U trenutku kada sam pisala ove redove, bili su objavljeni dobitnici nagrada na Praškom kvadrijenalu – najvećoj međunarodnoj manifestaciji scenografije i srodnih disciplina. Stručni žiri činili su: Antonio Araújo, Kirsten Dehlholm, Eloise Kazan, Dmitry Krymov, Radivoje Dinulović, Joslin McKinney, Katrina Neiburga, Dominic Huber i Kamila Polívková.
*PQ 2015 photo by David Kumermann
Izložene postavke na kvadrijenalu bile su vrlo različite. Varirale s u formi i konceptu; od tehnoloških dostignuća, preko larpurlartizma, do aktivistički nastrojenih. Očigledno poučeni prijašnjim iskustvom, uz brojne mini kategorije rezervirane za srodne discipline, poput dizajna zvuka i sl., organizatori su dodijelili čak 19 nagrada (dok za 3 kategorije nisu pronašli dostojnog pobjednika).
Glavna nagrada – Golden Triga za najbolju izložbu, dodijeljena je nacionalnom sastavu Estonije, za projekt „Ujedinjena Estonija“ (Unified Estonia). Hrvatski projekt “Intangible – Neopipljivo” nagrađen je Zlatnom medaljom za korištenje izvedbenog prostora, dok je kustoski tim Srbije nagrađen Zlatnom medaljom za pokretanje dijaloga.
*PQ 2015 Prize photo by Viktor Tuček
*PQ 2015 Gold Medal for Use of Space for Performance Croatia_Igor Ruzic photo by Jitka Hejtmanová_David Kumermann / PQ 2015 Gold Medal for Provoking a Dialogue Serbia_Tatjana Dadic Dinulovic_Mia David photo by Jitka Hejtmanová_David Kumermann
Praško kvadrijenale postoji od 1967. godine. Ovogodišnje izdanje, održalo se od 18. do 28. lipnja, zauzimajući po prvi put, lokacije u samom centru grada Praga. Predstavlja platformu koja podrazumijeva suvremenu scenografiju kao interdisciplinarni prostor za istraživanje prostorno-izvođačkih i društvenih veza. Centralni dio manifestacije, obuhvatio je 64 nacionalnih i regijskih izlagača, uz brojna predavanja, radionice, koncerte, izložbe, kao i razne performanse u javnom prostoru. Sodja Lotker, umjetnička direktorica festivala, pred sudionike trinaestog izdanja, postavila je temu “Zajednički prostor: muzika, vrijeme, politika” (SharedSpace: Music, Weather, Politics), kao poziv da prikažu značaj učinka performativnog dizajna, njegovog utjecaja na samo izvedbeno djelo i publiku, kao što muzika, vrijeme i politika (umjetnost, priroda i etika) utječu na život društva i pojedinca na dnevnom nivou. S ciljem da se kazalište promatra kroz prizmu imaginacije, vizije i nevidljivog, kao socijalno-politička kreativna sila.
Početkom sedamdesetih godina, slične manifestacije – poput Venecijanskog bijenala i Documente iz Kassela, počinju s tradicijom predlaganja zajedničke teme koja objedinjuje izložene radove. Kao u školskim danima, sudionici na temu odgovaraju manje ili više uspješno, dosljedno, originalno ili pak samo nominalno. Krizni momenti i traumatična iskustva koje suvremeno, milenijsko društvo nameće, navode organizatore pomenutih manifestacija da nižu teme koje pozivaju na promišljanje zajednice, njenih problema, prošlosti i budućnosti (Common Ground, Fundamentals, The Encyclopedic Palace, Making Worlds, All the Worlds Futures, Collapse and Recovery, Is Modernity our antiquity/ What is bare life/What is to be done? itd.).
Praško kvadrijenale, svojim superlativnim premisama slijedi slične stope; ujedno poziva i na kolektivno buđenje društvene svijesti. Međutim, sama tradicija festivala, kojoj se Lotker opire (“da ne predstave još jednu scenografiju Ipsenovih ili Shakespearovih djela, već da razmisle zašto mi to radimo“), donekle se nastavlja; Lotker je s druge strane sluti i djelomično dozvoljava veoma širokom temom.
Brojne nacionalne i studentske sekcije, ne opiru se tradicionalnoj struji, te minulo četverogodišnje iskustvo scenskog dizajna ispoljavaju uz pomoć ustaljenih sredstava. Najčešće koncentrirajući svoju kreativnost na formu “kutije” koja svojim oblikom kroji maketu scenskog prostora (Brazil, Novi Zeland, Koreja).
