Bez vizije nema ni nove kreacije

Upornost, potpuno otkrivanje i izlaganje, izdržljivost te unutrašnja snaga i integritet pojmovi su koji obilježavaju stvaralaštvo riječke umjetnice Nike Rukavine. Više od desetljeća aktivno djeluje na nacionalnoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni u području performansa za koji odabire i koristi vlastito tijelo kao sredstvo izražavanja. Do performansa ne dolazi odmah i konkretnom odlukom, već školovanjem, istraživanjem i stjecanjem iskustava i vještina u različitim likovnim tehnikama, poput slikanja, crtanja i videa. U jednom trenutku odlučuje se za kiparstvo koje diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, što će se za umjetnicu kasnije pokazati kao uvod u performans. Kiparstvo je tehnika koja od umjetnika zahtijeva upornost, vrijeme, posvećenost i strpljenje. Uz to, teško je, a nerijetko mukotrpno  i iscrpljujuće. Kod Nike Rukavine performans ispunjava jednake zahtjeve. Kroz razgovor s umjetnicom dobivamo jasan uvid u proces nastajanja njezinih radova; od mentalne odnosno kontemplativne razrade ideje, istraživanja i procjene mogućnosti vlastite kondicije do emocionalne pripreme za izvedbu. Nika otvoreno i iskreno govori o svojoj odluci izražavanja kroz tijelo, o važnosti svog izlaganja pred publikom i stvaranja prostora za uključivanje i sudjelovanje iste u radovima.

Tema boli bila je okosnica Nikinog stvaralaštva punih deset godina. Kako se mijenjao umjetničin odnos prema boli, tako su se tijekom godina mijenjale perspektive iz kojih bi pristupala temi i obrađivala je. Njezini radovi nastaju iz osobne potrebe za suočavanjem sa samom sobom i za razumijevanjem svojih emocija. Od boli ne pokušava ni pobjeći niti je razriješiti, već je želi razumjeti. Taj intiman doživljaj utjelovljuje kroz aktualne društvene i političke teme. Koristi jednostavan jezik, pokret ili gestu kojima nastoji publici ne samo ukazati na problem, već osvijestiti ulogu pojedinca u društvu i odgovornost koju on ili ona ima u odnosu na problem. Prvi performans kojim se, kako kaže Nika, počela ozbiljnije baviti tijelom kao mjestom na kojem se može pokazati društveni pritisak je Don’t put your cross on me. Klečeći pod drvenim križem, prvi put u javnom prostoru, prikazuje patnju s kojom svatko od nas živi, bez obzira je li nam ju je nametnulo društvo ili sustav u kojem živimo ili smo si je sami odabrali. Osvještavanjem i priznanjem odgovornosti koju imamo jedni prema drugima, imamo mogućnost da problem, (nepravdu ili nejednakost) ispravimo, da se za njega iskupimo ili barem odbijemo u njemu sudjelovati. Ove se poruke odnose i na performanse Straightforward, Word Whipping i I have earned my star u kojima umjetnica ističe nejednakost u sportu na svjetskoj razini, na vrijeđanje i ponižavanje žena od strane društveno utjecajnih pojedinki i pojedinaca te na nepravde prema manjinskim skupinama građana Europske unije. Također, suočavanje s onim što nam je bolno donosi nelagodu i strah, ali i oslobođenje, kako kaže Nika, neku vrstu emotivnog otpuštanja koja je zapravo konačni cilj i za umjetnicu i za publiku. Upravo to je vidljivo u radovima Šta si toliko emotivna? i Knjiga nevidljivih utjecaja kojima se ciklus o boli zatvara. Proživljavanje boli i dopuštanje da ga osjeti i propusti kroz tijelo, umjetnici je donijelo prostor za novo polje rada, za istraživanje ljubavi kao univerzalne sile koja povezuje sva živa bića. Tema ljubavi itekako je zahtjevna, donosi nove nejasnoće i nerazumijevanja i traži od nas prisutnost.

