Donosimo vam pregled izložbi i događanja koje možete posjetiti ovoga tjedna!
Marko Meštrović u Greti
Otvorenje izložbe Marka Meštrovića x0o održat će se u ponedjeljak, 26. studenog u 20 sati u zagrebačkoj galeriji Greta.
“(…) Ipak, u tom buntu, u tom kontranarativnom ustanku, apstraktni se sadržaji ipak realiziraju u odnosu na navodno unaprijed postavljene okvire, te na taj način izjavljuju pripadnost pojedinoj slici. Odnosno, drugim riječima, one ostvaruju zasebne vizualne cjeline, pri čemu se prisutan dojam varijacija uglavnom temelji na načinu izrade, uvijek je to crni tuš i kist, a ne na usporedivoj vizualnoj razradi neke apstraktne primisli što je za sobom povukla ruku. Čak se čini da su takve primisli ponajprije odraz trenutna stanja, pa koliko god ta stanja bila različita, uvijek se događaju u istoj svijesti, podsvijesti ili poredsvijesti. (…) (iz teksta Borisa Greinera)
Lav Paripović u Galeriji SC
U sklopu projekta Oni dolaze… u zagrebačkoj Galeriji SC predstavit će se umjetnik Lav Paripović s izložbom Totalka. Otvorenje izložbe održat će se u srijedu, 28. studenog s početkom u 20 sati. Izložba je otvorena do 5. prosinca, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
“(…) Radovi Lava Paripovića u ovom se ciklusu ne bave budućim potencijalnim katastrofama, nego autor uzima primjere iz nedavne povijesti čovječanstva zajedno s biblijskom pričom o rušenju kule babilonske. U tehnici stop-animacije projicirana su četiri kratka videa koji bilježe proces oslikavanja murala, a osim navedenog uništenja babilonske kule, bezvremenskog primjera Božjega gnjeva i kazne ljudske oholosti, prekidom komunikacije, prikazuju još tri recentne katastrofe koje su odjeknule u medijima te čije okolišne, kulturne i političko-gospodarske posljedice osjećamo i danas. Kao primjer industrijskog zagađenja okoliša prikazana je sovjetska eksplozija nuklearnog reaktora u Černobilu 1986. godine koja je rezultirala većom radioaktivnom kontaminacijom od one koju je uzrokovalo bombardiranje japanskoga grada Hirošime potkraj Drugoga svjetskog rata. Posljedice oblaka radioaktivne prašine nošene vjetrom negativno su utjecale na živote i zdravlje ukupno nekoliko milijuna ljudi, učinjena je nepovratna šteta prirodnom okolišu, a za prikladnu sanaciju mjesta nesreće nije pronađeno dugotrajno rješenje. Treća projekcija prikazuje rušenje nebodera Svjetskoga trgovačkog centra (WTC) u New Yorku, čije su se posljedice osjetile na gospodarskoj, socijalnoj i političkoj razini, rezultirajući strogim protokolima kontrole građanstva i međunarodnim ratnim sukobima, koji i dalje traju. Osim navedenih triju video radova, koji se ciklično naizmjenično prikazuju, četvrta, manja projekcija kontinuirano se prikazuje kao tihi podsjetnik na izgubljeno kulturno nasljeđe koje je uništila Islamska država u Sirijskome građanskom ratu 2015. godine. Uništenje dijela kulturno zaštićenog grada Palmire, lokacije na popisu UNESCO-ove Svjetske baštine, pokušaj je brisanja zajedničke kulture i povijesti te stoji kao primjer nacionalne i vjerske nesnošljivosti… (iz predgovora Sare Mikelić)
365 rutina Nine Kurtele u Pogonu
Izvedba projekta 365 rutina Nine Kurtele održat će se u srijedu, 28. studenog u 20 sati u zagrebačkom Pogonu u sklopu rezidencijalnog programa Pogonator. Rad je kroz nastajanje u proteklih godinu dana bio prikazan u različitim fazama razvoja te će ovom prilikom po prvi puta biti izveden u potpunosti.
