Grad na drugi pogled je platforma koja je u prošlih pet godina (od 2013. godine) u svom radu obuhvatila nekoliko hrvatskih gradova. S obzirom da su sva kulturna događanja i projekti, pa i interdisciplinarne platforme poput ove, inače uglavnom koncentrirani u hrvatskoj metropoli, veliko je osvježenje što se fokus suvremene umjetnost sve više pomiče ka takozvanoj periferiji. S obzirom na značajnu regionalnu različitost koja se ne očituje samo u geografskim ili arhitektonsko-morfološkim, već i brojnim ekonomsko-socijalnim pokazateljima, zapravo se ni ne radi o periferiji. Uistinu, radi se o različitim centrima, koji u tim regionalnim okvirima imaju jednak, ako ne i veći značaj no što si metropola često umišlja da ima na razini čitave (wanna-be) republike. Nažalost, gradovi (poput Zagreba) koji su centri političke moći te tako preopterećeni kulturnom birokracijom često gube elastičnost koja se nadaje u manjim sredinama. Tu elastičnost, opet nažalost, razara velika ekonomska nesigurnost, nezaposlenost i druge anomalije društva koje uporno perpetuira svoj označitelj post-konfliktnog.
S mislima o tim različitostima unutar RH i što one znače za spoj suvremene umjetnosti i urbanih istraživanja te aktivizma, porazgovarala sam s Tanjom Vujasinović, suvremenom umjetnicom i jednom od pokretačica platforme Grad na drugi pogled.
*Tanja Vujasinović / foto: Vanja Šolin
► Za početak, jednostavno pitanje: što je Grad na drugi pogled, tko je inicijator, kako je sve počelo?
Tanja Vujasinović: Grad na drugi pogled prvi put je realiziran u Velikoj Gorici 2013. godine. Projekt smo koncipirale kustosica Ivana Meštrov i vizualne umjetnice Tonka Maleković i ja na poziv galerije Galženica koja je pozvala udrugu Slobodne veze da realizira projekt koji bi se bavio gradom i povezao lokalnu zajednicu.
*Otvorenje završne izložbe projekta u galeriji Galženica/ foto: Ivana Meštrov
Nakon izuzetno uspješne sekvence u Velikoj Gorici gdje smo imali odličnu posjećenost lokalne publike na samom otvorenju, ali i kasnije tijekom izložbe, najviše zahvaljujući odličnoj suradnji s Gimnazijom Velika Gorica, Tonka Maleković i ja odlučile smo dalje preko udruge PUNKT razvijati projekt, ojačati njegov edukacijski segment i učiniti ga samoodrživim kroz umrežavanje i financiranje iz što većeg broja izvora. Ivana zbog svojih ostalih obaveza u tom trenutku nije radila na razvoju projekta, ali se ponovno uključila na projektu u Splitu…
Radi se o putujućem edukacijsko-izložbenom projektu koji se bavi gradom, a povezuje umjetničku produkciju, edukaciju i aktivizam pri čemu se sva tri elementa međusobno nadopunjuju.
*Video radionica Petre Mrše s osnovnoškolcima u riječkom MMSU-u / foto: Petra Mrša
Primarna aktivnost na projektu su video radionice na temu grada pod vodstvom renomiranih suvremenih umjetnika koji učenicima kroz formu radionica direktno prenose svoj autorski pristup i na taj im način približavaju suvremenu umjetnost. Istovremeno i sami umjetnici realiziraju vlastite radove na temu grada, a svi rezultati ravnopravno se izlažu na završnoj izložbi projekta u lokalnom izložbenom prostoru. Uz video radionice na projektu organiziramo i predavanja, tematske šetnje i dodatne radionice iz područja vezanih uz urbani kontekst kao što su urbani aktivizam, arhitektura, urbana antropologija… koji sudionicima, ali i široj javnosti služe za dodatno sagledavanje grada.
