U TOZ – Tvornici olovaka Zagreb našla sam se okružena različitim vrstama sjećanja. Zidovi nekadašnje tvornice za proizvodnju školskog i uredskog pribora odjekuju mnoštvom priča, što onih koje znamo, što onim neispričanima koje nas tek čekaju, a istovremeno, ne ustručavaju se postaviti očito pitanje o našem odnosu prema radu i proizvodnji vrijednosti u suvremenom društvu. Upravo je jedna od tih prostorija udomila je umjetnički atelje, radni prostor i platna slikarice Martine Grlić (Zagreb, 1982.).
Martina je diplomirala slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Njena djela izlagana su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj, Francuskoj, Poljskoj, Kini, Italiji, Austriji, Njemačkoj, SAD-u i Rusiji. Neke od odabranih samostalnih i skupnih izložbi uključuju: Galeriju Fragment u New Yorku (2022), Galeriju Bačva u Zagrebu (2022), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (2017), Nacionalni muzej Gdanjsk (2016), Muzej umjetnosti Ningbo, Ningbo u Kini (2015), KIBLA-u u Mariboru (2014) i Künstlerhaus Wien u Beču (2011). Dobitnica je nagrada Grand prix Erste fragmenata 8 i nagrade 4. Bijenala slikarstva za mladog umjetnika. Radovi joj se nalaze u zbirci Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i Zuzans kolekciji u Rigi.
Njezina platna posebno su privlačna i zavodljiva, na trenutke topla i nježna, a inherentno ambivalentna, pružajući pritom izazov za interpretaciju koja uvijek donekle izmiče pod prstima i ostaje nedohvatljiva. Budući da je zanima kako svakodnevni predmeti i popularna kultura transformiraju svoje značenje u društvu slijedom društvenih i političkih promjena, željela sam doznati što više o (de)konstruiranju politika sjećanja u njezinom radu. Razgovarale smo i o iskustvu suradnje s uglednim međunarodnim galerijama, a pogled smo bacile i u budućnost, najavivši neke Martinine izložbe na domaćem i međunarodnom terenu koje iščekujemo.
► S našim urednikom Ivanom Dorotićem, prije gotovo deset godina u jednom od svojih prvih intervjua, razgovarala si o izložbi Tvornica u Galeriji Karas. Baš sam uživala čitajući taj intervju! Kako sada promatraš to razdoblje u svojoj karijeri? Čega se najviše ili najradije sjećaš?
Martina Grlić: Zanimljivo je bilo promatrati kako su ljudi nevjerojatno iracionalni kada je u pitanju sentiment, sjećanje, prošlost. Bilo je tu puno suptilnih „strasti“. Publika je izražavala potrebu za učitavanjem svojih stavova i viđenja prošlosti. Sasvim slučajno, rad koji je nazivno prikazan kao akritički i neutralan postao je svojevrstan odraz društva u kojem živimo i to mi je bilo zanimljivo.
Tada sam još bila na početku svoje karijere, a Tvornica je izlagana na dosta dobrih izložbi kod nas i vani, kao što su primjerice Zagrebački saloni ili nekadašnja THT nagrada. Za mene kao mladog autora to je bilo jako dobro iskustvo i odskočna daska.
Mogla bih reći da se upravo kroz taj ciklus stvorio temelj za moje kasnije radove. Tu su se ujedinili neki moji interesi, istraživanja, te opsjednutost artefaktima iz prošlosti.
► S obzirom na takvo ujedinjavanje interesa i istraživanja, možeš li nam reći više o tome, koliko je ta odluka bila dio (ne)svjesnog eksperimenta? Kako se s vremenom mijenjala tvoja metodologija rada?
Martina Grlić: U određenom smislu, teme koje istražujem postaju sve općenitije, kao da se svi ti ciklusi sada stapaju u jednu zajedničku točku, gdje granice gube svoje značenje. Proces promjene odvijao se postupno. Svaki od umjetničkih ciklusa zahtijevao je nešto drugačiji pristup, no rad je spontano evoluirao tijekom vremena. Bitna metodologija mog rada zapravo se nije značajno mijenjala. Ono što se mijenjalo jest način na koji želim interpretirati određene ideje ili prikazati nešto, što objašnjava raznolikost mojih umjetničkih ciklusa.
► U kontekstu tvog rada dosta se pisalo upravo o nostalgiji i politikama sjećanja. Kada je nostalgija produktivna, a kada se prelijeva u nekakvu sentimentalnost? Kako držiš prošlost i sadašnjost u određenom balansu?
