Ciklus izložbi o socijalističkoj disco kulturi od 1977. do 1983. godine, autora Željka Luketića, izazvao je veliko zanimanje publike tijekom posljednjih par mjeseci, ponajviše u Zagrebu gdje su dosadašnje izložbe održane. Riječ je o multigalerijskom projektu koji je prvo od 30. svibnja do 8. srpnja “okupirao” Kulu Lotrščak (dio izložbenih prostora Galerije Klovićevi dvori) s postavom naslovljenim Druga strana groznice subotnje večeri, da bi se narativ nastavio od 8. do 25. srpnja u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, pod naslovom Vizualni jezik disca. Prva izložba publici je ponudila uvid u kontekst postanka i razvoja disco glazbe i kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, i to putem raznovrsnih podataka, plakata i primjera iz tiska koje je prikupio autor, dok se druga izložba fokusira na dizajn omota ploča i kazeta disco i srodnih izvođača, koji je na jugoslavenskoj sceni poprimio sasvim osobite karakteristike. Uostalom, to se na izložbi jasno i vidi.
Uoči sutrašnjeg [d]razgovora u HDD galeriji s dizajnerom Ivanom Ivezićem, dugogodišnjim suradnikom Jugotona (danas Croatia Records) i autorom ogromnog broja glazbenih omota, mi smo odlučili porazgovarati sa Željkom Luketićem o društvenom kontekstu koji je omogućio domaći disco i njegovim utjecajima na današnje vrijeme. Naš sugovornik je poznati filmski kritičar, radijski DJ i novinar, diplomirani ekonomist i pasionirani kolekcionar svega povezanog s discom i raznolikom elektroničkom glazbom, ponajviše, naravno – ploča. Luketić se zajedno s DJ-em i glazbenim producentom Višeslavom Labošem našao u središtu pozornosti i krajem prošle godine kada je objavljena izvrsna kompilacija Electronic Jugoton – Synthetic Music from Yugoslavia 1964 – 1989 u izdanju Croatia Recordsa, a ove je godine bio i umjetnički direktor i selektor vrlo uspješnih 24. Dana hrvatskog filma. Ukratko, pravi sugovornik za pravu temu.
*Željko Luketić
► Koje su bile najneočekivanije (ili možda baš očekivane) reakcije na prvu izložbu u ciklusu?
Željko Luketić: Dok je trajala prva izložba ciklusa u Kuli Lotrščak, ljudi bi znali upitati: “Gdje vam je disco kugla?”. A nije bila riječ o takvoj izložbi, disco kugle nije bilo niti će je biti. Ja sam kao kustos namjerno išao na suhoparnu galerizaciju motiva koji su već sami po sebi kič. Jer, kad bih poduplao kič, dobio bih šećernu bolest. U Lotrščaku je postav riješen onim teškim, crnim i glomaznim okvirima, dok sam u HDD galeriji želio dobiti totalnu simetriju kvadrata (omota ploča, op.a.), s vrlo minimalističkim pristupom izložbi. Takve metode su tom kiču vrlo karakterističnom za disco umanjile snagu, a sve što je izloženo u legendama je potpisano poput bilo kojeg drugog umjetničkog djela, baš zbog toga što sam želio izbjeći čitanja sadržaja u stilu “Vau, to je tako ludo i kič!”. Uopće nije poanta u tome, nego da se istaknu glavne teze koje se provlače kroz sve izložbe.
► Ako pokušamo kontekstualizirati tvoj ciklus izložbi na temu socijalističke disco kulture, primijetit ćemo generalni porast izložbi i projekata koji se bave jugoslavenskom pop-kulturom, pogotovo njezinim labuđim pjevom u razdoblju tzv. osamdesetih. Što misliš, zašto se to sve događa sada i u takvom opsegu? Taj retro-revival nije karakterističan samo za našu regiju, zar ne?