U svibnju 2016., Hana Erdman i Nina Kurtela započele su projekt 365 rutina. Kroz period od godinu dana dvije umjetnice svakodnevno naizmjenično izmjenjuju osmotaktnu sekvencu kako bi stvorile jednogodišnju koreografiju. Pokret snimaju videom koji dijele putem e-maila te tako prakticiraju nadolazeće sekvence svaki dan. Sukladno tome, sekvenca se povećava za 8 taktova svaki dan i u jednoj godini doseže 2,920 taktova ili 48 minuta.
Kroz koreografiju grade kontinuiranu komunikaciju između dva različita okruženja, lokacije, jezika, pokreta, identiteta, prostora i vremena. Zajednički prostor gradi se kroz izvršenje zadatka. Kroz ovaj svakodnevni ritual umjetnice se bave stvaranjem imaginarnog prostora te grade pripadnost koja nije fizička ili teritorijalna, već se bave stvaranjem emocionalnog i apstraktnog prostora. Ples postaje njihov dom te kroz koreografsku praksu preispituju pojmove komunikacije, prijateljstva i sudjelovanja.
Prevođenjem pokreta iz video arhive (dokumentirano na različitim lokacijama širom svijeta – od Taipeija do Los Angelesa) gledaju na pokret i tijelo koji su pogođeni uvjetima današnjih mladih umjetnika – stalna pokretljivost, dislokacija, beskućništvo, iscrpljenost – putovanje i stvaranje rada s vremenskim i prostornim ograničenjem. Istodobno istražuju jednostavne pojmove plesne fraze i što to danas znači u kontekstu suvremenog plesa i koreografije.
Nakon što je generiran video materijal tj. jednogodišnja video koreografija Nina Kurtela se obvezuje na učenje svih 365 rutina iz arhiva pokreta kao jednu neprekinutu sekvenca stvarajući 48 minutnu plesnu izvedbu.
Luxflux u Filodrammatici
Drugo more i Goethe-Institut Kroatien organiziraju jednodnevni događaj Luxflux Rijeka koji će se održati u velikoj dvorani i galeriji riječke Filodrammatice u petak, 30. studenog.
U okviru europskog projekta #Freiraum, 38 europska Goethe-Instituta zajedno s lokalnim partnerima radila su na propitivanju teme prostora slobode. Rijeka i Luxembourg ždrijebom su odabrani kao tandem koji propituje slobodu i zajedno su razvili projekt Luxflux koji se bavi dvjema dimenzijama navedene teme: Luxembourg propituje javni prostor kao prostor slobode, a Rijeka se pita mogu li se u našem društvu garantirati individualne slobode. Nakon što su u lipnju i srpnju održali radionice u dva grada, riječki i luksemburški tim razmijenili su dobivene zaključke i smjernice, koristeći ih kao polazište u stvaranju umjetničkih radova.
U 19 sati bit će predstavljen rad THE PLACE, IT HAS A NAME koji balansira na granici između umjetničke instalacije, performansa i postdramskog kazališta. Nastavši u suradnji dramatičara Iana De Toffolia, glumice Else Rauchs i umjetnice Lise Kohl, djelo definira “prostor slobode” i bavi se njegovim značenjem za sve nas, a temelji se na izjavama o slobodi koje su iznesene i razrađene tijekom riječke radionice sa studentima Akademije likovnih umjetnosti i Filozofskog fakulteta Sveučilista u Rijeci. Projekt je također inspiriran znanstveno-fantastičnim filmovima koji tematiziraju prostor bijega iz ograničenosti svijeta, posebice filmom Stalker Andreja Tarkovskog iz 1979. godine, kao i luksemburškim paviljonom na Venecijanskom bijenalu, čija je ovogodišnja tema Freespace.
