U zadnjoj ovosezonskoj emisiji Petog dana, upravo prije početka “ljetne sheme”, Dean Duda je izrazio svoje gađenje prema konceptu ljetnog time-outa i godišnjih odmora. Ulazimo dakle u ono doba godine kada se “radni narod” s hinjenim i nehinjenim entuzijazmom prepušta klasnoj mas-histeriji, imperativu višetjednog ushićenja, istovremeno pristajući na blaženo isključivanje mozga i dvomjesečno medijsko zaglupljivanje.
Sve mora biti “light” i neobvezujuće, ništa ne smije remetiti odmor radnog čovjeka dovoljno sretnog da ima posao i njegovu namjeru da o ničemu ne razmišlja: od prijedloga lake literature “za plažu” do limunadnog TV programa. Reprize, vremenske prognoze (za meteopate!), javljanja uživo iz Splita, Vodica, Dubrovnika, sinjska alka, izvještaji s naplatnih kućica, klapskih festivala i ribarskih večeri. Mozak na pašu. Nastranu Grexit, mađarski zid prema Srbiji, ruske teritorijalne pretenzije, kineska gospodarska kolebanja, iranski nuklearni dogovor i slične teme. Sve to morat će pričekati do jeseni, kada se čak i privilegirane političke stražnjice moraju vratiti u saborske klupe, nakon sebi velikodušno dodijeljenih “zasluženih odmora”. Tko radi, mora i odmarati. Tko ne radi, često još i više.
*Vojno testiranje detektora mina Mine Kafon. Autor: Massoud Hassani. / via domusweb.it
Treba li nam kritika?
U duhu Dudinog protesta, neposredno prije kolovoške sedativnosti, postavio bih jedno jednostavno a ipak krucijalno pitanje onima koji se u ovoj zemlji bave kreativnim poslovima i, još važnije, promišljanjem istih: od arhitekata do umjetnika, od redatelja do dizajnera i ilustratora, i, naposlijetku, kritičara. Treba li nam zdrava, jaka, ozbiljna i odgovorna kritika ili ne? S nepravilnom učestalošću za kritikom se iznova vapi, ali – treba li nam uopće i zašto?
Nema potrebe ovom prilikom ulaziti u opće filozofske pojmove post-kritičke teorije, i suvremenosti post-kritičkog (ili post-teoretskog) u arhitekturi, primjerice. Dostatno je reći da je u umjetničkim disciplinama – kao i u suvremenom društvu općenito, uostalom – gotovo uvijek bila prisutna i “anti-intelektualna” opozicija koja je zagovarala produkciju umjesto prevelikog razmišljanja. Anti-intelektualizam promovira “zdrav razum”, instinktivno reagiranje na svijet oko sebe. Na obrazovanje, filozofiju, književnost, umjetnost, pa i znanost gleda se sa skepsom, najblaže rečeno.
U vremenu interneta i društvenih mreža, možda je znakovito da na svemoćnom i sveprisutnom Facebooku danas postoji samo “like button”, ne i “dislike”, ili neki sličan izbor brzih kritičkih reakcija. Od fotografija kataklizmi pa sve do erotskih sadržaja, korisnici su naviknuti da sve “lajkaju”; “podijele”, eventualno kupe. I to je sve. Najčešća “kritika” postaje ignoriranje određenog sadržaja. Kako se čini, nema želje za drugim mehanizmima, potrebe za složenijim reakcijama (čitajući mnoge Facebook komentare, možda je i bolje tako). Blaženstvo pasivnosti i voajerizma za posljedicu ima nekritičnost i intelektualnu lijenost, ali i posvemašnju neartikuliranost. I nitko se ne buni.