Željko Luketić: Složio bih se da je takvih projekata iz godine u godinu sve više, no opseg zbivanja dijelom ovisi i o tome kako netko na to gleda. Recimo, po meni su neki elementi jugoslavenske pop-kulture gotovo posve eksploatirani, toliko da publici već idu na živce, pri čemu ne mislim da je kriva ona, nego možda načini na koji su neki od tih projekata rađeni. Zboga čega dolazi do dojma da se to sve skupa sada koncentriralo? Jednostavno. U Hrvatskoj je od osamostaljenja pa sve donedavno postojala, a zapravo u mnogočemu postoji još uvijek – snažna struja zaborava, zbog koje Hrvati vjeruju da žive u državi koja je nikla ni iz čega. Postoji svjesna negacija jugoslavenske i socijalističke prošlosti. Kod više društvenih skupina imena i pojmovi kao što su Jugoslavija, socijalizam i Tito još uvijek izazivaju otpor, kao što se jasno može vidjeti u raspravama na internetu i u javnosti, još uvijek se svađamo oko partizana, ustaša i svega ostalog… No, mi cijelo to nasljeđe nikada nismo adekvatno kontekstualizirali niti postavili našu povijest kao koherentnu priču, pri čemu bi većina događaja bila relativno točno interpretirana. Robovi smo nekakvih legendi, fama… Postoji vrlo malo znanstvenih radova na temu socijalističke Jugoslavije, malo pravih, širokih istraživanja u domeni pop-kulture, npr. propitivanja legende o genijalnosti Novog vala i sl., koja uvijek spominje jedna te ista tri-četiri benda, tj. izvođača. Ogroman ostatak te scene, čak i mnogo živahniji, cijela značajna underground kultura socijalizma ostaje stravično zanemarena. Također, mnogi jako vole glazbu prošlosti, ali malotko ju postavlja u pravi kontekst. Tijekom 90-ih, ali i poslije, smatralo se velikom hrabrošću u radijskom eteru Stojedinice pustiti bend poput Ekatarine Velike.
Društvena situacija zatrovana ratom i našim malim nacionalizmima utjecala je na rast potrebe da se sve to negira ili površno propituje. Doduše, vrijeme prolazi, okovi tranzicije pomalo su olabavili, koliko god nam se svakodnevno činilo da se vraćamo u najgoru prošlost. U inozemstvu oduvijek postoji jako velik interes za kulturu jugoslavenskog socijalizma. Vani sam naišao na stručnjake koji domaću i regionalnu glazbenu i filmsku scenu razumiju puno bolje nego mnogi kritičari odavde, koji bi se trebali time baviti. Nijedna priča nikada nije crno-bijela… Socijalističko samoupravljanje nije bilo čisto zlo, niti je bilo potpuno genijalno, disco i folk nisu bili sasvim užasni niti najgori kič, a nije ni Novi val bio apsolutni vrhunac glazbe.
► Do kakvih si sve otkrića doša o u procesu istraživanja?
Željko Luketić: Još dok smo Višeslav Laboš i ja radili na kompilaciji Electronic Jugoton, mene je strašno smetalo što su elektronička glazba i disco u Jugoslaviji bili anatemizirani kao nešto loše što može svatko napraviti i što nije “pravo” muziciranje. Dio krivice svakako nose patrijarhalne društvene strukture i mačizam imanentan rock glazbi, koji baš i nije spojiv sa sintesajzerima. Disco je svojom pojavom u drugoj polovici 90-ih tu, uvjetno rečenu femininu, stranu pop-glazbe još više istaknuo, jer je kao zvuk potjecao iz američkih LGBT klubova, a predstavio je i žene koje su bile “glavnije” nego prije, i tako rocku izmaknuo njegovu falusoidnu mačističku osovinu koju čine gitare, bubnjevi i pjesme o svim djevojkama koje ćemo zbariti večeras. Tako su do danas i publika i izvođači poprilično zaboravili da postoje relevantna iskustva prošlosti i u mnogim drugim područjima, koja su vrlo zanimljiva i vani jako cijenjena. To je jedan od osnovnih razloga zašto sam se upustio u ove projekte – frapiralo me da postoje strani kolekcionari koji konstantno traže artefakte iz razdoblja Jugoslavije i za njih plaćaju enormne svote, a mi ih želimo zaboraviti. Iznenađenje su bili i neki novinski tekstovi objavljeni u vrijeme inicijalnog proboja disca, poput napisa protiv sintesajzera u kojima se tvrdi da zvuci stvarani pomoću njih ne mogu biti glazba, dok se o velikim imenima Novog vala nekoć nije pisalo u današnjim superlativima. Disco je većinu vremena bio vrlo marginaliziran ili krivo shvaćen. Ukratko, scena je bila podijeljena na rock koji je bio vrh, na pop kao potrošnu robu i na folk koji je bio nešto potpuno neukusno. Naravno, ogromne naklade nosača zvuka folk izvođača su prema egzaktnim podacima onovremenih diskografskih kuća financirale cjelokupni Novi val. Izdavači su zarađivali na folku, na temelju čega su se objavljivale umjetnički ambicioznije ploče, ne samo Novog vala, nego i avangardne elektronike i sličnih opskurnih žanrova.
