Marko Golub (Split, 1978) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004., a kao likovni kritičar aktivan je od početka 2000–ih godina. Do 2010. djelovao je u sklopu Redakcije kulturnog programa Radija 101 kao kritičar i novinar, a kritičke tekstove objavljivao je u emisijama 1. i 3. programa Hrvatskog radija, stručnim časopisima Čovjek i prostor, Oris, Život umjetnosti, Kontura, kulturnom dvotjedniku Zarez, itd. Od 2011. vodi galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva, od 2013. scenarist je i voditelj emisije Trikultura s temom vizualne umjetnosti na HTV3, a od 2014. su–urednik emisije Transfer. Glavni je urednik dvogodišnjih reprezentativnih publikacija Pregled hrvatskog dizajna 1112 i 1314 te član organizacijskog tima festivala dizajna Dan D. Autor je niza predgovora skupnih i samostalnih izložbi. Kurirao je brojne izložbe o dizajnu i suvremenoj umjetnosti, uključujući i Zlatnom medaljom nagrađenu izložbu Intangible u okviru Praškog kvadrijenala 2015 (s N. Radeljkovićem i I. Ružićem), o čemu smo na Vizkulturi pisali ovdje. Bio je član redakcije časopisa Čovjek i prostor i uredništva Orisa te savjeta Galerije proširenih medija, član je Umjetničkog savjeta Galerije Forum, Studijske sekcije ULUPUH–a, HZSU–a i Hrvatske sekcije AICA–e. Dobitnik je Godišnje nagrade HS AICA–e za likovnu kritiku 2013. godine. Od 2016. godine predsjednik je Hrvatske sekcije AICA-e.
Ovo je Markova biografija koju sam kopipejstao za one nesretnike koji, eto, ne znaju tko je Marko Golub i koja je njegova uloga u kulturi ove male zajednice. Marka poznajem kao iznimno susretljivog, odgovornog, pismenog, upućenog i rado konzultiranog lika na umjetničkoj sceni, čiji je podržavač, kritičar, stvaratelj, dionik, pratitelj, čiji je pisac. Povod ovom razgovoru je nedavno objavljena knjiga ovog svestranog autora „Kritička kartografija – tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu“ pa u nastavku pročitajte što Golub o njoj kaže:
► Kada se rodila ideja o knjizi „Kritička kartografija – tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu“ i koliko je trajala priprema, obrada, nadopisivanje, otpisivanje tekstova koji su (ne)uvršteni?
Marko Golub: Knjiga i nije moja ideja, ona zapravo slijedi iz toga što sam krajem 2013. dobio Godišnju nagradu Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Svi koji je dobiju imaju obavezu objaviti neku vrstu zbirke svojih dotadašnjih tekstova. Dakle, to je i čast i dužnost, a uključuje i striktne rokove. Budući da je, barem u kritičarskom poslu, moja motivacija prije svega profesionalna – jer nikad nisam napisao ništa što od mene nije bilo naručeno i ne pišem iz hobija niti u tome imam neke svoje privatne projekte – taj jasno postavljen okvir mi je jako puno pomogao. To, i činjenica da sam od početka imao urednicu, jer se u pravilu puno bolje osjećam kad je posrijedi neka vrsta suradničkog procesa, gdje su uloge jasno podijeljene, postoji uzajamni feedback i nisam osuđen na užas suradnje sa samim sobom. Na knjizi se radilo oko godinu dana, trajalo bi puno dulje da već ranije nisam u više navrata sređivao vlastiti arhiv tekstova za različite potrebe. E sad, od prvog dana je bila zamišljena tako da kad je dovršimo može čitateljima poslužiti i kao koliko-toliko vjerodostojan pregled nekih od važnijih događanja, izložbi i protagonista umjetničke scene od početka 2000-ih do danas, barem iz mog rakursa. Drugim riječima, htjeli smo vidjeti je li iz zaista ogromne količine tekstova koje sam pisao moguće rekonstruirati neku relativno preglednu mapu, ili vodič kroz hrvatsku suvremenu umjetničku scenu u tom periodu kroz puno malih kritičarskih svjedočanstava.
