Sinoć je u prepunom atriju legendarne Vitićeve Kockice otvorena Godišnja izložba hrvatskih arhitekata, na kojoj je predstavljena arhitektonska produkcija iz 2015. godine te su dodijeljene godišnje nagrade UHA-e (Udruženja hrvatskih arhitekata). Organizatorima treba čestitati na izboru prostora, nakon lanjske izložbe u Francuskom paviljonu, ovogodišnja je otišla korak dalje pa prezentaciju arhitektonskog opusa hrvatskih arhitekata iz protekle godine odlučila prikazati u malom hramu arhitekture hrvatske Moderne arhitekta Ivana Vitića, prostoru koji nije često javnosti dostupan, niti je navikao na ovakav tip javnih događanja. Ne samo iz razloga valoriziranja baštine odrađenog na ovaj način, i dovođenja novog sadržaja u prostor koji to zaslužuje, već i dislociranje izložbe iz često komornih i već “potrošenih” (arhitektonskih) izložbenih prostora uvijek daje svježinu ovakvog arhitektonskom showcaseu, koji sve teže privlači neku mlađu i nearhitektonsku publiku.
Izložba je postavljena između fascinantnih plavih staklenih pregrada Raula Goldonija i sljedećih će se dvadesetak dana točnije do 11. svibnja, moći pogledati od 17 do 20 sati – u idealno vrijeme s obzirom na to da prostor prizemlja Kockice najefektnije izgleda upravo za danjeg svijetla. No pređimo na nagrađene.
Za početak još jednom treba napomenuti da je nagradu za životno djelo, sasvim zasluženo i na vrijeme, dobila profesorica Hildegard Auf-Franić. Naš respect ovoj velikoj arhitektici, edukatorici i znanstvenici već smo odali, velikim intervjuom koji je vodila naša Ana Aščić, koji možete pročitati OVDJE. Još jednom iskrene čestitke profesorici, zasigurno jednom od najvažnijih edukatora zagrebačke škole arhitekture unazad tridesetak godina.
U kategoriji Viktor Kovačić, za najuspješnije arhitektonsko djelo iz protekle godine u svim sferama stvaranja, nagradu su, očekivano, također zasluženo i bez imalo iznenađenja, dobili Radionica arhitekture i Vanja Ilić (Projektni tim: Vanja Ilić, Iva Pejić, Goran Rako, Josip Sabolić, Mario Škarijot) za projekt Muzeja vučedolske kulture. O Muzeju je već puno napisano i rečeno, moj tekst o važnosti i kontekstu ovog projekta možete pročitati OVDJE. Predvidljivost ove nagrade sasvim je legitimna, Radionica i Ilićka su već osvojili Veliku nagradu Zagrebačkog salona arhitekture, pa bi izostanak nagrade bio strukovni oksimoron. No dozu neizvjesnosti svakako je prouzrokovao scenarij nagrade Piranesi, gdje je inozemni žiri projektu Muzeja u Vučedolu dodijelio ‘samo’ posebno priznanje, dok je glavnu nagradu osvojio Dinko Peračić za projekt Tržnice i ribarnice u Vodicama (link), najvećeg konkurenta u kategoriji. No Kovačić za Muzej morao se dogoditi, vjerojatno će mu pripasti i Vladimir Nazor (nagrada Ministarstva kulture u kategoriji arhitekture). Sve ove nagrade trebale bi potaknuti, osim velikog pljeska za arhitekte, što češći odlazak struke i scene u Vučedol i posjet Muzeju, čija arhitektonska izvrsnost izgleda nije dovoljan jamac da ga pretvori u najvažniju kulturno-turističku destinaciju u Slavoniji, koja treba, može i ima potencijal biti.
