Željko Beljan likovni je umjetnik mlađe generacije s prvenstvenim zanimanjem za rad s tekstilom. Godine 2021. završio je diplomski studij Novih medija pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te živi i radi u Zagrebu. U svojoj umjetničkoj praksi Željko se gotovo isključivo fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Kroz svoj umjetnički rad istražuje meku umjetnost, narodnu i autsajdersku umjetnost, a u polju njegovih interesa su i etnologija antropologija, novi materijalizmi i fikcija. Trenutno je rezident programa Europskog saveza akademija Ignorance is Strength te sudionik obrazovnog programa WHW Akademije (generacija 2022). Od 2011. sudjelovao je u znatnom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji; a dosad je ostvario i niz samostalnih: Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin, 2021 (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020; Galerija Karas, Zagreb, 2020); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018; Inquiry Inc., Osijek, 2016).
Više o procesu i pozadini njegove umjetničke prakse te promišljanju o ručnom radu kao mediju stvaralaštva čitajte u nastavku!
► Proteklo Venecijansko bijenale bilo je obilježeno ekstenzivnim uplivom ručnog rada u visoku umjetnost. Zamjetljivo je da je ručni rad sve prisutniji u umjetničkom mainstreamu, što do prije par godine nije bio slučaj. Kako se ti pozicioniraš u odnosu na te trendove, budući da je tvoja umjetnička praksa već relativno dugo zasnovana na istraživanju suvremenog ručnog rada i meke umjetnosti, narodne i autsajderske umjetnosti?
Željko Beljan: Zapravo sam Akademiju upisao s idejom da se bavim zvukom, što sam kroz razne zvučne izvedbe i eksperimente i ostvarivao s nekim, po mome sudu, skromnim uspjehom. Tek sam se krajem druge godine fakulteta počeo baviti ručnim radom, i to sasvim slučajno kroz jedan eksperiment na razmjeni sa studentima iz Londona. Mislim da je ključnu ulogu u tome odigrala moja buduća mentorica Nicole Hewitt, koja me uputila na literaturu vezanu za suvremeni ručni rad, i na mnoge autore antropologe koji se ručnim radom bave u svojim poljima. Zaokret prema ručnom radu bio je zapravo donekle prirodan, jer ručni rad u mojoj obitelji ima dugu povijest te je cijelo vrijeme bio i ostao prisutan u obiteljskome domu. Svim tehnikama koje koristim naučila me majka, a nju njezina majka, moja baka, i to su alati s kojima radim. Primjerice, nikad nisam istraživao tutoriale kako unaprijediti svoje vještine, nego radim upravo onako kako je radila moja baka (i kasnije moja majka). Osvijestivši tu prisutnost ručnog rada u mom životu, u kombinaciji s istraživanjem suvremenog crafta, shvatio sam da je to područje u kojem se mogu najbolje izraziti te sam ga prigrlio kao svoju praksu. Nisam siguran doživljava li ručni rad u suvremenoj umjetnosti revival ili je jednostavno trenutno fokus upravo na takvim radovima – to mi pitanje i nije od neke velike važnosti, jer moje bavljenje tom praksom kao da je bilo suđeno, samo mi je trebalo vremena da to prepoznam. U svakom me slučaju zanima i veseli svaka umjetnička praksa zasnovana na ručnom radu, posebice ako se radi o mojim kolegicama i kolegama.
► U kontekstu meke umjetnosti, tvoja je perspektiva time zanimljivija jer si jedan od rijetkih umjetnika na našem području koji se bave ručnim radom. Kako vidiš tu rodnu poziciju u kontekstu svog djelovanja i meke umjetnosti uopće?
