Danas donosimo drugi dio intervjua s arhitektom Nikolom Bašićem. Prvi dio intervjua možete pročitati na linku
*Nikola Bašić
► Koje su Vaše zgrade, prema Vašem mišljenju, zapostavljene, neprimjećene, a zaslužuju veći značaj?
Nikola Bašić: Bila je jedna interesantna kuća koja nažalost više ne postoji… Tiče se teme koja me jako zanima – divlja izgradnja – ali ona mimikrijskog tipa, koja se gradi iz nužde, mimo zakona i ne želi biti primijećena. Takve kuće gradili su u pravilu domaći ljudi na svojem posjedu ne sluteći da su stvorili osebujnu mimikrijsku arhitekturu, čiju pojavnost valja ozbiljnije istražiti. Tako sam i ja na obiteljskom posjedu mojeg prijatelja, osamdesetih godina, smislio kuću izvan građevinskog područja, na krševitoj parceli od 12 000 m² koja se proteže od vrha brda pa prema moru. Nije bilo potrebe za formalnim projektom, sve sam nacrtao na “škartocu”… Napravio sam mu ‘podzemnu kuću’ koja je, nakon izgradnje, zatrpana materijalom iz iskopa a na njega je, na kraju, vraćena makija. S ceste koja ide padinom brda, nikako se nije vidjela, a prema moru je imala samo tanke ‘topovske proreze’. Prijatelj je kuću kasnije legalizirao i prodao jednom Ukrajincu koji ju je transformirao do potpune neprepoznatljivosti.
► A možda neka od postojećih realizacija, za koju Vam je žao što nije značajnije afirmirana u struci?
Nikola Bašić: Crkva Sv. Josipa u Ražinama kod Šibenika. Ona možda najbolje govori o mojim nastojanjima u arhitekturi. Volio bih da je arhitektonska poruka koju nosi ta crkva snažnije odjeknula na hrvatskoj arhitektonskoj sceni.
*Crkva Sv. Josip radnik, Ražine pokraj Šibenika / foto: Damir Fabijanić
► Istina, za crkvu u Ražinama se gotovo i ne zna u našoj struci. Kako je došlo do tog projekta? Što on poručuje?
Nikola Bašić: Ražine su prigradsko naselje nastalo kao stihijska periurbana formacija kakve su u doba prisilne proletarizacije nicale uz ograde velikih tvornica. Tako su i Ražine nastale uz veliku šibensku tvornicu aluminija. Kad je naselje naraslo osnovana je nova župa sa simboličkim titularom – Sv. Josip Radnik. Kako nije bilo dopušteno izgraditi župnu crkvu, sedamdesetih godina sagrađena je neugledna profana utilitarna zgrada koja se koristila za vjerske potrebe župljana. Bilo je neopisvo tužno vidjeti tu lažnu kuću kao Božji dom. Ražinski župnik Don Tomislav Puljić, negdje oko 1995, pozvao me je da napravim novu, pravu crkvu Sv. Josipa. On je želio ukloniti postojeće zdanje, a meni je prva misao bila- -ne rušiti! I oko toga postojećeg objekta ja sam razvio cijelu priču. Gotovo svaka naša povijesna crkva talog je različitih slojeva. Žestoko sam objašnjavao potrebu da se i taj profani i sasvim bezvrijedni građevinski sklop zadrži kao sloj koji svjedoči o jednom vremenu.. Tako je lažna crkva iz vremena ideološkog ateizma ostala ugrađena u korpus nove crkve. Što može biti iskrenije i autentičnije od toga? U konačnici nova crkva je oblikovana poput bedema, u koji je urasla moćna preslica sa zvonima. Kao da je ostatak tvrđave iz nekog prethodnog vremena, pridodan ranijoj profanoj građevini. Na taj način naselje je dobilo suvremenu crkvu s jasnim asocijacijama na sakralno nasljeđe. Ljudi su se brzo identificirali s novim sakralnim znakom. Bio je to moj doprinos nastojanjima da Ražine utemelje vlastititi urbani identitet. Zbog toga sam jako ponosan.