*Radionica arhitekture + Vanja Ilić – Muzej vučedolske kulture, foto: Miljenko Bernfest
U ostalim kategorijama zasigurno je bilo znatno više napetosti, nije bilo jasnog favorita kao kod Kovačića, i nagrađeni su iznenadili mnoge. U kategoriji “Drago Galić” za stambenu arhitekturu, opet se ponavlja konstantna priča nespretnosti kategorije koja u “isti koš” baca sve vezano za stanovanje, od male obiteljske kućice, možda i bivka, do čitavog višestambenog naselja. U tako posloženim okvirima teško je i nemoguće objektivno sagledati nominirane, jer bilo je tu potpuno različitih tipologija, od jedne malene kamene kuće (Proarh) te jedne betonske vikendice (Letilović i Pedišić), preko oblikovno asketske vile u centru Zagreba (Dva arhitekta), stambenog niza na njegovim obroncima (Studio Crta) pa sve do stambenog naselja na jugu Hrvatske (IvanišinKabashi). Da je (kvalitetne) stambene produkcije u kontekstu višestambene izgradnje malo i ponekad nedovoljno jest istina, ali je isto tako istina da kvalitetna arhitektonska produkcija obiteljskih kuća, i varijacija na temu, buja i pod svaku cijenu zaslužuje svoju kategoriju i ravnopravnu valorizaciju te da u ovom kontekstu primjerice, višestambeno naselje u Dubrovniku, urbanistički kontekstualizirano i složeno nikako ne smije biti svedeno na isti nivo sagledavanja kao i obiteljska kuća na omanjoj parceli za jednog privatnog investitora.
Između sveg navedenog stručni je savjet nagradio kamenu vikendicu nazvanu Stone House (LINK), koju potpisuje Davor Mateković i njegov Proarh. Uzmemo li opet u obzir nagrade 50. zagrebačkog salona, gdje je Stone House jedini od ovdje nominiranih nagrađen, možda je i ovaj ishod u kategoriji bio očekivan. Priznanje je to za Matekovićev rad koji je proteklih par godina često nominiran i hvaljen, no u Hrvatskoj ne i nagrađen za svoje radove, pa je ova nagrada, za pravi arhitektonski bombončić, logičan slijed. Kuloari su komentirali da je Mateković nagradu više zaslužio za jedan raniji projekt, Suvremenu reinterpretaciju tradicionalne zagorske Hiže (LINK).
*Davor Mateković/Proarh – Stone House, foto: Miljenko Bernfest
Ono što je “must” u priči s nagradom Drago Galić za stambenu arhitekturu je da UHA što prije promijeni kategorije i već dogodine, nadajmo se, odvoji kategorije višestambene arhitekture od obiteljskih kuća i uz Galića “uvede” i recimo Iblera, pa da dva Draga, svaki za svoju nišu, nagrađuju stambenu i višestambenu arhitekturu.
Najneizvjesnija kategorija svakako je bila Bernardo Bernardi, koja se još znatno više od Galića pretvara u čušpajzić baš svega, još većih komplikacija i nelogičnosti od stambeno-višestambeno, gdje konkurira gotovo sve, od interijera sobe do gradske rive. Ako pokušate nekom tko nije u struci objasniti kako je moguće da se u ovoj kategoriji valorizira sav taj dijapazon, od velikih zahvata u pejzažu, preko izložbenih postava, spomenika u javnom prostoru, do interijera kafića, restorana ili hotela, baš mu ništa neće bit jasno. Vjerojatno ni gospodin Bernardi ne bi shvatio kriterije po kojima se kaos različitosti tretira u jednu kategoriju koja već godinama zbunjuje, kako struku tako i javnost. Nagradu je ustanovilo Predsjedništvo Saveza arhitekata Hrvatske (SAH) davne 1989. godine, znači još u vrijeme Jugoslavije i to “radi izdvojenog i potpunijeg vrednovanja arhitektonskog i dizajnerskog dostignuća na području unutrašnjeg uređenja i to kao godišnju nagradu za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja”. Nakon gotovo trideset godina krajnje je vrijeme da se kontekst ove nagrade podijeli na interijersko-izložbeni kontekst koji može nositi Bernardijevo ime te na nagradu za izvedbe u javnom prostoru, za čije ime tek treba pronaći doajena.