Problem je, međutim, bila količina sadržaja i način na koji sam reagirao na pojedine stvari, i tu dolazimo do ovog što je „otpalo“. Mnoge umjetnike i izložbe sam popratio većim intervjuima ili kraćim razgovornim formama, ali nisam u kontinuitetu pisao kritičke tekstove o njima. Primjerice, u slučaju Kontejnera, čiju sam aktivnost vrlo pažljivo pratio od početka, tada mi je bilo puno važnije upoznati brojne umjetnike i teoretičare koje su dovodili u Zagreb nego se općenito osvrtati na događanja koja su organizirali, što je bilo i dosta nezgodno jer su ona najčešće bila nekog hibridnog, hipertrofiranog festivalsko-izložbeno-diskurzivnog formata o kojem je teško pisati bez da se to pretvori u suhoparan informativni izvještaj. Od uvrštavanja intervjua sam odustao u vrlo ranoj fazi, nakon što sam shvatio da će knjiga tada imati 2000 stranica koje nitko normalan neće otisnuti, a i da hoće, nitko koga zanima neće imati novca da je kupi. Također, budući da se u zadnje vrijeme puno više bavim organizacijom izložbi, javnih intervjua i radim neke razgovorne forme na televiziji, bilo mi je važno da ljudi ne zaborave da je moje ishodište prije svega u pisanju.
Kad smo došli do 700-injak stranica, suizdavač je još uvijek objašnjavao koliko je takva knjiga teška i koliki je njen volumen i koliko će to koštati, pa smo dalje nastavili čistiti. Izbacio sam većinu tekstova o inozemnim umjetnicima i manifestacijama ako one nisu od značenja za lokalnu scenu u smislu utjecaja, aktivne razmjene ili dugoročnog traga. Iznimka u ovom slučaju su, dakako, opet kustoski kolektivi Kontejner i WHW koji su na najbolji način, bolje od većine institucija, internacionalizirale scenu i uspostavile strašno zanimljivu i vrijednu mrežu razmjene između Hrvatske i svijeta.
Zatim, o mnogim umjetnicima pisao sam više puta, ali ostavio sam samo po jedan ili dva teksta za koje mi se činilo da otkrivaju važnije aspekte njihovog rada. Konačno, dio tekstova između 2000. i 2003. godine jednostavno više ne mogu pronaći. Skoro svi tekstovi iz tog vremena su pisani za Radio 101, pročitani su u eter i tamo se rasplinuli. Stojedinica tada nije imala web, a ja sam sve spremao na diskove do kojih više ne mogu doći ili na neke medije koje današnja računala ne mogu pročitati. Zvuči smiješno, ali najpouzdaniji arhiv koji zasad imam je Gmail. Ne mogu ništa slično reći za druge digitalne platforme koje zastarijevaju brže nego što nastaju. Sjećam se kad su vrlo ozbiljne institucije izdavale interaktivne CD-ROM-ove s vrlo vrijednom dokumentacijom, idući ukorak s vremenom, a nitko im nije rekao da će to za godinu dana izgledati ružno, za dvije anakrono, a za pet neupotrebljivo. Danas, ako nije na Internetu, nije se dogodilo, ali ako je samo na Internetu, jedina utjeha je što postoji Wayback Machine. Ja sam sretan da sam objavio ovu i neke druge knjige dok ih još nisu prestali tiskati, jer je riječ o najizdržljivijem mediju, u zadnjih 600 godina nismo smislili ništa puno bolje.
