O temi zagrebačkih ulica koje su nedavno počele pričati, u vidu niza jednostavnih izjavnih rečenica koje sve češće viđamo po zidovima, ali i kontejnerima, trafostanicama i urbanoj opremi grada, već smo pisali. Urbani fenomen kojeg je, ako se krećete po centru Zagreba u posljednje dvije godine gotovo nemoguće ne primijetiti, počeo je polagano, umjereno, britko i sveprisutno, poput donedavno misterioznih crnih točki, intrigirati Zagrepčane. Simplificirane rečenice, gotovo uvijek napisane crnim markerom ili sprejem, naizgled štreberski savršenim i generičkim, ali itekako autentičnim rukopisom, ne prestaju, šire se, uznemiruju i(li) zabavljaju javnost.
Na krilima društvenih mreža, Facebooka i Instagrama, njihova se uprizorenja kontinuirano pojavljuju na vašim newsfeedovima, a njihove poruke, premda izuzetno bazične, često jako dobro komentiraju društvo u kojem živimo i artikuliraju trenutak iz kojeg (možda) ne možemo.
Ranije spomenute Crne točke, urbani fenomen koji je zbog misterije, učestalosti, ali i anonimnosti, zarazio te umalo krenuo i izluđivati stanovnike Zagreba, donekle smo demistificirali u velikom intervjuu njihovog autora za Vizkulturu. Ono što nismo uradili jest da nismo otkrili identitet osobe koja stoji iza projekta crnih točaka, a nećemo to učiniti ni sada, s crnim rečenicama.
Aura anonimnosti nešto je najvažnije i najposebnije po pitanju ovog projekta, urbanog fenomena, ulične umjetnosti, kritike društva, usputnog hobija ili pukog vandalizma, kako ga god vi nazvali. Izričito odbijamo znati i otkriti tko se to tamo krije, tko piše, provocira i proziva nas. Ali konstantno zabavlja.
Od danas na Vizkulturi možete pročitati intervju s osobom koja stoji iza tih možda jednostavnih, ali često spektakularnih rečenica. Sve što znamo o njemu je da se krije pod imenom Nebitno, a eto, nama se to sve što radi čini itekako bitno. Sitne provokacije, pametna propitivanja i kratka, ali znakovita upozorenja morala bi nas što ćešće tjerati na reset, promišljanje i sagledavanje društvanca u kojem jesmo. Nebitno nam je jednom prilikom radio plakat za Vizkulturu. I tada, i sada, kada smo radili ovaj intervju, mogli smo saznati tko on zaista je, podignuti dva-tri telefona i raspitati se, jer Zagreb je mali i to je realno i moguće, ali nama je kontekst nepoznavanja, neimenovanja i anonimnosti genijalan. Kad su već svi ostali street-art autori hrvatske scene, anonimnost i skrivanje zamijenili naslovnicama, naslikavanjima te čak i pretjeranom prezentnošću, pravo je osvježenje sagledati opus čovjeka koji istraživanje, propitivanje i, unatoč jednostavnosti ideje, pravi stari street-art vraća na ulicu.
Ovo je njegov način komunikacije s okolinom, a naš način da proširimo urbani fenomen koji dosadne ulice Zagreba često učini zabavnijima.
► Tko je Nebitno i je li bitno ili nebitno to što radiš?
Nebitno: Nebitno je lik koji ima tendenciju da ostavlja poruke po gradu koje su uglavnom pisane sprejem te ponekad markerom. Na neki su način njegove nebitne poruke postale ljudima bitne. A kako to? Tko će ga znat…
► Kako je krenula cijela ideja, kada je sve skupa započelo i imaš li odgovor na često i evidentno pitanje “Zašto”?
