Tanja Deman (1982.) diplomirala je skulpturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i završila poslijediplomski studij Lens-based Media na Piet Zwart Institutu u Rotterdamu. Izlaže od 2000. godine i dobitnica je nekoliko nagrada. Deman koristi medije fotografije i videa, pri čemu proučava psihologiju okoliša kroz arhitektonska djela, morske i krševite pejzaže te tako evocira filmske ambijente, promatrajući dinamiku društveno-političkog urbanog prostora u kojem živimo u odnosu na onu koji smo naslijedili. Njeni video radovi prikazani su na nizu domaćih i inozemnih festivala. Tanjin novi rad u mediju filma pod nazivom Horizont direktan je povod za ovaj intervju, a naročito nas je zanimala geneza tog rada i njegove poveznice s dosadašnjim opusom.
► Zadnji veliki intervju s tobom za Vizkulturu napravljen je prije sedam godina. Tada, 2015. godine, započeo je i tvoj projekt Saltwater / Slana voda. Radi se o fotografskoj seriji koja portretira podmorje usred Jadranskog mora, reprezentirajući tako fizičke i emotivne veze koje, kao rođena Splićanka, imaš s morem. Nekako mi se čini da je na tom tragu nastao i tvoj recentni filmski projekt Horizont. Kako kažeš u filmu, “u vrlo kratko vrijeme promijenili smo kemijsku strukturu mora“, a u sinopsisu navodiš kako je taj filmski esej “snimljen na najudaljenijem izoliranom otoku Jadrana, na otvorenom moru” te “promatra praiskonski morski pejzaž i slojevite ekološke promjene mora koje ga okružuje“. Način na koji koristiš snimke svjetioničkog svjetla meni se čini kao znak za uzbunu. Kakav je bio taj put od slanog podmorja do Horizonta, što se promijenilo u tvom odnosu s morem i može li film mijenjati ljude? Kako je došlo do ideje za Horizont? I, usput, jedno malo potpitanje, naizgled digresija: neki tvoji radovi (poput Saltwater) predstavljeni su u tehnici “arhivskog pigment printa“ (ako sam dobro prevela) – o kakvoj se tehnici radi?
Tanja Deman: Zanimljivo je da je put od Saltwater (2015-2016) do Horizonta (2021) bio direktan. Ideje za oba rada nastale su 2015.godine. Saltwater sam počela snimati 2015. godine, a krajem iste godine napisala sam redateljsku koncepciju i treatment za film Horizont. No, tek 2019. godine uspjela sam snimiti film, a 2020. ga editirati. U srži oba rada su potaknuta ekološkom situacijom.
Serija Saltwater nastala je kao reakcija na planove Vlade Republike Hrvatske za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranskom moru. U ljeto 2015. godine sam dobila poziv od Süddeutsche Zeitung Magazin da prezentiram Hrvatsku u njihovoj posebnoj art ediciji Edition 46 pod temom Mediteranskog mora. Serija fotografija Saltwater prikazuje podvodne krajolike srednjeg Jadrana. Fotografije u svom pristupu predstavljaju odmak od turističke i prirodoslovne fotografije, odnosno prikaza podvodnog svijeta koji nam je dostupan putem televizije, interneta i turističkih brošura. Moja je namjera s ovom serijom bila pretočiti osobno iskustvo morskog okoliša u slike kojima bih osvijetlila ovaj općenito nedovoljno zastupljen, ogoljen i krhki svijet, skriven ispod goleme plave svjetlucave površine. Što se tiče izvedbe, arhivski pigment print je digitalni print na arhivskom pamučnom papiru s arhivskim bojama.
Ideja za film Horizont prelila se iz fotografske serije Saltwater, ali s ambicioznijom namjerom. Želja mi je bila ispričati intimnu priču o Jadranskom moru u trenutku ekološke i klimatske krize na otvorenom moru, na mjestu okruženom samo vodenim horizontima. Od samog početka znala sam da želim ovu priču ispričati u obliku hibridne forme art filma s dokumentarnim elementima. Film je snimljen na Palagruži, našem najudaljenijem otoku. Palagruža je posebno mjesto. Geomorfološki je drugačije strukture od vapnenačkih stijena naše obale, jer je vulkanskog podrijetla. Nikada nije bila stalno naseljena, ali je od uvijek bila važno mjesto na Jadranu – kao orijentir na otvorenom moru, kao sjecište putova, kao prahistorijsko mjesto susreta civilizacija i stoljećima sveto mjesto.
Da, mislim da filmovi, kao i knjige mogu mijenjati ljude. Mene je ovaj film zasigurno izmijenio.
► Tematska preokupacija morem i podmorjem prisutna je i u tvom radu iz 2017., fotografskoj seriji pod nazivom Sunken Garden / Potopljeni vrt (također u tehnici arhivskog pigment printa) kojom nam približavaš podmorje kod najvećeg otoka u arhipelagu Channel Islands, naziva Jersey. Kako je nastao taj rad, zašto je odabrana baš ta lokacija?
