O potezima, slovima i pismu

Ima od toga već više od godinu dana, pišući za jedne ‘nove’, a sada već zaboravljene dnevne novine, bio sam zamoljen napraviti listu dvadesetak mladih dizajnera na koje treba obratiti pažnju. Među njima se, već onda potpuno zasluženo, našlo i ime mladog dizajnera iz Varaždina – Marka Hrastovca. Tada, vjerojatno osim užeg kruga njegovih kolega, malotko je znao za Hrastovca i njegov rad, no godinu dana kasnije zbilja se nadam da se to promijenilo, barem kod čitatelja Vizkulture.

*Marko Hrastovec – foto: Maja Bosnić

U Galeriji HDD-a upravo traje njegova hvaljena samostalna izložba «Potez, pismo, slovo», koju je ‘zaslužio’ osvojivši važno priznanje – nagradu ICOGRADA Exellence Award na Bijenalnoj izložbe Hrvatskog dizajnerskog društva 1112, koja je upravo njemu, usred niza radova profesionalnih i etabliranih dizajnera, dodijeljena za studentski rad, cjelovitu i studioznu tipografsku „interpretaciju“ knjige “As I Lay Dying” Williama Faulknera.

Osim odlične Markove izložbe (koju ne biste trebali propustiti, a traje do 25. veljače) ovaj mladi dizajner iza sebe ima više hvalevrijednih projekata i suradnji, i jedan je od autora mlađe generacije dizajnera koji su nedavno, ili će tek izaći sa zagrebačkog Studija dizajna, djelujući kao obećavajuća budućnost domaće dizajnerske scene.
S Markom smo, osim o izložbi te o projektu Dijakritika koji smo početkom tjedna predstavili na Vizkulturi, popričali i o tipografiji kao zanimanju, njezinoj poziciji i procesu te o projektima direktno i indirektno vezanim za slova.

Uz odlične Markove radove, siguran sam da će vas i preciznost, kvaliteta te opsežnost njegovih odgovora uvjeriti da je pred ovim autorom obećavajuća karijera. Mislim da je ovo naš najdulji intervju do sada, ali vrijedi svakog slova.

*S izložbe “Potez, slovo, pismo” u HDD-u. Više o izložbi pogledajte ovdje

Kada si upisao Studij dizajna je li već tada postojala ljubav/sklonost prema tipografiji i pismu ili su te zanimale razne niše grafičkog dizajna, pa se angažman oko tipografije dogodio usput, tijekom faksa?
Marko: Ako iz sadašnje perspektive pogledam unatrag vidim tu neku poveznicu između neartikuliranih crteža koji su često uključivali pokušaje crtanja slova još u moje pretkompjutersko doba i ovoga čime se danas bavim. No tada sve to nije značilo ništa, jer je dizajn došao dosta spontano (tek u 4. razredu gimnazije). Prije nego sam upisao faks nisam bio toliko znatiželjan kao danas, pa za veliku većinu stvari u dizajnu nisam ni znao, tako vjerojatno ni što je tipografija.

Na prvoj godini faksa teško da se možeš definirati u tom smislu, jer je program postavljen dosta široko i ne ostavlja puno prostora za posvetiti se jednom od kolegija, ali moram priznati da su na većinu nas iz generacije već onda najviše «kemije» prenijeli profesori Nikola Đurek i Damir Bralić svojim entuzijazmom i predanošću, ali i super atmosferom. Brzo sam skužio da me bavljenje slovima na svim razinama veseli, ali tek malo kasnije se ta činjenica do kraja osvijestila, da bi već sredinom druge godine faksa počela prva suradnja s profesorom Đurekom.