Nebitno: Ideja je, kao i uvijek, krenula sasvim slučajno i spontano, bez prevelikog razmišljanja šta i kako. Uvijek sam imao tendenciju da pišem rečenice i riječi koje su mi se sviđale. Samo što je razlika u tome što su bile pisane po bilježnicama i nekim nebitnim mjestima. Još kao klincu svidjelo mi se pisanje sa sprejem po zidu te taj element rađenja “nečeg što se ne smije”. Iako je to iskustvo bilo davno, nekako se vratilo i odlučilo preuzeti inicijativu. Zašto se to dogodilo, to ne znam točno. Jednostavno se to pojavilo u meni, kao produkt dosadašnjeg iskustva, koje sam očito morao podijeliti sa svakodnevnim korisnicima ulice.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Sjećaš li se gdje je bio napisan prvi tekst, prva rečenica te koliko je vremenski prošlo od kada si započeo projekt do kada su ljudi počeli primjećivati natpise, sličnosti na raznim mjestima u gradu, tvoj potpis i prisutnost?
Nebitno: Nisam siguran gdje se pojavio prvi tekst. Sve se to nekako polako kuhalo dok nije počelo kipit’. Rekao bih da je to bilo nekad u 2014. godini. Tako da se to dosta brzo udomaćilo u svakodnevnom životu građana.
► Što je za tebe osnovni cilj rečenica i poruka koje ostavljaš po gradu? Što misliš da njima postižeš?
Nebitno: Pa rekao bih da je cilj svega toga neki mali odmak od svakidašnjice i rutine koja vlada ulicama. Čini mi se da ja ustvari nisam ni svjestan kako to sve utječe na ljude. Ja u jednom trenutku dobijem inspiraciju, napišem nešto, i tu za mene taj proces završava, dok taj natpis ostaje na ulici i komunicira s masom ljudi koji iz toga izvlače što im je u tome trenutku potrebno. Ulica je super medij, jer kroz nju svakodnevno cirkulira ogroman broj ljudi. Od njih sto jedan će vidjeti natpis s kojim će se poistovjetiti u tom trenutku, možda zato što ima veze sa stvarima koje su mu trenutno na pameti ili će mu poslužiti kao savjet, ili nešto treće, ili možda čak ništa od navedenog… I u tom trenutku će se odmaknuti od svega i na trenutak zastati. Možda će se i nasmijati, bit će mu drago, bit će prisutan u tom trenutku. Trenutak je sve… Trenutak je zakon. Možda im čak ti natpisi ukazuju na to da ništa nije slučajno, da su baš oni u tom trenutku trebali to pročitati. Smatram da slučajnost ne postoji, sve se događa s razlogom.
► Objasni nam kako nastaju ideje za tekstove i rečenice koje pišeš? Radi li se o brzoj inspiraciji koja ti dođe ili je proces promišljen, razmišljaš o porukama koje bi htio iskomunicirati, pa tekstove smišljaj, zapisuješ i onda apliciraš?
Nebitno: Ideje mi dolaze iz svakodnevnog života. Slušajući ljude u tramvaju, slučajne prolaznike ili prijatelje, zapisujem si riječi i rečenice koje mi se zbog nekog razloga sviđaju. Ali te tako zapisane riječi često ostanu samo zapisane. Uglavnom imam trenutnu inspiraciju, koja ovisi o mjestu na kojem bih to htio napisati ili o nekom mom stanju u kojem se nalazim. Tako da za zapisanim rečenicama posegnem samo ako baš nemam inspiracije. U biti, i nema baš nekih pravila, ali težim tome da smislim poruku malo prije nego što nađem pravu podlogu za nju. To mi je nekako draže i prirodnije.
► “Tihi govor u javnom prostoru” – tako bih ja opisao tvoj rad, za mene snažne vrijednosti, upečatljiv, beskrajno jednostavan, a poprilično značajan. Razmišljaš li o društvenom, možda i svojevrsnom političkom angažmanu svog projekta i ovih rečenica?
Nebitno: To sve skupa sigurno ima društveni angažman koji, iskreno, ponekad nije baš detaljno osmišljen i promišljen. Ponekad mi se čini da dosta toga funkcionira na nekoj podsvjesnoj razini, gdje ja slučajno napišem neki natpis, jer mi u tom trenutku padne na pamet, a poslije ispadne skroz na mjestu i djeluje promišljeno. Zapravo pravo značenje tim natpisima daju ljudi koji ih primjećuju i uklapaju ih u svoju životnu priču. Tako da bez promatrača natpisa za mene priča ne postoji.