Željko Beljan: Prvo razmišljanje o mekoj umjetnosti uopće bilo je kroz projekt realiziran u suradnji s Centrom za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), u kojem djeluju Tonči Vladislavić i Lea Vene, koji već neko vrijeme vode program pod nazivom BoSA – Briefing on Soft Arts / BoSA – propitivanje mekih umjetnosti. Meni je prva asocijacija na meku umjetnost bila znanstvena fantastika – kako u jednom svom eseju[1] piše Jonas Jørgensen, meki i savitljivi materijali tradicionalno su korišteni u izradi predmeta kojima se nastojala ne samo oponašati, već i simulirati organska tvar, odnosno životnost. U središtu estetskog poimanja ovakvih skulptura je sličnost s organskim tvarima – živim bićima koja su po svojoj strukturi mekana. Ta me sličnost s organskim tvarima podsjetila na moju praksu, pogotovo u radu tehnikom čvoričanja.
I prije suradnje s CIMO-om, moji radovi u tehnici čvoričanja nastajali su organski, bez jasnog plana; jedino što je unaprijed bilo određeno bile su tehnika i moja skromna vještina, u tim sam radovima pratio flow materijala, na što je pak direktno utjecalo istraživanje ideja koje u svojoj knjizi Lines: A Brief History donosi Tim Ingold. Što je linija u ručnome radu? Kada linija postaje površina, a kada samo trag na površini? Sva su se ta promišljanja počela provlačiti kroz sve moje buduće radove. To prepuštanje da me linija vodi, da luta, da se zapetlja, da stvara čvorište, da ti pokreti tkaju okruženje koje je više “arhiteksturalno” nego arhitektonsko – upravo su mi to stvaranje tekstura i sama taktilnost ručnog rada i tekstila najzanimljiviji u mojoj praksi.
Što se tiče rodne pozicije, uvijek se u nekoj mjeri poigravam s rodnim klišejima – možda najviše u radu Tri kornera penal – gdje (ručni) rad koji se tradicionalno smatra ženskim prakticiram u nogometnom, macho okruženju. Moram, doduše, spomenuti da su se u mojoj obitelji i muškarci bavili ručnim radom, tako da na njega nikada nisam gledao kao na isključivo žensku praksu.
► Na izložbama pod nazivom Benjamin predstavljenima u Galeriji CEKAO i u Garaži Kamba (koja je ujedno i tvoj diplomski rad), baviš se pitanjem identiteta i istraživanjem obiteljske prošlosti. Kao dijete živio si u Borovom naselju, tvoja majka je radila u Borovu i izrađivala startasice, dok je tvoj otac radio u Gumari i izrađivao potplate za iste tenisice. Na koji je način taj obiteljski kontekst obilježio tvoj rad i planiraš li nastaviti istraživanja u tom smjeru?
Željko Beljan: Mislim da je taj obiteljski kontekst itekako utjecao na moj rad, i to ne samo kroz teme kojima se bavim i tehnike koje koristim, nego i kroz radne navike koje sam preuzeo od roditelja. Moja je majka šivala ukrase na obući, što je vjerojatno jedan od najkreativnijih dijelova proizvodnje obuće, no i dalje se radilo o radu na pokretnoj traci, neumoljivom i često monotonom. Dugi sati i ponavljanje istih pokreta (na pokretnoj traci) karakteristični su i za ručni rad. Često u svojoj praksi, ako se nisam napatio i radio na nečemu mjesecima, imam osjećaj da nisam ništa napravio, što je nešto na čemu u budućnosti moram poraditi, posebno zato što su mi s vremenom radovi postali fizički veći i izazovniji. Ipak, iako moja praksa iziskuje zaista puno vremena, uživam u svakom novom izazovu. Kombinacija te improvizacije i neizvjesnosti – kako će i kada rad biti gotov – donosi mi određeno mazohistično zadovoljstvo.
Što se daljnjeg istraživanja obiteljske prošlosti tiče, prije nekoliko sam mjeseci počeo raditi na seriji intervjua s roditeljima o radu u tvornici. Razgovor sam pokušavao usmjeriti u pravcu onoga što se događalo oko same tvornice, oko sadržaja koji su bili organizirani za radnike u njihovo slobodno vrijeme, onih sportskih, kulturnih i društvenih. Vidjet ćemo što će se iz toga izroditi u budućnosti.