Tvoja izložba u HDD-u naslovljena je ‘Potez, slovo, pismo’ što, ako se ne varam, opisuje različite vidove oblikovanja u tipografiji. Možeš li ukratko čitateljima Vizkulture, koji nisu dizajneri, opisati ove različite metodologije i vidove nastanka dizajna tipografije iz tvoje perspektive?
Marko: Naziv izložbe zapravo možemo promatrati iz nekoliko jednako smislenih gledišta. Za početak kao običan niz doslovnih pojmova bez konteksta koji se pojavljuju u tipografiji. Zatim kao logičan slijed nastanka pisma prilikom pisanja perom, gdje je osnovni pokret potez, više njih potom grade slovo, a slova grade abecedu odnosno pismo. Naziv izložbe možemo povezati i s koncepcijom postava odnosno predstavljenim područjima mojeg djelovanja kroz tipografiju, pa tako potez predstavlja kaligrafiju/pisanje/skiciranje, slovo predstavlja područje iscrtavanja slova (eng. lettering), a pismo simbolizira sve projekte koji uključuju oblikovanje tipografskog pisma (fonta).

Kao što Đurek spominje u tekstu izložbe, sva 3 pojma često nalazimo u literaturi i metodologiji Gerrita Noordzija, koja je, zahvaljujući Đureku, standard tipografske edukacije i u Hrvatskoj. S obzirom na to da sam i sam dio te škole i pojmovima baratam svakodnevno u teoriji i praksi, ispostavilo se da naziv izložbe kroz ta tri pojma dovoljno jasno opisuje njezin sadržaj ili barem može zainteresirati za njega.

*Marlene Stencil

Koliko u prosjeku traje proces nastanka čitavog jednog pisma i kako to u praksi izgleda; kreneš s nekim slovom, posebnostima i idejom, pa se nadovežeš kod drugih slova? Opiši nam malo taj proces…?
Marko: Za početak važno je znati zašto radimo novo tipografsko pismo i koja je njegova funkcija, gdje će se primjenjivati i slično. To nam definira parametre za oblikovanje, a inspiracija može biti stvarno raznolika. Pritom je važno razlikovati radi li se o naručenom ili samoiniciranom projektu. Kod naručenih tipografskih pisama parametri su uglavnom unaprijed jasno definirani i zna se kakav karakter pismo mora imati. U takvim slučajevima odluke se donose lakše i brže, bazirane na jasnim utilitarnim ili estetskim zahtjevima. U suvremenim tipografskim pismima koja nastaju inicijativom autora i namijenjena su za komercijalnu prodaju ne postoji takvih ograničenja u startu, već sve ovisi o tome što autor želi postići. Tu možemo napraviti generalnu razliku između natpisnih pisama i tekstnih pisama, a čiji nazivi govore za što su namijenjena. Svaka od kategorija povlači određena pravila kojih se valja pridržavati pa tako natpisna pisma mogu biti raskošna, s više detalja i ne moraju nužno funkcionirati na malim veličinama. S druge strane, pisma za kontinuirani tekst teže tome da su slovni oblici ujednačeni, da se lako čitaju (readability) i da se njihova prepoznatljivost očuva i na manjim veličinama (legibility).

Nerijetko je kod suvremenih tipografskih pisama prisutan snažan utjecaj pera koje uvjetuje konstrukciju (široko pero-translacija, šiljasto pero-ekspanzija) ili pak povijesnih modela. Vremenski je teško definirati nastanak tipografskog pisma jer to ovisi o njegovoj strukturi (broju rezova, stilova), količini znakova u fontu itd. Pisma za kontinuirani tekst sigurno zahtijevaju puno testiranja i popravljanja, uštimavanja, ponovnog printanja, ponovnog ispravljanja što sve zajedno može potrajati i par godina (a što ne garantira da ga autor ne bi s vremenom ponovo izmijenio). S druge strane, ako radite s Nikolom Đurekom, može se desiti da i produkcija natpisnog pisma potraje nekoliko godina, kao recimo 240 različitih fontova u Audree Type System-u (smijeh). Nema nekog pravila, ali proces od ideje do finalnog proizovda je uglavnom dosta dugačak i nerijetko se mjeri u godinama.

Postoje li softveri koji pomažu pri procesu razvoja pisma?
Marko: Softveri koje nazivamo ‘font editori’ poput FontLab-a, RoboFont-a, Glyphs-a i sličnih aplikacija omogućuju osnovnu i najvažniju razinu oblikovanja i tu se stvaraju svi znakovi u fontu, različiti rezovi (masteri – recimo light i bold) i sve što je potrebno da tipografsko pismo funkcionira kao cjelina. Postoje i aplikacije koje ubrzavaju rad dizajnera pa se tako pomoću nekih mogu generirati međurezovi (npr. regular, medium), druge pak omogućuju lakše izmjene parametara na slovnim oblicima, treće pomažu u pripremi fontova za produkciju… ali uglavnom sve što je kompjuterski generirano zahtjeva dodatne korekcije tako da se ipak velika većina posla svodi na ručni rad.