Je li institucija kritike uopće nužna jednoj zemlji poput male Hrvatske, jednom tržištu malom poput hrvatskog? Kakvu vrijednost kritičari i kritika uopće proizvode, odnosno doprinose li i, ako da – koliko? Čine li više koristi ili štete? Je li kritika u pravilu konstruktivna ili pak demotivirajuća? Mogu li kritičari, zagovarajući prave vrijednosti, biti katalizatorima pozitivne promjene? Je li učinak kritike mjerljiv, dugoročno ili kratkoročno? Ako nije – koje su alternative kritici?
*Sushi socks / via supercompressor.com
Umjesto kritike: nagrade?
Nije li – umjesto kritike – jednostavnije i lakše samo promovirati i nagrađivati, promovirati i nagrađivati…i pustiti da stvari idu svojim tokom? Ponekad se, naime, čini da se u Hrvatskoj samo to i radi. Iz strukovnog obzira, ili iz poštovanja prema svakome onome tko išta stvara u ovako obeshrabrujućim društveno-gospodarskim i političkim okolnostima, bježi se od bilo kakvog napada, od bilo kakve zamjerke, ma kako dobronamjerna bila. Ljudi se odvikavaju od kulture kritike i polemike. (Naravno, kritika nikako nije samo “kritiziranje”; često se zaboravlja da kritičari jednako često pišu i pozitivne kritike, promovirajući izvrsnost.)
Umjesto toga, dakle – nagrade. Razne manifestacije i događanja, saloni mladih i nemladih, festivali, izložbe, revije, portali i blogovi, natječaji i nagrade ove ili one telekom tvrtke, rovinjski vikendi i konferencije, sve to postoji zbog bezbroja nabrzinu smišljenih nagrada i pokojeg članka u novinama. PR je postao zamjenom za kritiku. Struka u pravilu nagrađuje samu sebe, svoje kolege, bez vizije, bez plana. Nitko se nikome ne želi zamjeriti. Svatko će ionako doći na red za svojih pet minuta gratis PR-a, prije ili kasnije. Posljedica tog svenagrađivanja osjećaj je da smo okruženi najuspješnijom kulturnom scenom ikad.
Pritom se, dakako, ne artikulira bilo kakav stav te izostaje vizija ili smislena kulturna politika. Pritisnuti željom za kakvim-takvim kriterijem, linijom manjeg otpora neki žiri će jednostavno odabrati one kolege koje će ovaj put proglasiti najboljima – već sljedeći put na red mogu doći i oni nenagrađeni. Umjesto jasno artikuliranog mišljenja, umjesto argumentacije i razvoja polemike i konstruktivnog dijaloga pa i konflikta, gaji se izvjesna “pristojnost”, potiče intelektualna indiferentnost. Potencijalni mislioci i javni intelektualci povlače se na zadnje linije obrane, u građansku sigurnost svojih akademskih pozicija oivičenih iznuđenim, jalovim doktoratima i nigdje citiranim stručnim radovima.
Umjesto kritike: tržište?
No, odreknemo li se projekta kritike, desit će se ono što neoliberalni zagovarači “slobodnog” tržišta ionako predlažu kao rješenje: najbolje je da umjesto nas odluči – tržište. “Treba delati”, treba samo raditi i proizvoditi, bilo što i bilo kako, tržište će već presuditi što je dovoljno dobro, dovoljno vrijedno da preživi i zaživi, a što da nestane. Tržište će odlučiti što će se prodati i što je za prodaju, a što ne. Zakon ponude i potražnje.
Tržište? Tržište će zaključiti da su najprodavaniji književnici Nives Celzijus ili možda Hrvoje Šalković, da su najbolji glazbenici Jelena Rozga ili Severina, najbolji TV programi turske sapunice, a ne kulturne emisije na Trećem ili BBC-evi dokumentarci, i tako redom. To su vrijednosti koje tržište promovira, to je logika novca i bestselera. Coelho umjesto Pynchona. Kanye West umjesto Žižeka, Kim Kardashian umjesto bilo koga i bilo čega drugog, manje trivijalnog. “Box office” rezultati i top liste ne svjedoče o razvoju kulture i društva, ili sposobnosti kritičkog prosuđivanja, nego o psihologiji krda i neizlječivoj sklonosti – lošem i jeftinom.