A s druge strane, postoje i natpisi koji su inspirirani detaljima na ulici i uklopljeni su točno na pravo mjesto. Čini mi se da su mi noviji radovi ipak malo promišljeniji s obzirom na to gdje ću ih napisati, dok na početku cijele ove priče nisam točno ni znao što radim, niti sam previše razmišljao o tome. Možda su zato ti prvi radovi toliko i jaki, jer nije bilo previše upletanja uma u proces, nego je sve bilo nekako nevino i neiskvareno.
► Smatraš li da kroz svoje radove vodiš dijalog ili monolog? Nastaju li pojedini natpisi kao reakcija na društvo, svakodnevicu, problematike..?
Nebitno: Možda su počeli kao monolog, ali čini mi se da su s vremenom postali dijalog.
Komunikacija između mene i društva, upravo to. Tako da sigurno i jesu nekakva reakcija na društvo kao takvo. Zapravo, tu nema pravila, jer stvarno, sada kad gledam, natpisa ima stvarno svakakvih i svaki je produkt nečeg drugog… drugog trenutka koji se tada desio.
► Što misliš kakve reakcije potiču tvoji radovi, kako ljudi na njih reagiraju, kako ih komentiraju?
Nebitno: Čini mi se da su reakcije uglavnom pozitivne, često vidim ljude kako se slikaju pored natpisa ili ih slikaju. A internet je prepun slika mojih natpisa, uglavnom u pozitivnom kontekstu pa ću po tome zaključiti da činim dobru stvar. Naravno da ima ljudi kojima je to bez veze i doživljavaju to kao čisti vandalizam. Ali to su uglavnom nesretni ljudi kojima i inače sve smeta i u svemu traže razlog da budu nesretni, tako da ga nalaze i u mojim radovima. Na neki način mi je i drago što im na taj način pomažem da dobiju što žele.
► Tema anonimnosti, to je nešto što je zasigurno silno uzbudljivo u tvom radu. Koliko ti je anonimnost važna za (daljnji) rad?
Nebitno: Smatram da je anonimnost veoma bitna, barem u mom radu. Jedan od razloga što sam uzeo ime Nebitno je taj što smatram da stvari iz mog privatnog života ne igraju bitnu ulogu u mojim radovima. Možda i igraju, ali ih nemam potrebu iznositi u javnost. Na taj način poruka postaje bitna, a ne moj životopis i sve ostale informacije koje smatram nebitnima.
► Koliko ljudi iz tvoje bliske okoline zna da upravo ti stojiš iza ovog fenomena? Bojiš li se možda izlaska iz anonimnosti, koja je možda velika prijetnja zbog neutažive gladi ljudi danas da moraju znati tko ovo radi?
Nebitno: Pa zapravo većina ljudi s kojima se družim zna da to ja radim i sviđa im se to. Ali inače nemam potrebu da ljudima govorim “e to sam ti ja radio“. Barem ne u slučaju Nebitno. I često prešutim kada netko hvali natpise i raspituje se o autoru. Ponekad mi čak to bude i simpatično pa nekad iz zajebancije kažem da sam to ja, al’ ljudi mi uglavnom ne vjeruju… Tko zna što će biti… mislim da ću pokušati ostati anoniman dokle god mi to mogućnosti budu pružale. Ne zbog straha od ičega, nego mi se to čini kao dobra odluka. Na taj način ljudima će biti još interesantnije sve to skupa i moći će si i dalje zamišljati o tome tko je taj lik što piše te natpise, kako izgleda i druga razno razna pitanja od kojih su neka i u ovom intervjuu. Žešće misteriozno, zar ne…
► Kada najčešće pišeš, noću ili danju? Imaš li asistente koji pomažu pri uspješnom obavljanju “zadatka” bez da ne netko vidi, opomene, zaustavi?
Nebitno: Najčešće djelujem po noći, jer tad je mirno. Tada nema baš puno ljudi, a ako ih ima uvijek se može pričekati da prođu. Pošto je vrijeme koje je potrebno da se napiše jedan natpis vrlo kratko, ako imaš strpljenja, možeš ga napisati gdje god hoćeš bez da te itko vidi, i bez da dovedeš sebe ili druge u neugodnu situaciju. U sve pohode idem sam, nekako je tako počelo i ostalo. Možda zbog intimnosti, ili nečeg drugog.. Tko zna..?