Zanimljivo je da u dizajnu tipografskih pisama često ideja i oblikovanje utječu na tehnologiju (a ne obrnuto), pa se tako pišu posebne skripte koje omogućuju da pismo funkcionira kako je i zamišljeno (npr. Delvard Gradient, Marlene Stencil). U tom se duhu posljednje dvije godine dosta radi na razvoju softvera koji sve više postaju platforma za nadogradnju, gdje svatko sam sebi stvara alate i workflow koji mu najviše odgovara.

Koliko je u tvom poslu prisutan segment straha od ‘već viđenog’ – zabrinutosti da je oblikovanje kojim si krenuo stvarati neku novu tipografiju suviše sličnom nečem što već postoji?
Marko: Naravno da je prisutan, kao uostalom i u svim kreativnim poslovima. Danas prema nekim okvirnim brojkama postoji preko 150,000 fontova i definitivno nema potrebe za produkcijom još sličnih i neoriginalnih fontova. Problem je dosta jasan, svatko danas može nacrtati par slova u jednom od ranije spomenutih softvera, generirati i objaviti na webu. Ne postoji samokritičnost, evaluacija ili kriteriji i tako se generira hrpa treša, ali na to se ne može puno utjecati. Prevladava prosječnost koju onda razno razne nagrade i objave predstavljaju kao reprezentativne primjere. Grafički dizajneri koji ih koriste lako se povedu za trendovima i ponekad ni kriva ni dužna pisma postanu hit.

Važno je znati zašto radiš pismo i što njime želiš postići. Važno je postavljati si ta neka pitanja i propitkivati smisao dok nisi sam sa sobom na čisto da je to to, da postoji opravdanje za produkcijom upravo tog pisma. I tu se vraćamo na početak jer na neki način treba uvijek težiti novim i nerealiziranim stvarima, bar u nekom segment pisma. Ako pismo koje već postoji funkcionira dobro i radi svoj posao, definitivno nema smisla napraviti gotovo identično pismo, samo da bude moje. Također, dosta je važno da produkcija ne ograničava kreativni dio posla, jer se tako uvijek teži novim i neviđenim stvarima. Sve u svemu, prostora ima još jako puno, dogodila se i ta tranzicija dominacije tiska u dominaciju digitalnih medija tako da se otvorilo puno novih pitanja na tom području.

Postoje li u tvom radu slova točnije riječi koje nastaju ‘samo’ kao ilustracija, odnosno da ne razradiš cijeli alfabet nego samo iscrtaš crtež pojedine riječi? Nastavno na to, imaju li fontovi kojima su ispisani Kos, Okrugljak, Cao-Cao, Gužva u 16-ercu… sva slova ili samo baš te crteže, ili je ovo što govorim ‘bogohuljenje‘ i za tebe ne postoji opcija odvojeno raditi natpise/crteže od cijelog dizajna pisma? 🙂
Marko: Ne radi se tu o bogohuljenju, dapače, ako postoji potreba za oblikovanjem natpisa, logotipa, crteža (eng. lettering) koji su uglavnom kompaktna, statična cjelina koju čini tih par slova ili riječi, nema smisla razvijati ih u cijelo pismo. Iscrtavanje slova i dizajn pisma su zapravo dvije odvojene, ali jako bliske grane u području bavljenja slovima koje pokušava razjasniti moja izložba Potez, slovo, pismo. U tekstu koji sam napisao za izložbu objašnjavam pojam ‘iscrtana slova’ kao njihovo pisanje na poseban način – građenjem oblika slova koji ne ovisi u potpunosti o sredstvu kojim se piše već je rezultat retuširanja poteza i postepenog poboljšavanja njegove kvalitete.

