Ironično je, zaključuje Vice Tomasović skromno na početku našeg razgovora, kako je u finale Nagrade Radoslav Putar ušao u trenutku kada je imao najmanje vremena za umjetnost. Također, ironično je, a na životno-umjetničkom planu zanimljivo i iz jedne druge perspektive, što je ove godine finalist nagrade koju je upravo on, u vrijeme dok je obnašao funkciju predsjednika HULU-a, doveo u Split i Salon Galić u trenutku kada je ta nagrada tražila domaćinstvo. Sada je tu, među četvero finalista koji će predstaviti svoje radove 10. lipnja na otvaranju izložbe i proglašenju pobjednika.
Vice Tomasović rođen je u Splitu 1986. godine, gdje je završio Umjetničku akademiju, smjer slikarstvo, te je osnivač Almissa Open Air festivala suvremene umjetnosti u Omišu i bivši predsjednik HULU-a. Kao umjetnik iza sebe ima mnogo samostalnih i skupnih izložbi, niz priznanja, a u svojim radovima bavi se pitanjima etike, u slikarskom mediju istražuje praznine u kojima kreira fantazmagorične svjetove koje nastanjuju neobična zoomorfna bića, dok u mediju performansa često reagira na problematiku suvremenog društva konzumerizma, potrošnje te duhovne pustoši koja traži instant rješenja. Zajednička odlika Tomasovićevih radova reakcija je na prazninu, a vidljiva u pulsiranju nevidljivog i ezoteričnog koje se u raznim oblicima probija iz praiskonske praznine na platno pri čemu autor ne isključuje ni korištenje suvremenih alata, poput onih koje pruža umjetna inteligencija. Upravo korištenjem AI-a nastao je njegov posljednji rad Ambis u suradnji s Filozofskim fakultetom u Splitu o čemu smo ovim povodom razgovarali, te ga smjestili u njegov raniji Ex nihilo umjetnički kontekst. Također, Tomasović nam je otkrio što misli o utjecaju i korištenju umjetne inteligencije u umjetničke svrhe, te vidi li u njoj potencijalnu opasnost.
Prije svega, otkrio nam je što za njega znači biti finalist ove prestižne nagrade i približio ideju s kojom se planira predstaviti žiriju i publici na velikom finalu. Kontekstualizirajući svoje radno mjesto i novo polje umjetničkog interesa, sugerirao je nove umjetničke puteve i preokupacije koje bi volio isprobati, te podijelio na koji bi način, u slučaju pobjede, iskoristio umjetničku rezidenciju u Velikoj Jabuci.
► Kada smo prije točno četiri godine vodili intervju za ovaj portal, bio si predsjednik strukovne udruge HULU, te u svojevrsnoj ulozi domaćina prestižne Nagrade Radoslav Putar. Sada više nisi na čelnoj poziciji, ali se nalaziš među četvero finalista. Kako si doživio ulazak u finale i što ti on znači profesionalno i osobno?
Vice Tomasović: Ironično je sve to oko Nagrade jer sam ušao u finale sad kad imam najmanje vremena za umjetnost. Dok sam bio suorganizator, nije bilo zgodno da se prijavim za nagradu, a siguran sam da sam imao zanimljivih radova u tom periodu. Također, bio sam u žiriju “Putara” prije nego li sam ušao u finale. Kada je Institut za suvremenu umjetnost tražio novi prostor za izložbu finalista, predložio sam Janki Vukmir da dođu u Salon Galić, a ta suradnja se očito uspješno nastavila do danas. Putar je najvažnija hrvatska nagrada za umjetnike mlađe generacije i sam ulazak u finale mi je od velike važnosti, jer sam sve stariji! Ironično je i što se na izložbi ne mogu predstaviti radom s kojim sam se prijavio na ovogodišnju nagradu jer se radi o site-specific privremenoj instalaciji.
► S kojim se radom planiraš predstaviti u Salonu Galić i u kojoj će mjeri on tematski i idejno biti nastavak tvojih ranijih radova ili pak planiraš ići u nekom novom smjeru?
Vice Tomasović: Predstavljam se slikarskim radovima kojima se referiram na područja interesa koja sam već obrađivao u drugim medijima. Pokušavam objediniti divergentne pravce dosadašnjeg djelovanja pomoću poliptiha sa shematskim prikazima teoretskih objekata. Ove slike su za razliku od mog dosadašnjeg slikarstva, koje je bilo bazirano na kompozicijskom načelu straha od praznog prostora, prozračne i pune praznine. Ali ne radi se samo o autorefleksiji umjetničkog djelovanja, nego su slike dijagrami koji problematiziraju ključne teme za suvremeno društvo. One su cinične spekulacije o stanju i razvoju prirode, privrede, kulture, tehnologije, zdravlja i duhovnosti te o problematici međusobne interakcije ovih polja koje rezultiraju izazovima i kontradikcijama, pogotovo ako razmišljamo o daljnjem razvoju naše civilizacije.