U svom prvom regionalnom naletu, disco se među izdavačima pojavio vrlo oprezno. Novim žanrom prvi su se počeli baviti glazbenici iz područja jazza, soula i funka; redom vrlo ozbiljni svirači koji su naprosto eksperimentirali s tim novim zvukom. Budući da je za Jugoslaviju specifično dulje trajanje disca u odnosu na zemlje Zapada, sve do 80-ih godina, ali i poslije, on se javlja u pjesmama zabavnjaka kao šansa za brzu i dobru zaradu. No, to se dogodilo i događa se sa svim underground kulturama 20. i 21. stoljeća – u nekom momentu pokupi ih srednja struja čiji akteri time žele zaraditi novac. Prema nekim teorijama, u inozemstvu disco nije propao samo zbog, primjerice, paljenja ploča na stadionu u Chicagu ’79. godine (tzv. Disco Demolition Night), čemu su povod bili rasizam i homofobija, nego prvenstveno zbog pretjerane eksploatacije žanra kod velikih diskografskih kuća, koje su ga zaista uništile. Svatko je htio svoj komadić kolača i sve je postalo disco; preforsiralo se, što se dogodilo i punku, i Novom valu kod nas, i tako dalje. To je prirodan životni tijek svih umjetničkih trendova i kulturnih pokreta nakon Drugog svjetskog rata. Njihova krivulja kreće iz undergrounda, ona dostiže svoj zenit i prelazi ga, a potom najčešće tone u potpunu eksploataciju. Pritom se suptilni utjecaj disca na (socijalističko) društvo uglavnom zanemaruje. Disco je konceptom repeticije istaknutih ritmičkih elemenata funka težio postići što duđi i trajniji plesni ugođaj, pa su tako nastajale sve dulje i dulje pop-kompozicije, čemu ćemo se vratiti kasnije. Mada je kontekst disca u socijalizmu bio puno drugačiji nego u liberalno-kapitalističkom inozemstvu, disco je u Jugoslaviji definitivno imao svojih pozitivnih strana, kao što ih je imalo i folk. Oni su se često preklapali i pretapali, što je vrlo zanimljivo jer je i jedno i drugo plesna glazba.
► Da, ta su preklapanja neosporna. I u mojoj izložbi (Est)etika nacionalizma: dizajn za turbo-folk došle su do izražaja brojne dodirne točke između disca i folka…
Željko Luketić: Mene je čak nekoliko novinara pitalo je li disco kriv za postanak turbo-folka. U jednim dnevnim novinama najava za prvu izložbu u ciklusu, Druga strana groznice subotnje večeri: socijalistička disco kultura 1977-1983, bila je naslovljena “Pogledajte izložba na kojoj ćete vidjeti korijene cro-dancea i turbo-folka”. Pa ipak, njihovi korijeni su identični, jer ih je proizvela naša kulturna sredina, ali to nije direktna posljedica disca.
► Misliš li da je jugoslavenska disco i synth-pop scena utjecala na zbivanja ranih 90-ih, na domaću rave scenu, pojavu techna i slično? Koliko je tu bio prisutan utjecaj ex-Yu elektronike, a koliko je ipak sve bilo odjek moćnih previranja u inozemstvu?