► U intervjuu s Nikom Šimičić, a povodom tvoje izložbe Mit, vez i Vuteks iz 2020. godine na pitanje o društvenom angažmanu u svom radu odgovorio si: “Ručni rad u suvremenoj umjetnosti obično koristi svoju marginaliziranost kako bi bio društveno angažiran.” Shvaćaš li neke svoje recentnije radove kao društveno angažirane?
Željko Beljan: U posljednjih nekoliko radova koji su vezani za ručni rad i amatersko, hobističko bavljenje nogometom, koje sam realizirao kao site-specific instalacije na zapuštenim igralištima, taj društveno angažirani aspekt znatno je izraženiji. Zasad su to dva realizirana projekta, jedan na Žitnjaku, iza Atelijera Žitnjak, i jedan u Splitu, u blizini Osnovne škole Marjan, pod nazivom Tri kornera penal, u kojima čvoričam mreže na golovima. Nakon završetka čvoričanja posjetitelji, uključujući i mene, uvijek odigraju nekoliko prijateljskih utakmica na igralištu, a mreža nakon toga ostaje na korištenje stanovnicima. Ovi su radovi nastali kako bi oživio ta nekadašnja mjesta društvenosti, a i kako bih sebe natjerao da opet zaigram nogomet. Oba su projekta u procesu nastajanja izazvala pozitivne reakcije prolaznika i malobrojnih korisnika igrališta, te su obje mreže rađene uz komunikaciju sa stanovnicima, gdje bih u razgovoru s njima odlučivao kakva mreža točno odgovara njihovim potrebama. Želja mi je nastaviti s radom na tom projektu te i dalje čvoričati mreže na sličnim igralištima.
► Polaznik si aktualne generacije WHW akademije, međunarodnog edukativnog programa za mlade umjetnice i umjetnike koji je ove godine usredotočen na pojam umjetničkih ekologija. Na koji način sudjelovanje u ovom programu oblikuje tvoj daljnji umjetnički rad?
Željko Beljan: Sudjelovanje u programu WHW Akademije bilo je izrazito poticajno u smislu kreativnog istraživanja, a općenito je to bilo jedno zaista sjajno iskustvo, ne samo zbog odličnih predavača i svih uključenih u organizaciju Akademije, nego i zbog dijeljenja iskustva i prijateljstava koja sam izgradio s drugim polaznicima programa, koja su odličan temelj za potencijalne buduće suradnje. Kroz razne vježbe, eksperimente i radionice, posebice s umjetnicom Vlatkom Horvat i povjesničarkom umjetnosti (između ostalog) Ivanom Bago, počela su mi se otvarati nova pitanja vezana za moju praksu i načine kako pristupiti istraživanju i realizaciji radova. U pamćenje mi se najviše usjekla rečenica koju je na jednom predavanju izrekla Vlatka Horvat: “Do the work that you want to do”, koja mi na neki način ulijeva hrabrost i samopouzdanje. Spomenuti intervjui s roditeljima o radu u tvornici, početak istraživanja za jedan budući rad, rezultat su upravo jedne Vlatkine vježbe. S Ivanom Bago smo, pak, u sklopu radionice pod nazivom Back to Square Zero razgovarali o umjetnosti, psihoanalizi, Britney Spears i Maljeviču, a u završnom tjednu WHW Akademije pretvorili Galeriju Nova u diskurzivni disko klub suvremene umjetnosti. U sklopu te zajedničke završne izložbe izradio sam bijeli preklopni stol za stolni tenis na kojem su izbušene rupe u koje se umeću prepreke. Igra počinje tako što se na stolu ne nalazi niti jedna prepreka, a igrač koji osvoji poen ima pravo izabrati prepreku i taktički je postaviti na protivnikovu polovicu. Igra s vremenom postaje sve teža zbog nagomilanih prepreka te tako vještina igrača prestaje imati odlučujuću ulogu u samom ishodu igre. Table Tennis Table još je jedan rad koji ima taj igrački element – u zadnje mi je vrijeme taj participativni dio nužan kako bih rad doživio kao zaokružen.