► Nika, kao multimedijalna umjetnica s akademskom diplomom iz smjera kiparstva, na umjetničkoj sceni aktivna si već više od deset godina. Prvenstveno se izražavaš kroz performans koristeći se vlastitim tijelom kao instrumentom za rad. Kada si shvatila da je upravo performans forma kojom se želiš i možeš najbolje izraziti?

Nika Rukavina: Ne znam jesam li ikada baš odlučila: E sad ću se baviti performansom! Više se nekako dogodio. Završila sam kiparstvo i dugo mi je bilo normalno razmišljati kroz objekt, materijal, prostor, ali u jednom trenutku to mi više nije bilo dovoljno. Počelo me zanimati što bi se događalo da ja sama postanem materijal rada. Naravno, da se ne lažemo, kod performansa nema troškova produkcije ili su vrlo niski, nije potrebno imati atelje, iako sam ga u jednom periodu imala, u prostoru Delta 5, i ono što je najvažnije, performans se u Hrvatskoj plaća, za razliku od ostalih vrsta izlaganja. Kod prvog performansa nisam razmišljala o svim tim aspektima, on je nastao iz osobne potrebe. To je bio rad Purify your emotions iz 2005. koji je nastao u periodu mog života kada sam imala napade panike. Tada se to nije tako lako dijagnosticiralo pa je to bolno razdoblje trajalo dugo, ali me nagnalo da se počnem okretati prema unutra, prema sebi i onome što radim svojem tijelu te me potaknulo da propitujem sebe i sve u životu.

Važno mi je što kod performansa nema puno skrivanja. Skulptura je statična, kada je izrađuješ ona stoji, a ti se možeš odmaknuti. U performansu toga nema, ti si unutra. Tvoje tijelo, tvoj strah i umor, neugoda i koncentracija – sve postaje dio rada, htjela ti to ili ne. Kao performerica imam tu mogućnost ući u drugo stanje svijesti gdje onda sve to nestaje.

Performansu me također privukla i činjenica da se događa nešto stvarno, u tom određenom trenutku između mene i ljudi koji ga promatraju. Nema ponavljanja na isti način čak i onda kada performans ponovim, on nije isti jer oko mene nisu isti ljudi, prostor ni energija. Mislim da mi se upravo ta neposrednost sviđa.

► Iako performanse izvodiš u galerijskim i muzejskim prostorima, većinu svojih radova izvodiš u javnom prostoru i to u samom centru Rijeke, grada iz kojeg dolaziš i u kojem živiš. Ovi se prostori svakako razlikuju po svojoj veličini i oblikovanju, ali najviše po publici. Kao što si rekla, ona nije ista i svojim prisustvom može utjecati na tijek i atmosferu izvedbe i na drugačije shvaćanje i interpretaciju izvedbe. Koji prostor preferiraš, odnosno koji prostor za tebe i tvoj rad najbolje funkcionira i zašto?

Nika Rukavina: Javni prostor mi je važan zato što tamo ljudi nisu došli gledati umjetnost. Na neki način ja razbijam rutinu grada i ljudi koji se u njemu kreću i tako radim na ideji da umjetnost dođe i do onih ljudi koji ne idu u galerije ili muzeje. Osobno mi je to vrlo važno. Ponekad imam osjećaj da se mi umjetnici vrtimo u krug, da radimo jedni za druge i da slabo uključujemo ljude koji „ne pripadaju“ tom krugu. U galeriji ipak postoji određeni dogovor. Dođeš tamo jer očekuješ umjetnost. U javnom prostoru toga nema i zato nikad ne znaš što će se dogoditi. Meni je ta nepredvidivost super. Međutim, ne bih rekla da mi je javni prostor uvijek bolji. Nekim radovima treba galerija, nekima ulica. Ovisi što želim postići. Najviše me zanima odnos s publikom, s ljudima. Tko su oni, zašto su zastali i promatraju, što misle da se događa i što se dogodi onda kada shvate da možda nisu samo promatrači.