Željko Luketić: Svakako postoji utjecaj i u jednom i u drugom smislu, no da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje moramo se vratiti samim glazbenim počecima disca, kada se ta glazba također svirala na klasičnim instrumentima. Svi su ti ritmovi izvorno bili analogno odsvirani, no stvari su se ubrzo počele kreati u elektroničkom smjeru, a kako se disco produljio u 80-e, dio žanra preselio se u synth-pop. Prisjećajući se tog doba, Nile Rodgers u svojoj autobiografiji izjavljuje da je disco baza većine eletroničke glazbe današnjice, što je posve vidljivo u mnogim DJ setovima koji gotovo uvijek sadrže barem maleni djelić disca. Kao što je Rodgers rekao: “Disco je ostao, samo je promijenio ime.” Već je ’81. disco postao prljava riječ te je preimenovan u boogie, dok će kasnije prerasti u acid i techno. Ideja disca je upravo u tom posebnom ritmu koji se pojavio 70-ih. Što više ritma, što više pravilnih ritmova koji se mogu međusobno miksati u jednu jedinstvenu cjelinu, kako plesači na podiju ne bi imali pauze. Sve do danas, riječ je o cjelovečernjem doživljaju. Negdje od 1978. nadalje riječ disco označava ono pod čime je do danas podrazumijevamo. Disco jednako clubbing. Disco nije ostavljao mjesta za nekadašnje plesnjake. Mijenjala se cijela društvenost mladih ljudi, način na koji izlaze u noć, način na koji se pleše. Pojavljuju se naglašena tjelesnost i seksualnost, kao i emancipacija žena i manjinskih skupina u tom smislu, posebno u slučaju Afroamerikanaca. Za jugoslavenski disco također je karakteristična velika inkluzivnost prema etničkim manjinama, kakva nikada prije nije bila viđena, posebno prema Romima i Albancima koju su redovito sudjelovali na plesnim natjecanjima i pobjeđivali u njima.
► Znači, moglo bi se reći da je disco pridonio decentralizaciji i demokratizaciji kreiranja i izvođenja glazbe u Jugoslaviji?
Željko Luketić: Točno. Disco je svoja vrata otvorio svima. Filozofija dancefloora iliti plesnog podija bila je potpuno drugačija od atmosfere plesnjaka, koja je podrazumijevala oscilacije u plesu, u doživljaju, dok je klub kontinuirana noć i ples bez pauze. Na disco podiju većina ljudi pleše za sebe uz nekoga, ne u paru, te svatko sam bira s kime će plesati, dakle i žene.
► Je li tada publika napokon postala podjednako važna kao i izvođač?
Željko Luketić: U razdoblju disca i punka na neki način se po prvi put izmiču izvođači. I u Jugoslaviji se oko ’81. pojavljuju prve TV-emisije kao što je bila Hit mjeseca, u kojima je fokus na publici u studiju, na tome kako ona pleše i zabavlja se. Danas je fokus ponovno na DJ-u, premda su DJ-i morali krvavo raditi kako bi došli do tog statusa. Iznenadio sam se kada sam naletio na podatak da prvi DJ-i u Jugoslaviji nisu sami kupovali svoje ploče, nego su to činili vlasnici klubova, a DJ-a su unajmili samo kako bi ih puštao. Vlasnik kluba bi ujutro poslušao sve kazete kako bi znao što je sve DJ puštao noć prije, te bi tako odlučio hoće li ga zadržati, i gotovo! Najbitnije je bilo koliko je ljudi u klubu i koliko ih pleše, odnosno zabavlja se. Kategorija plesa ukidala je sve zabrane i predstavljala pojave koje konzervativcima baš i nisu bile drage, a postojali su i elementi kojih publika u početku nije ni bila svjesna. Recimo, u SAD-u su Village People percipirani gotovo kao dječji bend sa simpatičnim likovima kauboja, indijanaca, građevinara i drugih, te ljudi nisu znali da je YMCA pjesma o gay prostituciji. S druge strane, Donna Sumner u više pjesama pjeva o teškom životu i prekarnom radu prostitutki, itd. Dizajn svih tih elemenata podsjećao je na pozadinu prosječnog seks kluba, s golišavim tijelima na fotografijama, napadnim vizualima i tipografijom koja oponaša neonske natpise.
