U prvom od četiri najavljena teksta u kojima ćemo pratiti projekte hrvatskih gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture, imali ste prilike saznati što krije dubrovački Aplikacijski dokument (link na članak), koji su mu nedostaci i vrline, te kakve promjene njihov tim želi unijeti u grad. Sada ćemo otkriti što se krije unutar osječkog Bid booka i što Osijek, jedini kontinentalni grad – kandidat, želi postići kroz inicijativu kandidiranja za Europsku prijestolnicu kulture 2020.
Prolaskom u drugi selekcijski krug inicijative EPK, kandidirani gradovi dobili su priliku za doradu svojih Aplikacijskih dokumenta kojima bi kroz kulturni program, participaciju građana u projektima i novim načinima upravljanja kulturnim sektorom, trebali unijeti pozitivne promjene unutar svojih lokalnih zajednica. I dok dubrovački tim projektom EPK pokušava redefinirati grad obilježen kulturom turizma u grad integracije kulture i kreativnosti, u Osijeku svakako žele privući turiste, odnosno međunarodnu publiku, ali i još važnije, svojim građanima približiti umjetnost.
Na koje će sve načine to pokušati ostvariti osječki tim je razradio kroz četiri različite tematske cjeline sadržane unutar Bid booka pod naslovom Oxygen 2020. Tako bi projektima navedenim u aplikacijskoj knjizi nastavili doprinositi planovima napisanim u dokumentu Strategije kulturnog razvitka, čija su tri strateška cilja Raditi zajedno, Učiti zajedno i Živjeti zajedno. Osnovne razloge zbog kojih je grad Osijek krenuo u borbu za titulu EPK objasnila je predsjednica kandidacijskog odbora u prvom krugu kandidature i direktorica Kinematografa Osijek, Marijana Bošnjak: „Grad Osijek je kandidaturu prihvatio kao svojevrsnu inventuru svih resursa i potencijala kojima raspolaže, od onih ljudskih, preko kulturnih, znanstvenih i gospodarskih, te iskoristio priliku za pripremu strategije koja se nadovezuje na sve druge usvojene strateške dokumente, a u cilju razvoja boljeg i perspektivnijeg okruženja svim građanima. U toj promjeni, Osijek nije sam nego računa na regionalna, ali i transregionalna, odnosno transnacionalna partnerstva s gradovima i manjim mjestima. Samoj kandidaturi pristupili smo suočavajući se sa svojim najvećim problemima, od odlaska mladih, problema propale industrije i velike nezaposlenosti, rubne, granične geopolitičke pozicije i negativnim posljedicama rata na život građana i perspektive okruženja.“
Za sam program, kojim će probati utjecati na trenutnu problematiku, bit će izdvojeno 27.5 milijuna eura od ukupnog predviđenog budžeta koji iznosi 36,5 milijuna, a kako su ga u osječkom timu osmisli objašnjava Bošnjak – „Programska tema The Culture Park – Living Fields kulturna događanja izmješta u urbanu i ruralnu zelenu zonu i netaknutu prirodu regije poštujući načela samoodrživosti. Hacking the Future koristi digitalne i nove tehnologije i razvija kreativne industrije kao svojevrsni poligon za transformaciju industrijskog u postindustrijsko razdoblje. Smješta se u potentnu industrijsku baštinu grada, povezujući prošlost s budućnošću procesima razbijanja dominantnog infrastrukturnog koda. Pannonian Challenges svoje prostore pronalazi na postojećoj infrastrukturi, među gradskim ulicama, gdje se odvijaju performansi, glazbeni, sportski, scensko-umjetnički programi i druge forme street arta.