► Don’t put your cross on me iz 2013. bio je tvoj prvi rad u javnom prostoru, također na riječkom Korzu, ispred nekadašnje galerije Mali salon. Za njega si rekla da ti je bio najteži. Na što si točno mislila; fizički najteži, psihološki ili emocionalno najteži? Možeš li objasniti o čemu je riječ?

Nika Rukavina: Don’t put your cross on me bio mi najteži zato što sam se prvi put stvarno izložila. Fizički nije bio toliko težak, ali je emotivno bio jako težak. On je bio ta prijelomna točka mojeg dogovora sa samom sobom i s time da ja to mogu izvesti, s obzirom na to da sam introvertan tip ličnosti i nije mi baš ugodno biti izložena. Iako, sada sam se već navikla.

To je bio moj prvi performans u javnom prostoru i izvodila sam ga na Korzu, usred grada. Iako je planiran ranije kao dio samostalne izložbe koju sam imala, performans sam izvela u isto vrijeme kada se u Hrvatskoj provodio referendum o ustavnoj definiciji braka čija se tema poklopila s mojim radom i pitanjem kojim sam se bavila, a to je tko ima pravo odlučivati o tuđem životu. Svatko od nas nosi svoj križ, stoga i njegovu težinu mogu znati samo oni koji ga nose.

Nije mi se bilo lako izložiti u javnosti, pogotovo jer je atmosfera već bila polarizirana, a ja klečim pod križem. Bila sam spremna na batine tog dana, ali eto, ništa se osim komentara nije dogodilo. Mislim da sam se upravo tada počela ozbiljnije baviti tijelom kao mjestom na kojem se može pokazati društveni pritisak.

► Htjela bih da se zaustavimo baš na procesu, odnosno na razradi i pripremi za izvođenje radova. Performans, posebno tjelesni kojim se ti baviš, zahtijeva dobru fizičku kondiciju, mentalnu i emocionalnu spremnost te izdržljivost i snagu. Kako se pripremaš za svoje izvedbe?

Nika Rukavina: Rijetko kada se posebno fizički pripremam. Općenito u životu pokušavam držati neku ravnotežu, pogotovo u glavi. Kondicijom tijela sam se počela više baviti u zadnje vrijeme jer su me malo stisle godine pa sam morala.

Uglavnom kad radim na nekom performansu to je mentalni rad. Moram jako dobro poznavati sebe, svoje tijelo i moram probati sagledati sve faktore i situacije koje se mogu dogoditi i dobro procijeniti što moje tijelo može izdržati, a da se nepovratno ne ošteti. Jednom kad uđem u to stanje gdje se sve utiša i nestane, bez problema mogu izdržati lude fizičke napore, ali to ne znači da mi tijelo neće patiti. Jednom mi se upravo to dogodilo. Nisam se dobro pripremila, bila sam malo bahata i puna sebe, jer sam eto, postala dobra performerica koja sve može pa mi je život i moj rad The Illusion of Truth dao lekciju. Danas, osam godina nakon istoimenog performansa imam problem sa stroboskopskim svjetlima i slikama koje se brzo izmjenjuju pa kada idem u klub moram nositi sunčane naočale, a onda svi misle da prodajem ilegalne supstance.

Performanse ne isprobavam prije prve izvedbe zato što mi je onda teže ući u to stanje koje opisujem kao stanje u kojem sve nestane, zapravo to je vrsta meditacije, jer tada imam očekivanja. Zbog toga baš i ne volim ponavljati performanse koji se temelje na izdržljivosti.

