U razdoblju post-tranzicije diljem zemalja tzv. regije (čitaj: bivše socijalističke Jugoslavije, ali i šire Istočne Europe), a pogotovo tijekom tekućeg desetljeća, tema koja ne gubi na aktualnosti pitanje je renovacije i revitalizacije spomeničke baštine Narodnooslobodilačke borbe te njene interpretacije u kontekstu suvremene umjetnosti. Naravno, historijski fenomen NOB-a koji je u doba Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća presudno utjecao na geopolitičku konstelaciju regije sve do naših dana, u 21. stoljeću može i treba služiti kao inspiracija za kreaciju novih politika emancipacije među deprivilegiranim stanovnicima sadašnjih regionalnih država (mišljenja sam da nam nisu potrebni statistički podaci kako bismo zaključili da ih ima mnogo). Međutim, može se upotrijebiti i kao podtekst za tumačenje odnosa suvremenih autora/ica prema ideologiji koju NOB i njegova izravna posljedica ― Federativna Narodna Republika Jugoslavija (poslije SFRJ) ― u principu utjelovljuju, a to je ideja socijalističkog samoupravljanja. Tekst koji slijedi temelji se na potonjem aspektu nasljeđa NOB-a. Ograničivši se uglavnom na aktivnosti hrvatskih umjetnika, kustosa i drugih radnika i radnica u kulturi (bilo da djeluju u zemlji ili inozemstvu), pokušat ćemo na primjerima nekoliko projekata nastalih od 2000. godine nadalje ilustrirati različite pristupe tretmanu tog tematskog polja, više ili manje avangardne u okruženju gdje središnje državne institucije kontinuirano i predano podupiru povijesni revizionizam i politiku sjećanja koja negira komunističku modernizaciju Hrvatske i susjednih joj država.
Neka od pitanja koja nas zanimaju sljedeća su: kako suvremene umjetničke, kustoske i općenito kulturne prakse obnavljaju i osvježavaju emancipatorske ideje NOB-a i čine li to uopće? Utječe li moderna umjetnost inspirirana NOB-om na suvremenu samo u smislu (neo)avangardne estetike koju je podržavala Komunistička partija Jugoslavije (pogotovo nakon Titovog “NE” Staljinu 1948.) ili su spomenička baština i bliski joj radovi ostavili traga na umjetnicima u smislu proizvodnje političkih ideja, ali i kulturnih politika? Napokon, kakva je recepcija suvremenih radova među užom (stručnom) i širom (laičkom) publikom, regionalnom i međunarodnom, te kako perspektiva publike utječe na refleksiju stvaraoca o političko-ideološkom polju iz kojeg proizlaze njihovi radovi? Uglavnom, važno je shvatiti kakav je i koliki je doseg takve umjetnosti i može li ona imalo promijeniti dominantne političke paradigme u regiji (većinom reakcionarne, kapitalističke i nacionalističke), s obzirom na svoju dostupnost široj javnosti tragom vlastite muzealizacije te načina distribucije i diseminacije. U tekstu ćemo samo skicirati polazište za moguće buduće istraživanje.
*Dotrščina: skulpture Stevana Luketića (gore lijevo), Koste Angelija Radovanija (gore desno), Vojina Bakića (dolje lijevo) i Branka Ružića (dolje desno)
Komentirat ćemo ukratko sljedeće radove i projekte, ponajviše izložbe različitog karaktera, sa zajedničkim nazivnikom da svaka na svoj način proučava i preispituje tekovine NOB-a i socijalističkog samoupravljanja: Što, kako i za koga, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta (kustoski kolektiv What, How & for Whom?, HDLU, Zagreb 2000.), filmska trilogija Scene for a New Heritage (David Maljković, 2004. ― 2006.), Neo NOB (izložba skulptura Ivana Fijolića, Lauba, Zagreb 2012.), Virtualni muzej Dotrščina (kolektivni i multidisciplinarni projekt u koncepciji Saše Šimprage i Documente, Centra za suočavanje s prošlošću, s intervencijama u javnom prostoru autora Davora Sanvincentija, Slavena Tolja i Daniela Kovača, realiziranima u Zagrebu od 2012. do 2015.), 70. obljetnica ZAVNOH-a (instalacija u javnom prostoru i dizajn Petre Milički za Srpsko narodno vijeće, Zagreb 2014.), (Ne)primjereni spomenici (regionalna istraživačka platforma nastala povezivanjem udruga i inicijativa iz Srbije, BiH, Slovenije, Hrvatske i Makedonije, aktivna od 2015.) i Spomenik (film Igora Grubića, 2017.).