*Crkva Sv. Josip radnik, Ražine pokraj Šibenika / skica
► Što se dogodilo s crkvom Sv. Mati Slobode na Jarunu? Mogu se čuti svakakve priče, da to jest Vaš projekt, ali da ste ga se Vi odrekli,…
Nikola Bašić: To je u mnogoćemu tipična priča… Projekt je pokrenula grupa domoljubnih entuzijasta na čelu sa salezijancem pok. don Petrom Šimićem, koji se i nisu mogli pohvaliti eksplicitnom podrškom ni državnih ni crkvenih institucija. To je i istočni grijeh tog projekta i glavni uzrok zašto se, ostavši bez institucionalne financijske potpore, u realizaciji izobličio. Ja sam dobio jednoglasno prvu nagradu na općemu anonimnome javnom natječaju između dvadeset i nešto radova. Bila je to 1994 godina, još se nismo ohladili od rata i svi smo bili u velikom emocionalnom zanosu. I to se na mojem projektu vidi. Za razliku od crkve na Okitu pokraj Vodica koja se se bazirala na obilježjima hrvatskog srednjevjekovnog sakralnog nasljeđa, u Zagrebu sam postavio tezu da gradimo univerzalnu crkvu. Znači, nešto što je univerzalno kao kultura i kao značenje. Gradio sam taj ansambl na matrici bazilikalne crkve. Bazilikalni tlocrt razložio sam u urbanističku kompoziciju ansambla. To je bila metoda kojoj sam htio ostvariti znakovno i kompozicijsko jedinstvo sakralnih i profanih funkcija u ansamblu. Naime, suvremene crkve programiraju se kao hibridni pastoralni centri čije se sastavnice različitog karaktera često nađu u teškim značenjskim konfliktima, u uzajamnom nesporazumu. Iz toga slijedi semantička zbrka i sakralna nejasnoća. Danas držim da je bila i doza patetike ( patosa ) u tom projektu, što je razumljivo s obzirom na vrijeme kad je nastajao. A patetičan je i sam naziv – Sv. Mati Slobode. Ipak, i u tom sam palimpsestnom projektu ustrajao na uspostavi kontinuiteta. Bila je to moja reakcija na traumatične kulturne diskontinuitete kojima smo, kao narod, bili izloženi u mnogim povijesnim razdobljima.
► A kenotaf nije bio zadan u natječaju?
Nikola Bašić: Njega sam ja dodao programu. Ispred ulaza u kenotaf u obliku gigantskog sarkofaga, postavio sam simboličku kapelicu koja je trebala biti građena od spolija svih hrvatskih crkava porušenih u Domovinskom ratu. Na kraju je sagrađena, ali od opeke. Dogodilo se to da je cijela crkva ostala u organizaciji prostora i dispoziciji kako sam i planirao, a u materijalima i detaljima se potpuno raspala. Ja sam to pratio uporno koliko sam mogao i pristajao sam na izmjene, ali se stvar potpuno raspala kad su mimo mog znanja napravili drvene umjesto aluminijskih fasada unutar dvorišta i obojili to u metalik boju (!). Prethodno je zeleni bakar proizveden tehnologijom “tecu-patina” zamjenjen nekakvom bakrenom legurom koja će vječno ostati crna. Umjesto kamenim prizmama, okoliš je opločen betonskom galanterijom, a u pročelje je ugrađen bankomat…Ali ja se svejedno nikad nisam htio odreći projekta, to mi je kao moje dijete, sin koji se malo pogubio.