► Najiskusniji si finalist, dobitnik niza nagrada i priznanja, pa što ti znače nagrade i u slučaju pobjede u finalu Nagrade Radoslav Putar, kako bi iskoristio rezidenciju u New Yorku, imaš li već nekih ideja?
Vice Tomasović: Pobjeda bi mi bila znak da moram više vremena posvetiti umjetnosti, kolika god bila cijena. Otac sam troje male djece, radim cijeli dan u privatnoj firmi u Klisu, putujem na posao, a živim u Omišu. Izrađujući ove slike za finale, jednostavno je bilo nemoguće posvetiti umjetnosti više od sat-dva vremena dnevno, i to navečer prije spavanja, kad sve ostale obaveze budu obavljene. Pomaknem stol u blagovaonici, podignem platno i slikam, a kad uđem u “zonu”, kad trud postane gušt, moram sve razmontirati i ići spavati jer se dižem jako rano. Međutim, dnevni posao mi je dao nove oči; postoji čitav jedan svijet na koji nisam obraćao dovoljno pozornosti. Razvio sam puno dublji i nježniji odnos s prirodom. Vodim botaničku zbirku i Muzej masline u jedinstvenoj firmi koja proizvodi prirodnu kozmetiku i dodatke prehrani. Svijest o okolišu, ekološke prakse, održiv odnos prema resursima, koji je zapravo dio naše povijesti i tradicije, imaju velik utjecaj na moja razmišljanja danas. Taj novi pogled integrirat ću u nove radove o kojima još uvijek samo razmišljam. Tako da bih rezidenciju u New Yorku bio dužan iskoristiti u potpunosti, jer bih žrtvovao vrijeme koje bi inače bilo posvećeno drugima i uložio ga u sebe. Tako da bih, nadam se, na rezidenciji narastao kao autor, umrežio se i otkrio nove poglede na svijet, te bih mogao stvarati toliko da svojoj umjetnosti nadoknadim ono vrijeme kada sam je držao “po strani”.
► Početkom ove godine si u sklopu projekta REPER, koji Filozofski fakultet Split provodi s Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika, predstavio rad Ambis na spomenutom fakultetu, u vidu podne naljepnice s karakterističnim zoomorfnim i antropomorfnim hibridima. Ipak, za ovu su priliku ti oblici nastali od strane umjetne inteligencije. Kakav ti je stav prema umjetnoj inteligenciji i kako si joj pristupio u svom radu? Možeš li nam približiti ideju koja se krije iza te “suradnje” i misliš li se još njome baviti na neki drugi način: kritički ili pak kooperativno?
Vice Tomasović: Pokušao sam etički koristiti umjetnu inteligenciju za kreiranje vizualnih sadržaja. Problem koji je prisutan s ovom tehnologijom je taj što stroj autonomno uči vizualni jezik na primjeru pravih umjetničkih radova. Autori čiji su radovi korišteni za treniranje umjetne inteligencije nisu dali svoju privolu niti su atribuirani, a stroj, iako proizvodi originalan sadržaj, može iznimno lako replicirati rukopis i stil stvarnih umjetnika. Kao što znate, dovoljno je dati tekstualne upute i stroj će napraviti čitav posao. Ja nisam koristio tekst, nego vlastite vizualne radove kao upute za kreiranje rada, kako bih donekle riješio navedeni etički problem. Slike koje je program tako proizveo, brzo i u ogromnim količinama, kolažirao sam i digitalno ih doslikao, tako da se ipak radi o vizualnom djelu proizvedenom u tradicionalnom smislu, ali s novim alatom. AI je alat koji će sigurno biti sve prisutniji dio naših života kako se približavamo digitalno nadograđenoj stvarnosti. Stoga bih rekao da Ambis nije nastao “od strane” AI-a, pa čak ni u suradnji s AI-em, već s AI-em kao alatom. Teško je reći što nam budućnost donosi, ali siguran sam da će se jedno od važnih područja našeg promišljanja postati digitalna etika i meta-bioetika. Danas razmišljamo o pitanjima autorstva, vlasništva, transparentnosti, upotrebi AI-a u vojne svrhe, a sutra ćemo se baviti ljudskim pravima strojeva i dizajniranih bioloških stvorova. Kao što se generiraju slike, uskoro će se generirati proteini, tako da bi sutra strojevi mogli 3D printati čitava bića. Zoomorfni i antropomorfni hibridi na mojim slikama, generirani u nesagledivim količinama, mogu tako biti vizija moguće budućnosti.
