Knjiga autorice Ane Ofak Agents of Abstraction (Sternberg Press, 2019.) snažan je doprinos revalorizaciji i sve jasnijoj potrebi za strukturiranjem studija jugoslavenskog modernizma kao teme od izuzetnog značaja za razumijevanje odnosa moći u poljima globalne politike i globalnih umjetničkih struja druge polovice 20. stoljeća, s vrlo čujnom rezonancom širom prostorno-vremenskih koordinata povijesti suvremenosti. Uz neumoljivu svijest o težini prostora-vremena kojeg smo suvremenici, Ana Ofak nam predočuje i jasnu i neosporivu vezu između umjetnosti i antifašizma, vezu koja se danas, uza sve komunikacijske alate koje imamo, očituje kao neprikosnovena globalna os imaginacije boljeg svijeta.
Fašizam koji se egzorcira na rubovima evropske tvrđave ne bode u oči samo one lišene vida. Ili savjesti.
*Naslovnica knjige “Agents of Abstraction” / foto: Rafaela Dražić
Ofak se ne libi grandioznih izjava: modernizam je taoc kapitalizma. Dok dočitate knjigu te tako pojmite argumentiranu i akribičnu grandecu te tvrdnje, ona će vam se naprosto činiti – posve logičnom.
Autorica modernizam strukturira kao “trans-subjektivnu mrežu”. Usudila bih se tu sintagmu staviti u plural: gradeći osebujnu optiku revalorizacije jugoslavenskog modernizma, Ofak nas uvlači u niz trans-subjektivnih mreža, povezujući agente apstrakcije u vrlo konkretne slike vremena i globalnog prostora nakon II. svjetskog rata – političko-teritorijalne, političko-trgovinske, političko-financijske, političko-industrijske, i, na kraju, one koje sve ove prethodne uzimaju u obzir: političko-umjetničke (ne zaboravimo, taj interes nije uzajaman). U tim slikama Jugoslavija dobiva svoje pravo mjesto: mala zemlja s juga Evrope globalni je faktor preslagivanja svjetskog poretka nakon stravičnog rata čiji se užasi danas bezočno niječu.
Dok je recimo projekt Parapolitics: Cultural Freedom and the Cold War iz 2018. godine operirao s premisom “kako je modernizam postao označitelj za individualnu slobodu te bio instrumentaliziran u etabliranju kulturne hegemonije Zapada u 20. stoljeću”, Ofak sugerira pozicije iz kojih možemo, iščitavajući ideologeme socijalizma koji su pokretali jugoslavenske umjetnike poput Vjenceslava Richtera i stratageme Hladnog rata s kojima su se morali suočavati u svom radu, povući čitave nizove označitelja samo za ono što bi bila jugoslavenska inačica modernizma. Dapače, Ofak, oslanjajući se na Miška Šuvakovića, tvrdi da i o jugoslavenskom modernizmu trebamo govoriti u pluralu: “pluralnost modernizama u Jugoslaviji stvorila je jednako heterogenu, multiperspektivnu i pozitivno ambivalentnu ikonografiju modernizacije za novu socijalističku državu.” Ovaj mali osvrt sugerirat će neke od nizova, no krećući se kroz interdisciplinarno referencijalno polje koje je istkala Ofak, svaki čitatelj zasigurno će otkriti i nizove koje je autorica ovih redaka previdjela.
*Ana Ofak / foto: Maja Bosnić
Knjiga Agents of Abstraction podijeljena je u dva dijela. Prvi dio, naslova Ideologija modernizacije, ponire u četiri tematske izložbe, namijenjene primarno domaćoj publici, koje su postavljene u Narodnoj Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1947. do 1950. godine: Bibliovlak, Izložba knjiga, Izložba autoputa Bratstvo i jedinstvo te Izložba Antifašistički front žena Jugoslavije. Drugi dio pod naslovom Put zapada bavi se jugoslavenskim paviljonima u Stockholmu (1949. i 1950. godine), Beču (1949.), Hannoveru i Chicagu (1950.), te neizvedenim paviljonom u Parizu (planiranom za 1950. godinu). Izlaganje ne-umjetničkog u umjetničkom kontekstu arhitekture i oblikovanja zajedničko je svim ovim izložbama. Sinteza umjetnosti tako je postala metodološki okvir ne samo za izlaganje, već i za konstrukciju stvarnosti proizvodnje u poratnoj socijalističkoj Jugoslaviji kroz plastičnu konstrukciju ideologije modernizacije.