► Jesi li imao negativnih iskustava, s ljudima koji su vidjeli da piše, policijom, osiguranjem?
Nebitno: Zasad nisam imao nikakvih loših iskustava..da kucnem o drvo!
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Pokrenuo si Facebook stranicu koja na jednom mjestu okuplja tvoj radove. Koji je glavni cilj toga oblika bilježenja, dokumentiranja i arhiviranja rada?
Nebitno: Stranica je nastala tako što mi se nakupilo slika za koje sam smatrao da ih trebam podijeliti s ljudima. A moram priznati da sam i imao potrebu da se na neki način zauzmem za svoja djela i preuzmem odgovornost za njih. Da pokažem da sam tu, da postojim u stvarnom i u virtualnom svijetu. Da se može to sve skupa uokviriti otprilike u nešto konkretno, da ne ostane apstraktno visjeti u zraku s razno raznim nagađanjima tko, što, kako i zašto. Da natpisi ne ostanu potpuna misterija, te da se zna da je ime autora tih natpisa Nebitno.
► Dobivaš li putem Facebooka komentare na rad i upite o njima? Jesu li ljudi znatiželjni ili zadovoljni samim projektom i dozom misterije?
Nebitno: Ljudi uglavnom imaju potrebu da pohvale ili izraze nezadovoljstvo. A to nezadovoljstvo je uglavnom u primitivnom obliku, tipa napiši si nešto mami na auto i slične stvari. Ali takvih je komentara stvarno malo, njih par… Barem je tako za sada. Uglavnom se sve samo bazira na lajkovima. Čini mi se da su ljudi prihvatili tu anonimnost i gledaju ustvari samo ono što je bitno, a to je sam rad.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Događaju li se već kopiranja? Jesi li naišao na natpise kontekstom i diskursom slične tvojima, koje nisu tvoj rad?
Nebitno: Pa pojavilo se nekoliko natpisa koji na neki način podsjećaju na moje i moram priznati da mi je to simpatično. Baš se od srca nasmijem kada vidim takvo nešto.
Onda znam da to sve skupa vodi negdje. Da utječem na druge i u tom pogledu da se slobodno izražavaju na drugačiji, uglavnom društveno neprihvatljiv način.
► Riješi me misterije! Onaj natpis “ljubav”, napisan malim pisanim slovima, koji se sve češće pojavljuje na ulicama Zagreb. To nisi ti, jel’ tako?
Nebitno: Nisam ☺
► Uživaš li u anonimnosti? Meni je recimo genijalno da nemam pojma tko si ti, i da uopće ne želim to saznati jer mi na domaćoj sceni itekako nedostaje taj moment misterija, s obzirom na to da su street art autori na neki način preko noći postali male zvijezde? Kako to komentiraš?
Nebitno: Meni je anonimnost super. Mogu reći da uopće nemam potrebe napuštati je. I ona je naravno sasvim individualna stvar. Također smatram da ljudi koji svojim radovima krše zakone i zapravo rade nešto što ne bi smjeli, imaju dobar razlog da ostanu anonimni. A većina ljudi na hrvatskoj street art sceni ne radi ništa ilegalno, tako da u tom slučaju za anonimnost nema ni potrebe. U tom slučaju se anonimnost koristi kao još jedan dodatni element koji tu osobu čini mističnom i na taj način interesantnijom medijima i raji.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
► Zanima me postoje li upiti od strane ljudi, “obožavatelja”,možda i ostalih medija, čak i kustosa ili galerija, s jedne strane za tvoj identitet, a s druge strane možda i za suradnju, angažman?
Nebitno: Za identitet ima upita, ali nema povratnih informacija. Zasad me nitko nije kontaktirao na taj način da bi htio surađivati sa mnom ili nešto slično. Ljude uglavnom zanima taj identitet, željeli bi da mogu to sve skupa povezati s licem i tko zna još čime, ali uvijek ih moram iznova razočarati ne dajući im nikakve konkretne informacije.
► “Radim ovo iz gušta” stoji na jednom od tvojih radova? Jel’ to to, ultimativni statement? Misliš li da bi mogao pristupiti ovom projektu iz nekog drugog konteksta, primjerice da budeš angažiran da nekakvu elaboraciju ovog rada nekada prezentiraš u umjetničkom/galerijskom kontekstu, izvan ulice?