*Radionica Hitna arhitektura ARCHIsquada u Sisku/ foto: Tonka Maleković; Radionica pokreta Irme Omerzo u Sisku / foto: Matija Kralj
Osim u Velikoj Gorici, projekt je do sad realiziran u Rijeci u suradnji s MMSU, u Koprivnici u suradnji s Muzejom grada Koprivnice, u Sisku u suradnji s Gradskim muzejom Sisak, Galerijom Striegl i Festivalom Željezara te u Splitu ove godine u suradnji s Galerijom umjetnina i MKC-om Split. Trenutno radimo u Karlovcu u suradnji s Gradskim muzejom Karlovac i Galerijom Zilik.
► U kojoj fazi je projekt sada i koji su mu ciljevi?
Tanja Vujasinović: Nakon nekoliko godina dokazivanja i odrađivanja programa na polu-volonterskoj bazi, projekt je ušao u koliko-toliko izvedivi ritam realizacije jedne do dvije sekvence odnosno grada godišnje. Kažem koliko-toliko, jer je s obzirom na stihijsku hrvatsku kulturnu politiku sve uvijek neizvjesno i sutra možemo ostati bez financiranja i sredstava. Srećom je projekt zahvalan za improvizaciju i prilagođavanje raspoloživom budžetu, što je jedan od razloga da je uspio opstati do sada. Gn2p se nadalje prilagođava svakom gradu ovisno o kreativnim kapacitetima pojedinog grada. U Splitu je tako uz suradnju sa školama naglasak bio na suradnji s UMAS-om gdje je u dogovoru s izv. prof. Tonijem Meštrovićem Gn2p donio nove sadržaje u formi predavanja, tematskih šetnji i mentoriranja od strane autorica projekta odnosno Ivane Meštrov i mene na čak dva kolegija Odsjeka za film i video.
*Marin Renić, student UMAS-a: kadar iz video rada “Zanos”
Za razliku od npr. Siska gdje smo surađivali s nešto većim brojem škola, ali i s Domom za djecu Vrbina koji se nalazi u neposrednoj blizini muzeja.
Postoje i nebrojeni drugi smjerovi u kojima se projekt može razvijati, kao što su razna partnerstva i suradnje poput EPK Rijeka u čijem smo programu ili neki europski projekti i međunarodne suradnje u koje se od nedavno uključujemo.
Ciljevi su nam razvoj publike, decentralizacija sadržaja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, sustavno umrežavanje kreativnih potencijala lokalne zajednice, približavanje suvremene umjetnosti mlađim generacijama, audiovizualna edukacija mladih, razvoj aktivne građanske participacije… ciljevi su mnogi i razni, no svi se na projektu međusobno nadopunjuju. Tako na primjer na upotrebu medija videa ne gledamo samo kao na nadomjestak nedostatka obrazovanja iz medijske kulture u školskom kurikulumu, nego video prvenstveno koristimo kao metodologiju za promišljanje grada pri čemu sudionici uče o filmu kroz temu grada. Sve postaje metodologija i cilj istovremeno. Uspješnost videa nastalih na projektu su dokaz da se kroz takav kompleksni proces dolazi i do odličnih rezultata; ove godine od ukupno samo šest filmova uvrštenih u službenu konkurenciju eksperimentalnog filma na Danima hrvatskog filma čak dva filma nastala su na riječkoj sekvenci projekta unutar suradnje Gn2p-a sa studijem Medijskih umjetnosti i praksi na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti i to srednjoškolski film Treptaji Ide Krstulović i Petre Šporčić i studentski film Black Box Dolores Kovačić i Une Rebić.
► Radite sa srednjoškolcima, sa studentima… Kakva je razlika u pedagoškom pristupu?