Izložbeni tematski projekt Bibliovlak bio je prvi te vrste u novoj Jugoslaviji. Kao jednu od najkreativnijih kampanja kulturne obnove koja je polučila nevjerojatne rezultate opismenjavanja većinski ruralnog stanovništva, Bibliovlak su osmislili dr. Milan Vinković, direktor Nakladnog zavoda Hrvatske, i Ivan Picelj, autor interijera i postava unutar vlaka koji je putovao Hrvatskom. Sa sovjetskim agitacijskim vlakovima na umu (Ofak ukazuje na direktnu vezu s radom Džige Vertova i Aleksandra Rodchenka), usred problematične implementacije poljoprivredne reforme i nacionalizacije, Vinković i Picelj postigli su željeni efekt: bibliovlak nije nametao obrazovanje, već poticao samoobrazovanje, kako ističe Ofak.
Izložba knjiga pak postavljena je u Umjetničkom paviljonu, i bila je to izložba na kojoj su po prvi puta surađivali Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Ideologija oblikovanja i sâmo oblikovanje izložbe, koje Ofak minuciozno opisuje, vodilo je k “novim međuodnosima između oslobođenja i pismenosti, bombi i knjiga, te na neki način osnažilo viziju nove socijalističke stvarnosti” u koju je Richer svojim pregalaštvom pokušao upisati tendencije demokratizacije.
*Knjiga “Agents of Abstraction” / foto: Rafaela Dražić
Izložba autoputa Bratstvo i jedinstvo održana je također u Umjetničkom paviljonu. Natječaj za oblikovanje ponovo je dobila grupa sličnog sastava: uz predvodnika Picelja, ovog puta tu su Richter, Srnec i Zvonimir Radić, dok proces nadgleda dr. Vinković. Naglašeno apstraktni oblici, linije, teksture i boje predstavljali su jasno odstupanje od soc-realizma. Pa ipak, figura udarnika (autoput Bratstva i jedinstva izgrađen je dobrovoljnim radom), kao “logična ekstenzija figure partizana” (Ofak) ostaje kao jasna poveznica s nasljeđem Sovjeta.
Samo dva mjeseca nakon izložbe autoputa, Radić osmišljava izložbu Antifašičkog fronta žena Jugoslavije koja se održala u okviru Trećeg kongresa organizacije u novoizgrađenoj zgradi Zagrebačkog velesajma u Savskoj (danas Tehnički muzej). Kao što podcrtava Ofak, brojne ne-evropske ekonomije participirale su na tom kongresu: “AFŽ je prakticirao nesvrstanost prije no što je Pokret nesvrstanosti začet”. Značajna iskustva s ove izložbe koje autorica detaljno iznosi, Radić pretače kasnije u rad sa studentima.
*Knjiga “Agents of Abstraction” / foto: Rafaela Dražić
U potrazi za metodama reprezentacije jugoslavenske ideologije modernizacije, visokorangirani političari poput Milovana Đilasa uočili su mogućnosti koje su razvijali Richter, Picelj, Srnec i Radić već pri Izložbi knjiga. Paviljoni su tako, kaže Ofak, “uveli budući model vanjske trgovine koji je Jugoslavija tek trebala implementirati”, pri čemu su “apstrakcija i sinteza umjetnosti postale ključni čimbenici tog procesa”, a Jugoslavija je stupila na scenu vanjske trgovine “doslovce plešući valcer” na ubojitim oštricama Hladnoga rata. Taj “diplomatski ples” započeo je paviljonom u Trstu 1947. godine.
No, prvi međunarodni velesajam na kojem su zadatak dobili Richter, Picelj i Srnec bio je sajam u Stockholmu 1949. godine. Kao što briljantno navodi Ofak, pletući tako fine inter-subjektivne mreže nizom sličnih britkih povijesnih detalja i referenci, sajam u Stockholmu otvoren je na isti dan kada je NATO-ov (North Atlantic Treaty Organization) sporazum stupio na snagu, što je navodi na logičan zaključak: “sinkrona formacija militantne moći i međunarodnih trgovačkih sajmova dala je oblik formaciji svjetskog poretka u poraću”. U to vrijeme, najvažniji resurs te ujedno i najvažnija izvozna sirovina Jugoslavije bile su metalne rude, pa nije neobično da je prvih 20 milijuna dolara kredita koje je Jugoslavija dobila od Export-Import banke Sjedinjenih država usmjereno na “rehabilitaciju rudarske industrije”. Richter, Picelj i Srnec prekrili su čitav eksterijer paviljona metalnim oplošjem. U interijeru paviljona, kao što kasnije piše Richter a ističe Ofak, industrijski proizvodi transponirani su u “subjekte”.
Štokholmski sajam nije pravo ni počeo, a Richterov tim se već preselio u Beč, gdje je trebalo “demonstrirati jugoslavensku sistemsku prednost” pobjednika u grozomornom, ali nažalost neophodnom ratu (povijesna je činjenica da mir nije bio opcija).