U konačnom rezultatu nema razlike između iscrtanih slova i tipografskog pisma osim što je kod potonjeg svaki slovni znak spremljen na svoju poziciju u fontu (digitalnom ili analognom) dok iscrtana slova čine nerazdvojivu cjelinu (poput logotipa). Upravo ovi primjeri koje si naveo su primjeri iscrtanih slova (logotipa) koji su cjelina za sebe i ne postoje druga slova osim tih iscrtanih. Taj se princip koristi kod projekata koji zahtijevaju tipografsku specifičnost, ali nemaju veliki uporabni opseg, što znači da se može raditi o dosta ekspresivnim formama, odvažnim detaljima i čudnim ligaturama (spojevima) koji teško da bi funkcionirali u pismu za široku namjenu. S obzirom na to da takvi projekti nastaju na temelju konkretnih projektantskih zahtjeva, finalan rezultat je često tipografska interpretacija područja djelovanja subjekta za kojeg se radi ili se pokušava uloviti željeni feeling. Tu postoji puno parametara s kojima se može eksperimentirati: od konstrukcije, proporcija, kontrasta, stilova i debljine do različitih tipografskih pikanterija.

Siguran sam da je ljudima potpuno apstraktan pojam autorstva kod tipografije, osobito danas kada na internetu imaš bezbroj besplatnih fontova, a veliki broj needuciranih klijenata ne dođe ni do tog nivoa već se koristi ponuđenim iz Worda, kako to komentiraš?
Marko: Da, većini ljudi koji se ne bave dizajnom ili barem nečim vezanim teško je pojmiti da zapravo netko negdje sjedi i crta ta slova. Uglavnom se pisma doživljava kao fontove koji standardno dolaze kao dio sistema na računalu i ne razvije se potreba za nečim drugačijim. Isto tako često bude to sve slično i gotovo da ljudi i ne vide razliku između pisama. Kad stvar ostane na toj razini kod službenika na šalteru i nije neki problem, ali puno više zabrinjava činjenica da velike agencije i studiji često koriste tipografska pisma pogrešno ili na nezavidnom nivou u smislu prilagođenosti temi, jeziku, pravilima itd, ali s mlađim generacijama stvari nadajmo se idu na bolje, s obzirom na to da se na Studiju dizajna tipografija uči kroz četiri godine, a na DVK na UMAS-u u Splitu postoji i diplomski smjer tipografija. Važno je i napomenuti da se slova na toj razini obrazovanja ne crtaju da bi se neko nužno time bavio, već upravo iz razloga da se osvijeste svi mogući elementi koje valja uzeti u obzir prilikom odabira pisma, crtanja logotipa…

Koliko ti je čest (i naporan) proces uvjeravanja klijenta što točno znači autorska i autentična tipografija i pogrešnost/neprofesionalnost korištenja neke postojeće za neke važne projekte/brendinge?
Marko: Najčešće takve projekte ne naručuju direktno klijenti, već pojedinci, studiji ili agencije koji to smatraju važnim i sastavnim dijelom projekta (npr. redizajn časopisa, novina, signalistike) pa su oni neka vrsta posrednika. Tako se lakše komunicira, pošto se radi o još uvijek dosta nepoznatom području za ljude koji nisu iz struke. Iz osobnog iskustva, mogu reći da nemam potrebu često se objašnjavati jer mi uglavnom pristupaju studiji ili pojedinci s prilično jasnim zahtjevima i svjesni mojih sposobnosti i kompetencija pa nemamo taj problem. Definitivno treba širiti svijest o tom segmentu grafičkog oblikovanja jer pismo je iznimno moćan alat čiji potencijali u većini slučajeva nisu iskorišteni u potpunosti.