U 20 sati, dizajnerski će dvojac Leo Kirinčić i Maša Poljanec predstaviti STUDIJU SLUČAJA CRVENE I PLAVE, instalaciju koja polazi od zaključaka radionice o slobodi prostora održane na Sveučilištu Luxembourg. Instalacija je vezana za Rijeku i za temu uzima jedan specifični arhitektonski projekt socijalističke stambene gradnje, koja je redovito nastojala stvarati mjesta na kojima bi se stanari mogli susretati i graditi zajednicu. Radi se o projektu Crvene i Plave zgrade, koje su u Rijeci izgrađene 1978. godine. Njihov arhitekt Ninoslav Kučan želio je stvoriti kompleks koji će ispuniti osnovne potrebe njegovih stanara, isplaniravši promenadu u sredini svakog kompleksa, u kojoj bi se nalazili dućani, vrtić, barovi i druga mjesta susreta. No, ideje se u arhitekturi samo ponekad ostvare prema planu, ponekad se u potpunosti odbacuju, ili se, kao u većini slučajeva, ostvaruju samo djelomično. Instalacija se temelji na komparativnoj analizi ta dva kompleksa, s namjerom da se dozna zašto su se donosile određene odluke i kako su se te odluke odrazile na živote trenutnih stanara.
Ulaz je slobodan, a instalacija će se moći razgledati u subotu i nedjelju, 1. i 2. prosinca, od 17 do 20 sati.
Šetnja Novi Zagreb 1920-ih
Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) u okviru projekta Koraci grada :: NOVI NOVI Zagreb organizira šetnju Zagrebom u nedjelju, 2. prosinca s početkom u 12 sati. Polazna točka je ispred Narodne banke na Trgu hrvatskih velikana (Zagrebačka burza Viktora Kovačića), a vodiči su Krešo Galović i Sonja Leboš. Šetnja Novi Zagreb 1920ih prva je u nizu šetnji Upoznajte Zagreb (da biste ga još više voljeli i bolje obranili).
Zagreb južno od Save već niz desetljeća zovemo Novim. Tamošnje naselje Trnsko prvo je ponosno nosilo to ime. Međutim, manje je poznato da je između dva svjetska rata Novim Zagrebom nazivan dio grada – istočno od Draškovićeve ulice!
Značajnija urbanizacija tog predjela započinje izgradnjom klaoničkog kompleksa uz potok Medveščak (danas stambeni blok Bauerova-Brešćenskog-Vojnovićeva-Zvonimirova). Upravo današnja Zvonimirova trebala je biti žila kucavica tog Novog Zagreba 1920-ih, zamišljena od M. Lenucija u Regulatornoj osnovi grada Zagreba još 1905. godine kao Prachtstrasse (“sjajna” ili “raskošna” ulica).
No, tijek povijesti, gradskog metabolizma, a nažalost i lošeg upravljanja gradskim resursima učinio je svoje. Zvonimirova je danas otužna prometnica, a žilu kucavicu ovog dijela Zagreba ipak predstavlja Martićeva ulica, jedina živahna ulica Novog Zagreba 1920-ih, te će šetnja krenuti upravo s tog ishodišta, nastaviti će se Bauerovom ulicom a završiti na najvećem zagrebačkom trgu, popularnom Krešimircu, gdje želimo, osim upoznati građevni fundus i urbanističke motive, i dotaknuti svako stablo – jer baš svako traži našu pažnju, brigu i skrb, a ako je potrebno, i našu obranu u slučaju napada motornom pilom. Osim toga, moramo i zaobići današnji Trg žrtava fašizma, jer njegovo trenutno stanje u nama budi duboku tugu.
Serija peripatetičkih formata Upoznajte Zagreb (da biste ga još više voljeli i bolje obranili) namijenjena je svim građanima RH, a cilj je bolje poznavanje urbane povijesti kao i produbljivanje brige i skrbi za cjelovitost vrijednih gradskih ambijenata. Peripatetičke škole u staroj Grčkoj podrazumijevale su kontemplaciju u hodu. Danas, hodajući, kontempliramo bitak i boljitak grada Zagreba, a time i čitave zemlje, te razumno upravljanje resursima čime utječemo i na boljitak planete i svih koji je nastanjuju.
Izložba Alena Floričića u Galeriji AŽ
U Galeriji AŽ u Zagrebu do 7. prosinca može se pogledati izložba Alena Floričića.