Disco je možda prvi u modernoj pop glazbi artikulirao drugu stranu muške seksualnosti, koja u Jugoslaviji sve do 80-ih nije bila vidljiva u medijima. Međutim, oko ’82. srpski magazini Reporter i Reporter Ekstra počinju objavljivati muške duplerice pored ženskih, poput Ibre sa Zvezdare, uvjerljivo najpopularnijeg izloška u Kulu Lotrščak. Svi su se htjeli fotografirati s njegovom fotografijom! Diskografi se na taj moment nažalost baš i nisu zakačili, no tisak jest, i to prilično dobro, iako je u početku sve bilo pomalo skandalizirano. Ipak, tisak je svejedno vrlo rado pratio disco, pogotovo progresivniji listovi poput Starta i Reportera, u kojima su objavljivani i savjeti oko izlazaka, odijevanja i sl. Socijalistički kodeks reda, rada, discipline, spavanja i mjesne zabave disco je potpuno poremetio s novom idejom vikend-izlaska koji traje do ponedjeljka.
Dobar primjer je sama diskoteka kao mjesto zbivanja. Oko 1977. tisak počinje intenzivnije izvještavati o plesnim disco večerima u svijetu, pojavljuju se prve fotografije raskalašenih i bogatih ljudi koji plešu i sjajnu se zabavljaju. U Jugoslaviji većina ljudi naprosto nije imala dovoljno novaca da bi se mogla zabavljati na isti način kao vani, pa je sve bilo podosta do-it-yourself. Prve jugoslavenske diskoteke besplatno su dijelile materijal za ukrašavanje ljudima koji su u njih zalazili (i obrnuto), disco kugle i reflektori izrađivali su se u garažama, a gramofoni su bili najjeftiniji mogući. No, svejedno je proizveden dancefloor kao posebna društvena arhitektura sa specifičnom i neprestanom glazbom, s transom koji se razgranao sve do techna, acida i drugih žanrova elektronike. U Jugoslaviji je to na masovnijoj razini stvoreno gotovo potpuno u kućnoj radinosti. U regiji je postojalo svega nekoliko diskoteka koje su se mogle pohvaliti da su izgledale svjetski u uvriježenom smislu riječi. Osamdesete su već bile godine primjetne krize, većina ljudi nije živjela nimalo bogato, a oni koji su živjeli za noćne izlaske sami su šivali svoje kostime, sami izrađivali ukrase u diskotekama i živjeli potpuno u tom trenutku. Hedonizam nije prava riječ za opisivanje tog stanja svijesti jer implicira nekakav grijeh, u njoj ima nešto vrlo katoličko. Meni se čini da je takav eskapizam u to vrijeme bio potreban ljudima te da im je činio dobro, a omogućio ga je disco.
► Postoje li danas u regiji neka slična glazba ili pokret koji razvijaju nasljeđe disca, a da su podjednako kulturno relevantni?
Željko Luketić: Danas se događa sublimacija zanimanja za prošlost koja se potom reflektira na sadašnjost, pri čemu mislim i na disco, i na synth-pop, i na elektroniku. Broj aktivnih izvođača u regiji koji se bave takvom glazbom je značajan, a njihova izdanja objavljena u inozemstvu globalno su daleko relevantnija od bilo koje estradne zvijezde u Hrvatskoj. Ovdje, pogotovo u dnevnom tisku, još uvijek postoji tendencija da se sva glazba, i kultura generalno, trpaju u neke ladice. Mi se još uopće nismo vidljivo odmakli od stava prema kojem neka glazba vrijedi više a neka manje, jer je jedna odsvirana na kompjuteru a druga na gitari. Zašto uporno vrijednosno razdvajamo te stvari? Zašto ne možemo jednostavno reći da su se ljudi naplesali uz dobru glazbu? Zašto moramo povlačiti granice među žanrovima i neprekidno govoriti ili o rock veselici ili o elektroničkom događanju? Čemu to? Možda to govori nešto i o mnogim drugim ladicama iz kojih do dana današnjeg još nismo kolektivno izašli.
Fotografije: Filip Beusan (otvorenje izložbe u HDD-u) i Marina Paulenka (Kula Lotršćak)
Više o projektu pratite na društvenim mrežama
socialistdisco.tumblr.com/ i facebook.com/exyudisko
Razgovor vodio: Bojan Krištofić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