► Kada proučiš svoj originalni rad naspram ovog koji je plod umjetne inteligencije do kakvih zaključaka dolaziš i što to budi u tebi? Što misliš o umjetnoj inteligenciji u umjetnosti u kontekstu debate i svojevrsne panike koja se podigla zbog njene moći da replicira i stvori umjetnička djela?
Vice Tomasović: Umjetna inteligencija trenutno nema kreativnost u ljudskom smislu, pa neki kažu da je kao najveći dokaz postojanja duše dovoljno pogledati, pročitati i poslušati “umjetnost” koju proizvodi umjetna inteligencija. Umjetnost proizlazi iz patnje, euforije, krajnjih emocija, iskrenosti i drugih iskustava postojanja. Ali vjerujem da se nećemo ni okrenuti, a AI će autonomno, bez ljudskih uputa stvarati čitave nove realnosti i simulacije bezgraničnih svemira unutar kojih će biti najvrjednija umjetnička djela u povijesti. Čini se da smo na kraju jedne ere, ali ne mislim da treba paničariti, to je sve dio prirodnog razvoja civilizacije.
U konačnici, AI je već dugo integralni dio mnogih suvremenih tehnologija i bit će sve prisutniji u našim životima, pa bi bilo dobro da svi pomalo koriste AI chatbotove kako bismo manje vremena gubili na repetitivne radnje, birokraciju, traganje i više se posvetili onome što nas izgrađuje. Povećali bi produktivnost i dobili više vremena, jer vrijeme je najvrjedniji resurs u svemiru. Usput bi vidjeli da se još uvijek nemamo čega bojati, jer je stroj ograničen i nećete doživjeti istinsku ispraznost dok ga ne upoznate.
► Primjetno je kako se Ambis nastavlja na Ex Nihil i radove u kojima istražuješ potencijal i koncept praznine te hibridna bića koja ga nastanjuju. Što te toliko privlači u tom svijetu, kako izgleda tehnički precizan, ali i zahtjevan umjetnički proces u tom smislu i kako evoluira taj koncept koji je za tebe još atraktivan? U kojoj mjeri tvoji zoomorfni oblici koje stvaraš potiču misli o održivosti, ekologiji, te jesu li oda filozofskom promišljanju o ljudskom mjestu u prirodi, ali i o opasnosti i bioetici?
Vice Tomasović: Sve što postoji u fizičkom svemiru nekada je bilo zbijeno u jednoj točki neshvatljive gustoće. Ta komprimirana stvarnost raspršila se u ogroman volumen, tako da je prazan prostor postala naša primarna strukturna postavka. Kako da ta činjenica ne fascinira? U novim slikarskim radovima kojima se predstavljam na izložbi tu sam prazninu postavio u prvi plan. U prijašnjem ciklusu likovi su ispunjavali čitavu plohu platna kako bih naglasio složenost sustava bitka, jer svaki je atom – premda u najvećem dijelu i dalje prazan prostor – složeni stroj koji sinkronizirano pliva u ništavilu gradeći svijet koji osjetilima doživljavamo potpuno ispunjenim. Ti likovi na slikama jako su zbijeni, ali ipak svaki ima dovoljno prostora da se slobodno kreće. Oni se mogu shvatiti kao spekulacija budućeg razvoja života na našem planetu. Tu možemo uvesti probleme o kojima sam govorio, ne samo u vidu genetskog inženjeringa i samo-replicirajućih bioloških entiteta, nego i odgovornog ponašanja prema resursima. Sva živa bića trebaju ostatke drugih bića da bi se tim ostatcima izgradili, da bi ih koristili kao energiju i kako bi ispravno funkcionirali. Ako ćemo nastaviti rasti kao biom ovoga planeta, količina biomase mora rasti kako bi slijedila naš razvoj. Širit ćemo se u svemir, ali ako nastavimo eksponencijalno rasti u broju jedinki, na kraju ćemo iskonzumirati, bolje rečeno: potrošiti čitavu stvarnost. Imamo li dovoljno materijala u ovom svemiru da se širimo u nedogled? Moje nove slike zamišljene su kao prijedlozi rješenja ovog problema u domeni našeg planeta koji je očito ograničen resursima. Međutim, ja u stvari ne poznajem rješenje, niti je ono moguće ako nasilno ne ograničimo prirodan razvoj; ako se postavimo u ulogu dizajnera svijeta, izmještamo se iznad prirode. Zbog toga su ove slike provokacije, jer se propagira da rješenja ovakvih problema postoje pred nama, ali nažalost, ne posjedujemo sposobnost da ih shvatimo.
