Fotografkinja SofijaSilvia, koja živi i radi na relaciji Pula-Pariz, zagrebačkoj se publici trenutno predstavlja izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, otvorenoj do 11. travnja. Studije fotografije SofijaSilvia završila je na FAMU u Pragu, a MA studij na Central Saint Martin School of Art and Design u Londonu. U Parizu, između ostalog, predaje na Paris College of Art, gdje koristi laboratorije u kojima može kvalitetno razviti filmove, napraviti povećanja fotografija, “nahraniti se” muzejima, galerijama, i ostalim kulturnim sadržajima. Više od jednog desetljeća provela je u inozemstvu, ali njen je rad često vezan za Istru, za prostor gdje se rodila i kome se konstantno vraća. Tom prostoru posvećuje više fotografskih ciklusa vezanih za prirodu i nasljeđe krajobrazne arhitekture. Prvi je bio Tihi otoci, Brijuni, zatim dva ciklusa vezana za rovinjski arhipelag, Auric Garden i Forest of Eden, a potom Dust to Dust u Kubertonu. Kroz razgovor smo se osvrnule na njena umjetnička razmišljanja, inspiraciju, galeriju Singular koju je pet godina vodila u Puli, kao i o internacionalnim iskustvima.
*SofijaSilvia
► U odnosu na veliko međunarodno iskustvo – studije fotografije u Pragu i kasnije u Londonu – zašto si odlučila vratiti se u Hrvatsku? Jesi li ikad željela ostati u inozemstvu?
SofijaSilvia: Mnoge su stvari utjecale na to da se vratim, ali postaje to preduga priča ako uđemo u detalje. Najbitnije je reći da sam, nakon 12 godina provedenih u inozemstvu, osjećala da ne poznajem prostor odakle dolazim. Otišla sam mlada, školovala se u stranim državama, okružena stranim kulturama, osjećala sam potrebu suočiti se sama sa sobom, odnosno prostorom kojeg sam znala uglavnom po sjećanjima iz djetinjstva. Kad napustiš svoju zemlju, imaš tendenciju idealizirati stvari za kojima si nostalgičan. Kad sam došla u London nakon Praga, doživjela sam nekako puni krug, zadovoljila sam potrebu za iskustvom velikog grada. Odjednom se činilo izazovnije vratiti se tamo odakle sam krenula. Tako sam započela projekt na Brijunima. To je bilo to moje suočavanje, promatranje nečega što istovremeno poznajem i ne poznajem.
Ostati u inozemstvu, ili bilo gdje? Gdje god sam bila, nebitno koliko dugo, nikada nisam imala osjećaj da je to trajno, a još sam manje tako nešto odlučila. Ne znamo što nam život sprema i kamo će nas odvesti, barem ja tako osjećam. Svako malo počinjem ispočetka, negdje drugdje. S vremenom to postane iscrpljujuće, iako, čim stvari oko mene postanu skoro pa rutina, postanem nervozna kao zvijer u kavezu.
*”Survivor”, 2015., 3 fotografije, 60 x 90 cm
► Tvoja aktualna samostalna izložba u MSU-u, Equilibrium / Ekvilibrij, upućuje na traganje za ravnotežom, a sastoji se od tvojih recentnih i nekih ranijih radova. Što je ekvilibrij za tebe i gdje nas fotografije, ovako koncipirane na izložbi, mogu odvesti?