► Većina tvojih radova, kao i spomenuti Don’t put your cross on me, potaknuta je aktualnim društvenim i političkim temama, poput Referenduma o braku. Zatim neravnopravnost žena u sportu, nepravda prema manjinskim skupinama stanovništva u EU, ali i „nevidljive“, a zapravo duboko ponižavajuće nepravde prema ženama u svakodnevnom životu. Međutim, radovi su jednako potaknuti i tvojim unutarnjim svijetom i promišljanjem. Koliko tog unutarnjeg, intimnog promišljanja „propustiš“ kroz izvedbu i kako publika reagira na to?

Nika Rukavina: Hm, možda je najlakše da probam ukratko objasniti kako nastaje moj rad, kako ga razrađujem. Dakle, imam neku temu o kojoj promišljam, koju onda promatram iz svih kutova i biram način na koji mogu prenijeti poruku koju želim. Na početku je to jedan dosta veliki kaos u mojoj glavi i tu primjenjujem nešto što me naučila moja prijateljica i kustosica Ksenija Orelj, a to je da sve ideje svedem na kostur pa onda, ako je potrebno, opet od kostura nadogradim. Taj dio čišćenja u kojem treba doći do jedne točke ili do glavne poruke je ono što je možda i najteže. U svim mojim radovima ima jako puno mene te mi oni služe kao osobna psihoterapija. Pritom se jako trudim da su jezik i način na koji je rad izveden lako razumljivi što široj publici. Sviđa mi se što različita publika različito čita i shvaća rad te da vide i interpretiraju rad potpuno drugačije od onoga što sam ja zamislila, tako da rad dobije neku novu dimenziju. Osim toga, i ja s odmakom nakon nekog vremena, u tim radovima vidim neke dijelove kojih ranije, kada sam radila taj rad, nisam bila svjesna.

Jedna od najvažnijih stvari u tome što radim je kada ono osobno, intimno, izađe iz mene, ne zaustavi se samo na meni, nego se gradi da bude dostupno i čitljivo što većem broju ljudi. Na kraju, mnogi problemi i poteškoće, ono što nas muči i o čemu razmišljamo, svima nam je više ili manje blisko, super je kad shvatimo da u tome nismo sami.

► Temom pozicije žene u društvu tijekom povijesti i danas baviš se iz više perspektiva kroz radove Word whipping (2017.), Šta si toliko emotivna? (2021.), Knjiga nevidljivih utjecaja (2019.) i Priručnik za kućne popravke za žene (2018.). Ovaj posljednji, Priručnik, zapravo je funkcionirao i kao radionice za žene (ali i za sve zainteresirane muškarce) na kojima si uz popravke i način rada alata pokazivala i kako žena može koristiti cijelo tijelo da dobije na snazi koja je potrebna za obavljanje takvih radova. Možeš li objasniti dinamiku interakcije s polaznicama i polaznicima na radionicama i s druge strane, s publikom koja dolazi (slučajno ili s namjerom) na performanse?

Nika Rukavina: Oduvijek se bavim pozicijom žene u društvu jer sam ta žena u društvu, ja. Odrasla sam u nekom drugom društvu koje je bilo iznimno patrijarhalno u kojem su kćeri zvali sine te su ih vrlo često učili „muškim“ poslovima da bi bile samostalne. Danas mi se čini da je društvo ostalo isto toliko patrijarhalno, ali je kapitalizam preuzeo glavnu ulogu tako da se više ni muškarce ni žene ne uči tim osnovnim znanjima za održavanje kuće i životnog prostora, a neovisnost i samostalnost pomalo se negiraju svima. Danas čak znam imati više muškaraca nego žena na tim radionicama. Muškarci na radionicama imaju manje straha od žena započeti neki posao. Međutim, žene, kada probaju rukovati nekim alatom koji su smatrale opasnim ili posao za koji su mislile da je fizički zahtijevan i shvate da to nije tako, dobiju unutarnju sigurnost i posebnu živost koja je predivna.

