Newsfeedovi društvenih mreža ne bi trebali biti orijentir pri definiranju atmosfere društva i situacije u kojoj jesmo, ali često baš jesu. Neću se protiviti argumentima koji kažu da Hrvatska trenutno jest u predinfarktnom stanju (ako pogledate medije pomislit ćete da već je na respiratorima), ali jako je dobro kad tu negativnu atmosferu on-line dijaloga, često slikovito opisanu kroz statuse, problematike te neizbježne sarkazam i ironiju, razbije neka (neočekivana) pozitiva. Na jednu smo ovih dana naišli.
Ljubav prema vlastitoj domovini termin je na koji će veliki broj ljudi pomisliti na neku oštru desnicu, vijorenje zastavama i pretjeran nacionalizam, no valjda i svi mi ostali koji jesmo tu gdje jesmo, nismo otišli, nismo samo desno i nismo ekstremni, tu nesretnu državicu (nekad) volimo?
Pozitivna priča na koju smo naišli je patriotska inicijativa sparena s copywritingom, koja nastoji podignuti svijest o ljubavi prema vlastitoj domovini i važnosti te posljedicama koje ta ista (ne)ljubav može imati. Riječ je o projektu “Volim Hrvatsku 356”, seriji parola i krilatica koje insinuiraju kakvo bi društvo tu u (kako bi TBF-ovci rekli) zemlji seljaka na brdovitom Balkanu trebali biti. Autor projekta je Gasper Sopi, kreativni direktor tvrtke Hyperactive, koji će pokušati tijekom godine dana objavljivati afirmativne poruke koje nastoje promijeniti disfunkcionalne stavove u našoj kulturi. Što kaže o projektu pročitajte u nastavku;
►Otkud ideja za projekt?
Gasper Sopi: Hm, dobro pitanje. Kao i sve (dobre) ideje i ova se nekako rodila uz vino i razgovor. Naime sjedio sam s društvom u kafiću i, kako to već obično biva, nakon što smo iscrpili dvije trećine tipičnih hrvatskim tema, sexa i nogometa, na red je došla ona treća neizbježna – politika (i društvo). Točnije, razgovarali smo o korijenima problema u dragoj nam Republici i ja sam iznio svoju “teoriju” da se proporcionalno iskrenoj ljubavi prema nečemu smanjuje potreba da se to nešto uništi, pokrade, zapostavi ili na bilo koji način obezvrijedi. Rekao sam ekipi da bi Hrvatsku trebalo dati u ruke jednoj dobroj marketinškoj agenciji koja bi imala zadatak lansirati kampanju o važnosti ljubavi prema zemlji i ljudima u njoj. Kako mi se to učinilo prilično nerealnim, sljedeće jutro sam se probudio i odlučio da bih ja mogao biti ta agencija.
*Gasper Sopi
►Tko je Gasper i što ovim projektom želi postići?
Gasper Sopi:Uf. Gasper je alter ego dobrog duha Caspera. Šalim se. Pa Gasper je jedan skroman, ali uporan, tvrdoglavi mladić koji posebno teško podnosi nepravdu, i ima opsesivnu potrebu da istu stalno ispravlja. Cilj ovog projekta je višeznačan. S jedne strane projekt ima za cilj pokazati da svatko od nas može i treba prihvatiti vlastitu odgovornost za svijet oko nas. S druge strane on je moj osobni podsjetnik i oružje u “borbi” za optimizam i nadu.
►Zašto voliš Hrvatsku? Objasni nam u pet riječi ?
Gasper Sopi:Izazov, nada, rast, ljepota, život.
►Kakve su dosadašnje reakcije na ovaj projekt, šalju li ti ljudi svoje prijedloge?
Gasper Sopi:Reakcije su zapravo izuzetno pozitivne i iznad očekivanja. Ovo je od početka trebao biti neki moj intimni projekt, no stvar se malo zakotrljala kada je jedan ugledni poduzetnik to podijelio na svom Facebook profilu. Ljudi šalju prijedloge koje nekad parafraziram, no 95% poruka su zapravo moje vlastite. To nipošto ne znači da sam zatvoren za tuđe misli i ideje – naprotiv, cijenim svaki doprinos i želim da ih bude što više.
►Jesi li dobio ‘rvacki neizbježne cinične i ironične komentare na projekt?
Gasper Sopi:Ne. Rvacki cinizam je jedan od razloga zašto sam pomalo oprezan prema ideji, da ovaj projekt malo više promoviram, jer ne želim na njega vezati negativnost. Mnogi su mi predlagali da krenem sa značkama, majicama i sličnim materijalima, ali za sada sam prilično zaštitnički nastrojen prema njemu.