Spomenut ćemo i jednog “stranca”, nizozemskog fotografa Jana Kempenaersa, čija je knjiga Spomenik (Roma Publications & Akademija likovnih umjetnosti u Ghentu, 2010.; galeriju fotografija iz knjige pogledajte ovdje) obilježila početak novog zanimanja Zapadne Evrope za baštinu o kojoj govorimo, pa čak uvela i sam pojam spomenika u međunarodni rječnik kritičke teorije umjetnosti, ali svejedno nije nedvosmisleno naglasila politički kontekst otkud je čitavi fenomen proizašao. Sedam godina poslije, mladi dubrovačko-zagrebački fotograf Borko Vukosav uvršten je u izložbeni program foto-festivala Format17, najvećeg u Velikoj Britaniji i jednog od najvažnijih u Europi, i to pod egidom predstavljanja nadolazećih umjetnika iz Istočne Evrope te serijom fotografija Used To Be (2016.; predstavili smo ju u sklopu rubrike Fotodrom), koja tematizira tragove jugoslavenskog nasljeđa. Doduše, Vukosav nije snimao same spomenike, već je vrlo suptilno i poetično bilježio ostatke objekata, predmeta i značenja u javnom prostoru koji prenose patinu onoga što je nekoć bila zemlja uređena po određenim kriterijima, makar se postupno pokazala disfunkcionalnom. Za razliku od Kempenaersa, koji je spomenicima NOB-u neizbježno pristupio fasciniran njihovom nezemaljskom aurom Drugog, zapravo prirodno izniklom iz tradicije predratne jugoslavenske avangarde, Vukosav je imao privilegiju (ali i obvezu!) promotriti pojavu iznutra, ne pristajući na motive općepoznate svojim sunarodnjacima i atraktivne a priori. Dok je Kempenaersova foto-serija u suštini zbirka razglednica ― kvalitetnih, privlačnih i odmjerenih, ali ipak razglednica ― Vukosavovu rastuću arhivu kolektivnih uspomena teže je dešifrirati, pa je njeno uključenje u prestižan međunarodni festival tim važnije. Ostaje za vidjeti hoće li to značiti začetak pomaka u internacionalnom poimanju jugoslavenske spomeničke baštine i kulturno-političkog iskustva uopće.
*Borko Vukosav, fotografije iz ciklusa Nekad bilo
No, vratimo se malo unatrag. Monumentalna izložba s kojom je kustoski kolektiv WHW u biti stupio na scenu te koja je u mnogočemu odredila njegovo daljnje djelovanje zapravo se nije izravno bavila iskustvom socijalističkog samoupravljanja već je promišljala još šire polje komunističke ideologije, obilježivši 152. obljetnicu prvog izdanja Komunističkog manifesta Karla Marxa i Friedricha Engelsa iz revolucionarne 1848. godine. Na internacionalno postavljenoj izložbi uz inozemne goste sudjelovao je niz umjetnika iz regije različitih generacija, među kojima su mnogi bili i ostali zainteresirani za kompleksno i dosljedno propitivanje korpusa ideja fokusiranog na prepoznavanje političkog u estetskom, i obrnuto. Bili su prisutni pokojni Mladen Stilinović te Boris Cvjetanović, Igor Grubić, Milica Tomić, Slaven Tolj i drugi ― sve sami autori koji su svojim djelima često intervenirali izravno u javnu sferu te inzistirali na umrežavanju umjetničkog rada i svakodnevnice, a također su djelovali kao kustosi i producenti, čime su indirektno radili na izgradnji zajednice prijemčive prema idejama lijeve ili napredne provenijencije, koliko god ona bila malena i ograničena širinom utjecaja. Obilježilo je to buduću i sadašnju kustosku praksu WHW-a, čije su se članice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović usmjerile na istraživanje različitih utilitarnih aspekata suvremene umjetnosti, odnosno načina na koje se njome može djelatno preoblikovati stvarnost koja nas okružuje. Njihov fokus na zagrebačku Galeriju Nova i prateći joj Showroom kao istodobnu ispostavu brojnih međunarodnih projekata te prostor s vrijednim samostalnim programom doprinijeo je koheziji lokalne scene i njenoj samo-organizaciji u nerijetkim kritičkim trenucima, pri čemu je veza s neoavangardnom umjetnosti iz razdoblja socijalizma oduvijek bila jasno istaknuta.