Tanja Vujasinović: Prijašnja iskustva rada s različitim uzrastima učenika i studenata koristile smo za razvoj metodologija na projektu, no razlika u pedagoškom pristupu i nije velika, bilo da su u pitanju osnovnoškolci ili studenti. Naravno da za djecu u osnovnoj školi treba prilagoditi riječnik i ponuditi razumljive i jednostavnije video primjere kojima ih potičemo na promišljanje medija videa u obradi teme grada, ali kontekst i ciljevi su isti. Svi oni žive u istom gradu koji ima svoje specifične problematike, a uvijek je zanimljivo vidjeti kako ih svi sudionici projekta jednako osjećaju i prepoznaju bez obzira na uzrast.
► Važan segment vašeg pristupa je aktivistička potka. Kako se podučava aktivizam i koji je cilj takve poduke?
Tanja Vujasinović: Među ostalim radionicama, na projektu od 2016. godine redovno organiziramo radionicu urbanog aktivizma pod mentorstvom voditelja zagrebačke aktivističke platforme 1POSTOZAGRAD Saše Šimprage na kojoj sudionici sami odabiru i rade na inicijativama za poboljšanje javnog prostora i do sad nam je pratički sve pokrenuto i uspješno realizirano. No već samo angažirano odnosno kritičko promatranje grada na ostalim našim radionicama aktivistički je čin. Na video radionicama dodatno potičemo aktivizam sugerirajući umjetnicima/mentorima predložena potpitanja sudionicima kao što su “Što mislite da u vašem gradu fali?”, “Što biste u gradu mijenjali?” i slično. Pored toga mislim da je najvažnija upravo uputa sudionicima da krenu od vlastitog iskustva grada. Iz navedenih razloga rezultati odnosno video radovi često imaju aktivističke odlike, a ponekad aktivizam postaje i osnovni motiv oko kojeg se rad razvija. Zanimljiv primjer imali smo u Koprivnici 2016. godine gdje se jedan studentski rad sasvim razvio u smjeru aktivizma odnosno uspješne aktivističke inicijative. Studenti Sveučilišta Sjever na odsjeku Medijskog dizajna Petar Begović, Valentina Blagušević i Sven Rastovac u sklopu kolegija Multimedijalno pripovijedanje koji je sudjelovao u projektu Grad na drugi pogled i na kojem sam uz nositeljicu kolegija Ivu Matiju Bitangu ispred Gn2p projekta i ja mentorirala, kao temu rada odabrali su nedostatak studentske menze u Koprivnici, problem koji se neko vrijeme provlačio i koji je autorima osobno bio aktualan. U sklopu koprivničkog kampusa planirana je gradnja menze, ali u tom periodu sve je stajalo zbog nedostatka sredstava. Spomenuti studenti pokrenuli su umjetničko-aktivističku akciju pod nazivom Di bumo jeli; dizajnirali su i lijepili plakate i stickere po gradu, otvorili Facebook stranicu inicijative, u stvari koristili sve alate koji se inače koriste u aktivističkim kampanjama. Koprivnica je mali grad tako da je doslovno preko noći došlo do interesa građana i medija i stvar se zakotrljala. Rezultat tog rada na završnoj izložbi bila je video dokumentacija akcije, ali ono što je važnije, rezultat akcije odnosno njena direktna posljedica je privremena studentska menza koja je počela s radom samo nekoliko mjeseci nakon što je projekt završio. Želeći izbjeći negativnu reklamu svog Sveučilišta, odgovorni su se potrudili da osiguraju privremenu menzu. Po zadnjim informacijama sagrađena je i planirana nova menza koja uskoro kreće s radom, no studenti se još dan danas, godinu i pol nakon pokrenute akcije, hrane u privremenoj menzi za koju su se sami izborili. Kroz taj primjer svi sudionici projekta u Koprivnici i svi posjetitelji izložbe, pa i svi Koprivničanci koji su pratili slučaj preko lokalnih medija, mogli su u praksi pratiti kako je (ipak) moguće mijenjati grad po svojoj mjeri.
