Umjetnica Tina Gverović će, uz Marka Tadića, predstavljati Hrvatsku na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, čije se 57. izdanje otvara 13. svibnja. Kao i Tadić (čiji intervju za Vizkulturu možete pročitati ovdje) i Tina Gverović koristi različite medije poput crteža, slike, zvuka, teksta i videa, vrlo često ih kombinirajući u osebujne instalacije koje često funkcioniraju i kao mikro-prostori kontemplacije, dok se tematski spektar njezinih radova proteže najčešće oko pojmova prostora, teritorija, konstruiranja identiteta i njihovih ishodišta u imaginarnome. Na devedesetak kvadratnih metara Hrvatskog paviljona, smještenog u prostorima Artiglierije u Arsenalu, prezentirat će se dvije relativno bliske autorske poetike koje dijele slična tematska polja, no dvoje umjetnika svoje radove za Bijenale osmišljava potpuno individualno i tek će na samoj izložbi, čiju kustosku koncepciju potpisuje Branka Benčić, njihova međusobna sinergija uistinu oživjeti.
Nakon što je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Tina Gverović završila je i poslijediplomski studij na Akademiji Jan van Eyck u Maastrichtu te doktorski studij na londonskom Sveučilištu Middlesex. Impozantan popis grupnih i samostalnih izložbi na kojima su predstavljani njezini radovi uključuje izlaganja na bijenalnoj izložbi Suzhou Documents u Kini (Suzhou, 2016.), u galeriji Raum mit Licht (Beč, 2015.), u londonskom Tate Britain (2015.) i Tate Modern (2014.), SE8 galeriji (London, 2013.), beogradskom Muzeju savremene umjetnosti (2014.) i Bijenalu u Bussanu u Južnoj Koreji (2012.), da spomenemo samo recentnije. Boravila je na brojnim rezidencijalnim programima i višestruka je dobitnica nacionalnih i međunarodnih priznanja. Osim što će se njezin novi rad pod nazivom Fantomske razmjene: more ljudi moći uskoro pogledati u Veneciji, nedavno je u Zagrebu otvorena šesta epizoda serije izložbi Janje moje malo koje kurira kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW, a na jednoj od izložbenih lokacija – stanu Softić smještenom u najstrožem centru grada, na adresi Gajeva 2 – Gverović predstavlja novi rad ostvaren u koautorstvu sa Sinišom Ilićem, koji se može razgledati do 6. svibnja.
*Tina Gverović / foto: Tate Photo
► Vaš će rad, uz rad Marka Tadića, biti izložen u Hrvatskom paviljonu na predstojećem Venecijanskom bijenalu. Što nam možete otkriti o radu koji pripremate za venecijansku izložbu koja nosi naziv Horizont očekivanja?
Tina Gverović: Rad Fantomske razmjene: more ljudi evoluirao je iz niza prošlogodišnjih radova pod nazivom More ljudi prikazanih na Bijenalu u Suzhou u Kini, u Modernoj Galeriji u Dubrovniku, Francuskom paviljonu u Zagrebu, te umjetničkoj knjizi koja je upravo objavljena u produkciji kolektiva Oaza i kustosa Klaudija Štefančića. U tim sam radovima prevodila ideje loma, tektonske razlomljenosti i geoloških sedimentacija u slikarski medij i u medij instalacije. Rad za Venecijanski bijenale je kompozicija od nekoliko slikarskih platna koja su postavljena uspravno u prostoru, zajedno s objektima i video radovima. Razmišljam o kemijskoj osnovi slike i njenim znakovnim i prostornim mogućnostima. Slike su kolekcije otisnutih površina dobivenih kroz pažljivo nanošenje komada odjeće na mokru boju/pigment. Referiraju se na različite materijale, pigmente, boje trgovine i robne razmjene, dobara koja su u različitim trenucima povijesti uvjetovali različite ritmove rada i proizvodnje. Tekst na videu je izveden iz kolekcija priča, stvarnih i fiktivnih, koje se tiču migracija, kretanja ljudi između mjesta, kao i kretanja mora. Font koji je korišten za prikazivanje teksta je slomljen, isprekidan, valovit i razliven.
**Tina Gverović, More Ljudi, 2015., instalacija sa 7 slikarskih platna na drvenoj konstukciji u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku / foto: Marko Ercegović
► Problematika suvremenih i povijesnih migracija, narativ putovanja, estetika tijela u tranzitu, propitivanja identiteta temeljenih na teritorijalnoj pripadnosti i sl. tematika je kojom se bavite kontinuirano već godinama, primjerice od rada Na prvi pogled iz 2006., pa do jednog od novijih radova, Tijela i stvari, izgubljeno-nađeno, predstavljenog krajem prošle godine u Francuskom paviljonu. Putovanja i nagle izmjene boravka u raznim geopolitičkim sredinama općenito su postali način života za suvremene umjetnike čije je djelovanje često vezano uz nekoliko gradova istovremeno. Međutim, na naše poimanje migracija uvelike je utjecao i nedavni migrantski val iz bliskoistočnih zemalja, a odnos prema migrantima postalo je jednim od gorućih svjetskih političkih pitanja. Može li se interes za tu tematiku povezati s vašim osobnim iskustvom života u različitim sredinama, i jesu li i kako na promišljanje ovih tema utjecali nedavni primjeri migracija globalnih razmjera?