S druge strane, projekt koji upravo promišlja samu tematiku performativnosti i scenskog prostora (te za to dobiva i nagradu), je projekt hrvatskih predstavnika pod naslovom „Intangible – Neopipljivo“. Projekt se oslanja na krajnje točke zajedničkog prostora između performansa i teatra, vizualne i izvođačke umjetnosti. Nizom prikaza izvedenih performansa-predstava, ispituju se granice pojedinačnih elemenata – tretmana i aproprijacije netipičnih prostora, te odnosa s publikom itd.
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Croatia photo by Martina Novozámská_Gold Medal PQ 2015 for Use of Space for Performance
Vratimo se još jednom na formalnu paralelu s Venecijanskim bijenalom. Bogat program smješten u značajnim zdanjima historijskog centra, te slalom između turista u uskim uličicama, svakako su dio i praškog iskustva. Čini se pak, da Prag (bar još uvijek), odoljeva onom posh venecijanskom momentu i zabavama iza zatvorenih vrata. S druge strane, upravo taj posh momenat, podrazumijeva poprilične svote novca koje se ulažu, troše, procjenjuju i daju ritam samoj realizaciji i odvijanju manifestacije.
Praški izlagači su u više navrata posegli za niskobudžetnim realizacijama. Negdje je takva bila namjera, a negdje je izložena postavka jednostavno trpjela posljedice. Još je veći jaz bio prisutan između scenskih i grafičkih dizajnera. Začuđujuća neosjetnost i nezainteresiranost za suvremeniji grafički izraz, vrstu tiska i sl. odlikovala je mnoge kataloge. Priznanje se mora odati studentskim sekcijama, koje su ipak shvatile povezanost kreativnog prostora – ma koliko on dimenzija imao.
Pitanje grafičkog prikaza scene uopće, te uvođenje drugačijih diskursa o teatru, bila je glavna tema na konferenciji američkog časopisa „Chance“. Poput National geographica za scenske fotografe, fotografe kostima i sl., ovaj časopis nudi fotografije visoke rezolucije i specifične poetike. Prisutni autori-urednici, insistirali su na višeslojnom značenju foto-prikaza unutar časopisa, odnosno na fotografiji koja premašuje dokumentarnu svrhu, u korist bogatije i drugačije narativnosti. Ipak, ako se izuzme fotografija, ostatak vizualnog identiteta časopisa također podsjeća na National Geographic; uz nešto manje elegancije i nešto više tradicije.
Kao i na pomenutim međunarodnim grupnim smotrama kreativnog stvaralaštva, tema festivala daje odriješene ruke za raznovrsne interpretacije. One i u ovom slučaju variraju od doslovnih ili (ne)linearnih metafora, do veoma usputnih izgovora. Tako američki nacionalni paviljon Vrijeme poistovjećuje s Performansom, te mu daje legitimnost da bude Sve. Njihova instalacija predstavlja video i foto zapise raznovrsnih scenografija, koje su smještene unutar organske strukture-vrtloga od metalnih vlasi.
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions USA photo by Luděk Neužil
Vrijeme kao kategorija, bila je mnogima inspiracija. Kao Majka priroda – nepredvidiva sila, moć, nada, kao ultimativni vrhovni vladar koji premašuje bilo koju ljudsku tvorevinu, pred kojim smo nemoćni kao ljudska vrsta. Ili kao apstraktna kategorija, metafora inspiracije i kreativnog impulsa.
Glazba je pak, često shvaćena u širom pojmu zvuka. Kao neizostavni element scene koji joj garantira veoma važnu dimenziju, unutar izloženih instalacija često je povezana s kategorijom Vremena. Izlagači poput Meksika, Finske i Poljske, prostornu dimenziju zvuka sjedinjavaju ili poistovjećuju Vremenu/Prirodi, te se poigravaju elementima multisenzorijalnog, naturalističkog i sceničnog. Meksiko tako prikazuje stvaranje oblaka, dok Finska stvara audio zapis kapljica leda dok se topi i udara o površinu na podu. Poljska predstavlja interaktivnu instalaciju koja izgledom citira prirodu (debla drveta koja vise s plafona), oponaša ekstremne vremenske uvjete (i zvuke Fukušime, Černobilja i sl.), te stvara zvučnu atmosferu ekosistema, odnosno trougao između prirode, čovjeka i njegovih vještačkih tvorevina.