Upravo je to dugoročni cilj aktivističke “poduke” – osvještavanje ili buđenje mlađih generacija iz rezigniranosti i nezainteresiranosti za problematiku javnog prostora koja je uzrokovana rezigniranošću starijih generacija kao i nedostatkom građanskog odgoja. Bitno je kod mladih osvijestiti ne samo da mogu nego i da su odgovorni poduzeti ono što mogu, stvarajući time svijest o odgovornom građanstvu u demokratskom društvu.
*Kadar iz video dokumentacije umjetničko-aktivističke akcije “Di bumo jeli” u Koprivnici
► Što konkretno za vas znači sada popularna sintagma “razvoj publike” u polju poimanja urbanosti, video i medijske kulture? Ako se radi o radu s djecom i mladima, ne krpamo li samo rupe koje za sobom ostavlja redovno obrazovanje i možemo li se iz pozicije podkapacitiranih vladinih udruga nositi s takvim odgovornim zadatkom? Uz to, iz institucija nestaju pedagozi, nijedan muzej više ne brine sustavno o mlađoj publici, kao da ih ne zanima tko će im biti publika za 5, 10 ili 20 godina…koliko je moguće mijenjati takvu sliku stvarnosti iz vaninstitucionalne pozicije?
Tanja Vujasinović: Takvu sliku je moguće mijenjati, ali za nas kao izvaninstitucionalne aktere zbog nestabilne kulturne politike to je prilično nesiguran proces. No upravo suradnjom sa svim kreativnim i kulturnim potencijalima lokalne zajednice to postaje moguće. Svim akterima – institucijama, nezavisnoj kulturi, ali i umjetnicima angažiranim na projektu u interesu je razvoj publike, jer to je ujedno i pitanje održivosti i smisla kulturne i umjetničke scene, bez obzira radi li se o polju poimanja urbanosti, o medijskoj kulturi ili nečemu trećem. Ono što se meni čini kao problem na našoj sceni, to je rad na razvoju publike koji često zbog svoje samodostatnosti promašuje novu publiku. Mislim da je tu bitno biti otvoren, izaći iz svojih okvira, galerija i uskog kruga korisnika i više istraživati i osluškivati kapacitete potencijalnih korisnika. Suvremena umjetnost i općenito suvremena kultura izuzetno je zanimljiva i čitka velikom broju ljudi, samo je treba prestati bespotrebno mistificirati. Mi na primjer na projektu za snimanje radioničkih filmova potičemo upotrebu priručne opreme odnosno mobitela i foto aparata čime potičemo kreativno korištenje svima dostupne tehnologije, a time i demokratizaciju umjetničkog procesa, pa i kroz taj segment kod polaznika omekšavamo predrasudu “ekskluzivnosti” suvremene umjetnosti i njene očekivane publike.
*Otvorenje završne izložbe projekta u MMSU Rijeka / foto: Petra Mrša
Osim toga ne bih se složila da se nijedan muzej sustavno ne brine o mlađoj publici. Od institucija s kojima smo surađivali riječki MMSU svijetli je primjer planiranog razvoja publike i kvalitetnog muzejsko-pedagoškog programa. Ta je institucija prilično orijentirana na europske projekte, a kako je razvoj publike trenutno glavna tema kojom se europski kulturni projekti bave, dobro su upućeni u važnost tog segmenta. Koprivnički muzej, pa i drugi naši partneri također rade na tom segmentu, a kako i iz Ministarstva kulture pokazuju sve veći interes za tu tematiku, nadam se da će se stvari polako početi mijenjati na bolje. Koliko je to trenutno sustavno, ne bih zasad komentirala.
