Pluralizam i širina autorskog dizajna

Nastavljamo s nizom intervjua IGEPA ♥ VIZKULTURA s odabranim protagonistima/cama domaće dizajnerske i ilustratorske scene koje realiziramo u suradnji s našim partnerima i prijateljima iz tvrtke Igepa. Kroz ovaj format vam predstavljamo sugovornike i sugovornice izabrane s opsežnog popisa brojnih talentiranih imena domaće produkcije, s ciljem da pričamo o dizajnu, ilustraciji i različitim aktualnim temama direktno vezanim za njihove opuse, aktualne ili recentne projekte, karakteristike, izazove te kontekst struke. U četvrtom u nizu intervjua razgovaramo sa Zoranom Đukićem, vlasnikom dizajnerskog studija đkć, dubrovačkim dizajnerom sa zagrebačkom adresom. 

I najteže je i najlakše voditi intervjue s bliskim prijateljima. Zoran Đukić potpisniku ovih redova to svakako jest, ali ta činjenica mu sigurno nikada nije pomogla ili olakšala da dobije neki prostor na Vizkulturi, dapače, vjerojatnije je to otežala. Postoji poduži niz dizajnera/ica, ali i kolega/ica im iz bliskih vizkulturnih branši koji nivoom izvrsnosti kontinuiranog rada pripadaju u sam vrh domaće produkcije, no manjkom samopromotivnih aktivnosti i sveprisutnosti, bilo na društvenim mrežama ili društvenim događanjima, potkrijepljenim samoinicijativnim nepostojanjem kroz avatare vlastitih web portfolio stranica, neki dalekosežniji medijski reciprocitet svojoj kvaliteti rijetko dobiju. Zoran Đukić je jedan od takvih.

Zato mi je posebno drago da je unazad par mjeseci reanimirao barem svoj Instagram profil ĐKĆ na kojem konačno dijeli radove nastale kroz posljednjih 5-6 godina. Šarolikost klijenata koji su iste naručivali impresivno je različita, od dizajniranja mini publikacija za nezavisnu scenu ili samostalne umjetnike do vizualnih identiteta razvikanih digitalnih agencija ili najposjećenijih zagrebačkih događanja. Svi ovi klijenti te sjajan grafički content koji je Zoran Đukić za njih dizajnirao su, na sreću, kontrapunkt njegovoj autorskoj skromnosti pa mu posao cvjeta (i vizualno i kontekstualno) te je trenutno sigurno jedan od najboljih domaćih autora svoje generacije. Pokazala je to i nedavna pobjeda na jednom velikom javnom natječaju gdje je đkć tim slavio u zaista ozbiljnoj konkurenciji, dizajnirajući rad koji je tek načet, a već ima potencijal i ikoničnost grafičke jasnoće nekih od najboljih razdoblja domaćeg i regionalnog dizajna. Uz sav objektivizam i subjektivizam na stranu, danas mi je posebno drago da će linije teksta i vizuale u nastavku ispuniti Đukićev opus koji uspijeva biti istovremeno tipografski, grafički i oblikovno koherentan te šaren, dinamičan i opušten. 

► Krenut ćemo s friškim radom. Na natječaju za UNIZG si/ste osvojili prvu nagradu. Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje. Čemu se najviše raduješ u izvedbi ovog projekta? Jesu li ti inače natječaji važni, koliko ih često radiš, što ti je bitno da bi pristupio natječaju: tema, opseg projekta, potencijali realizacije, žiri?

Zoran Đukić: Natječajnim radom smo predvidjeli širok raspon primjene identiteta, od ceremonijalne do razigrane i opuštene, veselim se vidjeti kako to funkcionira u stvarnim uvjetima. Oko same teme natječaja imam pomiješane osjećaje.

Dok sam još bio na faksu, osvojio sam više studentskih i par profesionalnih natječaja. Kada smo Jan Pavlović i ja krenuli raditi zajedno, taj niz se nastavio, a taman nakon našeg razilaženja, dobio sam i natječaj za Rendez-vous, festival Francuske u Hrvatskoj. Sve mi je to dosta napuhalo ego pa me je niz natječaja koje sam nakon toga radio (i redom ne osvojio ništa) poprilično obeshrabrio. Kad malo razmislim, natječaj ili dobijem ili gubim, nikad nisam osvojio drugu ili treću nagradu. Generalno mi je kod natječaja najvažnija stvar tko sjedi u žiriju, inače to zna često biti igra na sreću. To je ujedno i odgovor na zadnje pitanje.