David Maljković međunarodno je priznat umjetnik, poznat među ostalim i po kontinuiranoj suradnji s WHW-om, koje su mu krajem 2015. organizirale Retrospektivu po dogovoru na više izložbenih lokacija u Zagrebu (a tim smo povodom i razgovarali s njime). Nastao sredinom dvijetisućitih, Maljkovićev multimedijalni ciklus Scene for a New Heritage uzima za središnji lajtmotiv partizanski spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori, koji je u Hrvatskoj, ali i šire, postao najsnažnija simbolička konstanta čitavog problema odnosa prema tradiciji NOB-a zbog polaganog i sigurnog propadanja, potpune nebrige za cjelokupni spomenički kompleks koji ga okružuje te čestih krađa metalnog materijala od kojeg je napravljen, zbog čega monument de facto postupno nestaje. Također, Bakićevo djelo bilo je i ostao često polazište u novim umjetničkim interpretacijama teme, pa bi se lako mogao složiti hod kroz radove indirektno inspirirane NOB-om isključivo prateći promjene u tretmanu semantički prenapregnute Bakićeve spomeničke plastike. Maljković joj je pristupio prilično trezveno i donekle distancirano, koristeći “Bakića” u doslovnom i prenesenom smislu kao scenografiju za fragmentarno pripovijedanje hermetične antiutopijske priče u kojoj je objekt postao prvenstveno estetska i prostorna činjenica, a tek potom sve ostalo. Zahvaljujući tome što su na ponajboljim spomenicima NOB-u eksplicitna socijalistička obilježja bila slabo ili nikako istaknuta, relativno je jednostavno, ali i brzopleto postaviti tezu prema kojoj će njihove esteske kvalitete postupno postati neovisne od političkog im polja, što je prisutno u Maljkovićevom radu. Međutim, upravo zbog političkih utjecaja materijalna pojavnost spomenika neprekidno pati i propada, dok lišen razumijevanja kroz prizmu ideologije čiji su ga predstavnici postavili u javni prostor spomenik (p)ostaje prazna ljuštura za upisivanje značenja. Dakako, to ne mora nužno biti loše, dapače ― potencijalno može biti proaktivno i produktivno, ali je u kontekstu institucionalne osude svega što bi spomenici trebali predstavljati neodgovorno spram njihovog nasljeđa kojem mnogo dugujemo. Drugim riječima, Maljković je Bakićev spomenik intimizirao tako što je proširio prostor za raznolike individualne narative, ali je pritom suzio njegove kolektivne emancipacijske mogućnosti zbog kojih je izvorno postavljen.