► Surađujete s vrlo različitim akterima: sveučilištima, gradskim muzejima, školama,…kao jedan od ciljeva zacrtavate strateško povezivanje svih tih raznih, društveno pozicioniranih, aktera s ciljem promoviranja suvremene umjetnosti i njenih metoda. Kako vi to vidite, kako je došlo do toga da nevladine udruge preuzimaju tako važne uloge, a istovremeno su same ovisne o jednogodišnjim projektnim ciklusima financiranja te eventualno trogodišnjim ciklusima institucionalnih podrški…da li to omogućava razradu “strategije” ili se ipak radi o taktikama?
Tanja Vujasinović: Za sada se radi o taktikama improvizacije. Nažalost nezavisna scena se toliko navikla na neizvjesnost da nas tek sudjelovanje na europskim projektima podsjeti da to ne bi trebalo biti normalno. Naš projekt vezan je uz školska polugodišta i akademske semestre i mi moramo započeti s projektom najkasnije u ožujku odnosno listopadu, a u realizacijama proljetnih sekvenci uvijek se iznova događa da čak do svibnja ne znamo s kolikim točno budžetom raspolažemo. To je naravno prilično stresno i jako se puno energije, da ne spominjem živaca, troši na prilagođavanje budžetu i promjenama “u hodu”.
Iz te neizvjesne pozicije umrežavanje smo prepoznali kao značajnu nužnost i mogućnost izvedivosti projekta. Koristeći mogućnosti jednih aktera, u suradnji se nadoknađuju slabosti drugih i obrnuto. Institucije su samim svojim ustrojem sporije i tromije od nezavisne kulture i mi tu donosimo novitete i brzu prilagodbu na projektu istovremeno koristeći logistiku i prostor izložbenih institucija.
Isto tako projekt bi bio neizvediv bez partnerstva i podrške obrazovnih institucija, ali i lokalnih aktera nezavisne scene koji nam pomažu u savjetovanju i izvedbi. Do sada smo na projektu ostvarili brojne uspješne suradnje s nezavisnim udrugama. GMK iz Zagreba, AK galerija u Koprivnici, KA MATRIX u Karlovcu, Kino klub Split ili Kinoklub Karlovac samo su neki od njih.
*Radionica Kate Mijatović u Koprivnici u suradnji s AK galerijom / foto: Petra Travinić; Prezentacija razmjene studenata APURI i Metalurškog fakulteta Sisak na Festivalu Željezara / foto: Marko Ercegović
Pretpostavljam da je činjenica da je nezavisna scena brža i prilagodljivija od institucija i da je prisiljena učiti i usvajati nove modele financiranja ujedno i razlog da je preuzela toliku odgovornost na kulturnoj sceni, usprkos nestabilnosti vlastite pozicije. Ili možda upravo zahvaljujući njoj, jer se u takvoj prekarnoj situaciji razvija financijska “snalažljivost”. Mi doslovce za iznos manji od jedne godišnje bruto plaće kustosa muzeja iz nekog hrvatskog grada izvedemo kompletni višemjesečni program u jednom gradu uz brojne polaznike radionica i predavanja te uz veliki broj novih produkcija po sekvenci, pri čemu su svi mentori, predavači, voditelji programa i produkcija plaćeni, no s druge strane moraš biti spreman na velika odricanja, improvizacije i entuzijazam koji se vremenom troši.
► Kako biste ocijenili vaš rad s institucijama, a kako njihov rad?
Tanja Vujasinović: Naš rad s institucijama može se promatrati samo u suodnosu s institucijama odnosno u simbiozi koju projektom stvaramo. Potrebno je puno sluha s obje strane da se shvate ograničenja i mogućnosti onih drugih. Mislim da je i u tom smislu projekt koristan, jer se institucije upoznaju s načinom funkcioniranja nezavisne kulture koji je njima u njihovoj donekle zaštićenoj i donekle sređenoj situaciji često stran.