Spomenuti čušpajzić je tako ove godine rezultirato time da je jedan (fantastičan) spomenik (NFO i Petar Barišić) bilo potrebno valorizirati u istom kontekstu kao boutique hotel (3LHD i Franić Šekoranja) i plažni restoran (ARIES). Zadatak mi se osobno čini nemoguć, jer ne vidim baš niti jedan kriterij po kojem bi se ove projekte moglo komparirati. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakvi bi još projekti “uletili” na listu da se nominacije recimo prošire na pet projekata, možda bi bilo i nekog gradskog trga i pokojeg izložbenog postava, da kaos raznolikosti bude potpuniji.
Od gore navedenih je najveću naklonost Stručnog suda zaslužio Pine beach resort čiji su autori ARIES arhitekti, Dražen Juračić i Jelena Skorup, o kojem smo pisali OVDJE, ostavljajući tako nenagrađene podjednako favorizirane i već pretplaćene na nagrade 3LHD-ovce, te mlade snage NFO koji su valjda još premladi za UHA-ine nagrade. U ovoj se situaciji opet pokazalo da je Stručni savjet nagradio projekt koji je već slavio na 50. zagrebačkom salonu.
*ARIES arhitekti – PB resort restoran, foto: Tamas Bujnovszky
Koliko god je lako izabrati favorite među nominiranim projektima u kategoriji arhitektonskih izvedbi, toliko je teško u publicističkoj kategoriji, nagradi koja nosi ime “Neven Šegvić” jer, ruku na srce, vrlo je malen broj ljudi iz struke koji su nominirane projekte prolistali, kamoli pročitali. Kako je istaknuto pri samim nominacijama, u ovoj se kategoriji dogodio posebno iznenađujuće velik broj publicističkih, kritičkih, znanstveno-istraživačkih i teorijskih radov na području arhitekture, njih čak 13, od kojih su četiri nominirana, a nagradu su “podijelila” dva rada; O busenu trave pod stopalom (arhitektonski esej) autora Tomislava Pavelića i djelo Prostori su-djelovanja: 20 godina planiranja Zadarske županije, čiji su autori: Maroje Mrduljaš, Antun Sevšek i Damir Gamulin
Ostatak izložbe svih nespomenutih, točnije nenominiranih svakako valja pogledati, ima tu svega, al ponajmanje treša, kiča i generičkih miješanja, koji su ranijih godina znali zalutati na izložbu koja nije selektorske prirode pa je bilo tu i balustrada, rozih i ljubičastih kuća i kućerina, shabby-chic interijera i sličnih grozotica. Valja napomenuti da za ovu UHA-inu izložbu baš svaki arhitekt koji “nešto” izvede u godini to isto može pokazati na Godišnjoj izložbi realizacija, pa je očekivan šok ovog puta izbjegnut i potpuno zalutalih radova nije bilo (tek pokoji).
Izgleda da autoselekcija dobro funkcionira, a unatoč tome što ima projekata koji možda ne zaslužuju svjetla reflektora s Vitićevih zidova bilo je i onih koji bi jednakovrijedno mogli konkurirati nominiranima, ali i onih koji možda nemaju kvalitetu za anale, ali svakako imaju sve aspekte izvrsnosti i “dobre” arhitekture, čija je češća medijska eksponiranost za boljitak struke nužna. Shvaćajući kontekst fotografije pa i dizajna sasvim osobno, kritike i pohvale mogu ići i na te adrese pa su neki projekti s pravom zapostavljeni od strane Stručnog suda i nominacija jer svoje kvalitetne projekte nisu naučili predstaviti odličnom fotografijom, plakatom i prezentacijom. No ima i situacija gdje odličan projekt jednako odlično snimljen izgubi prezentabilnu vrijednost u hororu lošeg dizajna. Suradnja arhitekata s fotografima, dizajnerima pa i PR-om, čini mi se, nikad nije bila važnija.
Čestitamo svim nagrađenima, ali i nominiranima, i nadamo se kako ćemo već dogodine gledati neke proširenije kategorije s manje nespretnosti i jasnijom podjelom.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