*Crkva Sv. Mati Slobode, Jarun, Zagreb / Skica
► Negdje 2005. neposredno prije nego što su počeli problemi s crkvom u Udbini, dali ste jedan intervju i imali ste pitanje – kakav je vaš odnos prema Crkvi kao naručiocu? Pa da Vas ne podsjećam na tadašnji odgovor, kakav je Vaš odgovor danas?
Nikola Bašić: Svaki naručitelj, kakav god bio, partner je u projektu. Kao što svaki arhitekt ima svoju osobnost, tako ona pripada i investitoru. Arhitektura se pleše u dvoje, a plesača ima svakakvih. Onih koji ne znaju korake ili ne poštuju ritam, pa gaze po nogama, više je od koji se uspiju uskladiti. Na tragu te prispodobe moram sa žalošću reći da su, osim časnih izuzetaka, investitori koji su dolazili iz redova Crkve za mene bili veliko razočaranje a ponekad i traumatično iskustvo. Moje razočarenje je bilo utoliko više što od investitora koji s javnim novcem gradi javne zgrade namjenjene jednoj vrlo osjetljivoj duhovnoj, sociološkoj i kulturnoj svrsi, očekuješ plodonosnu interakciju i otvorenost za nova, drugačija iskustva. Iznenađujuće je koliko je Crkva nespremna podržati upravo ona kreativna stremljenja koja su usmjerena prema pokušajima dosizanja transcendentalnosti sakralnog prostora. Suprotno tome, ustrajno se zahtijeva njegova racionalnost i funkcionalnost te provedba liturgijske “tehnologije”. U tom odnosu vrlo često su zamijenjene uloge: projektant se zalaže za duhovne komponente projekta, a duhovnici za utilitarnu pragmatičnost. Veliko nepovjerenje između Crkve i arhitekata proizlazi iz dvaju antagoniziranih pozicija. Arhitektima je bliska apstrakcija i oni po definiciji transcendentni prostor vide kao apstraktni prostor, dok Crkva ne želi apstraktnog Boga niti apstraktni prostor. Ona želi arhitekturu kao scenu za narativni prikaz svog učenja. To je provalija koja dijeli današnju Crkvu od arhitekata. Iz tog odnosa proizlazi nepremostivo nepovjerenje. Arhitektonske natječaje u kojima glas struke prevlada u izboru najboljeg projekta Crkva često doživljava nametnutim. Međutim nije sva krivica na jednoj strani. Često su arhitektonska rješenja izlučena iz natječaja dramatično udaljena i od naše vjerske kulture i religijske tradicije, a sve u zbog imperativa “modernosti” kojim su arhitekti patološki opsjednuti. To je druga krajnost koja izaziva nepovjerenje. U Ražinama sam imao sreću što sam naišao na svećenika koji je bio odličan investitor i organizator. Ali nisam ja naišao na njega, jer mi je tek nakon što smo posvetili crkvu pokazao hrpu idejnih projekata koji su prethodili mojemu. Svakako je zanimljivo napomenuti da je don Tomislav, prije nego li je postao svećenik imao iskustvo svjetovnog života te da je u svojoj biblioteci imao dvije njemačke knjige o sakralnoj arhitekturi. Nije slučajno što mi ih je darovao odmah na početku naše suradnje.
Tko god je gradio crkvu zna koliko je to teško. Inicijalno nepovjerenje, kako gradnja ide kraju, u pravilu postaje još veće i otvorenije. Različito gledanje na likovni sadržaj i razina likovne kulture najčešće je uzrok dubokih sukobljavanja. Zato u crkvama nijedan interijer nisam uspio dovesti do kraja
► Što mislite da je ključno za Vaše sakralne objekte?