SofijaSilvia: Naziv i koncept Equilibrium nastao je još prije nego je izložba uopće bila u planu. Odnos čovjeka s prirodom kao tema odavno je prisutna u mom radu. Razmišljajući o raznim ciklusima, o onima koji se bave ukroćenom prirodom, zoološkim vrtovima, staklenicima, do onih u kojima promatram divljinu, počela sam razmišljati i o tome kakve reakcije, osjećaje i stanja fotografije izazivaju u ljudima. Nerijetko ljudi podijele sa mnom doživljaj susreta s mojim fotografijama; ne mislim samo na kolege iz struke, već na vrlo širok spektar publike. Često su najdragocjeniji utisci ljudi koji nemaju direktne veze s umjetničkim svijetom, a dovoljno su slobodni da iskreno podijele svoje iskustvo pri susretu s radovima. Također, jedan me projekt posebno potakao na razmišljanje u tom smjeru, Forest of Eden, koji sam realizirala za Maistrin hotel Eden u Rovinju. Reakcije osoblja i gostiju hotela su bile inspirativne za mene, jednako kao što su fotografije bile za njih. Naime, ranije je osoblje pokušavalo zainteresirati goste da posjete park-šumu Punta corrente, no prilično neuspješno – u Rovinj svi dolaze zbog plaža. Onda se situacija preokrenula, gosti sami dolaze i pitaju za lokacije s lightboxeva u sobama i fotografija na hodnicima. Žele posjetiti to divno mjesto, promatrati krošnje stoljetnih stabala. Povremeno mi stigne pokoji email gosta hotela. Veliko je zadovoljstvo kad radovi dodirnu ljude na takav način, kad im pomaknu i promjene senzibilitet, svijest, kad ih pokrenu. Pogotovo zatto što to nije publika koja inače pohodi galerije i muzeje. Za sobe hotela bilo je potrebno snimiti fotografije koje će isključivo pozitivno djelovati na ljude, da budu sretni svaki put kada se vrate u svoju sobu i kad se sretnu s velikim lighboxom koji izgleda poput prozora s pogledom na šumu. Efekt koji radovi imaju na ljude potakao me na razmišljanje; uspjeh je kad se pokaže da radovi djeluju na ljude upravo tako kako ste se nadali da hoće.
*Fotografije iz ciklusa “Forrest of Eden” u hotelu Eden u Rovinju
Ekvilibrij je o suprotstavljanju radova i osjećaja u jednoj (ili više) izložbi; htjela sam da se ljudi konfrontiraju s pojedinim radom ili manjom cjelinom i imaju dovoljno prostora i vremena da ih dožive, da se prepuste svojoj percepciji. Da pokušaju shvatiti zašto ih neka fotografija ili ciklus možda uznemiri, dok neki drugi radovi djeluju na suprotan način. I u tome svemu potražiti ravnotežu, i van izložbe, naravno.
A kamo vas tako koncipirane fotografije mogu odvesti? To treba pitati one koji su izložbu pogledali. Zaista ne želim dati odgovor na to pitanje, ne želim da ljudi ulaze na izložbu s jasnim očekivanjem i gledaju radove kroz nekakvu zadanu prizmu. Radovi su tamo da ih oni dožive, naravno da iza svega postoji neka moja priča, ali ne želim ju nametati. Volim povratno čuti njihovo iskustvo. To je to što ja dobijem na kraju, što mi se vraća. Pročitajte tekst Marka Goluba pisan za knjigu koja će popratiti izložbu, a koju dizajnira Lana Cavar: kad dođete do kraja teksta, vidjet ćete da su njega radovi nekamo odveli.
*”Pulsations – Contemplation”, 2015., 31 x 47 cm
*”Pulsations – Awake”, 2015., 31 x 47 cm
*”Pulsations – Flight”, 2015., 31 x 47 cm
► U fotografskom ciklusu, a kasnije i umjetničkoj knjizi Dust to Dust (2019.) govoriš o mjestu, onom specifičnom, ali i generalno, o vremenu koje ne možemo mjeriti prema satu ni prema kalendaru. O čemu je knjiga zapravo?