► U kojoj su mjeri tvoji radovi referenca na nepoznato i nespoznatljivo u smislu duhovnih dimenzija? Pritom mislim na ironijski i duhoviti pristup kod Vice Gurua i Basma instituta, ali i kod slikarskih motiva u kojima također istražuješ nepoznato, skriveno i potencijalno? Reagiraš li na suvremeno, društveno i aktualno u kontekstu radova Vice Gurua s refleksijom na postiistinito (postčinjenično) društvo konzumerizma i potrošnje? Što bi volio pobuditi kod gledatelja svojih radova?
Vice Tomasović: Uvjeren sam da postoji svijet koji postoji paralelno s fizičkim svemirom, možda i neograničen duhovni svijet, ali duhovnosti koje objašnjavaju taj svijet tehničkim jezikom, koje nude instant rješenja i koje biraju samo odgovarajuće dijelove religijskih sustava, po mom su mišljenju opsjene. Postoji mnogo teorija istine, ali smatram da istina postoji neovisno o nama jer nije spoznajna kategorija. Samo jedna istina je naprosto jedina logička mogućnost, a vlastita predodžba ne može biti mjerilo realnosti. Basma institut Vice Gurua je izvrsna platforma za kritiziranje mnogih sindroma naše društvene zbilje. Također, veseli me koristiti strategije djelovanja patvorenih forma duhovnosti kao umjetnički medij. Tako formiram radove koji su subverzivni prema samim sustavima sintetičke duhovnosti i pseudoznanosti. Ideja mi je da gledatelj uspije uočiti procese ovih zavodljivih modela, da uvidi duhovitost nove duhovnosti, kako bi se na kraju i sam zaštitio od velike obmane.
► Osim slikarstva koje djeluje kao vrlo samotan posao, ponekad se, iako rjeđe, okušaš i u performansima kada to određeni rad zahtjeva. U čemu se bolje snalaziš i osjećaš, u samoći ateljea ili izložen u društvu publike s mogućnošću njihovih spontanih i nenadanih reakcija? U tom kontekstu, kako vidiš potencijal performansa danas, kao i dalje relativno mlade umjetnosti, ali one koja, čini se, najkonkretnije dopire do širokog broja ljudi i ima veliki potencijal kritike?
Vice Tomasović: Slikarstvo kod mene zahtijeva veći trud, iako moji performansi zahtijevaju predanost i vrijeme. Slikarstvo i performans se fenomenološki razlikuju: gotova slika živi svoj život kao subjekt jer komunicira s promatračem samostalno kao djelo. Performans nastavlja život nakon izvedbe samo kao objekt, neka vrsta izvještaja koji je dokaz da je djelo nekada postojalo. Međutim, performans je zbog toga eteričniji, što me privlači. Uostalom, već petnaest godina organiziram festival performansa i prošli smo dalek put od vremena kada je performans bio nepoznanica široj publici, do danas kad se svako ekscesno ponašanje u medijima proglašava performansom. Zato izvedbama pristupam s velikom odgovornošću pa radim možda jedan performans godišnje. Slikarstvo je dugo s nama, ali nije ostarjelo. Ono je uvijek aktualna bitka s prazninom platna. Kada slikam, uočavam sukob uobličenih elemenata dok mukotrpno i uvijek iznova tražim harmoniju među naslikanim momentima. Čitavo vrijeme dok slikam, spašavam rad i ispravljam greške. Ali borba za ostvarenje odvija se na jednoj automatskoj razini koja ne zahtijeva od mene previše razumnosti, ali neko trpljenje je konstantno prisutno, premda se smanjuje kako se djelo približava realizaciji. Koncipiranje radim usput i naknadno. Olakšanje i zadovoljstvo eventualno dolaze na kraju.
Performans, koliko god zahtjevan i neugodan bio, postavlja me u drugo stanje svijesti koje ne doživljavam kao napor. I zadovoljstvo rada je prisutno za čitavo vrijeme procesa. Uzbudljiv je medij, pogodniji od drugih za određene koncepcije, vidljiviji je i medijski atraktivniji – ali slikarstvo mi je draže! Slikarstvo mi je najdraže, jer na platnu ne postoje zakoni fizike, nema produkcijskih zahtjeva, mogu stvoriti čitav svijet kao odraz moje nutrine koje nisam ni svjestan. Ne koristim skice, ne promišljam i ne planiram, nego dok stvaram istražujem i otkrivam. Kao što sam rekao, u pravilu je to mukotrpan pothvat, ali i čudnovata avantura.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije (portreti): Glorija Lizde