Nikola Bašić: Princip 3K. Kontinuitet. Kontekst. Komunikacija. Prvo,to je svjedočenje kontinuiteta jedne kulture i njezinog sakralnog nasljeđa. Drugo, to je fizionomijska prepoznatljivost zgrade i njezina pripadnost mjestu. Dakle, ljudi moraju osjetiti da to nije ni njemačka ni francuska crkva, već naša, hrvatska. I treće da bude “komunikacijski stroj”, da omogući komunikaciju ljudi vertikalno, sa svojim Bogom, ali da oni mogu uspješno i uzajamno komunicirati. Zbog toga je semantička jasnoća sakralne arhitekture, bilo da je ona znak u vanjskom prostoru ili ostvaruje duhovno ozračje u svojoj unutrašnjosti, od najveće važnosti. Slijedeći to nastojanje uvijek sam se trudio u prostoru crkve ostvariti osjećaj nadnaravnog, možda je manje pretenciozno reći – jednu dozu mističnosti.
► Pratite li naše nastupe na biennalima? U jednom intervju Hrvoje Njirić je spomenuo kako misli da Hrvatska do sad još nije ostvarila uspješno sudjelovanje u smislu šire prepoznatljivosti. Tko je prema Vašem mišljenju realizirao naš najbolji nastup do sada?
Nikola Bašić: Slažem se sa Hrvojem da nismo još ostvarili prepoznatljivost. Najbliže tome su bili Idis Turato i Saša Randić. Koliko se sjećam to mi je bilo najupečatljivije od svih naših nastupa. Tunjac je pravi odgovor kako komunicirati na toj ponekad kontroverznoj smotri.Sada su opet prevladala aktualna kretanja ka socijalnom prostoru gdje tema ima puno, od izbjeglica do kataklizmi. To se uvijek ciklički vraća u fokus. Nakon što se iscrpe ekstremne, a ponekad i egzibicionističke teme, onda se klatno vraća u socijalu, u društveno djelovanje…
► Spomenuli ste da Vam je jedan od uzora i Bogdan Bogdanović, što mi se čini kao dosta neobičan izbor. Što Vam je kod njega bilo zanimljivo?
Nikola Bašić: Ja imam tu sklonost skulptorskom, ali se nastojim kontrolirati da ne odem predaleko. Na toj relaciji bih se, recimo, mogao nadovezivati na Bogdanovića koji je uistinu bio više kipar nego arhitekt. Međutim, mene je kod njega fascinirala njegova erudicija, njegovo tumačenje grada i definicija urbs-a. On iščitava mapu grada kao metaforičko, simboličko polje. Veza između znakova u gradu me silno inspirirala, kao i njegovo teoretiziranje na temu grada kroz kozmičku mističnost urbanog ustroja. Tako sam i ja bolje razumio našu urbanu baštinu, pogotovo grad Zadar, grad sazdan od povijesnih krhotina presloženih u suvremeni urbani mozaik, grad koji je pun simboličkih mjesta koja osjećaš i kad ih ne vidiš, i kad više fizički ne postoje. I tada ona naprosto zrače iz tla. Sretan sam što sam zadarskoj metaforičkoj škrinji pridodao svoja nova simbolička mjesta: Pozdrav Suncu i Morske orgulje.
*Morske orgulje, Zadar/ foto: Stipe Surać
► Vi ste Zadru dali i puno više od toga. Kako je to djelovati regionalno, jer Vaš rad pretežito se odvija u Zadru, a sad sve više i u Šibeniku. Imate li potrebe snažnije iskoračiti iz granica regije?
