Autori: Petra Tomljanović i Miro Roman
Taiwan: 20.12.2013 – 03.01.2014
Prije tri sata naš je avion sletio na Tajvan. Nova zemlja, novi grad, mi sjedimo u vlaku koji napušta Taipei. Sve je potpuno novo i nepoznato, a mi se osjećamo opušteno kao da smo u okolici Zagreba. Udaljenost između onoga što nazivamo bliskim i našeg novog okruženja iznosi 9,149 kilometara. Nevjerojatno je na koji način globalizirani sustav znakova, komunikacija i aplikacija (apps) može stvoriti osjećaj prisnosti koji nadilazi snalaženje u prostoru.
Poput bliskih stranaca, sve oko nas je novo, a nismo izgubljeni. Ima neke ljepote u generičkom, ili bolje, familijarnosti nepoznatog koja nastaje uslijed globalizacije. Infrastruktura, ona fizička i digitalna, u nepoznatoj zemlji postaje poput univerzalnog jezika. Sve ceste, putevi, vlakovi, prečaci, prostori – sve nam je u džepu. Baš kao u Star Treku, posjeduješ svoj mali trikorder i osjećaš se sigurno. Ako naiđeš na problem, uz lokalnu sim karticu, univerzalni prevoditelj će govoriti umjesto tebe, pa čak i tradicionalni kineski.
Formosa (Predivan Otok) dugačka je 400 i široka 150 kilometara. Bilo koja točka na otoku dostupna nam je u manje od tri sata zahvaljujući sustavu brze željeznice. Zapadna obala Tajvana kontinuirani je grad dugačak 450 kilometara u kojem živi više od 20 milijuna stanovnika.
Ponekad je prostor urbaniji, ponekad ruralniji, izmjenjuju se viši i niži stupnjevi naseljenosti, no jedno je sigurno – na zapadnoj obali zasigurno ne postoji neiskorišteni kvadratni kilometar zemlje. Prizori, jedan nalik drugome, posljedica su brzog i naglog ekonomskog razvoja u zadnjih 50 godina.
Čak i sami nazivi gradova više služe kao fizički orijentir nego što svjedoče o etimologiji: Taipei doslovno znači sjeverni Tajvan, Taichung – središnji Tajvan, Tainan – južni Tajvan. To je habitat različitih krajolika gdje se neprestano izmjenjuju urbani centri, manji centri, zrakoplovne luke, kontejnerska skladišta, kulturni centri, farme, rižina polja, sela, gradovi, poslovni centri, uredske zgrade, komercijalne zgrade…baš poput kajgane Cedrica Pricea.
Tajvan, službenog naziva Republic of China (ROC), nije Peoples Republic of China (PRC), koju kolokvijalno poznajemo kao Kinu. Priča o dvije Kine nije posve jednostavna za objasniti, ali pokušat ćemo stvar što jasnije sažeti: 50ih godina 20-og stoljeća, nacionalnu vladu Republike Kine zamjenjuje Mao i uvodi kulturnu revoluciju.
I kada je u Kini započelo razdoblje cvjetanja stotinu cvjetova, tadašnja nacionalna vlada pod Chiang Kai-shekom seli na Tajvan gdje doživljava pravi, ne metaforički, ekonomski cvat. S bjeguncima od Maova režima, na Tajvan je pobjeglo i tradicionalno kinesko pismo.
Obje se vlasti proglašavaju ustavnim i legislativnim predstavnikom Kine, uz jednu znatnu prednost Tajvana. Naime, SAD, aktivan u naumu da ojača antikomunističku politiku, Tajvan stavlja pod svoj patronat i postavlja ga kao služenog predstavnika Kine unutar UN-a. Oportunistički, SAD dvadeset godina poslije mijenja politiku, pa izvlače stolicu Tajvanu i dodjeljuju je Kini, kako bi ušli u ekonomski dijalog.