Do sada smo imali uspješne suradnje, ali naravno da se događaju i problemi, naročito u izlagačkim prostorima u manjim gradovima gdje nemaju puno iskustva s velikim multimedijalnim izložbama i gomilom tehnike koju one iziskuju (na našim izložbama najčešće izlažemo preko 20 novih, uglavnom video radova učenika, studenata i umjetnika), ali uz dobru volju i entuzijazam na kraju se sve nekako izvede, jer izložbene institucije zaista prepoznaju u prvom redu edukativnu vrijednost projekta i njegovo mjesto u pedagoškoj djelatnosti svog programa. S druge strane obrazovne institucije također prepoznaju vrijednost projekta u smislu nadomjestka školskog kurikuluma i upravo entuzijazam ravnatelja i profesora s kojima smo u kontaktu često određuju kapacitet izvedivosti projekta i smjer u kojem će se umrežavanje nastaviti razvijati i nakon odlaska Gn2p-a iz njihovog grada.
Tako smo imali odlično iskustvo u Sisku gdje je profesorica Gimnazije Sisak Marijana Milas, čiji su učenici sudjelovali na projektu, prepoznala projekt kao uzoran primjer umrežavanja. Budući da je trenutno Gimnazija Sisak domaćin, a Milas voditeljica županijskog aktiva, potaknuta našim projektom organizirala je stručni skup županijskog aktiva likovnjaka osnovnih i srednjih škola upravo na temu umrežavanje odgojno-obrazovnih institucija i organizacija institucionalne i nezavisne kulturne scene. Aktiv se održao na samoj završnoj izložbi projekta Grad na drugi pogled u Galeriji Striegl gdje su prisutni profesori mogli vidjeti rezultate uspješnog umrežavanja u praksi.
► Radili ste u raznim gradovima, od Velike Gorice preko Siska, Rijeke, Koprivnice do Splita, ove godine. Da li su se stavovi mladih polaznika, pa i samih umjetnika, odnosno njihov odnos spram urbanog (ili ponekad deurbaniziranog, a samo izgrađenog) okoliša razlikovali od grada do grada?
Tanja Vujasinović: Razlikovali su se interesi, motivi i teme kao što se i gradovi međusobno razlikuju. Prirodno je da su se na primjer sudionici u Splitu najčešće, direktno ili indirektno, referirali na Split kao grad koji je sve svoje kapacitete podčinio turizmu. Najmlađi sudionici, osnovnoškolci pod mentorstvom umjetnice Ane Kuzmanić, također su se bavili tim problemom, budući da smo radili s učenicima OŠ Dobri koji stanuju u centru Splita, a neki od njih i u samoj Palači. Na dnevnoj bazi izloženi su sve većoj turistizaciji Splita i njezinim posljedicama po lokalno stanovništvo iz čega proizlazi da je prirodno da to osjećaju kao najveći problem u gradu – u svom video uratku Nedovršeni razgovori prikazuju konkretne lokacije i iznose svoje frustracije usmjerene na povećanje cijena u Splitu (“Radi turista moramo potrošiti pola naše plaće za kupit žvaku…”), žale se na nedostatak društva za igru odnosno nedostatak djece u staroj gradskoj jezgri kao posljedicu apartmanizacije itd.
*Kadar iz filma “Nedovršeni razgovori”
Mnogi radovi drugih učenika, studenata, pa i umjetnika u Splitu također se vežu uz turistizaciju. Ana Kuzmanić realizirala je odličan rad Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu gdje s brojnim razglednicama Splita koje datiraju od početka 20 stoljeća pa do danas i s fiktivnim turističkim narativima gradi instalaciju kojom iznosi kritiku turizma kao površnog doživljaja grada kao kulise.
*Ana Kuzmanić: Pozdrav iz najljepšeg grada na svijetu / foto: Darko Škrobonja
I odlični Gildo Bavčević u radu 021_123 kroz tri video performansa izvedena u splitskoj jezgri također se, između ostalog, obračunava sa splitskom turističkom svakodnevicom. Same turiste kao i ostale slučajne prolaznike kroz tri različita performativna kretanja instrumentalizira i uključuje u rad.