Ovaj tjedan smo predstavili tvoj projekt Dijakritika koji je, pretpostavljam, nastao upravo kao neka reakcija na vizualnu i tipografsku needuciranost društva oko tebe. Koliko on već traje, kako je točno započet i jesu li Hrvatska i Hrvati konstantna inspiracija za fotografiranje motiva šarolike i tebi zasigurno zabavne (zlo)upotrebe dijakritika?
Marko: Taj je projekt započeo dosta spontano otprilike kada sam i krenuo na faks, jednostavno kad se malo više baviš slovima postane ti normalno gledati sve oko tebe kroz tu prizmu, pa je isto tako krenula i ta dokumentacija. Da ne bi bilo krivo interpretirano, nije to nikakvo ruganje ili podcjenjivanje, jer možda je taj netko tko je (ne)spretno doskočio problemu s kvačicom odličan u poslu kojim se bavi. Jednostavno me strašno vesele takve stvari i volim ih imati zabilježene kao neki vremensko-prostorni dokument. Hrvatska je specifična po tome jer imamo tih nekoliko dijakritičkih znakova koji se dosta često koriste pa se neizbježno pojavljuju takve stvari u prostoru. No, nije to fenomen samo kod nas, u Češkoj i Mađarskoj situacija je i strašnija po tom pitanju, ali evo pošto se uglavnom krećem po Hrvatskoj, materijala ima i više nego dovoljno 🙂

Možeš li uopće više šetati ulicom, listati novine i slično bez da primjećuješ detalje vezane za tipografske propuste, dijakritičke ‘zločine’, improvizacije i slično?
Marko: Pa ako se potrudim mogu ignorirati takve stvari, ali definitivno mi je prirodnije da prvo upadaju u oko te neke sitnice i to je ok. Nije da me sad to smeta da ne mogu dalje, ali mislim da je važno promatrati svijet oko sebe kritičkim okom čisto da se ne otupi na sveprisutnu vizualnu buku i u krajnjoj liniji da se ukaže ljudima na problem i ponudi rješenje ako je to moguće. Negdje mora izaći na vidjelo svo to picajzliranje oko slova!

*Više o projektu Dijakritika pogledajte ovdje

Izuzetno puno surađuješ s Nikolom Đurekom koji ti je dugo bio mentor, a sada ste na nizu projekata partneri. Kako gledaš na tu suradnju, koliko ti je ona važna, i misliš li da je domaća javnost dovoljno upoznata s Đurekovim radom i kvalitetom istog na nekom međunarodnom nivou?
Marko: Da nema Nikole Đureka vjerojatno sad ne bi ni bilo ovog intervjua 🙂 Drugim riječima on mi je na faksu otvorio oči, zainteresirao me za to područje, prenio svoju strast, predanost, perfekcionizam i evo to traje do danas. I nadam se da će još jako dugo. Sve je počelo dosta rano, već na drugoj godini je vidio da crtkaram neke dodatne stvari, jer sam s obaveznim dijelom završio. Tu se rodila ideja za suradnju na pismu Marlene Stencil, tako da sam na drugoj godini već bio koautor izdanog komercijalnog pisma i tad nisam ni shvaćao koliko je to zapravo važno. Od onda surađujemo na hrpi projekata za Typonine, ali i drugim stvarima. Skužili smo se, dobro funkcioniramo i nadopunjavamo se, a cijelo to vrijeme mi je bio i mentor na faksu tako da smo se dosta dobro upoznali. Radi se o odličnom edukatoru i jednako dobrom kolegi i prijatelju. Mislim da mi je ta suradnja, ali i suradnja s Damirom Bralićem, pomogla u jednako puno stvari kao i sam studij, i to smatram najvažnijim. U ranoj fazi sam se našao u situaciji da radim na realnim projektima i gradim svoje znanje i stavove o cijelom tom području i poslu i tu sam im stvarno zahvalan.
A odgovor na pitanje je li javnost dovoljno upoznata s njegovim radom ovisi što smatramo javnošću. Ako mislimo na širu dizajnersku zajednicu onda definitivno da, ali čim odemo izvan tih krugova odgovor je definitivno ne. Mislim da je dovoljno da oni koji trebaju i žele, prepoznaju i cijene tvoj rad.

Kako se procjenjuje uspjeh nekog pisma koje osmislite? Imaš li neke brojke, koliko je ljudi ‘kupilo/downloadalo’ neko tvoje pismo, recimo Audree koji si radio s Đurekom?
Marko: Vrlo često se dogodi da se količina utrošenog vremena i kvaliteta pisma ne poklapaju s njegovim komercijalnim uspjehom, ali tu je puno faktora u igri i ako to voliš i siguran si u sebe, nikad ne osjećaš grižnju savjesti zbog toga. Audree je pak priča za sebe, tu je bilo jasno u startu da se obujam posla ne može i neće isplatiti (barem ne odmah po izdavanju), ali za bavljenje ovim poslom moraš biti i pomalo fanatik. Činjenica da si realizirao takav projekt kojem se struka divi puno je važnija, pogotovo za mladog autora mojih godina kojem to sve tek otvara neka nova vrata.