Tajvan je tada izgubio dobar dio svoje političke moći, ali je ostao u lijepom sjećanju samo 21 članici UN-a koja ga danas priznaje. Kina pak, oštri svoje zube, od prigode do prigode, smatrajući Tajvan svojom provincijom i ekonomski ucjenjujući svakoga tko želi imati bilo kakve odnose s njim. Ironično, Kina je danas najveći ekonomski partner Tajvana.
Vratimo se na posljedice raskola 50ih. Danas je Tajvan inspirativna i zanimljiva povijesna mješavina mnoštva kulturalnih utjecaja. Povijest je ostavila utjecaje tajvanskih aboridžina, nizozemskih kolonizatora, kineskih i japanskih vladara, neposredno SAD-a i nove Kine.
Upravo je to jedinstven šarm Tajvana koji dokazuje kako bogatstvo nacije leži u mnogostrukosti povijesnih priča koje formiraju fleksibilni nacionalni identitet. Jedino je takav identitet spreman nositi se s pluralnošću narativa i mitova današnjice.
Beyond Beauty
“Beyond Beauty: Taiwan from Above” visokobudžetni je dokumentarni film kojeg je Taiwan producirao krajem 2013. Za sve upoznate s već kultnim dokumentarcem “Home” iz 2009, “Beyond Beauty” je upakiran na gotovo identičan način. Poruka filma je nedvosmislena: imamo predivan otok/planet koji uništava želja za napretkom; zemlja i rijeke su zagađene, uništenje ekosustava nam se bliži. Ipak, nada postoji ako djelujemo odmah!
Tajvan se time jasno pozicionira: sada smo iznad granice siromaštva, industrijska revolucija je gotova i igramo novu igru s novom ekonomijom. Sada smo bio, eko, zanima nas zaštita okoliša i volimo dobar dizajn koji takvu ideju može bolje prodati. Zvuči poznato? To je globalni trend, nova eko ekonomija koju slijede sve zapadne zemlje.
“Made in Taiwan” jasno svjedoči o važnosti industrije u tajvanskom društvu i o načinu formiranja njihovog identiteta. Da bi se riješili stigme pukog mjesta za proizvodnju, i potvrdili novi nivo razvoja društva – onog samoodrživog, ekološki svjesnog, kritički angažiranog – odlučuju se na inverziju.
Industrija se izmješta iz tvornica, a u njih se upisuje i doslovce smješta novo značenje kroz okidače novog razvoja, kulturu i ekologiju. U igri globalizacije, svijest o okolišu nikada nije bila snažnija. Skladište – simbol industrije, postaje mjesto u kojem se slavi eko dizajn i art. Tajvan danas pokazuje pozitivnu i kompleksnu putanju razvitka društva.
Umjetnička i ekološka renesansa koja se trenutačno događa na Tajvanu, inspirirana je svjetskim strujanja, a leti na krilima snažne tajvanske industrijske baštine. Umjetnički, dizajnerski i arhitektonski projekti vežu se uz željezničke pruge, vlakove, skladišta i napuštene tvornice. Kulturni projekti koji niču diljem zemlje ipak ne djeluju kao posve jasan koncept svojim građanima koji pomalo zbunjeno lutaju izložbama i galerijskim prostorima. Potpuni kontrast rekontekstualiziranim kulturnim centrima upravo su Night Marketi, noćne tržnice koje se nalaze u gotovo svakom gradu.
One su iskrena mjesta druženja, zabave i obilja hrane, mjesta gdje se ljudi osjećaju ugodno. Točno tu energiju novi tajvanski kulturni pejsaži ne uspjevaju uhvatiti. Ipak, kultura koja je više od dekoracije grada, nešto je na čemu društvo treba sustavno i dugotrajno odgajati.
Postavlja se pitanje, treba li kulturu institucionalizirano uvoditi ili treba dopustiti organički razvoj kulturnih centara koje će slijediti razvoj društva ili je samo pitanje krivo postavljeno? Teško je prosuditi, osobito kada je naša (hrvatska) svakodnevica spašavanje kulture od izumiranja.
Fotografije: Miro Roman / smartphone
Englesku verziju teksta možete pročitati na miro.romanvlahovic.com