Dinamika interakcije s polaznicima radionica potpuno je potpuno drugačija nego kod performansa jer je i moja uloga tu drukčija. Na radionicama predajem znanje direktno, aktivni sam subjekt, dok u performansu prenosim poruku kao pasivni objekt. Prikazivanjem sebe kao objekta nad kojim se vrši neka vrsta nasilja stavljam promatrača u poziciju da promotri svoju submisivnost.

►   Posebno me zanima performans Šta si toliko emotivna? iz 2021. koji si izvela u Bozaru u Bruxellesu (Don’t be so emotional) u kojem dugotrajno, vrlo uporno i detaljno obrađuješ, točnije prikazuješ način na koji žena unutar pojedinog društva ili zajednice, u tvom slučaju u obitelji, sluša izjave i riječi, „upute“ po kojima na kraju oblikuje svoj život i mišljenje o sebi. Možeš li reći o čemu se radi?

Nika Rukavina: Šta si toliko emotivna? je rad nastao iz Knjige nevidljivih utjecaja, projekta koji se temelji na rečenicama koje su izgovarane i ponavljane ženama u djetinjstvu i koje su ih obilježile, a da to nisu svjesno birale. Tu me zanimala dinamika svjesnog i nesvjesnog ponašanja i koliko smo zapravo svi obilježeni društvom i društvenim normama i okolinom, a da to nismo ni svjesno izabrali. Kada sam razmišljala o tome što je mene obilježilo, koja je to rečenica meni ponavljana, nisam odmah došla do odgovora, morala sam dosta vremena istraživati i kopati po svojoj nutrini da dođem do šta si toliko emotivna?. U tom radu klešem u kamen tu istu rečenicu čime pokazujem kako kroz vrijeme svi mi minuciozno upisujemo te kodove ponašanja u sebe. Bez obzira na to što nam je teško nositi se s time i što nam to čini loše, te su rečenice i kodovi ponašanja postali dio nas i našeg identiteta i teško nam ih je otpustiti. Nakon što rečenicu uklešem u ploču i obojim je u zlatno, ja je razbijem. Na taj način simbolički želim prikazati da dijelove svoje osobnosti ponekad moramo razbiti, koliko god to bilo teško i činilo se da ne možemo bez njih. Osobnosti koje nosimo su jako slojevite, ali bez osvještavanja i odbacivanja njihovih dijelova nema mjesta za rast i promjenu.

► Ovaj si rad ponovno izvela u Rijeci ovog proljeća, na samostalnoj izložbi Knjiga nevidljivih utjecaja održanoj u Galeriji Filodrammatica, galeriji udruge Drugo more, spojivši ga upravo s projektom umjetničke knjige iz kojeg je i rad nastao. S izvedbom Šta si toliko emotivna? zaključila si desetogodišnji ciklus radova s temom boli. Što si dobila, a što dala publici kroz ovaj dugogodišnji proces?

Nika Rukavina: Da, nakon deset godina shvatila sam da sam sve te godine radila direktno ili indirektno s temom boli i da je kroz spoj radova Šta si toliko emotivna? i Knjiga nevidljivih utjecaja taj ciklus završio. U tom radu dajem publici priliku za neku vrstu emotivnog otpuštanja, tako da sam došla do onoga čemu sam nesvjesno težila cijelo vrijeme, a to je da publika nije samo pasivni promatrač nego da aktivno sudjeluje i dobije za to neku satisfakciju te da nakon performansa odu, ne samo s razmišljanjima, nego s odlukom i završetkom jednog ciklusa u svom životu.

Što se mene osobno tiče, ja i bol smo si sada prijatelji. Napokon sam osvijestila i integrirala razliku između boli i patnje. Bol je nužan mehanizam obrane fizičkog tijela, ali patnja koja nastane iz boli i koja produžava agoniju, potpuno je nepotrebna. Ona proizlazi iz ega koji pokušava zaštititi osobnost koja je ionako samo konstrukcija koju smo si sami složili.

