Platforma Non Architecture prošle je godine raspisala natječaj za ilustrirane terijske eseje na temu Pandemijsko društvo, pri čemu se nastojalo obuhvatiti promišljanja o novim životnim okolnostima koje je na globalnoj razini prouzročila pandemija. U vremenu posvemašnje neizvjesnosti, postavljaju se posve nova pitanja o sadašnjem i budućem načinu života, pa su se natjecatelji trebali dotaknuti neuralgičnih točaka sutrašnjice, uz istovremeni netradicionalni pristup arhitekturi. Jedan od prihvaćenih i nedavno publiciranih radova potpisuje i mlada hrvatska arhitektica Vanda Trifunović, s kojom smo prije nekoliko godina razgovarali o njezinom projektu Parklus, ali i ostalim temama vezanim uz arhitektonsku praksu. Njezin odgovor na natječaj potražite u nastavku!
od individualne zajednice do društva
Biti živ postao je ključni cilj. Definiran je kao “kontinuitet egzistencije, biti aktivan, imati interes i značenje”. Stvari koje smo ranije radili, ljudi s kojima smo komunicirali, mjesta na koja smo nekada bježali, sve su to sada nedostižne želje, zabranjeno voće. Prebacivanje iz realnog u virtualni prostor ojačalo je potrebu za stvarnim prostorom. Priče o duhovima nekad su bile rezervirane za djecu, dovodivši ih u stanje banalnog straha kako bi se utvrdile određene uloge autoriteta i poslušnosti. Sada, kada nevidljivi virus postaje sveprisutan ali još uvijek neukrotiv, duh je stvarniji nego ikada i može se okrenuti protiv bilo koga, u bilo kojem trenutku. S pandemijom koja se nadvija nad našu egzistenciju, prisiljeni smo svoje postojanje formalno temeljiti na virtualnim dijelovima svog života, unutar vlastitih soba. Poznato je da djeca napreduju i fizički i emocionalno kada su fizički aktivna, što proširuje njihovu želju za istraživanjem, za učenjem o vlastitom postojanju. No sada ne samo da smo potaknuti, već smo prisiljeni otuđiti se jedni od drugih kako bismo se sačuvali. Postajemo organički l’art pour l’art. U svijetu koji diktira svijest o njegovoj krhkoj privremenosti, moramo se brzo prebaciti s golog preživljavanja na stvarno življenje. Da bismo (re)kreirali stabilnu realnost, moramo krenuti od zajednice koja se temelji na pojedincima, postupno se šireći na zajedničke aktivnosti, a potom prerastajući u potpuno regenerirano društvo. Pojedine jedinice gledaju jedna na drugu, a središnja praznina čeka da bude ispunjena zajedničkim aktivnostima i funkcijama. Kako se jedinice množe, praznina postaje veća i pojavljuje se više komunalnih mjehurića. Na taj način društvo postaje zajednica povezanih snažnih pojedinaca, a ne skupina izoliranih bića koja lebde u plašljivom limbu paralizirane nepokretnosti.
*growing units and void
*top units
*central void: nature bubble
from individual community to society
To be alive has become a single goal. It’s defined as “continuing in existence or use, to be active, having interest and meaning”. Things we used to do, people we used to interact with, places we used to escape to, all are now unreachable cravings, forbidden fruits. Switching from real space into a virtual one produced a desire for a real space even stronger than before. Ghost stories used to be reserved for children to put them in the state of banal fear in order to create a certain role-play of authority and obedience. Now as the invisible virus is becoming omnipresent but still untameable, ghost is more real than ever and it can turn against anyone, at any time. With pandemic overshadowing our existence, we are forced to solemnly base our existence on virtual parts of our lives, inside our rooms. It’s well-known that children thrive both physically and emotionally while being physically active, it broadens their desire to explore, to learn that they are. But now, we are not only encouraged but forced to become alienated from ourselves in order to preserve ourselves. We are becoming an organic l’art pour l’art. In this world completely dictated by awareness of its fragile temporarity, we must quickly shift from bare existing to actual living. To (re)create a stable reality, we need to start from community based on individual(s), gradually expanding to shared activities, than growing into fully regenerated society. Individual units are overlooking each other, with central void waiting to be filled with shared activities and functions. As the units multiply, void is getting larger, and more communal bubbles appear. That way society becomes community of connected strong individuals rather than a batch of isolated beings floating in a fearful limbo of paralyzed standing still.
*central void: culture and food bubbles
*context: floor plan
*bottom void: basic functions