Nikola Bašić: Ja sam imao prilike sudjelovati u zadarskim urbanim transformacijama, ali sam te prilike najčešće sam stvarao. Naime, za nekoga će to biti iznenađujuće, ali ja sam ustvari arhitekt od velikog mjerila, onog u kojem se poništava granica između urbanizma i arhitekture. Ti me projekti najviše uzbuđuju i u njima se dobro snalazim. Volim projekte koji anticipiraju kompleksne urbane promijene, koji mijenjaju odnose u prostoru i u društvu. Projektom prvog suvremenog trgovačkog centra u bivšoj državi, najvećeg nautičkog centra u Sukošanu, kompleksom Maraska-lungo mare, projektom hibridne luke Gaženica s prvim kruzerskim home-portom na istočnoj strani Jadrana, projektom sportsko- rekracijskog centra Višnjik, projektom stambeno-poslovnog kompleksa TIZ, projektom Istarske obale, kao i projektom Ravnice- Vrata Zadra, ja sam uistinu strukturalno mijenjao Zadar. Čak i onda kada u tim projektima nisam opstao pa su drugi nastavili saditi u moju brazdu. Ali za mene je najvažnije da sam svoj grad mijenjao na mentalnoj razini i to više nego što su toga svijesni mnogi moji sugrađani.
Jednom me je jedan kolega pitao kako to ja uvijek uspijem dobiti velike projekte, a ja sam mu odgovorio: Otkrit ću ti tajnu. Ja dobijem mali pa od njega napravim veliki!
Dakle ja sam doma imao sve uvjete u kojima sam se kao arhitekt mogao samorealizirati sudjelujući u iznimno kompleksnim zadacima najviše stručne razine. Zato mi nije trebalo izlaziti iz područja regije, mada se i to ponekad znalo dogoditi. A da bi se za moj rad čulo i izvan Hrvatske ja sam se vodio filozofijom inverznoj koja je definirana čuvenom krilaticom zelenih. Moja parafraza glasi: Misli lokalno – djeluj globalno!
► Imali ste prilike raditi u vrijeme kada je već slabila kasna moderna i počinjala postmoderna. Jeste li ikad koketirali s postmodernom, je li vas to privlačilo?
Nikola Bašić: Uh… Priznajem da nisam bio modernistički čistunac. Ja sam se ustvari igrao malo s tom postmodernom. Ona Jencksova teza da ima puno više istina od jedne u arhitekturi – to je važna spoznaja. Da arhitektura ne počinje od danas. Kao što mi mi je strašno dobra sintagma: arhitektura – to su arhitekture! Odgajan sam na rigidnom funkcionalizmu i akademskom modernizmu, a i danas jesam u duši modernist mada možda malo deriviran. Ali neki postmodernistički odmak bio je za mene dosta uzbudljiva faza gdje sam ja sam sebe propitivao.
* Pozdrav suncu, Zadar / foto: Stipe Surać
► Što Vam je konkretno kod postmoderne bilo zanimljivo?
Nikola Bašić: Kanonizirana moderna postala je svjetonazorom cijelih generacija arhitekata koji su se, govoreći njezinim jezikom, međusobno dobro razumijeli i dobro osjećali. Pritom je zaboravila na klijenta, zaboravila je s njim govoriti jezikom koji on razumije, a komunikacija je nešto što je u arhitekturi kao medijskom sredstvu, jako bitno. Uz to, postmoderna je reafirmirala u arhitekturi ono što je za mene najvažnije, a to je kontekst. Arhitektura je ukorijenjena poput stabla. Ona pripada mjestu i to je njezino glavno svojstvo. Ali genius loci – ma što to značilo, ponajmanje se odnosi na fizički kontekst. Postmoderna je afirmirala šire značenje konteksta, pogotovo ono koje se odnosi na povjesno i kulturno okruženje. Mislim da je za naš nacionalni identitet to strašno važno, da malo više respektiramo upravo tu svoju – neću reci samo povijest – nego sve ono što nas određuje kao neku specifičnu naciju. To je za mene esencijalni kontekst. Tome moramo posvetiti pažnju.
► Jeste li imali situacije gdje ste morali braniti taj svoj postmodernistički stav? Kod nas je oduvijek jaka struja modernizma i povođenja za internacionalnim trendovima.