”Izložba u Galeriji AŽ donosi skupinu video radova labavo povezanih sličnim scenografskim elementima i strukturalnim rješenjima, kao i određenim zajedničkim motivima. Oni su, međutim, u osnovi neka vrst otvorenih preliminarnih formi, koncentrata koji se finaliziraju tek stapanjem s konkretnim izložbenim prostorom koji ih upisuje u stvarnost i konačno oblikuje, dajući im uvijek drukčije, često neočekivane, dimenzije i aspekte.” (tekst Alena Floričića)
”(…) Neortodoksni i drukčiji od svega što suvremeni video nudi, Floričićevi su radovi na prvi pogled bespredmetni – ne postoji supstanca koju bi mogli opkoliti i imenovati, tlo iz kojega bi mogao izrasti smisao. Ne zanimaju ga teme i sadržaji koji se mogu prepisati ili preuzeti od drugoga. Zanima ga vizualna forma koja će poslužiti kao pupak kojim se spuštamo u nepoznato. (…) Nastavljajući se na Freudovu metaforu interpretacije snova, Floričićev video ne može biti razriješen jednoznačno. Asocijacije se šire u svim smjerovima i proizvode trvenja labavih ideja iz nesvjesnog i fiksnih misli svjesnog uma. Širi obzor predstavljajuteme proizišle iz zapitanosti nad idejama napretka i stvaranja uopće, svojstvene modernitetu čijem nasljedstvu autor pripada. Pod bremenom smisla vlastite pozicije umjetnika, njegove nedoumice nose ideju života kako su je tumačili egzistencijalisti, strepnju pred mogućnošću izbora i neizvjesnosti koju sloboda stvaranja podrazumijeva. Muči ga nemoć odgovora. Otud radovi koje prepoznajemo kao manifestacije unutarnje psihičke stvarnosti. Ne skrivajući se za paravanom istrenirane retorike uvaženih tema i pomodnosti, ti nas radovi odvode u skrovišta tjeskobe, straha i neuroze – k onom ljudskom, nikada neposredno opisanom, prisutnom tek u osjećaju, a ne izravnoj poruci. Slijedimo li tu misao, mogli bismo reći da je Floričićev video zapravo neprikazivački, da su se usmjerenost na sebe, reprezentacija u ja-formi i performativnost nametnuli kao vodiči sadržaja koji se nalazi negdje drugdje. (…)” (ulomak iz teksta Sabine Salamon, objavljenog u: „Alen Floričić: Video 1998 – 2016“, MMSU, Rijeka, 2017.)
Izložba Marcelle Zanki u Splitu
U splitskoj Galeriji Škola do 18. prosinca može se pogledati izložba WOMANHOOD splitske redateljice i fotografkinje Marcelle Zanki. Kustosica izložbe je Nina Nemec, a galerija je otvorena ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 08-20h, te četvrtkom i petkom 08-14h.
Bez sumnje se može reći kako Marcella Zanki kroz svoj rad, a primarno kroz serije radova predstavljene na izložbi WOMANHOOD, sasvim spontano, nenamjerno, gotovo podsvjesno, propituje samu definiciju pojma “žena”. Žena kao snažna, hrabra, neovisna individua čvrstog karaktera i slobodnog duha, često sposobna preživjeti sve – pa i više od tog. Suvremena žena oslobođena društvenih konvencija.
Rad Marcelle Zanki možemo promatrati i kao izvjesno samo propitkivanje, pokušaj analize svega onog što i ona kao žena u sebi nosi. Promišljanje o generalnoj ulozi žene, o pokušajima pomirbe često dijametralno suprotnih sfera života – uspješne žene koja živi punim plućima, slijedi snažan unutarnji impuls,instinkt koji je potiče na stvaralaštvo, igru i avanturu, sa ženom koja u nekom dijelu svoje duše možda osjeća i potrebu za smirajem, za stabilnim i sigurnim domom, ljubavi, majčinstvom. Kada dolazi onaj prijelomni trenutak života u kom žena postaje “žena”? Da li je nužno “odrasti”?