►Bojiš li se da će nestati inspiracije za cijelih 365 dana?
Gasper Sopi:Jedna od poruka koju sam u sklopu projekta objavio glasi “Ne bojim se”. Strah je toliko duboko usidren u naše društvo da bih se čak usudio reći kako je on korijen svih “naših” problema. Ne bojim se da će mi nestati inspiracije, jer ako nečega ne fali na ovim prostorima onda su to disfunkcionalni stavovi i vjerovanja. A njih upravo “napadam”. No da se razumijemo, zabrinut sam da inspiracija ne presuši. Nije jednostavno svaki dan osmisliti pametnu poruku
►Koji su, po tvom mišljenju, najdisfunkcionalnija stavovi u našem društvu protiv kojih se tvoj projekt bori?
Gasper Sopi:Već sam spomenuo jedan za koji vjerujem da je jako bitan – dakle strah, tj. nedostatak vjere kao uzrok tome strahu. Drugi po nekakvoj važnosti je osjećaj odgovornosti, tj. izostanak iste. S tim u vezi je i nedostatak pripadnosti, koliko god to paradoksalno zvučalo, jer podsjetimo se, Hrvatska je u povijesti bila dijelom mnogih “federacija” i “kraljevina” tako da “mi” još uvijek gradimo neki svoj identitet. Ako ne znaš tko si, ne znaš čemu pripadaš. A ako ne znaš čemu pripadaš, onda te za to nije briga, pa od toga kradeš, rasipaš i obezvređuješ. Zadnje što bih ovdje spomenuo kao disfunkcionalni stav je zapravo jedna kvazi-kolektivistička paradigma u koju je većina stanovništva uronjena, a koja ne drži mnogo do individualnosti. Time se opet vraćamo na odgovornost, i tu se nažalost krug zatvara.
►Što misliš, jesu li rasisti, homofobi i nepotisti u Hrvatskoj manjina?
Gasper Sopi:U mojem društvu svakako da. Na razini zemlje, nisam toliko siguran. Zagreb je koliko-toliko ukorak s vremenom, no bojim se da to nije slučaj s manjim sredinama. Tu vidim izuzetno puno prostora za napredak, prvenstveno kroz kvalitetnije obrazovanje. Jedan poznati domaći investitor koji djeluje i po tom pitanju predlaže dosta radikalnu ideju – da se izdvoje određena sredstva i da se “narodu” plati put u Pariz, Amsterdam, London ili Barcelonu kao način širenja vidika.
►Tekst sam započeo s newsfeedovim društvenih mreža gdje nekako svi hejtaju, ili su ironični i sarkastični. OK, hrpa ih je udarila put pod noge i pobjegla u nadi za bolje sutra, ali ovi ostali su tu, sve više negativni i nabrijani. Kako to komentiraš?
Gasper Sopi:Na sreću, ili nažalost, toliko sam zaposlen da nemam previše vremena za Facebook, ali, da, potpuno si u pravu – identična situacija je i na mom feedu. Bojim se da je trenutno jedino rješenje nakrcati feed sa stranicama raznih brendova, one se uvijek trude biti afirmativne ☺ . Kad je svijet sivi, a ne stigneš sam pobojati, stavi ružičaste naočale.
►Misliš li da ima smisla pobjeći, da tu nema velike budućnosti za nas svih skupa i da su Kanada, Njemačka, SAD ili Australija obećane zemlje?
Gasper Sopi:Pa sigurno da ima smisla! Bježanje je možda preteška riječ, ali odlazak vani je nešto što smatram da može i hoće pomoći Hrvatskoj. Mnogo toga se u mojoj glavi promijenilo tijekom boravka u inozemstvu. Mnogo.
►Je li (ponovni) odlazak iz Hrvatske za tebe opcija ili imaš vjeru da ovdje stvari mogu funkcionirati pozitivno, dobro i, na kraju krajeva, isplativo?
Gasper Sopi:Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje scena iz filma “Vrućina” gdje, sjedeći sučelice u restoranu, De Niro odgovara Al Pacinu “Nemoj se vezati na ništa što nisi spreman napustiti u 30 sekundi ako osjetiš vrućinu iza ugla”. Dakle ako osjetim da ovdje više ne mogu rasti kao ljudsko biće, i ako drugima ne mogu više pružiti isto iskustvo, onda je odgovor više manje jasan. No ja sam optimist i vjerujem da će sve biti OK, usprkos, ne zahvaljujući ovima ili onima na vlasti.
