Sjaj u Pukotinama

Pukotine su mjesta naših ljudskih susretanja, nalikovanja i prepoznavanja. Ne postoji čovjek bez reza, odvojenosti ili podijeljenosti. Pukotine su dio ljudske cjelovitosti. Cjelovitosti nema bez pukotina. One nas pokreću da se osjetimo, da se žudimo i želimo, da se nađemo, da se zalijepimo. Zalijepiti se ne znači trajno se dovršiti, trajno biti cjelovit. To je tek ushit, trzaj, tren.

Ove rečenice svojevrsni su prolog novopokrenutnog portala Pukotine, posvećenog temi mentalnog zdravlja mladih. Portal je pokrenuo Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u suradnji s udrugom BoliMe, iza koje je niz provedenih kreativno-edukativno-umjetničkih projekata (o nekima smo svojevremeno pisali i na Vizkulturi) s ciljem jačanja javne svijesti o važnosti njegovanja mentalnog zdravlja, FamilyLabom i PrevLabom, a uz podršku UNICEF-a Hrvatska.

Portal Pukotine okuplja niz sadržaja u formi tekstova, kolumni i razgovora o različitim aspektima naših svakodnevica – od odnosa prema vlastitom tijelu, ljubavi, samostalnosti, odnosa koji nastaju u virtualnim okruženjima, pa do suočavanja s teškim i neočekivanim situacijama – a potpisuje ga čitav niz suradnika/ca, među kojima su i profesionalni psihoterapeuti/kinje. Nas je posebno zanimao vizualni aspekt projekta, budući da su Pukotine, između ostaloga, zasnovane upravo na premisi da vizualni mediji mogu biti važan alat za približavanje ove teme ciljanim skupinama. Upravo su stoga mnoge teme obrađene kroz osobnu prizmu, iz “prvog lica”, pri čemu mediji videa i fotografije igraju veliku ulogu. Za vizualni identitet i web stranicu zaslužni su Draga Komparak i Zoran Đukić, sve fotografije potpisuje Bruna Kazinoti, video priče nastaju pod palicom redateljice Judite Gamulin, a o produkciji računa vodi kuća Eclectica.

“Vizualna komunikacija važna je komponenta Pukotina – projekt kroz nju pokušava promijeniti način percepcije razgovora o osjećajima, osobnom razvoju i mentalnom zdravlju. Ideja je ići dalje od normaliziranja, razgovor o osjećajima treba postati kul. Otvoren identitetski sustav baziran je na karakterističnom okviru koji komunicira neki naš prostor, koji nas štiti, ali je i dalje otvoren i fleksibilan. Okvir podržava dvojni naziv Pukotine/PKTN, a jednako dobro funkcionira u mediju plakata, web stranice, videa ili pak Instagram storyja. Nit vodilja projekta – pukotine su lijepe – nastavlja se i kroz identitetsku tipografiju čiji prenaglašeni urezi (ink-trapovi) postaju osnovni oblikovni element”, pojašnjavaju autori projekta.

Budući da je korištenje društvenih mreža poput Instagrama, Facebooka, TikToka i sl. platformi danas masovna pojava, pogotovo kod mladih, web stranica pukotine.hr preuzima elemente social appova: naslovnica je koncipirana poput feeda, unutar kojeg je sav sadržaj jednako tretiran. Teme su pak povezane živim sustavom tagova koji se konstantno nadopunjava, a kao i kod svakog social feeda, najveći je fokus na fotografijama i videima.

“Trudimo se da naš audiovizualni materijal, koliko god bio estetiziran, zapravo bude sirov, realističan, neobrađen i neuljepšan – da bude gotovo točno onakav kakav naš offline svijet u stvarnosti i jest. Zato fotografije Brune Kazinoti nisu obrađene, namještene i pažljivo komponirane, a videi su u svojoj biti poetični dokumentarci. Danas je bitnije nego ikada razbijati iluziju savršenstva koju su nam nametnule društvene mreže te život mladih i mlade prikazati onakvima kakvi u stvarnosti jesu. Oni danas jedni druge gledaju isključivo kroz fotografske i algoritamske filtere, a slika koju na temelju tog materijala grade vrlo je uvjerljiva, ali nimalo realistična. Mi im, pritom, toliko dugo nismo dozvolili medijski prostor u kojem mogu doći do glasa, da su naprosto zaboravili kako to biti mlad realno izgleda. Rezultat je iluzija koja nosi strašan pritisak.
Zato smo do sada izbacili 3 video portreta mladih ljudi s jakim pričama koje, zbog spretnog načina na koji se nose sa svojim svakodnevicama, nazivamo PKTN evanđelistima. Nadamo se da će kao takvi – ponekad jaki, ponekad slabi, uvijek nesavršeni – i našoj publici dati dozvolu da budu fragilni i nesavršeni te im pokazati kako da budu hrabri. Osobe koje portretiramo pokušavamo maksimalno ogoliti kako bismo ih maksimalno približili gledateljima, a kako bismo ih pritom zaštitili, režijski im pristupamo i poetičnije nego što je to nužno – s obožavanjem, za koje vjerujemo da je zarazno. Kroz precizan i sužen izbor lokacija, njihove životne prostore vizualno zatvaramo do klaustrofobične hermetičnosti i tada ostavljaju dojam velikih, neovisnih i inspirirajućih svjetova. U samom procesu produkcije beskrajno uživamo, vrlo svjesni te velike privilegije da možemo u-našoj-minijaturnoj-zemlji-često-neshvaćene-profesije koristiti na društveno najkorisniji mogući način”, kaže ekipa Pukotina.

Sve video uratke možete pogledati ovdje.

U kakvom su točno međuodnosu vizualno-estetski aspekti projekta s temom mentalnog zdravlja? “Visoka estetiziranost koju smo dodijelili ovoj temi ne proizlazi isključivo iz naših umjetničkih stremljenja. Mi prije svega doista vjerujemo da je ovoj tabuiziranoj temi nužan rebranding – dramatična promjena percepcije. I još bitnije – da kao univerzalna, esencijalna tema koja se bazično bavi pitanjem kako biti čovjek zaslužuje biti tretirana kao najveća od svih tema. Zato smo u produkciju i zaronili preko svih mogućnosti, uz veliku podršku produkcijske kuće Eclectica. Ipak, još uvijek istražujemo je li taj odmak od mainstreama dvosjekli mač – hoće li estetiziranost odbiti dio publike kojem je naš sadržaj bitniji nego ikome, a koji možda nema iskustvo probijanja kroz poetiku. Nadamo se da ćemo s vremenom uspjeti pogoditi dobru mjeru emocionalnosti s kojom se svatko može poistovjetiti, jezika virtualnog svijeta i generalne estetike za koju vjerujemo da postavlja manifest ideje mentalnog zdravlja kakvoj se nadamo u dalekoj budućnosti”, zaključuju autori projekta.

Pukotine