Nikola Bašić: Jesam, evo bio sam jedanput u žiriju u Zagrebu. I pojavio se jedan interijer koji je bio u konkurenciji za nagradu. Ja baš nešto nisam bio niti za, niti protiv tog projekta, nisam imao neki jaki stav. Onda je jedan kolega rekao: „Ali ovo, ovo bi moglo stajati usred Pariza“. na to sam odgovorio – „Onda ja nisam za to, ja bi htio nešto što će stajati ured Zagreba.“
► U jednom intervju ste spomenuli i zanimljivu sintagmu – sevdah arhitektura – kad ste uspoređivali sarajevsku i zagrebačku školu arhitekture. Radite li i Vi možda, barem djelomično, sevdah arhitekturu?
Nikola Bašić: To sam gotovo zaboravio. Sad se pomalo prisjećam toga… Ali jedan put znam da sam govorio da su ‘tajkunare’ po Jadranu kao današnje cajke.
► Cajke su nešto drugo od sevdaha.
Nikola Bašić: U pravu ste! Cajke su moja metafora za arhitektonski kič novih bogataša a sevdah arhitektura za emocionalnu i intuitivnu komponentu srajevske arhitektonske škole.
► Pa čini mi se da Vi imate tu više emocionalnu komponentnu, nasuprot zagrebačke rigidnosti…
Nikola Bašić: Točno, ja sam đak te škole ali sam predisponiran emotivnoj reakciji na pitanja arhitekture i po svojem dalmatinskom temperamentu. Međutim,zna se da čovjeka uvijek fascinira ono što sam ne može napraviti i što rade neki drugi. Recimo, ja sam kao mladi arhitekt, nasuprot svojoj emotivnoj razbarušenosti, htio biti strašno sistematičan, htio sam da arhitektura koju stvaram bude nešto što možeš egzaktno ‘mjeriti’. Samo ako ispravno postaviš sve elemente sustava.
► Nešto kao znanstveni pristup arhitekturi?
Nikola Bašić: Tako je, bavio sam se sistemološkim pristupom arhitekturi kao nećemu što će na kraju biti 100% rezultat jedne precizne i provjerene metode. Dugo me ta priča opsjedala. A onda sam puno godina kasnije shvatio da se uistinu ne mora sve moći niti razumijeti niti objasniti. Da je puno važnije biti svoj.
► Kako se Vama čini arhitektura danas, što mislite u kojem smjeru će ići dalje? Više u onom Vaših uzora poput Size, ili u smjeru arhitekture Koolhaasa i Herzoga & de Meurona gdje je manje poetike, a više novih tehnologija i materijala?
Nikola Bašić: Ja sebe doživljavam kao relikt izumrle arhitektonske vrste, analognog ‘arhitekta-dinosaura’, koji još uvijek ima olovke i rapidograf uz sebe. Ali kad govorimo o smjeru u kojem idemo, nije bitno da li smo mi u stanju sve prihvatiti i imamo li moć percipirati sve novosti koje dolaze – bitno je da budemo otvoreni za njih. S druge strane, često kada se sretnem s ikoničkom arhitekturom našeg vremena u pravilu se razočaram prostornim vrijednostima. Te zgrade su vrlo često podređene efektu fotogeničnosti da bi se mogle uspješno promicati kroz medije. Ono što čini sukus arhitekture, a to je prostor, toga često nema. Siza je u tom pogledu izuzetak. On je primjer da je moguće ostvariti komtemporiranu arhitekturu bez vehementnog prevratništva, upravo kao kontinuitet vrijednosti baštinjene arhitektonske kulture.
*Nikola Bašić i Alvaro Siza / Pozdrav suncu, Zadar
► A virtualna arhitektura?