Kipar Ivan Fijolić u svom je ciklusu Neo NOB pošao sasvim suprotnim putem. Budući da je njegov pristup bio prije svega satirički, nije imao razloga prosijati semantiku spomenika onako kako je to učinio Maljković, već je s nekoliko jednostavnih poteza općepoznatim simbolima pružio nove razine značenja duboko ukorijenjene u današnjem vremenu. Primjerice, preoblikujući poznati spomenik Titu u Kumrovcu autora Antuna Augustinčića tako što je maršalu stavio Jovankinu glavu umjesto njegove vlastite, Fijolić je upečatljivo i efektno komentirao ulogu žena u Narodnooslobodilačkom ratu, koje su u njemu sudjelovale masovno, borile se uz bok muškarcima te u poraću ostvarile svoja temeljna ljudska prava. Ipak, njihov doprinos svejedno nije bio dovoljno valoriziran, a figura Tita kao ostarjelog patrijarha u disfunkcionalnom braku s otuđenom suprugom utjecala je na retradicionalizaciju rodnih odnosa, što je Fijolić s jedne strane svojim radom na duhovit način izvrgnuo ruglu, a s druge je stvorio prijedlog za novi, autentični spomenik. Na koncu je u tome bio prateći problem Fijolićevog ciklusa ― s obzirom da je u principu bila riječ o skultpuralnim skicama za spomenike, njegova krajnja konzekvenca trebala je biti postavljanje kipova u javnom prostoru, no jasno je da je zbog političkih prilika u Hrvatskoj takvo što bilo potpuno nemoguće.
*Ivan Fijolić, Neo NOB / foto: Damir Žižić, arhiva Laube
Kad govorimo o pravima žena, indikativan je rad koji je dizajnerica Petra Milički realizirala u suradnji s kolegom Nikom Mihaljevićem za Srpsko narodno vijeće, na inicijativu publicista i aktivista Saše Šimprage te uz produkcijsku podršku Documente, Centra za suočavanje s prošlošću. Tema rada bila je 70. obljetnica Trećeg zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1944. godine, kad je uoči izvjesnog svršetka Drugog svjetskog rata to tijelo donijelo dvije važne rezolucije za budući državni ustroj ― prvo, da su hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno ravnopravni, te da žene uživaju sva prava jednako kao i muškarci, što su za ono vrijeme i društvene prilike bili istinski civilizacijski iskoraci, kako je istaknuo Šimpraga povodom javnog predstavljanja rada. Rad se sastojao od dva elementa: prigodnog plakata izduženog vodoravnog formata s vremenskom lentom od 1944. do 2014. godine te istaknutim rezolucijama ZAVNOH-a, dok je njegov suplement bila instalacija postavljena na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu (nekadašnjem Trgu Republike), u obliku razlomljenog stola poput onog za kojim je održano zasjedanje. Na komadima stola rezolucije su također bile aplicirane tako da se vide iz zraka, dok su “sitna slova” opširnije pripovijedala priču o samom događaju i prikladno ga kontekstualizirale za današnje vrijeme. Riječ je o projektu koji je na izvanredan, jasan i izravan način iznova aktualizirao pozitivne aspekte socijalističkog samoupravljanja, odnosno njegovu nominalnu inkluzivnost te inherentnu demokratičnost, pa makar bila uvedena s apsolutističkih pozicija, a također je kritički upozoravao na posvemašnji nestanak navedenih vrijednosti u suvremenoj Hrvatskoj, koja je u tom smislu regresirala naspram svoje socijalističke države-prethodnice. Postavljanjem ovih poruka u samo središte Zagreba, k tome na trg bremenit političkim konotacijama, koji je ponovnom promjenom svog imena početkom 90-ih opet dobio reakcionarni karakter (ne treba zaboraviti da je ban Jelačić kao vojnik Habsburške monarhije 1848. gušio revoluciju u Mađarskoj), autori su postigli svoj cilj i barem zakratko vratili prisutnost idejama istisnutima iz javnog diskursa, tako “kontaminirajući” društveni konsenzus i dan-danas subverzivnim idejama.