Bridges over Waters razvija kulturu mira i dijaloga, a infrastrukturna rješenja pronalazi u regionalnim kapacitetima – u užem i širem smislu – te u nacionalnim i transnacionalnim partnerstvima. Održivost ponajviše vezuje uz privremene instalacije, turističke i ugostiteljske kapacitete, urbanu, ruralnu i prirodnu baštinu, sakralne objekte, dvorce, kurije i perivoje, kulturne domove, vinograde, vinske ceste i podrume.“
Iako su određeni segmenti kulturnog programa pohvaljeni od strane Povjerenstva, poput Hacking the future, koji inovativnim pristupom spaja digitalne tehnologije s industrijskim nasljeđem, unutar Izvješća uključivanje građana u projekte istaknuto je kao slabost. Osim toga, osječkoj aplikaciji, isto kao i dubrovačkoj, spočitava se nedovoljno snažna europska dimenzija. Usprkos tome što je Osijek uspostavio suradnju s gradovima Pecsom, Tuzlom i Novim Sadom, koji je i sam kandidiran za titulu EPK 2021. godine, Povjerenstvo je ocijenilo kako kulturni program vjerojatno neće imati dovoljno snage za privlačenje šire međunarodne publike, a uz to i potencijala da Osječanima približi europsku kulturnu raznolikost.
Također, pri izboru stručnjaka koji će biti dio kreativnog tima odgovornog za izradu Aplikacijskog dokumenta tijekom faze predodabira u Osijeku su se odlučili isključivo za domaće kulturnjake. Iako tako posložena struktura bez međunarodnih konzultanata ne mora nužno negativno utjecati na uspješnost projekta, čini se da je osječki tim ipak dobio savjetodavnu potporu izvana za doradu aplikacije u drugoj fazi odabira. No, neovisno o pomoći više ili manje uglednih stranih stručnjaka, činjenica je da bi negativan učinak pri konačnom ocjenjivanju mogla imati odabrana upravljačka struktura. Po riječima Povjerenstva, nije poželjno da u radu kreativnog tima sudjeluju zaposlenici gradske kulturne administracije, jer složenost izrade, a posebno izvedbe čitavog programa zahtijeva posebnu agenciju, odnosno ne zavisno tijelo koje će se isključivo baviti provedbom sadržaja razrađenog u Bid booku. Na pitanje jeli zbog svega navedenog u Izvješću došlo do promjena unutar tima, njegova Predsjednica u fazi predizbora odgovara: “Prvu su fazu projekta iznijeli ljudi koju su potpuno izvan sustava gradske kulturne i druge administracije. U drugu fazu uključen je velik broj institucionalnih dionika koji nije sudjelovao u prvoj fazi zbog vremenskog ograničenja predaje projekta. Kako smo prijavu vrlo temeljito pripremali i odgovorili na veliki dio pitanja koja se odnose na fazu izbora, suradnici i interni tim Grada Osijeka kao nositelja kandidature, preuzeli su vođenje projekta, a uloga mene osobno i većeg dijela tima koji je pripremao kandidaturu u prvom krugu sada je više savjetodavna, nego li operativna.”
Kao pozitivan segment ocijenjena je suradnja dvaju gradova kandidata, Dubrovnika i Osijeka, koja će se razviti „kroz svojevrsne Kulturne mostove koji simboliziraju suradnju od znanosti, preko kreativnih industrija do umjetničkih programa povezat će se krajnji hrvatski jug s krajnjim hrvatskim istokom, a posredno povezati i ostale europske zemlje u svome okruženju“, objašnjava Bošnjak. Uspoređujući dva grada nastavlja „Dubrovnik je danas razvijen turistički grad, a Osijek grad nedovoljno razvijene ekonomske snage, i oni umjesto na sebe fokusiranog programa, mogu razmijeniti svoje, za Europu najvažnije potencijale.“
Po pitanju marketinga, odnosno javne vidljivosti projekta, preko koje bi se osim uključenja građana trebala privući i informirati potencijalna publika, za Osijek možemo reći da je gotovo pa nevidljiv. Osim Facebook stranice i bloga Oskultura, kojim se pokušavaju objediniti sve informacije o osječkoj kulturi, u funkciji je i stranica Osijek – grad kulture. Iako sve nabrojano možda i ne zvuči loše, činjenica je da se o samom projektu Oxygen 2020 ne može pročitati puno, sadržaji nisu strukturirani u logičnu cjelinu, Facebook stranica nije povezana sa službenom stranicom, u rubrici novosti se ne prati direktan razvoj projekta, te da pozivi za sudjelovanje građana nisu najupečatljiviji, daje još dosta prostora za razradu.