Tina Gverović: U suvremenoj klimi prisilnih kretanja, nužnosti traganja za azilom koje je posljedica spašavanja golog života te bijega od nasilja i potlačenosti, mjesto s kojeg se otiskuješ svakako može biti idealizirano. Ali idealizirano je i ono mjesto o kojem se mašta, mjesto iz snova u dalekim krajevima na koja se putuje, predodređeno zamišljanjima i osmišljavanjima boljeg sutra. U nekim od recentnijih radova propitivala sam obalu kao mjesto gdje je imovina doslovno izbačena iz mora, mjesto gdje živi i neživi kargo pokušava susresti kopno. U tim radovima razmišljam o različitim međuodnosima i vrstama kretanja – vode, migracija, materijala. U pokretu sam već dulje vremena. Radim na različitim mjestima, u različitim uvjetima, u izmjenjivim situacijama koje utječu na radove i na sam način rada. Koliko god da se osjećam dijelom neke sredine, ipak moram priznati da mi je pozicija stranca uvijek bila privlačnija – kako u radu, tako i osobno, kako u inozemstvu, tako i u vlastitoj zemlji. Stvari se mijenjaju i teško se privikavamo na to, većinu vremena se oslanjamo, držimo se nekih okvira, a da toga nismo svjesni. Mislim da takva pozicija „stranca‟, naizgled nestabilna i nesigurna, zapravo otvara mogućnosti stalnog propitivanja osobnog identiteta i identiteta okružja. Vjerojatno se zato i bavim umjetnošću, jer mi se čini da je to jedina profesija koja mi trenutno omogućuje propitivanje različitih pozicija.
*Tina Gverović, Fantomske razmjene: more ljudi I, 2017., gvaš i akril na platnu, 190×280 cm / detalj / foto: Damir Žižić
► Umjetnost i njezin institucionalni kontekst drugi je skup tema koji je dosljedno prisutan u vašem radu, primjerice u radovima Kameleon, Izvrnuta kuća i Preokreti u koautorstvu sa Sinišom Ilićem, a oni su realizirani kao dio suradnje dvije galerijske institucije – londonskog Tate Moderna i beogradskog Muzeja savremene umjetnosti. Koja je uloga većih galerijsko-muzejskih institucija u proizvodnji i recepciji suvremenih umjetničkih praksi, pogotovo u današnje vrijeme kada je djelovanje nezavisne umjetničke scene mnogo vidljivije, a često i agilnije?
Tina Gverović: Ulogu suvremenog muzeja, bez obzira na kontekst, možemo vidjeti kao mjesto koje je javno, namijenjeno javnosti, kao mjesto susreta, mjesto neformalne zajednice. Živimo u skučenim društvima, u gradovima koji su gotovo u potpunosti privatizirani, gradski trgovi pretvoreni su u kafiće, otvaraju se shopping mallovi, sportski tereni i golf centri koji nam se predstavljaju kao mjesta razonode, ali u kojima uvijek nešto moramo – naručiti, kupiti, pobijediti, uložiti. Čini mi se da u toj situaciji muzeju treba pristupiti kao neutralnom prostoru, prostoru u kojem se nužno ne kupuje, u kojem se ne igra, prostor susreta s idejama, konceptima, stvaranjem, apstrakcijom – prostor neke vrste odmaka. Muzej kao prostor za razmišljanje ili prostor u kome se radi, prostor u kome se stvara ili za koji se stvara. Kao takav, on nije nužno pasivan prostor, već je mjesto u kojem se propituje, otvara, u kojem se „ne mora‟, ali se može, koji postaje platforma za debate, prostor koji bi trebali sami definirati ili redefinirati i kroz koji se može graditi kritički pristup suvremene slike svijeta i društveno-političkim temama.
*Tina Gverović i Siniša Ilić, Izvrnuta kuća, 2013., instalacija u Tate Modern Project Space u Londonu / foto: Tate Photo
► Veliki broj radova ostvarili ste u koautorstvu s Benom Cainom i Sinišom Ilićem. Kako se stvara takav tip kolaborativnih radova, kako izgleda radni proces?
Tina Gverović: U procesu suradnje uvijek postoji dijalog što omogućava različite pozicije u razradi nekih tema, razvijanje različitih pogleda, procesa propitivanja. Radovi često evoluiraju iz dosadašnjih radova i uspostavlja se veza s vlastitom prošlošću. Recimo, početna točka za video rad Kameleon je serija crteža koju smo Siniša Ilić i ja izradili i koji su bili dio postava izložbe Izokrenuta Kuća u Tate Modern. Crteži služe kao vizualna skripta koju 5 izvođača koristi za koreografiju kroz prostore Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Njihove radnje stvaraju međuodnose i aktiviraju potencijal same zgrade čija su vrata već dugo vremena zatvorena za javnost. Bena Caina smo pozvali da radi sa nama na postavu izložbe u Salonu MSUB-a, gdje je Kameleon bio višestruko projiciran unutar arhitektonske instalacije obrušenih zidova i oslikanih murala. Slična suradnja se odvila na nekim ranijim izložbama gdje je Ben radio na postavu i dizajnu prostora (Neuporedivosti, nastajanje sumnjivog stanja), a i surađivali smo na nekoliko zajedničkih umjetničkih knjiga.