WOMANHOOD je izložba koja na jednom mjestu okuplja tri serije fotografija: Lost in travel serija je fotografija običnih ljudi, slučajnih motiva i pejzaža nastalih na brojnim dalekim putovanjima gdje je umjetnica, upoznavajući nove ljude i kulture postepeno razvijala i vlastiti smisao za fotografiju; serija „Girl you’ll be a woman soon“ sastavljena je od fotografija njenih prijateljica koje Zanki postavlja u vizualno poticajne situacije izvlačeći iz njih estetski maksimum, a ipak im istovremeno ostavljajući i dovoljnu dozu spontanosti; te For a moment… it was my Georgina serija fotografija s proslavljenim beogradskim super modelom Đurđom Stojiljković u glavnoj ulozi gdje je riječ o umjetničkom eksperimentu u kom autorica istražuje vlastiti umjetnički izričaj, te nastoji što više približiti medij fotografije mediju slikarstva. U posljednjoj, za razliku od ostalih, strogo režiranoj seriji fotografija Zanki u nesvakidašnjem i vizualno atraktivnom prostoru eksperimentira sa scenografijom, kostimima i crtežima na golom tijelu.
Uz fotografije, umjetnica na izložbi predstavlja i kratki desetominutni film Ode to youth, film o ljubavi i prolaznosti. Film o jugoslavenskoj balerini Mariji Janković koja je “otplesala” svoj život, izvjestan je komentar na protok vremena i prolaznost života – fizička stvarnost razlikuje se od one duhovne, zub vremena neizbježno i naočigled ostavlja trag na našim tijelima, međutim duh je nešto što vrijeme ne dohvaća s lakoćom, ljubav ostaje trajno mlada u našim srcima i navikama.
Kombinirajući serije fotografija s navedenim video uratkom Marcella Zanki posjetiteljima otvara vrata u prostore intime vlastitih promišljanja, stavljajući gotovo uvijek u fokus svog interesa ženu kao takvu, nekad mladu, a nekad staru, ali uvijek snažnu, nekad ispred, a nekad iza objektiva, ponekad surovu i divlju, a nekad pak nježnu i emotivnu, ona zapravo bilježi žensku samodostatnost i karakter.
Jasenko Rasol izlaže u Dubrovniku
Do 13. siječnja u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika u Dubrovniku otvorena je izložba fotografa Jasenka Rasola pod nazivom Politička škola | Distopija | Blijeda slika.
“Jasenko Rasol nakon 22 godine samostalno izlaže u Dubrovniku u kojem se predstavlja trima serijama fotografija: Politička škola (2017.), Distopija (2016.) i Blijeda slika (2018.) s 21 kadrom koji su dio cjelina i zasebna erotika hladne, senzibilne, snažne i mudre estetike. Fotografiraju se urezotine koje su mrtve točke iz perioda Jugoslavije: Politička škola Josip Broz Tito u Kumrovcu, Haludovo na Krku i brod Galeb koji se nalazi u riječkoj luci Porto Baroš. Suvremeni hrvatski autor dokumentira ostavljeno i napušteno jednostavnim rukopisom, pri tom ne osuđujući propadanje objekata koji bi trebali biti u rukama poštenog i ispravnog vlasništva i u funkciji univerzalnog dobra radi mogućnosti života čovjeka danas. Isposnički zapisuje arheologiju 21. stoljeća čime označava surovu zbilju okruženja i napominje devastacije koje bole. Istodobno upisuje i stvara neutralno ništa. Rasol bilježi srž čovjeka koji se udaljava od dobroga jer se izgubio u tami lošega. U njegovim fotografijama iščitavaju se pogreške ljudskog bića i istodobno se naglašava sloboda od tame u kojoj su zarobljeni bili i ostali kvalitetni rukopisi arhitekture i brodogradnje. Oni su potencijal kojima se ne smije pisati mračna budućnost što se jasno vidi u dubini njegovoga rada koji je utisnut u proces vječne prisutnosti istine i slobode iskaza. Konceptualna simbolika ničega je prisutna u ogoljenosti kadrova; Škola se vidi u rasutim papirima, u zelenilu koje raste u interijeru, derutni turistički objekt Haludovo se razmatra u elementarnom razgovoru vanjskih fasada s florom i nebom, a Brod se promatra u nutrini u kojoj se pronalazi ‘izložba ničega’ koju tvore tragovi uklonjenih slika i dr. sa zidova.”
Autor koncepcije izložbe je Jasenko Rasol, a autorica teksta u katalogu je viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik, Petra Golušić.