I dok bi virtualnu, to jest, medijsku infrastrukturu trebalo dodatno graditi, onu kulturnu, unutar i u okolici samog grada, Osijek je odlučio prenamijeniti. Tako su u ovom kandidiranom gradu, kao i Dubrovniku, odlučili iskoristiti potencijale koji se nude i razviti ih u kulturne objekte pa samim tim uštedjeti novac. Bošnjak nam je iznijela kako su unutar osječkog tima osmisli ovaj važan segment: „Programi i projekti u potpunosti aktiviraju i, kroz obnovu, razvijaju postojeću infrastrukturu. Zbog financijske održivosti neće se intervenirati u gradnju neodrživih kulturnih mastodonata, nego će se postojeća arhitektura i infrastruktura konceptualno transformirati, obnoviti i staviti u funkciju. U proteklom razdoblju započeti su projekti gradnje i obnove kulturnih kapaciteta poput muzeja, arhiva, kulturnog centra i kulturnog paviljona, a koji će se dovršiti do 2020. godine. U potpunosti je pripremljena dokumentacija za obnovu osječke Tvrđe, koja se planira transformirati u kulturnu četvrt. U pripremi su i projekti obnove industrijske infrastrukture i napuštenih baštinskih objekata prepoznatljivih urbanih vizura, koji su ogledalo osječkog identiteta, a koji će se obnoviti i prenamijeniti u inkubatore, hubove i akceleratore kreativnih industrija i umjetničke rezidencije.
Dio programa realizirat će se u privremenim, alternativnim infrastrukturnim rješenjima, kao što su zeleni paviljoni, privremene pozornice izgrađene od prirodnih i recikliranih materijala iz okruženja i industrijske i sportske hale rekoncipirane kao kulturni objekti.“
Osim u određenim programskim segmentima, veoma snažan potencijal osječke kandidacijske knjige se nalazi upravo u kulturnoj raznolikosti grada koji jedini broji sve 22 manjinske zajednice priznate u Hrvatskoj, a ideja je iskoristiti tu različitost za povezivanje svih građana i njihovih matičnih država kroz umjetnost. Uz postojeće festivale urbanog tipa poput Pannonian Challenge, kojeg će od iduće godine financijski podržati i Vlada RH, Osijek je u svoj projekt EPK odlučio uključiti i ostale kulturne resurse te kreirati nove.
Kakvo je trenutno stanje u kulturi Osijeka i što bi čitav proces kroz koji grad upravo prolazi trebao u konačnici donijeti građanima odgovorila je Marijana Bošnjak: „U ovom trenutku kultura u Osijeku je svojim je većim dijelom centralizirana, institucionalizirana, elitistička i nepoduzetnička. Njezin je izvaninstitucionalni potencijal sastavljen od fraktala individualne kreativnosti. Samim tim, komunikacija dominantne kulture s publikom predstavlja problematičnu točku. Postojeći su programi često nezanimljivi potencijalnoj publici. Za stvaranje uspješnog i održivog kulturnog profila Osijeka potrebno je razvijati javne, civilne i privatne kapacitete kulturnog sektora.
Potencijal razvoja kulturnog programa je u prirodi urbanog organizma, u kodu, DNK šifri urbaniteta, programiranog da se otvara kulturi i njoj zahvaljujući također raste, daleko preko svojih fizičkih dimenzija. Ovaj potencijal krv je i meso izraslo i izrođeno iz tog DNK. Najkraće rečeno, potencijal je šifriran, a na nama je rizik dekodiranja. Europska prijestolnica kulture je put, a ne destinacija u tom procesu.“
fotografije: Mario Romulić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