*Petra Milički i Niko Mihaljević, 70-ta obljetnica ZAVNOH-a
Saša Šimpraga bio je i pokretač projekta Virtualni muzej Dotrščina, danas nažalost neaktivnog, a posvećenog masovnom stratištu u šumi na sjeveroistoku Zagreba, gdje su ustaške vlasti za vrijeme trajanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske strijeljale nekoliko tisuća građana i građanki, među kojima je bilo i maloljetnika, a definitivan broj i identitet svih njihovih žrtava nije utvrđen do dana današnjeg. Projekt još uvijek postoji prvenstveno na internetu u formi web sjedišta koje su također dizajnirali Petra Milički i Niko Mihaljević, gdje se nalazi opširna dokumentacija cijelog slučaja, kao i spisak žrtava čiji je identitet do danas otkriven, dok su tijekom godina realizirane četiri intervencije u prostoru parka s ciljem promišljanja novih i poticajnih načina komemoracije i kultiviranja kolektivnog sjećanja na pobijene, kao i probavljanja pitanja krivnje s kojim se Zagrepčani zapravo još nisu suočili (a niti ostatak Hrvatske u svojim mikro-sredinama). Ovdje nećemo pojedinačno analizirati svaku intervenciju-instalaciju, ali ćemo reći da su bezimena prva (u autorstvu kustoskog tima projekta) te Spiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, Ledena kiša Slavena Tolja i Nasljednici Daniela Kovača itekako inovativno promislile umjetničke metode komemoracije u smjeru interaktivnih, multimedijalnih i site-specific koncepata koji imaju malo ili nimalo veze s tradicionalnim spomen-obilježjima, ali baš zato slojevito i izrazito suvremeno reinterpretiraju i reafirmiraju njihove poruke, vrijednosti i nasljeđe. U lokalnom, pa i regionalnom kontekstu riječ je o pristupu koji se pokazao posebno inspirativnim u ovom području, stoga je upravo sramotno što projekt Virtualni muzej Dotrščina nije bio adekvatno podržan od strane gradskih i državnih vlasti, a to je, naravno, uzrokovalo njegovu vegetaciju ― sve do ponovne aktivacije koja će se, nadajmo se, kad-tad dogoditi.
*Virtualni muzej Dotrščina; gore: Davor Sanvincenti; sredina: Daniel Kovač; dolje: Slaven Tolj (foto: Katarina Zlatec)
U međuvremenu, relativno mlada platforma (Ne)primjereni spomenici preuzela je na sebe gotovo gerilski istraživački rad na području cijele regije, vodeći radionice (uglavnom s mladima) i organizirajući internacionalne konferencije (s više nego dobrim odazivom!) s namjerom što šireg zahvata problema održavanja i razvijanja socijalističke spomeničke baštine i čvršćeg pozicioniranja prema institucijama zaduženima za kontinuiranu brigu o njoj, koja pak opetovano izostaje. Platformu su pokrenule inicijative, udruge i ustanove Grupa arhitekata (Beograd), Historijski muzej BiH (Sarajevo), Moderna galerija u Ljubljani, SF:ius (Zagreb), KUD Anarhiv (Ljubljana) i Levičarski pokret Solidarnost (Skoplje). Njihovi ključni dosadašnji projekti bili su putujuća izložba Putevima revolucije: memorijalni turizam u Jugoslaviji, koja je obišla Zagreb, Kraljevo, Beograd i Ljubljanu te konferencija Rat, revolucija i sjećanje: poratni spomenici u postkomunističkoj Evropi, koja je održana u veljači 2017. u Muzeju Mimara u Zagrebu. Velik odaziv stranih istaživača te količina i kakvoća uključenog materijala svjedoče o obnovljenom zanimanju za ovu temu u međunarodnim akademskim krugovima, što je platformi svakako sjajan temelj za nastavak rada, ali i širenje svoje agende među nestručnom javnosti, a to je osnovni preduvjet za povratak sjećanja na NOB u kolektivnu svijest stanovništva, kao i repozicioniranje u obrazovnim programima osnovnih i srednjih škola, bez čega neće biti pravog napretka po tom pitanju. (Intervju s članovima platforme čitajte na linku.)