đkć (Zoran Đukić, autor i Neva Zidić, suradnica) – Prva nagrada na natječaju za dizajn vizualnog identiteta Sveučilišta u Splitu (više o projektu pogledajte ovdje)

► Jedan od novih projekata je i dizajn ambalaže i vizualnog identiteta za Trut gin koji potpisuješ zajedno sa svojom životnom partnericom, dizajnericom Dragom Komparak. Projekt (još) nije puno objavljivan u domaćim medijima, a radi se o angažmanu za mali korčulanski OPG. Iako se ovdje radi o obiteljskom angažmanu, čini mi se da sve više lokalnih OPG-ova shvaća važnost jako dobrog i profesionalnog dizajna koji kompletira kvalitetan projekt i radi distinkciju od ponude. Slažeš li se s tim i kako gledaš na taj segment produkcije? 

Zoran Đukić: Slažem se iako često fokus ostane samo na dizajnu ambalaže dok je cijela problematika puno opsežnija, pogotovo kad dođemo do teme komuniciranja na društvenim mrežama koja je danas gotovo neizbježna. Tada postane jasno da zadatak nije etiketa, već brand. 

S druge strane, ponekad takvi domaći proizvodi u svom amaterskom oblikovanju imaju neki šarm koji dizajn zna pregaziti i odvući ih u generičko. Sjećam se više trenutaka kad sam uživajući u gastronomskom iskustvu pomislio — samo da ne pronađu nekog dizajnera.

U slučaju Trut gina smo srećom, unatoč obiteljskom angažmanu, Draga i ja imali puno povjerenje naručitelja, a sastojci priče branda su već bili tu (otok, ljeto, med), samo ih je trebalo artikulirati. 

► Kao potpuni kontrapunkt malim obiteljskim angažmanima mogli bismo reći da je rad za digitalne agencije. U posljednjih par godina radio si vizualne identitete za agencije Shape, 404 i Minusminus. Kako iz dizajnerske perspektive gledaš na ove angažmane, koliko su zahtjevni, izazovni i u neku ruku ograničeni s obzirom na njihovu prirodu posla, dinamiku odnosa i hijerarhiju odluka? S druge strane, da se nadovežem na temu: od svog profesionalnog dizajnerskog početka oduvijek radiš sam za sebe, agencijski rad kao kontinuitet te nikada nije privlačio? 

Zoran Đukić: Očekivanja su u startu postavljena visoko jer dizajniram za kolege. S druge strane, puno je toga jednostavnije jer imam sugovornike kojima nije potrebno puno objašnjavati i koji brzo mogu prepoznati važne aspekte rješenja. Utoliko je i sam odnos specifičan jer je ogoljeniji, puno je manje elemenata dizajnerskog „zavođenja”.

Dobar dio implementacije agencije rade in-house pa ja svoj dio doživljavam prvenstveno kao projektiranje toolseta s kojim će oni dalje moći raditi. Dok inače identiteti u rukama klijenta ponekad znaju krenuti u čudnim smjerovima, u ovom slučaju uživam gledati kako se postavljeno rješenje dalje razvija.

Što se tiče mene u agenciji, karijeru sam krenuo radeći kraće vrijeme u studiju Laboratorium i to je bilo lijepo iskustvo, ali u startu sam znao da želim raditi samostalno. 

► Da se iz digitalnog vratimo u analogno i papirnato i od ovih korporativnih klijenata na nezavisnu scenu: jedan od recentnih radova je i nova serija publikacija o kritici za Kurziv i Kulturtreger? U projektu papir, tisak i tipografija igraju važnu ulogu. Koliko su ti ovi mikro projekti i suradnje s nezavisnom scenom važni i dragi? 

