Utorkom predstavljamo fotografski autorski projekt, foto esej ili seriju fotografija
Damian Nenadić- ‘Neke večeri i poneka jutra’
*Klikom na jedan diptih u slideshow galeriji otvara se cijal serija
O seriji (tekst Morane Matković):
Ako preuzmemo tezu Susan Sontag, fotografija je upravo taj melankoličan predmet koji autentično prikazuje ljudsku prolaznost. Postoji li u tom slučaju išta bolje i vjerodostojnije od fotografije za prikaz takvog subjektivnog raspoloženja kada vlastitim snagama uspijevamo obilježiti objektivni svijet?
Serija simboličnog naslova jest narativni fotografski prikaz predstavljen ne kao jedna zaokružena cjelina već kao kronologija nekih situacija. Fotografije su predstavljene kao mozaik sjećanja, a težinu im može pridati samo onaj koji se u njima ogleda. One ‘mirišu na pivu’ i vjerne su bilješke, ali upravo u tome leži jedan zanimljiv oblik moći – prepoznavanje i razumijevanje.
Serija nema za cilj stvaranje estetski i kompozicijski idealnih primjeraka fotografija već je sredstvo dokumentiranja, ogledalo situacija i stanja. U njima nema statementa fotografa, kao ni onog fotografiranog. Te odabrane, tehnički u potpunosti nesavršene fotografije snimljene lošim ili u najboljem primjeru osrednjim fotoaparatom, primjeri su pojedincima prepoznatljivih situacija i prostora predstavljenih kronološki od jutra do večeri.
Lijepom fotografijom postaje upravo ona tehnički (ne)savršena jer u sebi nosi moć prepoznavanja, identifikacije s izloženim subjektima, te nas ne smetaju njezini nedostatci. Tijelo i prostori postaju dokazi melankolije, oni njome jednostavno odišu.
Unatoč činu izlaganja nema seciranja nečijeg života, već govorimo o pukom bilježenju trenutaka u kojima melankolija nadjačava formu i tijela i prostora. Istovremeno govorimo o općim, ali i privatnim prostorima, o prijateljima i ljubavnicima, o onima kojima je autor prišao toliko je blizu da ga više ni ne primjećuju s fotoaparatom u ruci.
Ni voajerizma nema. Serija nije sredstvo govora o nekome promatranom iz prikrajka, kao ni sredstvo nadmoći. U ovom je slučaju fotograf bio pozvan da bude dio njihovog svijeta. Iako prepoznaje i razumije, on stoji izvan kadra, ne intervenira. Njima je njegova prisutnost nakon određenog vremena postala posve predmetna, a oni njegovi objekti promatranja. Njihova je melankolija postala njegova tema.
Prepoznavanje trenutka kada onaj koji je promatran ne primjećuje više onoga koji promatra dokaz je istančanosti osjetila promatrača. No, postaviti si pitanje istinitosti i prirodnosti u toj istoj hvaljenoj melankoliji jest neizbježno jer su i likovi i kao i prostori odabrani, oni su junaci određenih priča. Mozaično bilježenje tih fragmenata prostora i situacija melankolije posve je jedan svjestan čin, a dojam autoreferencijalnosti neizbježan. Biti svjestan vlastitog iskustva melankolije nužno je prepoznavanje istog oko sebe, na ljudima jednako kao i u prostorima.
O autoru:
Damian Nenadić (1979.) završio je studij filmskog i TV snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Puno fotografira i snima večinom dokumentarce.
Kategorija FOTODROM otvorena je za prijave vaših fotografskih serija, projekata i radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.