► Na izložbi Truth is a forgotten memory u Etnografskom muzeju predstavio si radove nastale u suradnji s Rebeccom Merlic. Središnja tema izložbe bili su zidnjaci i njihove kulturne konotacije, one eksplicitne i one implicitne, a vezane uz sintagme koje su se na njima vezli kao upute ženama o brizi o kućanstvu. Pritom je korištena umjetna inteligencija kojom su se generirale nove “upute” koji si potom vezao, stvarajući nove zidnjake. Kakvo je bilo tvoje iskustvo rada s AI tehnologijom? Kako vidiš mogućnosti kombiniranja tehnologija i ručnog rada?
Željko Beljan: Truth is a Forgotten Memory rad je nastao u sklopu virtualne rezidencije/projekta Ignorance is Strength? Artistic Expression and Biopower in the Post/Pandemic Age u organizaciji Europskog saveza akademija. Raditi s Rebeccom uvijek je ugodno i jednostavno. Iako dolazimo iz potpuno različitih praksi, ta smo dva svijeta spojili iznenađujuće lako. Rebecca je većim dijelom na sebe preuzela digitalni aspekt rada, a ja sam se uvjerio u nešto što mi jedan prijatelj programer odavno tvrdi – da je tkanje jako slično programiranju na konzolama Atari i Commodore. Inače, žakardni tkalački stan smatra se pretečom modernog računala, tako da su te dvije prakse puno bliže nego što se čini.
► U audio vodstvu izložbom Benjamin s Martinom Kontošić napominješ kako težiš za time da tvoje izložbe sugeriraju postav etnografskog muzeja, te da su radovi obilježeno etnografsko-znanstveno-fantastičnim karakterom. Kakvo je iskustvo slijedom toga predstavljalo izlagati svoje radove u Etnografskom muzeju u Zagrebu? U svom si se diplomskom radu bavio djelima različitih antropologa, na koji te način ta discipline etnografije I antropologije tangiraju u kontekstu razvijanja tvojih radova?
Željko Beljan: Izlaganje u Etnografskom muzeju u Zagrebu bilo je iznimno zanimljivo, posebice s obzirom na to da muzej ne ugošćuje često umjetničke izložbe, nego uglavnom radi s arhivskom građom. Moja je prva ideja bila pokušati uklopiti rad Truth is a Forgotten Memory u stalni postav muzeja, no to zbog velike količine muzejskih izložaka, a i veličine naših zidnjaka, nije bilo moguće. Ipak, na neki smo način u tome uspjeli, jer smo na korištenje dobili tzv. “rundicu”, odnosno prostor pod kupolom, koja ima troja vrata te posjetitelji kroz nju nužno prolaze kako bi došli iz jednog dijela stalnog postava u drugi. Na taj je način naš rad profunkcionirao kao izložba unutar izložbe.
Rad Benjamin s vremenom je postao scrapbook mog istraživanja u tom razdoblju – kako je rad nastajao, tako se istraživanje širilo, te se svi njegovi aspekti mogu iščitati u samome radu. Osim spomenutog Tima Ingolda, u Benjaminu su trag ostavili Alfred Gell, Marcel Bloch i Michael T. Taussig, da spomenem samo neke. Na neki sam se način kroz to istraživanje vratio “back to square zero”. Imao sam osjećaj da sam u svojoj praksi jedan dio preskočio i odmah se našao u suvremenom craftu, tako da mi je ovaj dio istraživanja pomogao da shvatim jedan drugačiji način pristupa ručnom radu i značenju tih predmeta, njihovoj praktičnoj i magijskoj uporabi.