Zoran Đukić: Neki od mojih prvih angažmana bile su publikacije za Kulturtreger, tako da taj odnos traje već 15 godina i jako mi je i važan i drag. Općenito volim dizajnirati knjige, nisam pretjerano ekspresivan dizajner pa uživam u tim low-key nijansama koje mogu doći do izražaja kroz međuodnos formata, layouta i taktilnosti knjige. 

► Spominjemo jako različite tipove klijenata, a i browsajući kroz portfolio tvojih radova vidimo da je, za razliku od nekih tvojih kolega/ica, raznolikost niša za koje radiš, i u konačnici nekog krajnjeg korisnika koji se susreće s tvojim dizajnom, nevjerojatno šarena. Je li ti takva uloga – apsolutni pluralizam zadataka – najizazovniji dio posla? Da nisi ni „dizajner nezavisne scene“ ni „agencijski dizajner“ niti samo „dizajner vizualnih identiteta“, već izuzetno uspješno funkcioniraš baš na svim frontama? 

Zoran Đukić: Meni taj pluralizam karakterno leži i ne doživljavam ga kao izazov, dapače zanimljivo mi je što sa svakim zadatkom moram prvo makar donekle razumjeti temu. Sviđa mi se širina koju to donosi, iako s druge strane isključuje užu specijalizaciju. Volio bih osvojiti što više terena (osobnog, autorskog) dok još nisam okrutio u jedan stil / način.

► Tvoji radovi, koji vjerojatno dolaze do najšireg kruga publike, angažmani su za Turističku zajednicu Grada Zagreba, posebice na projektima za Advent i Festival svjetla. Koliko ti se u takvim angažmanima pristup mijenja, razmišljaš li uopće o tome da se tu publika mjeri u desecima tisuća korisnika (ili stotinama) i utječe li to na dizajn i kako?

Zoran Đukić: Jako malo zapravo. Rad mi je najuspješniji kad mu pristupam intuitivno (nakon odrađene faze istraživanja naravno), tako da su to parametri koji se prirodno ugrade u proces. Osjetim gdje trebam ciljati na skali od „zajebano/izbrijano” do „privlačno/zadovoljivo” i u toj zoni tražim rješenje. 

► Projekt, koji mi je osobno jako drag te mislim da je društveno itekako značajna inicijativa na polju mentalnog zdravlja, jest platforma Pukotine o kojoj smo pisali ovdje. Draga Komparak i ti potpisujete vizualni identitet i web stranice projekta, uz sjajne fotografije Brune Kazinoti. Koliko su ti važni angažmani u sferi društveno odgovornih projekata? 

Zoran Đukić: Dizajn sam krenuo studirati s idejom kako se radi o mediju koji najuspješnije može pozitivno utjecati na društvo. Sjećam se da sam vjerovao kako bi neka savršena rečenica mogla promijeniti svijet, sad mi se čini da je ta tema svoj kraj našla u porukama na bocama Jane. 

Ipak, ostao mi je tračak tog idealizma pa me prilika za doprinos ovakvim projektima jako veseli. Osobno smatram da je tema mentalnog zdravlja izrazito važna, posebno danas kada smo povezani sa svim i svima, osim sa sobom.

► Spomenuli smo da si od početka autorskog djelovanja samostalan dizajner unutar vlastitog studija, no tijekom karijere surađivao si s nizom autorskih suradnika u različitim scenarijima: od bivšeg partnera Jana Pavlovića na početku karijere, pa autorskih suradnji s osobnom partnericom Dragom Komparak, zatim čestih suradnji na raznim projektima s dizajnerom i tipografom Hrvojem Živčićem (kao što je Muzej susjedstva Trešnjevka o kojem smo pisali ovdje) pa do najnovije suradnice Neve Zidić koja je zaposlenica u tvom studiju. Zaključit ću: to su jako različite dinamike i odnosi s različitim autorima/icama. Je li to upravo neki idealan scenarij: da si samostalan dizajner kojem najviše odgovaraju upravo povremene kolaboracije na različitim projektima? 