SofijaSilvia: Sve je počelo od poziva za artist-in-residence program koji se održava u Kubertonu, u istarskoj divljini. Ovaj se program odvija u organizaciji Muzeja-Museo Lapidarium Novigrad-Cittanova i Krinzinger projekte iz Beča. Poziv sam najprije dobila godinu dana ranije, ali tada sam bila na artist-in-residence programu Institut français u Parizu. Kad je poziv ponovo stigao godinu dana kasnije, 2018., bio je dobar trenutak, osjećala sam se spremnom za izolaciju u divljini jer sam godine prije toga velikim dijelom provela u Parizu, baveći se temama u urbanoj sredini. Osjećala sam potrebu otisnuti se u nešto sasvim suprotno. Usto, rodom sam iz Istre, a nikad nisam imala priliku doživjeti istarsku divljinu na taj način. Kada sam tamo stigla, bila sam vrlo predana radu i boravku u izolaciji. Odbijala sam u tih mjesec dana boravka odlaziti iz divljine u civilizaciju i bila sam vrlo disciplinirana, ustajala sam u rano jutro kako bih išla fotografirati, fotografirala sam i predvečer, u vrijeme kad sunce nije bilo prejako — bila sam tamo u lipnju — provodila sam vrijeme uglavnom sama sa svojim mislima, knjigom i psom. Po povrće sam išla kod lokalnih poljoprivrednika, dolje u selu. Imala sam sasvim drugačiji ritam od kolega umjetnika koji su tada ondje boravili, pa smo se uglavnom mimoilazili. To su bili umjetnici iz Austrije, došli su autom pa su često odlazili posjećivati razna mjesta u Istri. Meni je bilo dragocjeno na mjesec dana odvojiti se od uobičajene svakodnevice, i bila sam vrlo odlučna to maksimalno iskoristiti. Provodila sam gotovo asketski život. Volim samoću, potrebna mi je, tako da sam tamošnje uvjete stvarno maksimalno iskoristila. Fotografije koje su nastale, a potom i knjiga, moje su prepuštanje prirodi, njenim ciklusima, prolaznosti, regeneraciji, životu i smrti, govore o plodnosti, gubitku i ekologiji. Naziv ciklusa, Dust to Dust, u prijevodu Prah prahu, svakako prvo asocira na biblijske tekstove i pogrebne obrede i sugerira cikličnost života i smrti, no danas ima i ekološki značaj, odnosi se na cjelokupni utjecaj proizvoda na okoliš, od izvlačenja sirovina iz zemlje do zbrinjavanja na odlagalištu.
*”Dust to Dust ̶ Cotinus Coggygria #1“, 2018., 200 x 73 cm
*”Dust to Dust ̶ Cotinus Coggygria #2“, 2018., 200 x 73 cm
► Komunikacija s prirodom, biti u prirodi… Ove ideje pojavljuju se kao izuzetno važan i značajan segment tvog umjetničkog procesa, a utiske s Brijuna, mjesta sa značajnom poviješću, smjestila si u više fotografskih serija. Možeš li nam dočarati svoj odnos s ovim mjestom i reći nešto više o radovima koji su nastali?
SofijaSilvia: Priroda je vrlo važna u mom životu od samog početka, pa se to pretočilo i u umjetnost, kako živim, tako stvaram. Brijune sam počela fotografirati 2009. godine, nakon povratka iz Londona, kada sam osjetila potrebu sagledati prostor odakle potječem. Dugo vremena, u svojim formativnim godinama, promatrala sam strane prostore, kulture, a onda sam shvatila da ne poznajem prostor gdje sam se rodila. Fotografirati Brijune bio je intuitivni poriv. Odrasla sam u Puli, Brijuni su uvijek bili entitet velikog značaja, ali misteriozni i zabranjeni. Kad sam ih počela fotografirati 2009. godine, bio je pravi trenutak, nisu još bili pod tako velikim pritiskom razvoja masovnog turizma, europskih projekata. Zapravo to je tada vrijedilo za hrvatski prostor uopće, sve je tek trebalo započeti, a ja sam naivno pomislila da smo u prednosti u odnosu na Zapad, zato što možemo izbjeći pokretanja svih tih procesa, donošenja odluka koje su se potvrdile pogrešnima. No, bila sam naivna, sve je krenulo upravo tim utabanim putem, nekako glavom bez obzira i pameti. Mnogo toga što se meni činilo dragocjenim za čuvanje i korištenje od tada je uništeno i, nažalost, ne prestajemo s razaranjem.
