Posljednjih godina svjedočimo pravom boomu adventskih programa u gotovo pa svim većim, ali i ponešto manjim gradovima u Republici Hrvatskoj. Takozvane kućice, koje su postale sinonim za adventska događanja na javnim gradskim površinama, nalaze se grupirane i raštrkane po različitim dijelovima gradskih jezgri, a nude redom ugostiteljske sadržaje, suvenire i (božićne) artikle širokog spektra. I tako već godinu za godinom broj kućica raste, ponekad zaklanjanju vrijedne spomenike i fasade, postavljaju se sve ranije i uklanjanju sve kasnije, namijenjene su i lokalnom stanovništvu i turistima, a prepoznate i u širem, europskom kontekstu.
Grad Split i njegova adventska ponuda, odnosno razvoj ponude i programa kroz godine, može poslužiti kao svojevrsna studija slučaja o kvaliteti interveniranja u javni prostor i u javnu domenu, pri čemu se s jedne strane možemo referirati na izgled i razmještaj privremene arhitekture, u ovom slučaju kućica, dok s druge strane možemo analizirati kvalitetu sadržaja koja se nudi lokalnom stanovništvu i posjetiteljima van ljetne sezone. Ove godine u programu Adventu u Splitu posjetitelji mogu uživati od 26. studenog do 7. siječnja – u kontekstu Splita, ali i čitave Dalmacije koja se već godinama pita ima li uopće života van turizma i turističke sezone, činjenica da postoji nešto izvan sezone već bi mogla poslužiti kao argument protiv kojeg se ne može i ne treba ići. Istina je također i da prije pojave adventskih kućica na Rivi, Pjaci i Prokurativama, usred zime u centru Splita, drugog najvećeg grada u državi, na ulici gotovo pa nije bilo čovjeka nakon deset sati navečer. Grad je bio sablasno prazan, a radio je tu i tamo pokoji bar i fast food. Danas u to vrijeme, zahvaljujući upravo adventskom programu i „šušuru“, koji na momente sklizne u vašar, po centru možete vidjeti sve generacije građana. One nešto mlađe najčešće ćete pronaći na Rivi, dok su iskusniji iskoristili dobar moment oživljavanja memorije kultnog prostora Pjace, glavnog gradskog trga čiju je povijesnu i društvenu funkciju prvo preuzela Riva, a kasnije i trgovački centri na rubnim dijelovima grada. Mogli bismo dakle mirno potpisati da je bolje išta nego ništa i otpiti još jedan gutljaj preslatkog, lošeg kuhanog vina od kojeg trnu zubi, ili bismo pak mogli razmisliti o tome kako učiniti iskorak te programski i prostorno artikulirati nešto što je većina građana očito prepoznala kao poželjno i potrebno događanje koje skrati doslovnu i simboličku zimu.
Čini se da gradske vlasti zajedno s Turističkom zajednicom Grada Splita o tome i razmišljaju, ali prvenstveno kroz kategoriju povećanja broja i cijene najma kućica na Rivi te kroz ulaganje u marketing koji drugim krajevima i ljudima komunicira kako je Split hit i kako treba doći u Split (očekujemo naravno i nagradu struke za slogan). Realnost je ipak takva da nam je nekoliko godina nakon što smo „izmislili“ kućice jedina komparativna prednost ostalo lijepo vrijeme, s tim da ni po tome više nismo posebni kada uz bok imamo Dubrovnik i Šibenik s mnogo kvalitetnijim programom. Drugim riječima, ne da stagniramo, nego smo učinili korak-dva unazad, iako je svake godine sve više novaca u igri. I pritom uopće ne mislim na potencijal privlačenja turista i broj noćenja, što je optika kroz koju se sagledava baš sve, koja se svake godine samoispunjava dobrim dijelom zbog vanjskih faktora i kojom se potkrepljuje trošenje javnog novca po principu „uloži da se množi“, nego na zadovoljstvo građana. Onih običnih građana koji će dva-tri puta u tjednu zajedno s društvom otići na kavu, pivo, vino i koncert, koji će kumulativno potrošiti više novaca nego privremeni posjetitelj, a koji će iz godine u godinu piti sve skuplju i lošiju kavu, pivo i vino, jest će manju ali skuplju kobasicu iz kućice koja nema sanitarni čvor, i umjesto poznatih izvođača u čijoj smo glazbi imali priliku uživati proteklih godina, slušati prosječnom uhu nepoznatog DJ-a ili bend, i to nekoliko puta u istoj godini.
Građani s nešto više senzibiliteta za prostor zamijetit će i da su bijelo-plave kućice, koje se koriste već nekoliko godina zaredom, oblikovanjem i kvalitetom izvedbe u neskladu s ambijentom Rive te da bi se za iduću godinu moglo razmisliti o natječaju za oblikovanje po uzoru na Market u Martićevoj ulici u Zagrebu, gdje su privremeni arhitektonski oblici Ive Letilović i Igora Pedišića izgledom i dispozicijom stvorili dodanu prostornu i estetsku vrijednost u povijesnom tkivu grada, parafrazirajući i interpretirajući temu borove šume na asfaltu Martićeve ulice. Pri ocjenjivanju ponuda za dodjelu kućica, kao kriterij bi se trebala uzeti i kvaliteta sadržaja koju ponuditelj nudi za novac, tako da se dobije ekonomski, a ne financijski najpovoljnija ponuda.