Sajam u Hannoveru 1950. godine, podvlači Ofak, otvoreno je promovirao ostatke industrije Trećeg Reicha, a Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja zastupljena na njemu. I opet detaljno, u tekstu i slici, predočavajući detalje ideologije oblikovanja i sâmo oblikovanje Richtera, Picelja i Srneca, kao i suptilne veze s protagonistima Bauhausa, autorica naglašava političku dimenziju cijelog poduhvata (koja nije ostala nezamijećena u zapadnonjemačkom tisku): “jugoslavenski paviljon podsjetio je jednakom mjerom i publiku i medije da zvjerstva njemačkog nacizma nisu zaboravljena, privrednom čudu usprkos”.
*Knjiga “Agents of Abstraction” / foto: Rafaela Dražić
Na nikad izvedenom pariškom paviljonu, uz već poznatu trojku, radio je i Radić. Iako su potencijalni saveznici u Parizu bile neskloni Jugoslaviji (Ofak ističe poznatu činjenicu kako su se francuski komunisti distancirali od Jugoslavije odmah po rezoluciji Kominterne), razlog odustajanja od izvedbe najvjerojatnije su njeni visoki troškovi.
U Chicagu, gradu u kojem je Bauhaus dobio svoj drugi život ali ovaj puta kao privatni poduhvat, ideologija modernizacije kretala se u paralelnom kolosijeku s nadolazećim neoliberalnim valom, koji se, kao što uočava Ofak, “otkrivao kroz polja makroekonomije, matematike, socijalne antropologije i računalnog inženjeringa”. Jugoslavija je parirala tom moćnom molohu “imaginarijem atomskog doba” renderirajući “interakciju molekularnih kretanja kao paradigmu savršeno reguliranog sistema”. Richter i Picelj oblikovali su paviljon “utopijske vizije socijalističke proizvodnje koja je funkcionirala prema logici masovnog tržišta”, a polučen uspjeh lako se odčitava iz sljedećeg navoda: “Kada je riječ o ukupnoj prodaji na sajmu, govorilo se o četiri zemlje: Savezna Republika Njemačka, Portugal, Velika Britanija i Jugoslavija”.
Dok se tzv. Hladni rat zakuhavao i odnosio brojne žrtve, Richter, Picelj, Srnec i Radić radili su na svojoj zadnjoj paviljonskoj narudžbi. Do kraja te 1950. godine, Jugoslavija je bila primila već 55 milijuna dolara od Export-Import banke. No, kao što ističe dalje Ofak, Jugoslavija nije živjela samo od kredita: upravo ovaj sajam u Stockholmu osnažio je trgovinsku razmjenu Jugoslavije sa Švedskom. Paviljon, da samo naglasimo jedan detalj iz mnoštva koje iznosi autorica, predstavljao je i reminiscenciju na koncept “Nove vizije” Lászlá Moholyja-Nagyja.
*Knjiga “Agents of Abstraction” / foto: Rafaela Dražić
Kao što spomenuh ranije, iscrpne opise ideologije i prakse oblikovanja izložbi kao agenata apstrakcije Ane Ofak prepuštam čitateljima ovog vrsnog izdanja berlinskog Sternberg Pressa. Treba reći i da se ti opisi ne iscrpljuju u vrhunskoj izvedbi tekstualnog, već i u nesebičnom dijeljenju brojnih (često i po prvi puta objavljenih) likovnih materijala i ilustracija. Oblikovanje ove knjige zasigurno spada u vrhove opusa i inače izvanredne Rafaele Dražić.
Knjiga Ane Ofak Agenti apstrakcije vrsno je interdisciplinarno djelo koje će nam omogućiti brojne nove poglede na jugoslavenske modernizme, usustavljujući njihove dinamike na oštrim rubovima bespoštedne globalne politike, ali i osebujnih umjetničkih vrijednosti onih čija bi imena trebala zapravo biti na vrhu jezika svakog pučkoškolca kada se govori o socijalističkoj Jugoslaviji. Pa zahvalimo još jednom agentima apstrakcije koji su ne samo pronosili slavu domovine širom svijeta koji je uporno zveckao oružjem i tijekom i nakon tzv. Hladnog rata, već je i pokušavali renderirati boljom i humanijom: Vjenceslavu Richteru, Ivanu Picelju, Aleksandru Srnecu i Zvonimiru Radiću.
*Ana Ofak / foto: Maja Bosnić
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Rafaela Dražić, Maja Bosnić
Knjigu Agents of Abstraction smo na Vizkulturi predstavili ovdje.
Knjiga se može nabaviti putem internetskih stranica izdavača, Sternberg Pressa, te distributera, MIT Pressa.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