► Hobizam ili amaterizam termini su koji se nerijetko uzimaju kao pejorativni iz perspektive visokih umjetnosti. Međutim, u svom radu ti naglašavaš taj hobizam, ne samo onaj iz kojeg je proizašlo tvoje bavljenje suvremenom umjetnošću, odnosno ručni rad, već i hobizam koji se tiče bavljenja sportom, konkretnije nogometom čime se baviš u izložbama Tri kornera penal pri Atelijerima Žitnjak i Neriješeno u Galeriji Šira. Budući da si se i sam bavio crtanjem hobistički, izrađujući stripove i plakate u cartoon core stilu, kako danas doživljavaš taj odnos amaterski/profesionalno u umjetnosti, a kako u drugim disciplinama, kao što je to sport?
Željko Beljan: U nogometu je zanimljivo da mali timovi žele postati mainstream, zbog vidljivosti, financiranja, većeg broja posjetitelja itd. U umjetnosti je, pak, upravo suprotno, umjetnost želi biti opozicija mainstreamu. Čini mi se da se hobizam koji je na nekoj umjetničkoj margini, periferiji, u kontekstu suvremene umjetnosti približava s te periferije u centar. Također, hobiji su zapravo vrlo prisutni u umjetnosti, od sakupljanja, arhiviranja sakupljenog, dnevničkih zapisa… Taj dio sakupljanja prisutan je i u nogometu, a često su ti sakupljački predmeti upravo od tekstila (dresovi, šalovi, kape, zastavice).
Redovito pratim trećeligaški nogomet, tj. NK Trešnjevku, baš zato što je taj niželigaški nogomet nekako zadržao općenarodni, kvartovski duh. U nogometu, a posebno u navijanju, postoji nešto bahtinovski karnevaleskno i izobličeno.
► U zadnje dvije spomenute izložbe naglasak si stavio i na participativni moment. Posebice na Žitnjaku, gdje si pleo mrežu od gola, susretao stanovnike Žitnjaka, a ondje ste najzad i odigrali utakmicu. U Galeriji Šira, posjetitelji imaju priliku doprinijeti izložbi crtanjem svojeg iskustva dekonstruirane nogometne lopte. Smatraš li da je do participativnosti došlo upravo zbog toga što je nogomet ekipni sport i kaniš li nastaviti stvarati participativne radove? Što bi oni značili za tebe, u tvojoj umjetničkoj praksi ručnog rada?
Željko Beljan: U počecima rada s tekstilom nisam mislio da će se participativni moment dobro uklopiti u moju praksu, no kada sam se okrenuo temi nogometa, sam se nametnuo. Svakako je na to utjecala činjenica da se radi o ekipnom sportu, no čini mi se da su svoju ulogu u tome imali i Bahtin (kojem se uvijek vraćam) i karneval. U kontekstu karnevala nema hijerarhije, svi su jednaki pod karnevalskim nebom, pa tako i ja u spomenutim radovima kao autor sudjelujem u radu zajedno s publikom.
U radu Tri kornera penal ta je participativnost bila najbitniji dio čitavog rada, koji bi bez nje bio nedorečen. U Galeriji Šira taj se aspekt dogodio donekle spontano. Radi se o galeriji Akademije likovnih umjetnosti, pa mi se učinilo zanimljivim konstruirati set-up sličan crtačkoj vježbi, karakterističnoj za prijemni, a kasnije i za nastavu, gdje se crtaju razni oblici, kugle (u mom slučaju lopte), draperije itd., odnosno simulirati nekakav crtački atelje u kojem se provode pripreme za Akademiju likovnih umjetnosti, tako da sam taj dio izložbe konstruirao od predmeta koje sam zatekao u galeriji (knjige su, primjerice, poslužile kao postamenti), dok su lopte, od kojih su neke bile potpuno oguljene, simulirale mrtvu prirodu. Trenutačno bi mi se odsustvo participativnog elementa činilo kao neuspjeh.
[1] U eseju “From Soft Sculpture to Soft Robotics: Retracing Entropic Aesthetics of the Life-like”, objavljenom u Shifting Interfaces, Leuven University Press, 2020.