*Kadar iz filma “021_123” Gilda Bavčevića
Za razliku od Splita, u Rijeci i Sisku sudionici su se više bavili gubitkom industrije i neizvjesnošću novih urbanih identiteta (npr. Horizont Petre Mrše).
*Petra Mrša: Horizont / foto: Petra Mrša
Kad sva dosadašnja izdanja projekta uzmemo u obzir, kao i motive kojima su se bavili polaznici radionica i sami umjetnici, može se zaključiti da su identiteti hrvatskih gradova kao i identitet kompletne Hrvatske da tako kažem klizni odnosno još uvijek tranzicijski. Gradovi iz jakih industrijskih središta kao što su Rijeka, Sisak, Karlovac pa i Split postaju nešto što još nema konkretni identitet. Još se traže…
► Drugi pogled definirate kao “onaj koji uočava, fokusira, istražuje i potiče na promišljanje i zamišljanje drugačijih scenarija i slika stvarnosti”. Koliko je dug put od zamišljanja drugačijih scenarija do njihovog ostvarenja?
Tanja Vujasinović: Kao što naš suradnik i voditelj naših aktivističkih radionica Saša Šimpraga voli reći – da bi se neki problem riješio, prvo ga treba učiniti vidljivim.
*Istraživačka šetnja u sklopu radionice Saše Šimprage u Koprivnici / foto: Saša Šimpraga
Put od zamišljanja drugačijih scenarija do njihovog ostvarenja varira ovisno o sredini i trenutku, ali nekad je iznenađujuće kratak – primjer toga je spomenuta menza u Koprivnici, ali i ostvarene inicijative u Koprivnici i Sisku pokrenute u sklopu radionica urbanog aktivizma; u Sisku su srednjoškolci pokrenuli i realizirali sadnju u parku i inicijativu da se poveća broj sisačkih javnih površina nazvanih po ženama, a taj je grad nedavno dobio i prve javne česme kao posljedicu aktivnosti projekta. U Koprivnici je, između ostaloga, realizirana uređena šetnica uz potok Koprivnicu – ujedno i najzahtjevnije poboljšanje javnog prostora od svih naših dosadašnjih inicijativa. Očekujemo da će se i nedavno pokrenuta incijativa za obnovu košarkaškog igrališta u Splitu također ostvariti. Kroz projekt okupljene grupe nastavile su djelovati, tako da su nakon završetka projekta pokrenute i neke samostalne incijative.
*Plakat učenice Lee Blažeković za inicijativu šetnice u Koprivnici
Mi smo mala udruga i naravno da nismo kapacitirani nositi odgovornost za sve situacije u gradovima u kojima smo gostovali i učinili probleme vidljivima, međutim ono što možemo napraviti i što sustavno radimo je poticanje na promišljanje, na kritiku i na djelovanje kroz samoorganiziranje i upoznavanje sudionika s alatima i metodama koje oni dalje mogu koristiti nakon odlaska projekta iz njihovog grada. Po nama najvažniji rezultati dolaze upravo iz situacija koje se događaju nakon što projekt završi u pojedinom gradu, kao što su nastavak rada naših aktivističkih grupa, daljnji razvoj suradnji i umrežavanja lokalnih sudionika u obrazovanju i kulturi koje smo započeli na projektu, ali i nastavak razvijanja interesa pojedinih mladih sudionika za audiovizualnu produkciju i daljnje obrazovanje na tom području.
*Radionica aktivističkog plakata Nikole Križanca u Splitu / foto: Nikola Križanac
► Ovogodišnji projekt u Splitu imao je kao jedan peripatetički format i šetnju sa sociologinjom Dianom Magdić, na kojoj su polaznici upoznati s “uspješnim urbanističkim i arhitektonskim rješenjima kvartova Split 3 i Trstenik”. Što, po Vašem mišljenju, čini ta rješenja uspješnim?