► Usudio bih se reći, parafrazirajući, ni manje ni više nego Stevana Sremca –da ste vi pisac jednog uglavnom odvojenog, možemo reći i „nezavisnog“, „alternativnog“ umjetničkog života koji očito i nema previše dodirnih točaka s onim što je naša politička, ali i umjetnička „svakodnevica“, „zbilja“? Kao pisac, vidite to stanje ponajbolje, recimo da tu završava započeta parafraza. Kakav je pothvat bilo “ispisivati”scenu koja tesko dobiva na značenju u mainstreamu?
Marko Golub: Pretpostavljam da misliš na alternativnu ili izvaninstitucionalnu ili nezavisnu kulturu, samo tu stvari srećom nisu ni izbliza tako jednostavne. Inače, moram reći da se samo dio tekstova odnosi na umjetnike, aktere, pojave ili organizacije koje se mogu jednoznačno svrstati pod taj iz niza razloga problematičan pojam. Iako od početka gajim određenu naklonost prema njima, to nije jedino što me zanima i zapravo, nikad nisam pravio razliku. U knjizi ćete naći i tekstove o našim umjetničkim „velikanima“, o nekim izrazito tradicionalnim izložbama i manifestacijama, ali i o autorima koji su doista na margini u smislu da nisu bili zanimljivi ni institucionalnom mainstreamu niti inovatorima s nezavisne scene. Osim toga, što se tiče nezavisne scene, ako pogledate unatrag vidjet ćete da su se neke od ključnih stvari dogodile upravo u sinergiji s institucijama. U lansiranju našeg bez sumnje najvažnijeg kustoskog kolektiva WHW u suvremenoumjetničku orbitu bitnu je ulogu npr. odigrao Arkzin, ali i HDLU u kojem je kao direktorica tada, početkom 2000-ih bila povjesničarka umjetnosti Nevena Tudor. Njihova prva izložba „Što, kako i za koga“ baš u tom prostoru naznačila je gotovo sve bitne aspekte njihovog rada, od nekih ideoloških polazišta, do inovativnih modela posredovanja umjetnosti, a naziv te izložbe su odmah zatim preuzele kao svoje ime. Nevena je u okviru HDLU opet indirektno imala utjecaja i na prapočetke Kontejnera, koji je izravno proistekao iz iskustva 26. Salona mladih u čijem su organizacijskom odboru bile, između ostalih, i osnivačice Kontejnera Sunčica Ostoić i Olga Majcen. Taj isti Salon je, vjerujem, općenito jako pomogao konsolidaciji nezavisne scene čije je tadašnje glavne aktere (udruge, organizacije, klubove i itd.) sve u tom trenutku okupio kroz različite aktivnosti na prostoru Velesajma i u širem centru grada s jasnom namjerom da se ukaže na njihovu snagu, propulzivnost, vibrantnost.
Treći meni jako drag kustoski tim okupljen oko Galerije Miroslav Kraljević (G-MK) proizašao je pak iz nečeg što je krajem 80-ih osnovano kao izložbeni prostor za članove Kulturno-umjetničkog društva glavne nacionalne naftne kompanije. Srećom, njen prvi kustos Branko Franceschi imao je sasvim druge ideje i na tim temeljima s vremenom izgradio međunarodno respektabilnu galeriju, a nakon što je vođenje predao Antoniji Majači kojoj se ubrzo pridružila i Ivana Bago, i taj se prostor profilirao kao dio ove „nezavisne“ priče, a u međuvremenu je doživio još jednu smjenu generacija i još jednu zanimljivu revitalizaciju.