Nebitno: Poanta svakog rada bi trebala bit gušt. To je ujedno i veliki razlog nezadovoljstva u današnjem društvu. Mislim da čovjek ne može biti sretan ako radi ono što ne voli. Ma ustvari i može, dokle god ima neki hobi koji ga ispunjava i daje mu mogućnost da određene stvari izbaci iz sebe na kreativan način.
Vjerujem da bih se uspio prilagoditi bilo kojem kontekstu koji bi mi na neki način bio izazovan i interesantan. Volim raditi nove stvari i istraživati nove načine kreativnog izražavanja, tako da se radujem svakoj novoj mogućnosti koja bi mi omogućila rast i razvoj. Ali uza sve to smatram da je ulica ipak ulica. Moj najdraži medij…
► Jesi li ikada razmišljao o djelovanju istog rada i projekta kroz neki drugi medij, ne slova, grafite i natpise?
Nebitno: Padale su mi na pamet razne stvari, ali ih uglavnom nisam realizirao. Jedan od medija koji mi je trenutno interesantan i kojim bih se želio više pozabaviti je snimanje i montiranje, koje bi opet bilo vezano za te moje natpise, ali bi im dalo još neku drugu dimenziju i to bi se možda razvilo u nešto novo. Ali o tom potom..
► Kakva su dosadašnja iskustva s brisanjem tvojih radova, koliki postotak recimo biva uklonjen, prefarban, ili dominantan broj ipak, čini mi se, preživljava?
Nebitno: Većina njih stoji i stajat će vjerojatno još neko vrijeme pošto se zidovi u Zagrebu stvarno rijetko brišu. Naravno, kako koji, ali većina zidova stoji išarana već dugi niz godina, dobivajući konstantno nove švrljotine. A u slučaju da i obrišu neki od natpisa, meni to ne predstavlja neki problem. Trudim se sve radove uslikati da ih imam za arhivu, tako da i ako ga obrišu ostat će zabilježen u digitalnom obliku.
► Mnogi će reći da je to što radiš, unatoč upečatljivosti poruka, kontekstualnom referiranju, ironiji i dovitljivosti, ipak vandalizam. Kako to doživljavaš?
Nebitno: S tim da je to vandalizam se potpuno slažem. Ipak su to na neki način klasični grafiti pisani sprejem na podlozi koja je tuđe vlasništvo. Tako da tu nema diskusije. A sad svi ostali faktori samo variraju od osobe do osobe.
Mislim da je to jedan od ključnih faktora zašto je to ljudima toliko i interesantno. Sirovo je i iskreno, bez ukrašavanja bojom ili nekim drugim ornamentima.
Vjerujem da prijeđem na neki drugi medij, koji bi bio legalan u obliku nekih plakata ili nečeg sličnog, ne bi imao toliki utjecaj. Zato se moram zahvaliti ulici i njenim stanovnicima što postoje i omogućuju mi slobodu izražavanja.
► Što misliš o kolegi koji radi s točkama, još jednom anonimnom uličnom superstaru bez kojeg su zagrebačke ulice postale nezanimljive. Je li tvoj natpis “Ništa konkretno” uz njegove tri točke na križanju Savske i Zelenog vala svojevrstan odgovor, komentar??
Nebitno: Pa iskreno, kad su se pojavile crne točkice bile su mi fora i interesantne. Ali nekako mi se čini da ih je u jednom trenu bilo previše, pa su mi nekako izgubile na vrijednosti. Nisu me mogle više nikako iznenaditi. A što se tiče natpisa „ništa konkretno“ on nije bio upućen tom radu, iako vjerujem da ništa nije slučajno pa tako ni to.
► I na kraju, možemo li saznati nešto više o Nebitno, muško ili žensko, godine…?
Nebitno: Nebitno, muškarac u ranim tridesetim godinama, neoženjen i nezaposlen.
Traži zidove koji su voljni poslužiti mu kao medij za komunikaciju s okolinom. (Na neodređeno vrijeme).
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
Razgovarao: Ivan Dorotić
Fotografije: Maja Bosnić i FB stranica Nebitno
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
