćenja predmeta pronađenih u stanu, kojima se kroz vrijeme izgubila funkcija, ali i kroz samu sliku kojom opisujemo stan i ukupnu atmosferu. U suštini, Odsjaj dovodi u pitanje prošlost i sadašnjost koje podrazumijevaju i projekciju budućnosti, smisao akumulacije i zasićenosti.

*Postav izložbe Kolaž s autoputa u stanu Softić / foto: Damir Žižić

► Već sam naslov rada Kolaž s autoputa sugerira montažu, kolažiranje, brzinu, ali i proces u procesu….

Siniša Ilić: Autoput je poetičniji dio naslova, mjesto koje povezuje i sugerira brzinu, a u isto vrijeme je pusto, na njemu smo samo kada smo u pokretu, privremenom stanju. Kolaž se kao medij pojavio u našim pojedinačnim radovima nedavno i učinilo nam se da zgodno opisuje i našu metodologiju kolažiranja, montiranja rada i građenja prostornog narativa u tijeku pripreme izložbe, koristeći različite medije, ideje, razmišljanja, formate.

Kolaž je i tehnika s kojom sam se rano sreo u likovnom obrazovanju i nosi i nešto sirovo i adhoc, pomalo mangupski i jednostavno, a dok smo spremali izložbu naišli smo na kolaže i u radovima iz zbirke Kontakt, kod Katalin Ladik, Sanje Iveković pa i samog Mladena Stilinovića kojem je posvećen projekt, ali i u različitim intervencijama koje su drugi umjetnici radili na svojim radovima. Takođe, i sve što se nalazilo u stanu Softić zapravo je kolažirano u ovoj, završnoj epizodi Janjeta.

*Postav izložbe Kolaž s autoputa u stanu Softić / foto: Damir Žižić

► U pripremi ovog razgovora rekli ste mi zanimljivu stvar, a to je da u konačnici i nema neke esencijalne razlike u tretmanu umjetnika vani, i ovdje? Ekonomski je razlika jasna, ili?

Siniša Ilić: Hm, pa i nema, jer društveno uređenje je isto skoro svuda, tako da ne bi trebalo da postoje suštinske razlike? Pretpostavljam da misliš na relaciju takozvanih istoka i zapada Evrope?

► Da, upravo to.

Siniša Ilić: Ponekad je ekonomski okvir na zapadu raskošniji, okolina zavodljivija i inspirativnija, a ponekad i nije. Razlika nije u tu i tamo nego u institucijama, njihovim statusima, sistemima podrške umjetnosti i ljudima oko nje. Najčešće ipak umjetnice, umjetnici, kuturni radnici i radnice sa kojima surađujem ili koje upoznajem žive u svoj neizvjesnosti na neki način uzbudljive, ali i živote pune brige, turbulencija i nervoze koji su postali standard svakodnevice suvremenog doba.

*Kameleon i U potrazi za fokusom; Kameleon / foto: sinisailic.blogspot.com

► Obzirom da djelujete u regiji, i da dolazite iz Beograda, očekivano je možda pitanje – kako vidite i što je usporedivo, a što ne, u simulacijama naših “kulturnih politika”?

Siniša Ilić: Nisam ekspert za kulturnu politiku, i čini mi se da komparativna kritika nije efikasna. Kapitalizam je strogo reguliran tako da nisu u pitanju simulacije, kulturne politke postoje, mahom konzervativne, orijentirane na tradiciju i reprezentaciju, dosta inertne, održavaju status quo ne obećavajući konstantnu politiku emancipacije ni publici ni umjetnicima. Međutim, to bi mogli biti problemi i znanosti, tehnologije, obrazovanja i raznih drugih djelatnosti – dakle, tema je šira od problema samo kulturnih politika. Ne znam, očekivanja su ogromna, a siromaštvo i nezadvoljvstvo su sve veći i slojevitiji, od borbe za goli život do iscrpljujućeg subjektivnog osjećaja siromaštva.

► Slažem se. Vjerujem naime da je vaše radove teško prodati, stoga pitanje: od čega žive umjetnici vašeg profila? Bavite se i scenografijom? Oprostite ako je pitanje neukusno.

Siniša Ilić: Da, bavim se raznim, da tako kažem, poslovima u svijetu umjetnosti, povremeno scenskim prostorom u kazalištu i nezavisnim autorskim projektima, i to je vrlo zanimljiv posao. Scenski prostor dopušta eksperimentiranje s velikim formatima, i uključuje sretanje i interakciju jezika, narativa i uvjetno rečeno, konvencija izvedbenog pa i dramskog teksta, žive izvedbe, pokreta, tijela i različitih pozicija i učešća autora u procesu. Utisak mi je da su mehanizmi kupovine onoga što se institucionalno razumije kao likovna umjetnost vrlo elaborirani i zainteresirano ili razvijeno tržište prihvaća i pažljivo prati rizike i promjene paradigmi suvremene umjetnosti, jedino što u tako složenoj mreži ekonomija nije jedino ili samo stvar trgovine, već i razumijevanja i organiziranja kompleksnih znanja, ideja i osjećanja oko kulture, umjetnosti i društva.