No, vratimo se na Brijune. Dobila sam tada neograničen pristup otočju, i provela sam na otocima jako, jako puno vremena, bila sam vrlo priviligirana. Tadašnji ravnatelj, Eduard Kolić, imao je razumijevanja za to što radim. Nastao je jedan jako opsežan, studiozan ciklus sastavljen od nekoliko serija koje čine cjelinu. Brijuni su vrlo slojevit svijet pa se ta slojevitost odrazila i na ciklus. To je projekt uz koji sam sazrijela kao autorica. Knjige još uvijek nema. Projekt je toliko opširan da se još nije našao način za cjelovitu prezentaciju, niti su se našla sredstva da se jedna tako velika knjiga napravi ili isproducira takva izložba. Bilo je nekoliko trenutaka u kojima je bilo naznaka da bi se moglo dogoditi, a onda ipak nije. Posljednje nam je Covid-19 stao na put. Brijuni i dalje čekaju, ja čekam s njima. Prezentirani su samo mali fragmenti onoga što sam tamo snimila. Knjiga bi bila idealan format, no tako velika knjiga je financijski vrlo velik zalogaj, pa se zasad još nije dogodila.
To je projekt o povezanosti čovjeka i prirode, u biološkom ali i filozofskom i poetičnom smislu. Isprepliću se tu mnoge priče, naša povijest, ona recentnija, ali seže i do vremena antike, a i dalje, kao i politika; projekt govori o vremenskom kontinuumu koji je na otočju vidljiv i opipljiv, o vrlo posebnom i specifičnom mjestu koje se održava kroz stoljeća i odolijeva raznim vladavinama, političkim prilikama, ratovima, turizmu…
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Imaginarni krajolik #1″
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Imaginarni krajolik #2″
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Pinije”
► U tvom radu ne vidimo dominaciju fotografskog medija nad prirodom, već upravo suprotno, ne objektiviziraš prirodu već pratiš njene ritmove i oblike. Kako u tom kontekstu razumiješ pojam antroprocena i na koji način se tvoji radovi opiru antroprocentričnoj logici društva?
SofijaSilvia: Od djetinjstva doživljavam prirodu suprotno logici antropocentričnog društva, oduvijek joj se prilagođavam, u dijalogu sam s njom, nikad njome ne dominiram. Prestala sam jesti meso kad mi je bilo 16. Nije to bilo zbog nekog trenda, tada se o tome nije pričalo, barem do mene, u tim godinama, nije dopiralo. Provela sam djetinjstvo spašavajući životinje, radim to i danas. Sjećam se slike iz djetinjstva, kad sam spasila leptira. Zvuči smiješno, ali to je jedna od najljepših slika koje nosim kroz život. Bio je to pokisao lastin rep, kojeg sam našla u travi ispred zgrade. Ponijela sam ga kući, stavila u veliku staklenku u koju sam ubacila cvijeće. Kad se razvedrilo i kad su mu krila bila suha, odnijela sam ga na balkon da ga pustim da odleti. Izvadila sam ga nježno iz staklenke, a on je, prije nego je odletio, neko vrijeme, tako, samo stajao na mom prstu. Ja sam ga promatrala i čekala. Konačno je odletio, a ja sam zamišljala da su ti trenuci zadržavanja na mom prstu bili znak zahvalnosti.