Mainstream i alternativa? Ovisi iz koje vremenske i prostorne udaljenosti gledate. Uvijek se sjetim jednog komentara Mladena Stilinovića koji kaže da su sedamdesetih, koje danas prije svega pamtimo po tzv. novoj umjetničkoj praksi, glavne face bili neki sasvim drugi ljudi. Njih se uglavnom ne sjećamo, vjerojatno jer iz današnje vizure to nešto nije bilo pretjerano zanimljivo. Ti termini stvaraju hrpu nesporazuma, nedavno je jedna inače odlična mlada dizajnerica i novinarka Ana Radovanović u svom osvrtu (baš za Vizkulturu!) na Praški kvadrijenale pisala kako su na hrvatskoj izložbi predstavljene „uglavnom marginalne i alternativne prakse“. Potpuno razumijem što je htjela reći i u nekom smislu je u pravu, ali dvoje umjetnika obuhvaćenih tom koncepcijom izlagalo je na Venecijanskom bijenalu, a dva druga kazališna projekta nastala su u produkciji ni više ni manje nego Dubrovačkih ljetnih igara. Sumnjam da može reprezentativnije od toga. Ista stvar je i s brojnim drugim ljudima o kojima sam pisao – WHW su kao kustosice surađivale s nekim od najuglednijih svjetskih muzeja, galerija i izložbenih manifestacija, rad Kontejnera također je itekako međunarodno vidljiv, a umjetnici poput Mladena Stilinovića, Sanje Iveković ili Davida Maljkovića su daleko najvidljiviji hrvatski umjetnici na međunarodnoj likovnoj sceni, i to je činjenica, pa domaći medijski mainstream i naše široke narodne mase i naše vlasti mogu o tome misliti što god hoće, to je njihov problem.
► Znam da je suludo tražiti vas, kao kritičara – anamnezu umjetničkog „stanja“, situacije u Hrvatskoj, ali recimo da bih volio, ako biste nam htjeli reći – koje su to propulzivne snage, nova lica umjetničke scene i koliko, i na koji način su oni „progresivni“? Suvremeni su nužno. Ili?
Marko Golub: Ni na ovo nemam jednostavan odgovor, dijelom zato što mislim da se mnoge zanimljive, vrijedne i nove stvari događaju upravo u sinergiji između novih i starih aktera, u dijalogu s kontekstom. Scena koja je stasala s početkom 2000-ih je vrlo brzo uvidjela da su im potrebne reference iz prošlosti s kojima se mogu identificirati i da im je potrebna svijest o kontinuitetu. Za neke od njih su to, u velikoj mjeri, bila progresivna strujanja 70-ih i 80-ih godina na koja su se prilično često referirali, ne toliko u smislu ponavljanja obrazaca samih umjetničkih praksi, koliko modela organizacije i samoorganizacije. No u isto vrijeme oni su bili djeca svog vremena, Interneta koji je tada ušao u svoju mainstream fazu, umrežavanja, preplitanja disciplina, snažnije isprepletenosti civilne i kulturne scene, otvaranja prema svijetu i slično.
Nezavisna kultura i dalje igra bitnu ulogu na cjelokupnoj likovnoj sceni, iako mi se čini da su se modeli rada, ali i sami protagonisti, u međuvremenu malo istrošili, priča se birokratizirala, a format i unutarnja dinamika su postali glavni sadržaj. Iz istih razloga danas sam malo skloniji anarhičnijim inicijativama poput Grete ili Galerije AŽ. Svi koji izađu s fakulteta žele biti kustosi, ali malo tko bi htio pisati, pa zato iznimno cijenim dvoje mladih i hrabrih kritičara – Bojana Krištofića koji ima nevjerojatno intuiciju i pažnju te zna tečno interpretirati vrlo kompleksne stvari, i Tihanu Bertek čiji tekstovi imaju jasno izraženu kritičku oštricu.