*Platforma (Ne)primjereni spomenici, posjet spomen parku Bubanj u Nišu / foto: arhiva platforme
*Konferencija Rat, revolucija i sjećanje / foto: arhiva platforme (Ne)primjereni spomenici
Pregled pluralizma suvremenih pristupa neposlušnoj baštini NOB-a i socijalističkog samoupravljanja, koja se ne uklapa u političke i svjetonazorske kanone “samostalne i suverene” Republike Hrvatske, zaključit ćemo spominjanjem recentnog filma Spomenik redatelja Igora Grubića, multimedijalnog umjetnika koji je njime osvojio prvu nagradu na HT izložbi 2017. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Budući da je to s vremenom postalo najpoznatije priznanje za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj (koje dodjeljuje međunarodni žiri sastavljen od domaćih i gostujućih stručnjaka), moglo bi se reći da je dodjela nagrade Grubiću za upravo taj rad svojevrsni statement i poruka o potrebi za promjenom općenitog društvenog stava prema našoj temi, iako je pitanje koliki će doseg i utjecaj film zaista zadobiti. Zanimljivo je što desetak godina poslije Grubić, kao i Maljković, za centralni motiv svog rada uzima Bakićev spomenik na Petrovoj gori, prikazujući ga kao snoviđenje stvarno prisutno samo u memoriji onih koji još nisu podlegli utjecaju dugogodišnje nacionalističke propagande državnog vrha i većine mainstream medija, iako je spomenik materijalno i dalje sasvim opipljiv, premda znatno oštećen. Takvo dijalektičko polazište Grubićevom filmu jamči vidljivu vrijednost, iako autor nije mogao odoljeti da kamerom i režijskim postupcima primjetno fetišizira spomenik, ističući njegove nadrealne kvalitete koje svakako postoje, ali ga u ovom slučaju izmještaju iz konteksta u kojem bi njegovo značenje moglo ponovno postati djelatno i smještaju u naručje društvenih elita kojima bi ovakva vizualizacija (pre)često upotrebljavanog motiva mogla biti i više nego privlačna. Naravno, podrazumijeva se kako bi bilo dobro da što više ljudi vidi Grubićev film, pa mu treba poželjeti što širu distribuciju, barem u mreži domaćih kina adekvatnih za prikazivanje eksperimentalnih i arthouse filmova.
*Igor Grubić, Spomenik / kadar iz filma
Naposljetku, ono što se dade zaključiti na temelju ovog malog pregleda jeste da su u novije doba više uspjeha po pitanju očuvanja i oživljavanja sjećanja na socijalističku umjetničku baštinu imali projekti koji se uopće nisu pozivali na njezin vokabular u estetskom smislu, nego su njihov sadržaj upotrijebili kao osnovu istraživanja novih politika memorije umjetničkim metodama. Dakako, postoji razlika između individualnih radova različitih umjetnika koji su redovito izraz njihovih vlastitih subjektiviteta i projekata nastalih u kontekstu kolektiva s aktivističkim poslanjem, jer je zadaća prvih prvenstveno postavljati pitanja, dok bi drugi trebali ponuditi i neke odgovore ― zbog toga uostalom i nastaju. No, neovisno o motivaciji jednih i drugih za bavljenje ovom temom, činjenica je da je posljednjih godina njihov rad prepoznat i priznat u međunarodnim krugovima, što budi malu, ali prisutnu nadu da spomenike diljem bivše Jugoslavije čeka kakva-takva budućnost. Ono što je neophodno (i započeto platfomom (Ne)primjereni spomenici) jeste snažnije i sveobuhvatnije povezivanje i umrežavanje svih regionalnih inicijativa zainteresiranih za to da se socijalistička baština obnovi i oplemeni, jer državne institucije taj posao zasad sigurno neće odraditi. Mada situacija nipošto nije ružičasta, razmjerna živost ovakvih aktivnosti koja je i potaknula pisanje ovog teksta pokazuje put kojim se ubuduće treba nastaviti kretati.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