(Pomodna i sve vidljivija startup “kultura” također se služi tržištem kao ultimativnim arbitrom; sve ideje, svaki dizajn i svaki izum procjenjuje niz odnikud izniklih stručnjaka, bilo investitora, uspješnih poslovnih ljudi ili poznavatelja tržišnih zakonitosti. Oni su suvremeni proroci i astrolozi koji progovaraju i presuđuju u ime tržišta, oni su ti koji ponavljaju očigledno: novac je jači od kreativnosti. Kickstarter i slične crowdfunding platforme donekle ipak uspijevaju pobiti tu logiku, na nimalo utješan način: primjerice, netko tko želi napraviti običnu krumpir-salatu za svoj “projekt” na internetu može sakupiti čak $55 000. LINK )
Krumpir-salata / via kickstarter.com
Hiperprodukcija, hipokritika, hipokrizija
Danas u Hrvatskoj imamo naizgled “bogatu” i često samodopadnu kulturnu scenu punu dobrih i loših, legitimnih i samozvanih umjetnika, redatelja, scenarista, pisaca, dizajnera, arhitekata, kreativnih direktora, kulturnih menadžera, kustosa, modnih stilista, wunderkinda i genijalaca svake vrste… Krije se među njima velik broj “stručnjaka”, često bez odgovarajuće ili ikakve diplome, koji sutra ne bi mogli pronaći posao drugdje na zapadu (istok ipak ima niži prag tolerancije amaterizma), koji ne bi mogli izlagati nigdje u inozemstvu. Njihove su kvalifikacije, njihov portfolio i iskustvo, usko vezani uz ovo tržište i rezultat su neumornog PR-a, upornosti i lokalnih poznanstava, a ne izvrsnosti ili međunarodno neupitnih kreativnih dosega. Ovakvi su “stručnjaci” jednostavno znali iskoristiti nisko postavljenu letvicu i neinformiranost društva u kojem žive.
(Naravno, diljem svijeta istovremeno nezaustavljivo stvaraju i dokazuju se i neki manje vidljivi kreativci s ovih prostora, stručnjaci i talenti s pokrićem i rezultatima, o kojima se u domovini jedva i čuje, možda i zato jer valovi njihovog uspjeha tako bolno trivijaliziraju svako mreškanje površine domaće bare.)
Dakle, nakon pustih festivala i izložbi, o tim se manifestacijama rijetko može pročitati kakav suvisao članak koji bi rekao bilo što korisno i inteligentno, sročio bilo kakvu kritiku; naprotiv, sve je u pravilu bilo divno i super, mladi se baš trude i rade, bravo svi, idemo dalje, naša scena je jedna rastuća scena, jedna obećavajuća scena, a Hrvatska je zemlja znanja i kreativaca.
A korisnije bi bilo (uz konstruktivnu argumentaciju kakvog informiranog i objektivnog stručnjaka, naravno) reći: ne, ove torbice ili ovaj nakit su upravo grozni, ovom slikaru bi bilo bolje da se na neko vrijeme povuče i ne izlaže, ovaj redatelj bi bio odličan da je kojim slučajem 16-godišnjak. (Ovako nemilosrdno kritike su znale zvučati još prije 30-ak godina.) Kritika i kritiziranje izostaju.
*Jesus is coming / via jasoninhollywood.blogspot.com
Drugi dolazak
Duhovita poruka s američkih automobila i kuća kaže: Jesus is coming, look busy. Isus – kao ultimativni kritičar – dolazi, pravi se da nešto radiš. Možda kreativci na scenama poput hrvatske razmišljaju slično: gospodarska kriza možda će već sutra proći (nikad se ne zna!) – pravi se da nešto radiš.
Tko zna odakle dolazi tvoja prva velika narudžba
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