*Tina Gverović i Siniša Ilić, Kameleon, 2014., HD video (12’30”) / foto: Saša Reljić / klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
*Tina Gverović, Ben Cain i Siniša Ilić, Preokreti, 2014., instalacija u Salonu MSU u Beogradu
► Djelujete u raznovrsnim medijima koji uključuju crtež, sliku, tekst, video i audio zapise, često povezane u složene instalacije. Kako odabirete medij za svaki rad, dolazi li ta odluka nakon ideje o temi rada ili obrnuto?
Tina Gverović: Višestruka čitanja me zanimaju kao proces, metoda i kao sama tema u radu. Sam početak je teško definirati jer on može biti jedan od elemenata prošle instalacije, rečenica u tekstu, sam naslov ili interes za daljnje propitivanje određenih crtačkih ili slikarskih metoda. Recimo, početna točka rada za Venecijanski bijenale je bila suradnja sa izvođačem Alexisom Taylorom koji je opjevao kolekciju priča koje se tiču migracije. Ti audio zapisi su bili postavljeni u sklopu nekih mojih nedavnih izložbi. U radu Fantomske razmjene koji pripremam za Bijenale verzija tog istog teksta postaje video rad, neka vrsta proširenog naslova ili svojevrsnog „sidrišta‟. Poveznica svih mojih radova jest da su uhvaćeni u trenutku između konstrukcije i dekonstrukcije, nečeg što se stvara, što je u procesu nastajanja, i nečega što nestaje. U svim je radovima bitna neka vrsta sidrišta (a to može biti boja, tekst, naslov, pigment itd.) koji ima ulogu mjesta gdje se na trenutak svi elementi umiruju, povezuju i prizemljuju.
*Tina Gverović (s Benom Cainom i Alexisom Taylorom), Tijela i stvari, izgubljeno-nađeno, 2016., instalacija u Francuskom paviljonu u Zagrebu / foto: Damir Žižić
► Nedavno je otvorena četvrtka epizoda izložbe Janje moje malo, koju kurira kustoski kolektiv WHW, a na jednoj od lokacija (stanu Softić) izlažete rad u koautorstvu sa Sinišom Ilićem. Je li na taj rad utjecao kontekst izložbe (radi se o seriji izložbi koja je zamišljena kao posveta Mladenu Stilinoviću) i sam izlagački prostor (građanski stan iz vremena socijalističkog modernizma)?
Tina Gverović: Naslov rada Kolaž s autoputa može se čitati u odnosu na protok materijala i ljudi, nešto što označava mjesto između, mjesto u pokretu, nevezano uz fiksni teritorij, tj. određenu društveno-političku situaciju. On se nadovezuje i na naslov rada Sve što vidiš može biti drugačije Mladena Stilinovića, koji je korišten kao podnaslov za cjelokupni ovaj niz izložbi, a sugerira da se konteksti i situacije ne sagledavaju iz jedne perspektive. Sama riječ „kolaž‟ ne sugerira samo način na koji je nešto izvedeno, već i način na koji se prikuplja materijal, metode strukturiranja dokumenata i bilješki te višeslojnost čitanja pojedine situacije, kao i samog čitanja povijesti. Prostor i arhitektonski elementi osmišljeni su zajednički u suradnji sa Sinišom Ilićem, uz radove na papiru i tekstilu. Razmišljala sam o tijelu kao objektu, materijalu, neživom, kao količini, kargu. Tijela se mogu promatrati kao zemljopisne lokacije, a kolektivno tijelo kao veća zemljopisna površina. Neke od mojih radova možemo čitati kao suvremene priče o kretanju ljudi čija su tijela povezana u nevidljivu mrežu, u niz međuodnosa i magnetičkih privlačnosti. Ljudi koji se kreću u grupi/masi kreću se poput tektonskih ploča, kao zemljana masa u pokretu, kroz prostor i vrijeme. Iznimno mi je zanimljiva ideja da svoja mjesta možemo nositi sa sobom.
*Pripreme zajedničke izložbe “Kolaž s autoputa” Tine Gverović i Siniše Ilića u Stanu Softić u sklopu 6- izdanja ciklusa izložbe Janje moje malo / foto: Damir Žižić via Galerija Nova FB page
Zahvaljujemo umjetnici Tini Gverović na ustupljenim fotografskim materijalima.
Fotografije: Damir Žižić, Tate Photo, Marko Ercegović, Saša Reljić
Razgovarala: Jelena Pašić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu možete pronaći na linku