Martina Grlić: Nostalgija je produktivna kada stvara emotivnu sigurnost, kulturni identitet, inspiraciju ili kad je sredstvo nošenja sa nekim stresom. Zanimljiva mi je svakako negativna nostalgija koja se, isto kao i ova prethodna, prenosi sa generacije na generaciju. Selektivno i idealizirano viđenje prošlosti jednog vremena, fokusiranje na jedan pozitivan aspekt i nemogućnost te manjak želje za sagledavanjem cjelovite slike. Negativna nostalgija plodno je tlo za prikaz sadašnjosti u lošem svjetlu u odnosu na idealiziranu prošlost.
Prisutna je svojevrsna dualnost, nostalgija pozitivna, kao i negativna, inherentno je ambivalentna. Odražava složenu međuigru između osobnog i kolektivnog sjećanja, subjektivnosti i kulturnih utjecaja. Razumijevanje nijansi pozitivne i negativne nostalgije uključuje prepoznavanje višestrukih načina na koje se pojedinci i društva bave svojom prošlošću, oblikujući svoje percepcije sadašnjosti i budućnosti.
► Zlatni zubi, pletenice, svjećice i rođendanske torte motivi su neispunjenih želja i prolaznosti; karanfil je simbol vremena, nosi političko i društveno značenje… Slikaš predmete koji su naizgled hladni i distancirani, a ovisno o promatraču, automatski postaju presvučeni sjećanjem. Kako reagiraju različite generacije i publike?
Martina Grlić: Elementi koje koristim zapravo su probrani hiperbolizirani detalji osobnih sjećanja čije premještanje u sferu transcendentnog, simboličnog i nadrealnog ostavlja dojam nestalnosti memorije. Zanimljiva mi je ta granica vidljivog i nevidljivog svijeta koji stvara intrigantan suodnos percepcije. Figurativni elementi izazivaju maštu promatrača, pozivajući na interpretaciju, ali ostaju otporni na definitivno tumačenje. Čini mi se da publiku intrigira upravo taj nedokučivi moment oslobođen čvrstih narativa.
► Dosta si izlagala i vani, pa bi me zanimalo kako međunarodna publika kojoj nužno nije poznat društveno-politički kontekst iza slika reagira na njih?
Martina Grlić: Publika je uvijek znatiželjna. Generalno sam pod dojmom da se inozemna publika više i slobodnije upušta u interakciju sa umjetnikom, prisutna je želja da se rad čita s razumijevanjem, kao i sklonost kritici.
► Možeš li nam reći nešto o nazivima slika poput Loving you Barbie; I’ll wear him like a scrunchie, Peace, love, stickers, Searching for the significant other…? Izdvojila sam samo neke, a čini mi se da se dobro konceptualno nadopunjuju sa slikama. Koliko ti je to važno, je li i to dio tvog slikarskog procesa?
Martina Grlić: Naslovi koje koristim funkcioniraju kao naznaka za čitanje radova i često su prisvojeni iz različitih jezičnih krilatica popularne kulture. Ovaj proces prisvajanja dovodi u pitanje konvencionalno razumijevanje sjećanja, pozivajući gledatelje da preispitaju značaj naizgled trivijalnih artefakata. Jukstapozicija poznatih predmeta s ponekad ciničnim naslovima stvara napetost koja potiče na razmišljanje o društvenim narativima vezanima uz njih. To je komentar o komodifikaciji sjećanja, utjecaju potrošačke kulture i podatnosti osobnih sjećanja.
Primjerice, Searching for the significant other zapravo je autoironično promišljanje o poimanju vječne ljubavi ili savršenog drugog za kojim čeznemo; komadići tkanine koji lebde u zraku fragmenti su vjenčanice.
► Privremeno si se smjestila u prostoru nekadašnje TOZ Tvornice olovaka Zagreb koji ti služi kao atelje. Kakav je tvoj odnos s tim prostorom – koliko si često tamo, koliko je dio tvoje rutine, inspirira li te možda ili o tome trenutno ne razmišljaš?
Martina Grlić: U TOZ-u sam već četiri godine. Dogodilo se slučajno da sam tamo našla prostor za najam koji je prilično dobro očuvan i idealan za umjetnički atelje. Takvih je prostora u Zagrebu malo i šteta je što ne postoji vizija o kreiranju art huba, tj. mjesta koje će biti koncipirano isključivo za najam umjetnicima, kao što je to trend na nekim mjestima vani. Spoj nekadašnje industrije i suvremene umjetnosti za mene je odlična inspiracija za rad. Takva napuštena arhitektura koja je postala marginalna daje dodatnu težinu umjetniku koji stvara.
► Eksperimentiraš sa svojim izrazom, ali rekla bih da on ostaje u prepoznatljivom obliku, u pozadini su uvijek nostalgija, prošlost, memorija, zanimanje za promjenu narativa s vremenom u različitim društvima i kontekstima. Kako postižeš prepoznatljivost u ludo ubrzanom i često kaotičnom svijetu suvremene umjetnosti? Može li se uopće u potpunosti izbjeći ta buka različitih trendova, tendencija, preporuka, zahtjeva tržišta i slično ili to ipak ostaje u nekim tragovima u podsvijesti?