Biti osjetljiv i suosjećajan prema životinjama i biljkama ranije se tumačilo kao mana, ljudi su na to gledali kao na slabost, neozbiljnost. Kao na nešto što će te sputati u životu, zbog čega nećeš prosperirati, uspjeti. Sada su se stvari preokrenule, pokazalo se da je to upravo neophodno za preživljavanje — ne pojedinca, već vrste, a nažalost i mnogih drugih vrsta koje su kolateralne štete naše bešćutnosti i potpune nepovezanosti s prirodom, našeg neshvaćanja. Mislim da bi danas svatko tko želi doći na neko rukovodeće mjesto trebao položiti nekakav ispit iz senzibiliteta. Ako nisi primijetio da su krošnje upravo izbacile pupove, ako dok si hodao ulicom nisi vidio onu travku koja je izbila iz pukotine u asfaltu i na vrhu napravila sasvim mali cvjetić, ako nisi primijetio onu pticu koja je upravo sletjela nedaleko tebe, onda stvarno nisi netko tko može niti smije odlučivati o tuđim životima. Sad već provjereno znamo da su ljudi bez senzibiliteta apsolutno razarajući za društvo, planet, civilizaciju, za apsolutno sve, i ne može se to više tolerirati.
*”Urban Animal – Gorila and Boy – Prague Zoo”, 2004., 60 x 90 cm
*”Urban Animal – Tiger #2 – Prague Zoo”, 2011., 80 x 120 cm
► Dobitnica si rezidencijalnog boravka u okviru EU Japan Fest-a koji je organiziran u kolaboraciji s EPK Rijeka 2020. Možeš li nam reći malo više o toj suradnji? Gdje se tvoj rad mogao vidjeti?
SofijaSilvia: EU-Japan Fest Japan Committee surađuje s Europskim prijestolnicama kulture od 1993. Iz svake zemlje prijestolnice odabiru fotografa koji će otputovati u Japan na mjesec dana i fotografirati u jednoj od japanskih prefektura. Mogla sam poslati prijedlog projekta za Osaku ili Mie, ili pak obje lokacije, pa bi oni odlučili, no mene je zanimalo otići upravo u Mie. U Mieu se nalaze neki od najstarijih i najsvetijih šintoističkih svetišta; naime, Ise-City, gdje sam živjela, “prijestolnica” je šintoizma, tamo se nalaze dva najveća svetišta Geku i Naiku, a u i oko grada ima preko stotinu svetišta. Ise-City dio je nacionalnog parka Ise-Shima. Šintoistička svetišta su sačuvala stare šume sve do 2. svjetskog rata, kada su velikim dijelom stradale, jer je drvo bilo potrebno. Zato je većina današnjih japanskih šuma artificijelna, homogena po pitanju vrsta stabala i vrlo pravilno posađena. Tako sam poslala prijedlog projekta samo za prefekturu Mie, i bila privilegirana što je kustosica Mikiko Kikuta odabrala moj rad i prihvatila projekt.
Shinto govori o jedinstvu ljudskih bića i njihove okoline, stavu i svijesti koji su danas presudni jer se naša percepcija prirode treba promijeniti u svrhu preživljavanja. To je bila moja polazna točka za projekt. Shinto nisam dokumentirala izravno, ali se provlači kroz projekt. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se to odražava na živote ljudi i ponašanje, s obzirom na to da u svom radu istražujem i pokušavam razumjeti položaj čovjeka u odnosu na prirodu. Ekološka kriza kroz koju prolazimo, ogroman broj požara širom svijeta u proteklim godinama, kao i trenutna kriza s koronavirusom, potvrđuju da je potrebna nova svijest kako bismo preživjeli.
Izložba je trebala biti u Rijeci, ali pandemija je poremetila program pa izložbe nije bilo. No sada, tijekom travnja, mjeseca zatvaranja Rijeke 2020, projekt The Sound of Water će se moći pogledati online u formi filma. EU-Japan fest Japan Committee će objaviti i knjigu, kao što to uvijek čine; ovo će biti “volume 22”, no čekamo da i irski fotograf uspije otići u Japan.