Slikarski „val“ koji je zapljusnuo scenu u zadnjih nekoliko godina ima nekoliko zanimljivih autora poput Zlatana Vehabovića i Stipana Tadića zato što su, jedan prije, drugi malo kasnije, pronašli autentičan način da za svoje potrebe revitaliziraju taj stari medij, da pronađu nešto novo i čarobno u njemu. Zlatan ga je pronašao tako što je pustio da se kroz njega kanaliziraju sva druga vlastita, ne-slikarska iskustva poput glazbe, filma i književnosti, a Tadić je barem za mene procvao kao autor kad je počeo raditi svoje vješte male crtačke bilješke iz svakodnevnog života i svega što mu se mota po glavi. Ali općenito mi se, uz još nekoliko iznimki, čini da taj val još uvijek nije pronašao adekvatan diskurzivni aspekt i troši se na narcisoidnim idejama o vlastitom trijumfu. Kako se u zadnje vrijeme puno više krećem na sceni dizajna, moram reći da je tu strašno puno vrlo zanimljivih autora, poput Nike Mihaljevića i Olega Šurana koji samosvjesno hodaju po rubu između dizajna i vizualne umjetnosti, a u oba područja su prilično kompetentni. Budući da sam na neki način involviran kroz rad u HDD galeriji, mislim da je jako važan i niz recentnih projekata u kojima sami dizajneri pokušavaju istražiti i izvući na svjetlo dana vlastite slavne prethodnike/prethodnice (različite članice dizajnerskog kolektiva Oaza, Lana Cavar i Narcisa Vukojević, Goran Martin Štimac, Dejan Kršić, nevezano uz HDD i dvojac Bachrach Krištofić te niz drugih). Strašno cijenim i vrlo agilne i hrabre produkt dizajnere sa snažnim osjećajem za integritet vlastite profesije, poput Grupe, kao i iznenađujuće veliki broj jako mladih i čini mi se jako dobro obrazovanih dizajnera, posebno u području tipografije i njene primjene. Ima ih još, i to su najčešće ljudi koji se stalno pitaju što je to čime se bave, zašto se time bave, kome se obraćaju, i na taj način proširuju vlastite vidike.
► U kojemu odnosu stoje civilni anagažman i kulturna produkcija , zaustavimo se na Zagrebu, te kako vidite ovaj bizarni ne-interes spram onoga što se treba zvati kulturna politika? Odvojimo taj ne-interes od reakcije na novoizabranog ministra kulture?
Marko Golub: Što se tiče kulturne politike, naći ćete puno bolje sugovornike za tu temu od mene jer se tim pitanjima nikad nisam sustavno bavio pa više reagiram na razini osobnih frustracija partikularnim problemima, a manje stižem razmišljati o široj slici. Iako financiranje javnih potreba u kulturi čini važan dio kulturnih politika, to je i dalje nažalost jedino o čemu se raspravlja, a budući da je proračun za kulturu na rekordno niskoj razini i prijeti da bude na još nižoj, ponekad imam osjećaj da će se svi kulturni akteri međusobno poubijati puno prije nego što ćemo vidjeti neki zbilja artikuliran, strateški osmišljen sustav koji bi se brinuo ne samo o alokaciji resursa i očuvanju baštine, nego i o diseminaciji kulture, inkluzivnosti, obrazovanju kroz škole i medije, i možda najvažnije, o društvenom poslanju kulture. Demokracija ne postoji bez kulture, i ne postoji bez civilnog društva. Bojim se da aktualni ministar kulture ništa od toga ne razumije i po svemu što je dosad govorio mogu zaključiti samo da resor koji mu je dan na upravljanje misli privatizirati u svrhu svojih malih privatnih bitaka s neistomišljenicima, s poviješću, s medijima, s kulturom općenito. Možda sam ja preosjetljiv, ali njegovu izjavu o Trećem programu hrvatskog radija, kao i omalovažavanje više tisuća kulturnjaka koji su stali iza javnog apela protiv njegovog imenovanja, mogu protumačiti samo kao otvoreni prijezir prema kulturi. Zamislite nekog takvog na čelu bilo kojeg drugog resora. Naravno da ne možete. Kultura je uvijek prva na meti populističkih vila i baklji, o sveta gluposti.
fotografije: Tin Kovač za Oris Kuću arhitekture
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