Martina Grlić: Dvije su stvari kod slikarstva možda najviše izazovne. Što slikati i kako slikati. Postizanje prepoznatljivosti zahtijeva posvećenost, uz ulaganje značajnog vremena u eksperimentiranje, niz pokušaja i prihvaćanje pogrešaka kao sastavnog dijela procesa stvaranja. Cijeli taj gotovo izumiteljski proces ponekada može biti prilično frustrirajući.
Mislim da je svaki umjetnik koji kroz svoj rad progovara o vremenu u kojem živi na neki način podložan utjecajima izvana. Svi osjećamo stvari koje ne možemo u potpunosti objasniti, pri čemu apstrakcije i ideje crpimo iz okoline u kojoj živimo – svi smo neodvojivi dijelovi istog narativa.
► Misliš li da ljudi i danas imaju romantiziranu sliku umjetnika? Je li publika danas dovoljno upoznata s radnim uvjetima umjetnika u kojima stvaraju? Isto tako, što misliš o dugo proklamiranom kraju slikarstva? Meni se čini da se još, unatoč svemu, dobro drži.
Martina Grlić: Romantičan pogled na umjetnika prisutan je i danas iako u suptilnijem kontekstu. Suvremeno društvo i dalje cijeni umjetnika kao jedinstvenu i kreativnu silu, ali istovremeno prepoznaje višeslojnost profesije, njezine poteškoće i prednosti.
Pitanje je li slikarstvo mrtvo bila je česta tema u umjetnosti, posebno od sredine 20. stoljeća, s usponom različitih avangardnih pokreta i pojavom novih oblika vizualne i konceptualne umjetnosti. Primjerice Andy Warhol koji je koristio tehnike masovne proizvodnje poput sitotiska i doveo u pitanje ideju o jedinstvenoj ručno izrađenoj umjetnini. Također se promijenio fokus sa fizičkog objekta, tj. sadržaja slike na ideju ili koncept iza njega. Zatim je Douglas Crimp u svom eseju iz 1981. proglasio kraj slikarstva, međutim to nije univerzalno prihvaćena ili statična ideja. Mnogi suvremeni umjetnici i dalje se bave slikarstvom i redefiniraju ga. Najbolji dokaz za to su suvremeni autori tj. tendencije poput Nove leipziške škole ili Kineskog ciničnog realizma. Danas postoji cijeli niz slikara koji zorno daju naslutiti da je slikarstvo sveprisutan i jednako vrijedan medij koji i dalje evoluira i zauzima ravnopravno mjesto na bijenalima umjetnosti.
Proglasiti smrt slikarstva na neki je način filozofska pozicija koja može potaknuti umjetnike da prihvate promjene, inovacije i širu konceptualizaciju umjetnosti.
► Predstavlja te suvremena galerija Fragment iz New Yorka. Kako je došlo do te suradnje? Koliko je teško ostvariti kontakte s ozbiljnim galerijama u inozemstvu?
Martina Grlić: Teško je doći do ozbiljne galerije. To je nešto na što se ne može računati da će se samo dogoditi i za što ne postoji recept ili neki usvojen način. Dosta je to mutno područje. Mislim da treba puno raditi, izazivati prilike i boriti se za vidljivost. Nema tu previše garancija, treba imati i sreće.
Fragment je uočio moj rad i postepeno smo krenuli surađivati. Iako su mlađa galerija, njihova metodologija rada poklapa se sa time kako rade neke galerije koje su već dugo na svjetskoj sceni i teže gledati dugoročno. Mislim da je izuzetno važno da galerist voli i vjeruje u rad umjetnika kojeg zastupa. To mi se odmah svidjelo jer su mi dosta prilazile galerije koje rade po sistemu jednokratne prodaje bez nekakve dugoročne vizije, a to nije bila suradnja kakvu sam priželjkivala.
► Što je sljedeće? Imaš li nešto u planu što nam možeš najaviti?
Martina Grlić: U svibnju ove godine spremam drugu samostalnu izložbu u New Yorku, a prije moji će radovi biti prikazani na sajmu u Dallasu. Također imam u planu solo show u Zagrebu iduće godine.
razgovarala: Anja Tomljenović (sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje)
portreti i fotografije iz Martinog studija: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
Martinin arhivski intervju za Vizkulturu pročitajte na linku
više o radovima Martine Grlić pratita na martinagrlic.com i instagram.com/martina_grlic
zahvaljujemo autorici na ustupljenim vizualnim materijalima
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