►   Nakon 2020. godine primjećujem sve veći odmak od teme boli i prelazak na dirljive i vrlo intimne svakodnevne teme, poput You don’t even need a man (2021.), Do you know what love is? (2023.) i Heart strings (2023.), koje govore o ljubavi. O ljubavi prema sebi, prema onome što smo prihvatili da jesmo te prema ljudima kao zajedničkoj snazi. Možemo li pretpostaviti da je to smjer novog ciklusa?

Nika Rukavina: Ja i bol smo se shvatili pa sad prelazim na ono puno teže, i nama kao ljudima skroz nerazumljivo, a to je ljubav. Ljubav više ili manje poznajemo kroz romantičnu ljubav, a ta ljubav je po meni ona koja je najmanje slobodna i spontana, osim onoga prvog dijela zaljubljenosti gdje izgubimo sebe i skroz smo posvećeni čistom osjećaju ljubavi koji je u nama. Međutim, kada kemija popusti, onda to postaje nešto gdje upoznajemo vlastite granice i potrebe kroz refleksiju s drugom osobom. Mene više zanima taj prvi osjećaj „gubljenja sebe“ s aspekta da je to osjećaj koji je u nama neovisno o drugoj osobi. On u nama postoji stalno, ali čekamo drugu osobu da ga probudi, isto kao što onda krivimo tu drugu osobu kad taj osjećaj nestane. Uz to, zanimaju me i drugi aspekti ljubavi koje možda ne bismo ni nazvali ljubavlju, možda bismo radije koristili izraz poput dubokog unutarnjeg zadovoljstva. To su oni trenuci čiste sreće bez razloga, čistog mira, kad sjedite u šumi među drvećem… Onog opuštenog trenutka, uma očaranog ljepotom izlaska sunca i ostalih naizgled malih, ali dragocjenih trenutaka koje zanemarujemo, a upravo oni čine život magičnim i spajaju nas sa svime što postoji. Svi smo energetski povezani, i to ne samo jedni s drugima, već i sa svim oblicima života na ovom planetu, samo smo nepravedno zauzeli poziciju iznad ostalih oblika života i tako uništavamo sve ono što nam daje život. Kao društvo došli smo do točke pucanja te je pitanje hoćemo li i kako ćemo ići dalje. Ja kao umjetnica nemam druge opcije nego početi pričati o utopiji jer su nada i solidarnost jedino što nam može dati novu viziju svijeta, a bez vizije nema ni nove kreacije.

► I za kraj još kratko o planovima. Hoćeš li  u nadolazećim raodovima možda raditi u nekom drugom mediju ili ćeš ostati u polju performansa?

Nika Rukavina: Mislim da će performansa biti manje, ovih bolnih sigurno. Meni medij izražavanja zapravo nikad nije bio važan, više mi je bilo važno na koji način da ljude uvučem u drugo stanje svijesti. Sada istražujem neke nove tehnike i malo se igram… A i malo sam pogubljena, da budem iskrena. To je onaj strah, kad si slobodna ići u bilo kojem pravcu, ali cilja još uvijek nema na vidiku, pa radiš korake malo tamo, malo ovamo… Ali me još ništa nije toliko povuklo da se ponovno izgubim u svojoj glavi i stvaranju. To zapravo nije ni čudno s obzirom na događanja u svijetu gdje se sve urušava ili, možda bolje rečeno, sve izlazi na vidjelo, sve licemjerje, sve nepravde… Gledamo streamanje genocida u Palestini, a u glavama ponavljamo pitanje uz čuđenje „kako se to moglo dogoditi?“ Bez osobne, a onda i društvene odgovornosti stalno se vrtimo u krug.

 

Razgovarala: Lucija Švob

Portreti: Karlo Čargonja

 

Zahvaljujemo Niki Rukavini na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Nikin rad pratite na nikarukavina.wordpress.com i www.instagram.com/nika.rukavina000.