Nikola Bašić: Virtualna arhitektura kao i virtualna stvarnost suvremeni je oksimoron. I to će ostati sve do onog dana kad se oslobodimo ove raspadljive tjelesnosti. Dakle, kada se kao živa bića “virtualiziramo”, tada ćemo živjeti u virtualnom prostoru i uživati u virtualnoj arhitekturi. Za mene je, primjerice, virtualizacija arhitektonskih projekata zastrašujući alat, jer predstavlja determinirano obećanje arhitektonske vizije, a mi znamo da je stvaranje arhitektonskog djela procesualno. U tom živom postupku projekt se postupno razvija i otkriva, ponekad u čudesnim odmacima od ideja koje su mu prethodile. Prodaja arhitektonskih ideja putem njihove virtualizacije slići mi na zavođenje golotinjom. Sve mora biti prethodno vidljivo! Gdje je tu ćarolija ustrajnog traganja, osvajanja, postupnog otkrivanja…?
► Što mislite o razlikama između studija arhitekture u Splitu i u Zagrebu?
Nikola Bašić: Nadao sam se da će se otvaranjem studija u Splitu stvoriti jedna osovina između ta dva grada, da će se uspostaviti arhitektonska os između dva pola. Onog mitteleuropskog, i onog mediteranskog, usidrenog između Carigrada i Venecije. Međutim, dva pola koja bi bila povezana jednom osi oko koje bi se “vrtila” hrvatska arhitektura, nisu se spojila.Ustvari, ti polovi, u smislu koji sam ja priželjkivao, nisu nikad ni postojali… Splitski studij je dobar, uspješan, ali nije se razvijao na tragu tih mojih intimnih očekivanja, nije se jasno isprofilirao…
►Niste nikada bili u prilici doći za profesora na Arhitektonski fakultet u Zagrebu?
Nikola Bašić: Nisam ni pokazivao neke ambicije za to, niti me tko pozvao. A ovdje, u Splitu, pozvali su me na način koji nisam mogao odbiti, i drago mi je da sam učinio taj splitski arhitektonski “đir”. Ne samo zbog entuzijastičnog doprinosa rađanju nove arhitektonske škole, već i zbog toga što sam bolje upoznao i više zavolio Split.
► Što biste i kao profesor, i kao djelatni projektant savjetovali mladim arhitektima, rade li što krivo, što bi trebalo drugačije?
Nikola Bašić: Danas se mladi arhitekti, i ne više samo mladi, otvoreno pozivaju na tuđe projekte, pokazuju da će napravili sličan projekt kao i netko drugi. To se sada zove referentni primjer, a ustvari se radi o otvorenom plagiranju. Na taj način se komunicira s investitorom, koji zbog nesposobnosti za percepciju autentičnog projekta, kupuje sliku budućeg plagijata. To je za mene neprihvatljivo, ja to ne mogu shvatiti. Mi smo iznimno talentiran narod. Mladim ljudima bih poručio da budu više svoji, znači, da ne trče bezglavo za robom što se prodaje na ‘svjetskoj pijaci’. Doduše, moraju biti informirani i u svakom pogledu kontemporirani. Ja ih, dakle, ne pozivam da žive izvan svog vremena niti da govore jezikom izvan 21. stoljeća, ali uistinu moraju biti svoji. To znači, moraju poštivati sebe, svoju kulturu, svoju osobnost jer, bez toga, ne mogu stvarati izvorne vrijednosti.
*Nikola Bašić i zaposlenici Marinaprojekta / foto: Petar Jurica, Gloria
► Cijeli dan razgovaramo u Vašem uredu, oko nas se radi… koliko imate uposlenika?
Nikola Bašić: Trenutno osmero. Krećemo se od sedam do deset ljudi. Ovih dana punim 70 godina i u “odlaznoj” sam strategiji. Moram se sad reprogramirati, ne bih više morao imati velikih ambicija. Ali još se nadam onoj najboljoj prigodi…
► Tko će onda voditi ured?
Nikola Bašić: Bit će kandidata…
PRVI DIO INTERVJUA PROČITAJTE NA LINKU
Razgovarao: Alen Žunić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku)
Fotografije koje prate tekst ustupio nam je arhitekt Nikola Bašić / arhiva Marinaprojekta
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