► Godine 2013. osnovala si galeriju Singular u Puli, koja je imala izložbeni i rezidencijalni program. Dovodila si umjetnike/ce iz inozemstva i kreirala poseban koncept tog izložbenog prostora. Kako je došlo do osnivanja galerije i koji su bili prijelomni trenuci za prestanak njezina djelovanja?
SofijaSilvia: Do osnivanja galerije je došlo tako da smo bivši partner, umjetnik Ilija ILIA Smiljanić, i ja imali potrebu u Puli stvoriti nama zanimljiv sadržaj. Dovesti zanimljive ljude, stvoriti prostor za međunarodni dijalog. Preselili smo se u Pulu iz velikih gradova (živjeli prije toga između Praga i Londona) i željeli smo stvoriti nešto što će zadovoljiti sva naša očekivanja kad su u pitanju umjetničke izložbe i međunarodni program. Kako to učiniti u jednoj maloj Puli? Kako dovesti dobre inozemne umjetnike? Kako producirati izložbe koje će razinom produkcije i konceptom zadovoljiti razinu kvalitete koju očekujemo, bez kompromisa, tako da svaka izložba bude realizirana tako da je svejedno je li ona u Puli, New Yorku, Berlinu ili usred pustinje? Također, htjeli smo biti otvoreni, privući novu, svježu publiku. Iz svih tih pitanja i želja proizašao je koncept za galeriju i program. Jedan umjetnik – jedan rad. Također, izložbe su se prvenstveno promatrale kroz veliki prozor galerije, s ulice, tako da je naše izložbe vidio svaki prolaznik. Prostor galerije podijelili smo na galerijski dio i napravili malu rezidenciju u stražnjem dijelu, pa smo tako izbjegli troškove smještaja za umjetnike.
Zašto je došlo do zatvaranja Singulara? Zato što smo nakon pet godina rada shvatili da nemamo kuda dalje, iskoristili smo lokalni potencijal. Budžeti su uvijek isti, tržišta za umjetnost nema. Zapostavljala sam vlastiti umjetnički rad radi galerije, a nije bilo više izazova pred nama, shvatili smo da smo dodirnuli plafon. Simbolično, zadnja izložba u Singularu bila je sahrana. Performans Dragane Sapanjoš pod nazivom Come un cammello in una grondaia. Glumice Olivera Baljak i Aleksandra Stojaković 2-3 sata su jecale i plakale nad papirnatim vijencima u praznom galerijskom prostoru. Plakale su nad stanjem u kulturi, za Singularom… Bila je to je jedna vrlo neobična, jeziva, nadrealna večer u Singularu.
Osim izložbi i rezidencijalnih boravaka, organizirali smo i portfolio reviews programe za studente s gostujućim umjetnicima, uključivali ih u postavljanje izložbi, realizacije instalacija, kao što je to bila instalacija Flow 2 Baptistea Debombourga — kad smo imali gotovo tonu stakla u galeriji — i tehnološka mandala Leonarda Uliana, ali bilo je tu puno zaista kvalitetnih umjetnika: Abdelkader Benchama, Brett Amory, Aleksej Titarenko, Markéta Othová… Bili smo okrenuti prema mlađoj generaciji i oni su to prepoznali, to je prvenstveno bila naša publika. Mislim da su osjećali da je ono što radimo iskreno i bez kompromisa.
Dokazali smo si da je moguće stvoriti nešto beskompromisno kvalitetno bilo gdje, ako se dobro i pametno postavi stvar. To je vrlo ispunjavajuće. Singular mi je promijenio život na mnogim razinama i otvorio vrata mnogim suradnjama. No, otišli smo dalje sa svojim životima.