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Finland photo by Martina Novozámská_Gold Medal PQ 2015 for Use of Media in Scenography
Oni koji su doslovce upleli politiku i performans, dobili su i glavnu nagradu. Estonski paviljon, prikazao je rezultate političke kampanje „Unified Estonia“, tijekom koje je narodu predstavljen politički kandidat i njegova nastojanja u slučaju pobjede na izborima. Kampanja je praćena prigodnim marketinškim strategijama (višetjednim reklamnim materijalom). Njen je vrhunac bila kandidatura tijekom gala večeri – u ogromnoj gradskoj areni s više tisuća gledaoca.
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Estonia photo by Martina Novozámská _Golden Triga PQ 2015 for the Best Exposition and Gold Medal PQ 2015 for Innovative Approach to PerformanceDesig
Unutar paviljona, osim dokumentarnog filma o cjelokupnom projektu, politički kandidat i njegova pratnja, uljudno su sve zainteresirane upućivali u detalje svoje kampanje i same kandidature, te insistirali na neperformativnom karakteru. Katalog izlagača, predstavljen je u obliku priručnika za svakog budućeg političara, odnosno onoga tko želi da ima moć. Sastoji se od ironičnih objašnjenja raznoraznih pojmova, načina ponašanja, činjenica i predrasuda o figuri političara u suvremenom zapadnom društvu (Imigranti i novac – Neka ti uvijek budu glavna tema. O čemu god da se razgovara […] Okrivi imigrante za sve probleme i zakuni se da ćeš smanjiti njihov broj. Požali se da je premalo novca i obećaj da ćeš povećati količine.[…] Stvarno raditi nešto – Zajebi.). Nalik filmu Češki san – sličnom (realnom) socijalnom eksperimentu, estonski projekt i njegovi akteri, ne samo da ostavljaju mogućnost vjerodostojnosti projekta-kampanje, već upućuju na sebe kao na uzorni model za dalju primjenu.
„Don’t forget – politics is theatre.“ stoji u estonskom priručniku za uspješnog moćnika. Jer sceničnost i performativnost sastavni su dio politike. Osobni prostor umjetnika odavno se prelio u javni. Javnost je dozvolila upliv imaginarnosti i laži sa scene. Zamjena mjesta je postala repetitivna realnost, a Ludi šeširdžija koji diktira premještanja, naziva se Suvremenim Društvom.
Svjesni zamjene spomenutih pozicija, uz podvlačenje defenzivnog, mlakog statusa suvremenog kazališta koje nije više u stanju da parira krajnje agresivnoj i estradnoj ulici, predstavnici srpskog paviljona, u okviru projekta „Ne(moć) – Odgovor(nost),“ predlažu umetnost koja umjesto aktivne konkurencije životu, insistira na jakom mentalnom procesu. Kompleksna i nesaglediva postavka uključuje dnevnu promjenu autora i njihovih performansa-instalacija. Oni problematiziraju raznovrsne probleme suvremenog (političkog) društva, a ujedno insistiraju na antipodu površne, instant zajednice.
*PQ 2015 Student section Serbia photo by Braňo Pažitka
Za potpuniju ocjenu Praškog kvadrijenala, čini se neophodnim posvetiti mu bar polovinu dana trajanja same manifestacije. Ona na nepretenciozan način donosi realnu sliku suvremene scenografske scene, ili bar nagovještava njenu raznolikost i stremljenja. Upravo u okvirima domaćeg i regionalnog kazališnog stvaralaštva, zanimljiva je činjenica da su i jedan i drugi predstavnik (Hrvatska i Srbija) predstavili svoje uglavnom marginalne i alternativne prakse. Kao što se u povijesti već događalo decenijama unazad, njihov je trud prepoznat i nagrađen. Ostaje vječno pitanje prijema i tretmana domaće sredine.
PQ 2015 Objects exibition foto by David Kumermann / PQ 2015 Makers Recipe for the Heart of a Dog foto by David Kumermann
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Belgium photo by Martina Novozámská_Gold Medal PQ 2015 for the Best Exhibition Design
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Netherlands photo by Martina Novozámská_Gold Medal PQ 2015 for Curatorial Concept of an Exhibition / PQ 2015 Sections of Countries and Regions Great Britain photo by Martina Novozámská
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions Brazil photo byTomáš Jáně
*PQ 2015 Student section Finland foto by Braňo Pažitka_Gold Medal PQ 2015 for Best Exposition in the Student Section / PQ 2015 Student section Korea foto by Luděk Neužil
*PQ 2015 Sections of Countries and Regions China photo by Martina Novozámská
*PQ 2015 Talks_Playing with Fire – Julie Taymore photo by Adéla Vosičková
Više info na http://www.pq.cz/
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