Davanjem važnosti kvaliteti naspram kvantitete izbjeglo bi se da neki od ponuditelja na najreprezentativnijem prostoru grada nude iskričave artikle koji su dostupni dvjesto metara dalje, na poznatom splitskom Pazaru, te da su neke od kućica zatvorene u najfrekventnije dane i sate. Drugim riječima, treba poraditi na brandiranju sadržaja i dati naglasak autohtonim i kreativnim uslugama i proizvodima, koje onda prati adekvatna forma koju umećemo u povijesno gradsko tkivo.
U suprotnom se prostoru oduzima identitet i integritet, a argumentom da se građanina – korisnicima prostora i sadržaja dopada baš sve kako jest i da se suviše ne zamaraju oblikovnim i prostornim karakteristikama javnih sadržaja, takvo se stanje svijesti istovremeno proizvodi. Ako parafraziramo onu poznatu izreku o gradnji pruge, zaključit ćemo da mi gradimo grad i da grad gradi nas, a pri ovakvim se događanjima na vrlo izravan način manifestira odnos zajednice prema prostoru koji baštini i njegovim vrijednostima. Možemo dakle „plesati“ na širokom spektru koji se kreće od negacije postojećih vrijednosti do stvaranja novih za koje ipak treba uložiti nešto više truda, pa bile one samo privremenog karaktera. A s obzirom da gradovi najčešće provode razvojne i financijske mjere poticanja poduzetništva na lokalnoj razini, ista se može barem djelomice provesti i kroz sinergiju s adventskom i sličnim manifestacijama, posebno ako se uzme u obzir da završna financijska računica Grada Splita na kraju božićne balade ionako ne odmakne daleko od nule. Ovako bi se barem pokušala dobiti dodana društvena vrijednost, koju često zanemarujemo.
Šteta je i što se za takve potrebe ne razmotri korištenje prostora Đardina u kojem se može proizvesti osjećaj trga, na kojem je društvena interakcija drugačija i prisnija nego ona na promenadi, na što uostalom ukazuje topla i razigrana, rubno kičasta, ali u blagdanskom duhu oprostiva atmosfera na Pjaci. Zanimljiv je i podatak da su gradske vlasti ugostiteljima s Pjace omogućile izbacivanje manjeg vanjskog šanka i program po vlastitom nahođenju, koji je posjećen jer dobrim dijelom igra upravo na jednostavni retro „đir“, dok su za glazbeni program na Rivi ugostitelji morali platiti paušalni, ali nezanemarivi dodatan iznos organizatorima, međutim ove su godine izostala zvučnija imena.
Istovremeno su komercijalne jednadžbe „ispali“ brojni ugostitelji na koje smo dosad naviknuli – neki od njih su nakon rezultata javnog poziva na kojem su profitirali „veliki“ ugostitelji otišli „za kruhom“ u Zagreb, dok su neki odlučili samostalno organizirati program i pokrenuti „kontrapunktnu“ kućicu. Pravim iskorakom u adventskoj ponudi Splita možemo nazvati Gastro Get, program koji je samostalno osmislio dio ugostitelja smješten u istoimenom dijelu Palače, a u sklopu kojeg se građanima nude jela i zalogajčići po povoljnim cijenama, autohtoni proizvodi, ali i najmanje kino na svijetu u suradnji s Festivalom mediteranskog filma Split. Jedan od motiva je privlačenje lokalaca u restorane u koje preko ljeta ne zalaze što zbog cijena što zbog pritiska turista, što u konačnici dođe na isto. A da je sezonalnost uzela maha i postala standard, govori podatak da pojedini restorani u Splitu pri komunikaciji s potencijalnim gostima ističu kako za razliku od mnogih drugih, rade cijelu godinu!
U tom svjetlu možemo zaključiti kako su adventski programi u brojnim hrvatskim gradovima, a posebno onima na obali, potreban sadržaj u godišnjem ciklusu života građana. Ne trebamo pritom kopirati međunarodne trendove, međusobno se nadmetati, a najmanje što trebamo je kopirati prošlogodišnje „ništa nova“ programe misleći valjda da su još uvijek „hit“, krpati postojeće „kućice“ ili ih nadograđivati isključivo po principu kvantitete.
Advent u Splitu od početka ima istu lokaciju i koncept koji onima s nešto dužim stažom posjećivanja postaje zamoran, nedostaje mu inovativnosti i kreativnosti, odnosno sadržaja koji bi učinili razliku i privukli veći broj građana, koji bi stvorili neku vrijednu uspomenu i posebnu adventsku emociju, izuzev one da ničim zaslužni, u prosincu na Rivi na klimavoj drvenoj stolici možemo popiti lošu kavu, i to u kratkim rukavima.
Tekst i fotografije: Antonija Eremut Erceg / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