*”Dust to Dust – Inside the House”, 2018., 120 x 80 cm (lijevo); “Dust to Dust – Viscera”, 2018., 120 x 80 cm
► Imaš iskustvo izlaganja u Europskom parlamentu u Brusselsu, upravo u periodu Hrvatskog predsjedavanja EU. Koliko takvo iskustvo može doprinijeti vidljivosti za umjetnike/ce s našeg prostora?
SofijaSilvia: Ubrzo nakon postavljanja izložbe, nastupio je lockdown, tako da uopće ne znam koliko je ljudi vidjelo tu izložbu, sigurno ne mnogo. Takvi uvjeti sigurno ne doprinose vidljivosti. Živimo u specifičnom vremenu, prilagođavamo mu se, ali se i teško snalazimo jer primjenjujemo načine rada koje vučemo od ranije. Osobito su problematični programi/izložbe/projekti koji su se održali u prvoj godini pandemije, s obzirom na to da smo bili potpuno nespremni. Tako da je teško govoriti o tome u tim okvirima.
► Već je godinu dana prošlo od prvog lockdowna, kada smo svi otpočeli život u “novoj normalnosti”. Mnogi kulturni sadržaji prešli su u online format, a pokazalo se da se bez kulture i umjetnosti ne može. Kako bi opisala svoju godinu – postoje li nove stvari koje si naučila, što ti je nedostajalo i kakva je tvoja percepcija kulturnih sadržaja tijekom ovih izvanrednih uvjeta za produkciju i prezentiranje umjetnosti?
SofijaSilvia: Moja godina bila je vrlo specifična jer mi se rodio sin. Tako da me to, kako možeš i zamisliti, jako okupiralo i ispunilo. Gotovo da nisam imala vremena razmišljati o “novoj normalnosti”. Iako, početak 2020. djelovao je vrlo obećavajuće na profesionalnom planu, a onda su se projekti odgodili, neki otkazali. Uz bebu nisam uopće imala vremena za frustraciju i zapravo sam dobila vrijeme koje mi je trebalo da mu se posvetim. Ono što mi najviše nedostaje je sloboda kretanja, putovanja. Živim između Pule i Pariza, i ovaj posljednji put iz Pule u Pariz bio je prava ekspedicija, kao da putujemo na drugi kraj planeta. U Zagreb nisam ni došla na vlastitu izložbu budući da Hrvatska traži PCR testove i za bebe, koje u Francuskoj na maloj djeci ni ne rade jer je prebolno i preriskantno da ih se ne ozlijedi. Ne znam, valjda bi bebu trebalo uspavati. A isproducirati izložbu bilo je vrlo naporno. Produkcija je prvo bila zaustavljena zbog lockdowna koji se dogodio u studenom 2020., pa se izložba odgodila, a kasnije je bilo svakojakih problema, od nemogućnosti nabavke materijala do problema oko transporta. Bilo je zaista mukotrpno i zapravo je neprepričljivo. Kako mi je jedna suradnica nedavno rekla, kad sam se ispričavala što kasnim s obećanim: “ne brini, cijeli svijet kasni”.
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Tajni prolaz”
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Valovi”
*”Tihi otoci, Brijuni ― Krajolik ― Vjeverice”
► Uvijek mi je drago saznati što kreativce inspirira – pa ako možeš podijeliti s nama stvari koje te inspiriraju na tvom umjetničkom putu: umjetnice/ke, knjige, filmovi, glazba, teorija..
SofijaSilvia: Sakamotove skladbe, filmovi Andreja Tarkovskog, Akire Kurosawe, Davida Lyncha, Miyazaki, Sescapes Hiroshija Sugimota, Bachove suite za cello, sofisticiranost prirode, trenuci tišine, Brijuni.
► Na čemu trenutno radiš i koji su planovi za buduće projekte?
SofijaSilvia: Nakon duže pauze, počela sam raditi na portretima, ali projekt je tek u začetku. Ima još nekoliko stvari koje su u povojima, ali ne bih pričala o tome. Vidjet ćete kad bude.
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo SofijiSilviji na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