*Audree – više o fontu Audree pogledajte ovdje

Može li se prodajom nekog pisma koje dosegne neke dobre nivoe popularnosti dobro zaraditi? Nećemo brojke, nego općenito, je li to danas isplativ posao, s obzirom na trud i duljinu trajanja nastanka?
Marko: Može se zaraditi, u prilog tome govori i činjenica da stalno raste broj digitalnih slovolivnica, dok one najproduktivnije i najpopularnije konstantno izbacuju svježi materijal koji nađe svoje tržište. Naravno da su puno isplativiji naručeni projekti, gdje se pismo oblikuje ekskluzivno za naručitelja ili recimo prodaja licenci za kompleksnije projekte poput novina i časopisa, gdje pismo koristi veći broj ljudi.
U Hrvatskoj je situacija dosta lošija po tom pitanju jer rijetko postoji naručitelj koji je to spreman platiti, ali zato se treba povezati s inozemnim tržištem pošto pisma koja se produciraju ionako već pričaju različite jezike.

Kako nastaju imena fontova koje osmisliš, koliko je to zabavan proces i koliko je vezan za neki koncept i prvotnu ideju nastanka pisma?
Marko: Za početak je važno da ime već nije zauzeto, a to danas može biti popriličan problem (smijeh). Meni je osobno to najmanje zabavan dio procesa i obično ima nekog smisla barem u mojoj glavi, jer u konačnici to stvarno nije presudan element. Mislim, naravno da uvijek postoji neki radni naziv koji je deriviran iz karaktera pisma, inspiracije, ideje ili čega već, ponekad se on zadrži do kraja, ponekad ga autor preimenuje u nešto zvučnije i općeprihvaćeno. Što se tiče tog dijela, doista je nemoguće definirati kako izgleda proces jer se razlikuje od projekta do projekta i dosta je to spontano. Recimo zanimljiva je anegdota da Peter Bilak (Typotheque) imenuje fontove tako da početna slova u imenima svih izdanih fontova tvore abecedu (A-Z).

*Reno *Grunt

Jesu li tvoji freelancerski poslovi isključivo vezani za tipografiju, ili tu i tamo odradiš i neki posao koji je ‘čisti’ grafički dizajn?
Marko: Uglavnom da, i to mi je super, jer mi je to najdraže raditi i tu se osjećam doma. Ali naravno da se rade i drugi poslovi, ponekad dobro dođe odmoriti glavu od vektorskih krivulja. Doduše i na takvim poslovima se teško mogu odvojiti od slova, tako da je sve to uglavnom tipografski riješeno, eventualno uz neki dodatni element, ali onda za to volim pitati kolege koji se bave drugim stvarima, npr. ilustracijom 🙂 Trenutno surađujem s Đurekom i Hrvojem Živčićem na izdavanju nekoliko knjiga koje bi trebale upotpuniti teorijsku podlogu bavljenja tipografijom na hrvatskom jeziku i tako olakšati budućim generacijama, ali i kolegama.

Koliko god ljubav prema tipografiji bila velika i smatram je ‘svojim’ područjem, ne volim ta trpanja u ladice i fahidiotski odnos prema svijetu. Treba biti znatiželjan, gurati nos u sve što te zanima, jer u krajnjoj liniji biti dobar dizajner pisama znači i biti dobar tipograf i dizajner. Ako i sam ne radiš sa slovima, manja je vjerojatnost da razumiješ problematiku samih slova. U slobodno vrijeme dosta čitam i pratim razvoj weba i tipografije za web, časopise koji nisu direktno vezani uz dizajn (Works that work – preporučujem), a općenito volim raditi stvari koje do sad nisam radio, pa bi u skoro vrijeme volio naučiti i malo programiranja koje bi dosta pomoglo u nekim situacijama.