Tanja Vujasinović: Najjednostavnije rečeno, kvalitetno riješene javne prostore stambenih kvartova čini uspješnima njihovo korištenje od strane njihovih stanovnika. Na istoj tematskoj šetnji paralelno je bilo riječi i o neuspješnim rješenjima – konkretno o nedavno izgrađenom studentskom kampusu čiji su korisnici u nedostatku bližih, prisiljeni koristiti upravo spomenuta uspješna rješenja u susjednom kvartu tj u Splitu 3. Toni Meštrović, izv. prof. na UMAS-u i jedan od umjetnika koji je sudjelovao na projektu, u svom radu Vertigo # 15 (Split 3) pozabavio se tim konkretnim problemom inspiriran spomenutim predavanjem.
*Kadar iz filma “Vertigo #15: Split 3” Tonija Meštrovića
Niz naših aktivnosti uključuje slične šetnje i neposredno iskustvo grada pod stručnim mentorskim vodstvom, ali i odmak od puke kritike i prigovaranja prema konkretnom samoorganiziranju i djelovanju što u pravilu polučuje i rezultate, kroz npr. spomenute aktivističke inicijative, odnosno umjetničke radove.
*Razmjena studenata – tematska šetnja Rijekom pod vodstvom Nadije Mustapić i studenata MAP-a / foto: Tanja Vujasinović
► Koliko je na projektu bitan segment umjetničke produkcije? Radite s renomiranim umjetnicima, kako oni doprinose projektu?
Tanja Vujasinović: Izuzetno nas veseli da su svi do sada pozvani umjetnici prepoznali vrijednost projekta i rado su se uključili na naš poziv. Umjetnici u edukacijskom smislu najviše doprinose prijenosom vlastitih kreativnih pristupa i procesa na sudionike radionica koji se na projektu sreću s iznimno rijetkom mogućnošću da stvaraju uz mentorstvo renomiranih umjetnika, čime im se na neposredan i stimulativan način približava suvremena umjetnost i njena uloga u društvu. Naravno da mentori ne nameću ideje sudionicima, video radovi nastali na radionici pojedinog umjetnika značajno se međusobno razlikuju, ali je zanimljivo kako je pregledom rezultata često moguće zaključiti koji je rad nastao na radionici pojedinog umjetnika. Na radionici Milijane Babić u Rijeci učenici su se u svojim prikazima grada bavili ili medijem performansa ili osobnim preokupacijama, što su dvije glavne odlike rada Milijane Babić koja se također bavi osobnim tematikama često kroz medij performansa i akcija.
*Video performans “Kad vrijeme stane” realiziran u sklopu radionice pod vodstvom Milijane Babić u Rijeci
Pored edukacijske uloge, i same produkcije umjetnika su najčešće vrlo kvalitetni radovi koji i nakon projekta nastavljaju svoj izložbeni život. Primjerice rad Igora Eškinje Arhitektura optimizma koji je djelomično produciran na Gn2p projektu u Rijeci, 2016. godine nagrađen je prvom T-HT@msu nagradom i izlagan je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. U kontekstu Grada na drugi pogled radovi umjetnika su vrijedan doprinos istraživanju, osluškivanju i sagledavanju, a uzmemo li u obzir reprogramirajući potencijal umjetnosti i formiranju pojedinog grada, ti radovi na završnim izložbama pružaju kreativne vizije odnosno drugačije uvide u posjetiteljima blisku tematiku vlastitog grada.
*Kadar iz filma “Timelapsus” Neli Ružić realiziran u Splitu; Kadar iz filma “Poziv” Antonia Grgića realiziran u Koprivnici
Razgovarala: Sonja Leboš / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Zahvaljujemo Gn2p-u na ustupljenim fotografijama.
Više o Gradu na drugi pogled potražite ovdje.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