Tanja Deman: Kao i Palagruža, otok Jersey je jedno drevno mjesto. Bio je naseljen već u paleolitiku. Nedaleko od mjesta na kojima sam snimala lovili su se mamuti. Danas, s političke i ekonomske strane on je jedno vrlo konfliktno mjesto.
Sunken Garden (2017) je bila jedna luda ideja za koju sam znala da je moram ostvariti, iako nisam znala kako. Do tada nikada nisam snimala u hladnim tamnim oceanskim vodama, s jakim strujama, a posebno ne na mjestu s jednom od najvećih razlika između plime i oseke na svijetu, koja doseže i do 13 m visine. More posve drugačije od Jadranskog mora. Također, za razliku od Jadrana koji je u znanstvenim krugovima smatran morskom pustinjom, ovdje vlada bogati gusti biljni svijet podmorskih šuma kelpa. Magični svijet koji sam željela snimiti. Archile – Jersey Contemporary Photography Programme u sklopu Société Jersiaise mi je ponudio šestomjesečnu rezidenciju da ostvarim ovaj fotografski projekt.
► Konstanta tvog umjetničkog opusa, rekla bih, obilježena je sljedećim ključnim pojmovima: ekologija, svjetlo, dramatični odnos prirode i izgrađenog okoliša. Kako u zadnjih nekoliko godina živiš u Njemačkoj, gdje su ekološki i životni standardi viši no u Hrvatskoj, kako je to utjecalo na tvoj rad i poimanje odnosa između prirodnog i izgrađenog okoliša? S obzirom na konstantu bavljenja ekološkim temama, čini li ti se primjerenijim reći da živimo u antropocenu ili je to ipak – kapitalocen?
Tanja Deman: Život u Hamburgu mi je otvorio brojne mogućnosti angažiranog djelovanja prema samoodrživijem načinu života. Otvorio mi je nove poglede prema inovativnim rješenjima za budućnost, koja se implementiraju i prakticiraju na lokalnoj razini. Preuzimanje odgovornosti i rješavanje klimatske i ekološke krize se s jedne strane rješava lokalno, a s druge strane se kroz brojne inicijative preuzima odgovornost za klimatske i ekološke posljedice u zemljama u razvoju, koje su direktno prouzročene zapadnjačkim načinom života.
Točnije je reći da živimo u antropocenu, geološkoj epohi koja datira od početka značajnog ljudskog utjecaja na Zemljinu geologiju i ekosustave, uključujući, ali ne ograničavajući se na antropogene klimatske promjene.
► Tvoj rad White Rock postavljen je kao instalacija u javnom prostoru na dominikanskoj crkvi Sv. Blaža u Regensburgu. Nekoliko je aspekata tog rada koji su vrlo zanimljivi. Najprije, reci nam nešto o samom radu, kako je do njega došlo, na što ukazuješ te kakva je bila recepcija samog rada. Drugo pitanje je kulturološko. Naime, Fernand Braudel, u knjizi Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II (Filip II, ili, kako su ga zvali, Filip Razboriti, vladao je velikim dijelom Europe u 16. stoljeću, od Portugala i Španjolske, preko Napulja i Sicilije, sve do Engleske; dakle, bio je originalni pan-europski vladar) kaže da je upravo Regensburg granica između mediteranske i kontinentalne Europe. Kakav je tvoj dojam u odnosu na to te kako se mijenja tvoj doživljaj mora s obzirom da sad živiš nadomak sjevernijim morima, a daleko do Mediterana?
Tanja Deman: White Rock (2017) je rad inspiriran podizanjem razine mora uzrokovane klimatskom krizom. Tijekom posljednjih stotina godina morske mijene – plima i oseka uklesale su stabilnu oznaku, tamnu crtu na bijelim vapnenačkim stijenama jadranske morske obale. Dok se tamna crta ocrtavala na površini stijene, naša globalna civilizacija se uzdizala.
Za nas je tamna linija pouzdana oznaka razine mora. No, kao što svi znamo, globalno zatopljenje uzrokovano antropogenim emisijama stakleničkih plinova, poput CO2 i metana, posljednjih desetljeća sve brže topi polarne ledene mase, uzrokujući porast razine mora. Čak i uz naše najveće napore da svedemo ove emisije na nulu do 2050. godine i sistematične promjene u svim aspektima društva, koje su potrebne za ograničavanje globalnog zatopljenja na 1,5 °C, tamne karakteristične oznake na bijeloj stijeni vrlo će vjerojatno biti potopljene. Ova tamna linija ostat će pod morem kao podsjetnik novim generacijama na jednu kratku fazu u ljudskoj povijesti, kada je naša civilizacija ovisna o fosilnim gorivima duboko destabilizirala život na Zemlji.
Život na sjeveru otkrio mi je nova mora i pejzaže, ali moja veza s Jadranskim morem je nešto potpuno drugo. Mislim da se ljudi rađaju s određenim pejzažima u sebi. Ta veza ostaje za cijeli život.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