►Mladim ljudima u Hrvatskoj često se zamjera apolitičnost. S druge strane baš oni jako puno negoduju i žale se, a rijetko se angažiraju po pitanju promjena (barem atmosfere)? Kako to komentiraš?
Gasper Sopi:Apolitičnost po meni nije problem. Apolitičnost je obično indikator da sve štima, pa onda ljudi svoje vrijeme koriste za aktivnosti daleko konstruktivnijih od one “gdje si bio devedesprve”. No volio bih da su manje apatični. No većina mojih kolega su zapravo uspješni, realizirani ljudi i potpuno razumijem zašto nemaju potrebe djelovati javno. Oni to čine tako da proizvode novu vrijednost, zapošljavaju, i na kraju krajeva plaćaju poreze od kojih ova zemlja živi.
►Misliš li da će tvoj projekt zaintrigirati neke stranke uoči izbora i da bi mogao poslužiti kao inspiracija za neku kampanjicu?
Gasper Sopi:Ako me pitaš što ću učiniti ako mi ukradu kampanju, onda je odgovor – tužit ću ih ☺. Ne znam što će stranke učiniti i iskreno, ne zanima me, ali se nadam da će prestati s demagogijom i konačno shvatiti što je bitno. Postati odgovornijima u upravljanju zemljom, a posebno vlastitim članstvom.
►Relativno nedavno si pokrenuo svoju firmu. Kako je biti (mladi) poduzetnik u Hrvatskoj, koliko ti je to iskustvo pozitivno, koliko problematično?
Gasper Sopi:Da. Krajem 2012. godine, s još dvojicom prijatelja, pokrenuli smo tvrtku Hyperactive, digitalni studio za dizajn i kreativne tehnologije. Tvrtka trenutno broji 8 ljudi, s tim da kontinuirano zapošljavamo i tražimo talentirane, ambiciozne suradnike s kojima želimo postati relevantni igrači na globalnom tržištu mobilnih i web tehnologija. Na dobrom smo putu jer 80-90% prihoda dolazi iz inozemstva, pretežno Silicijske doline. No nije jednostavno, i upravo zato što jest problematično, to iskustvo mogu nazvati pozitivnim. Pozitivno je jer svaki dan vidiš pomake na bolje, vidiš kako se taj vlak kreće, kako se ideje rađaju, rastu i žive, kako zaposlenici uče, napreduju i rastu zajedno s tvrtkom. To je jedan poseban osjećaj koji opravdava sve izazove i probleme.
►U nekoliko navrata si, na neke moje izjave o financiranja kulturnih projekata u HR, komentirao kako se ne valja pouzdati u državni novac. Imaš li neki recept za kulturne projekte koji, nažalost, uvelike zavise o njemu i često nemaju znanja, skills, načine ili volje da pronađu alternative u nekim drugim oblicima financiranja?
Gasper Sopi: Kaže engleska poslovica (bar mislim da je engleska) “When there’s a will, there’s a way”. To ne znači da ne razumijem kako je ljudima u kulturi skoro pa nemoguće pronaći sredstva za svoje projekte, jer mnogi moji prijatelji jesu “kulturnjaci” pa znam iz prve ruke, ali znači da možda treba početi razmišljati lateralno (out of the box) i umjesto države se okrenuti tržištu. Iz vlastitog iskustva u Barceloni znam kako sprega tržišta i kulture može sjajno funkcionirati u win-win kontekstu. Tamo na primjer banke financiraju mnoge muzeje i kulturne projekte, pa onda umjetnost i kultura cvjetaju. Državni novac je OK (I moja tvrtka aplicira za sredstva), ali ne tako da to bude za “život ili smrt” već čisto kao mala ispomoć. Mislim da se kultura treba okrenuti tržištu, i u tom kontekstu mislim da tvrtke poput moje mogu, i prije svega žele pomoći jer to može proizvesti sinergijske učinke na mnogo razina.
► Spomenuo si neku izložbu projekta “Volim Hrvatsku 356”? Za kraj nam reci mi nešto više o tome?
Gasper Sopi: Da, na sugestiju prijateljice, prijavio sam projekt za izložbu “Hrvatski krajolik: Poravnavanja povijesti na zamišljenom horizontu” u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost i na moje neobično veselje ušao je u selekciju kustosa Lorenza Fusia. U sklopu rada, uz moje autorske poruke, omogućit ću i posjetiocima izložbe da daju svoj interaktivni doprinos, i da se na sličan način čuje, tj. vidi i njihov glas.
Projekt pratite na sljedećem linku – Volim Hrvatsku 365
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