Zoran Đukić: Za mene da. U početku su mi suradnje trebale da bi pokrile dio autorske nesigurnosti — rad udvoje je u tom smislu ugodniji i lakši, ali je teže vidjeti koje su naše realne mogućnosti i granice. Kasnije su one bile prilika za doživjeti različite kreativne procese i taj dio mi je uvijek jako zanimljiv. S Hrvojem trenutno ne dizajniram ništa novoga, ali redovno komentiramo projekte na kojima radimo i njegov feedback mi je uvijek jako koristan.

Draga pak razmišlja potpuno drugačije od mene i često mi otvori neke stvari do kojih ja sam ne bih došao (iako se obično prvo posvađamo). Dugoročno mi se pak odnos s mlađim kolegama čini važan kao protuotrov za zastarijevanje.

► Projekti, koje ističeš kao jako drage, angažmani su za umjetnike/ice, dizajn za njihove izložbe i publikacije gdje ponovno dizajn ne ostaje samo u digitalnom. Vizkulturinim čitateljima su vjerojatno poznati vizuali nedavne izložbe Nikole Vrljića Opsada Oza ili Vehabovićeve izložbe i knjige Tamno bijela zemlja, a surađivao si i s Katarinom Ivanišin Kardum. Koliko ti je važno da su ti umjetnost i izričaj autora/ica za koje radiš bliski, razumljivi i dobri, koliki dio angažmana tu uzima upravo dijalog s autorima/icama i radovima? 

Zoran Đukić: Dijalog je kod ovakvih projekata za mene ključan. Uobličiti nečiji umjetnički rad, koji već ima svoj prepoznatljiv oblik, delikatna je stvar. Jako mi je važno da se u rješenju radi o umjetniku/ci, ne o meni, ali ujedno i da je to moj autorski rad koji donosi nešto novo. U tom smislu je razumijevanje teme preduvjet da bi moj doprinos uopće imao smisla. 

Povjerenje je također važan faktor. Umjetnici bi često, makar potajno, bili najsretniji da je reprezentacija njihovog rada — jednostavno fotografija rada. Zato je važno da znaju da si na njihovoj strani, da se ne borite za prostor, ali da dizajn treba pustiti da djeluje u svom mediju. Kroz dizajn se onda mogu stvoriti očekivanja, napetost, a može se i nadograditi atmosfera umjetničkog rada. U tom smislu je prijateljstvo s Nikolom i Zlatanom puno toga olakšalo.

► Za kraj ćemo prokomentirati jedan projekt čiji zenit tek slijedi: 73. Dubrovačke ljetne igre. Ovo je prvi put da radiš Igre (točnije drugi, ako računamo otkazane pandemijske). Što su bile osnovne postavke vizualnog identiteta, kako bi ga u kratkim crtama objasnio? Ima li angažman dizajniranja za Igre posebno značenje za tebe, s obzirom na to da si Dubrovčanin? 

Zoran Đukić: Apsolutno. Ljetne igre su bile moj prvi doticaj sa suvremenim hrvatskim dizajnom — pri tom mislim na plakate Orsata Frankovića s kojima sam se susretao dok sam još živio u Dubrovniku – tako da sam osjećao veliki pritisak i odgovornost kada sam dobio angažman. Prvo rješenje, s kojim sam bio jako zadovoljan, za korona-godinu, nažalost zbog situacije nije realizirano što je dodalo još težine zadatku. Srećom, kod ponovnog angažmana rok je bio dovoljno dug da sam mogao proći sve faze, od hiperintelektualnih rješenja koja ni sa kim ne komuniciraju do rubnih plagijata koje nisam htio nazvati pravim imenom, odustajanja — pa na kraju i dizajniranja identiteta kojim se ponosim. Napisao sam lijep tekst o tom radu, može se pročitati ovdje, ali da ne duljim, nadam se da sam ulovio nešto od te posebne atmosfere Igara kada je sve ljetno na vrhuncu, ali negdje rubno ipak osjećamo kako je kraj sve bliže.

Zahvaljujemo Zoranu na ustupljenim fotografskim materijalima. 

Razgovarao: Ivan Dorotić / Portreti sugovornika: Maja Bosnić / Vizualni identitet: Tessa Bachrach Krištofić

Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom Igepa

Intervjue s ostalim autoricama i autorima u ovoj seriji potražite na linku