*Vizualni identitet i zbornik radova za studentsku konferenciju Jučer, danas, sutra – slavistika

Na Vizkulturi smo predstavili tvoj studentski projekt Zagrebiciklin, je li on zaživio u upotrebi?
Marko: Nekoliko tjedana nakon što ste ga vi objavili smo na faksu predstavili projekt i dogovorio sam suradnju sa ekipom iz Sindikata biciklista. Zajedno smo prilagodili projekt tako da pokriva i neke njihove ideje koje su se činile dosta korisnima za bicikliste u gradu Zagrebu i stvar je otisnuta u nekoliko tisuća primjeraka. Knjižice su se dijelile besplatno u svim biciklističkim dućanima u gradu. Malo je šteta da su neki od glavnih dijelova studentskog projekta morali biti odbačeni zbog većih troškova produkcije, ali ako ništa drugo stvar je koliko-toliko zaživjela.

Bilo bi iznimno korisno kad bi se više studentskih projekata uspjelo realizirati, jer ih ima stvarno dosta dobrih koji ostaju u kabinetu ili na kraju semestra budu nepošteno izbačeni van. U takvim suradnjama svi imaju koristi – student dobiva priliku vidjeti koliko je njegov rad uopće spreman za stvarni život, prilagođavati ga i općenito raditi s ljudima koji dolaze iz različitih struka, dok s druge strane klijent dobiva gotovo rješenje rađeno po mjeri i upoznaje se sa snagom dizajna, a za sve to ne mora izdvojiti preveliku svotu novaca.

*Više o projektu ‘Zagrebiciklin’ pogledajte na linku

Na domaćoj se sceni, ali i u mainstream medijima, digla velika ‘strka’, prvo oko novih kućnih brojeva, pa onda oko registarskih pločica. Kako komentiraš novu signalizaciju koja se lagano širi Zagrebom, mnogi su projektu zamjerali činjenicu da je išao kao direktna narudžba. Slažeš li da su profesionalni uspjeh Đureka i Bralića bili legitimni da odrade taj posao bez natječaja? Koliko misliš da je taj projekt važan?
Marko: Možda nisam najobjektivnija osoba za ovaj komentar, pošto se radi o ljudima s kojima svaki dan surađujem, a i sam sam bio manji dio tog projekta u njegovom začetku. Projekt je važan utoliko da nastoji usustaviti postavljanje tih pločica, jer do sada se apsolutno nitko time nije bavio, sve se radilo na vlastitu ruku i očito nije baš funkcioniralo. Je li stvar trebala ići preko natječaja, možda i je, ali nitko ne garantira da bi natječaj donio bolje rješenje. Pogotovo ako pogledamo većinu domaćih dizajnerskih natječaja u posljednje vrijeme. Da se razumijemo, ne radi se tu o problemu životne važnosti i naravno da se moglo i bez toga, ali ako su vlasti već odlučile ulaziti sredstvima u to, njihova stvar.

Najveći problem cijelog projekta je to da je njegova implementacija pošla sasvim ukrivo i tu se počela dizati prašina. Naime, iz prve ruke mogu potvrditi da je odrađeno detaljno istraživanje i projekt je s dizajnerske strane definiran do krajnjih granica. Stvar ide čak do te mjere da je dizajn proces pomogao službenicima da shvate koliko su do sada imali nedosljedno imenovanje ulica i trgova. U budžet zasigurno nije uračunato da dizajneri zajedno s majstorima stoje na ulici i kontroliraju njihov posao, niti oni imaju vremena za to, ali dane su jasne upute kako, što i gdje postavljati, a kojih se očito teško pridržavati. Također, postavljaju se samo kućni brojevi, koji su manji dio projekta u koji je uključeno još dosta važnih stvari. Ta završna faza projekta je svakako problematična i tu se svi slažemo. Kada govorimo o kompetencijama za taj posao, njih dvojica definitivno spadaju među rijetke ljude koji su to sposobni odraditi toliko cjelovito (od pisma do pločica), ako govorimo o domaćem kontekstu.

S druge strane, priča s registarskim pločicama tjednima je punila vijesti. Misliš li da jedan prosječni Hrvat uopće razumije problematiku banalnosti i nekvalitete rješenja koja su predstavljena i važnosti njihova izgleda?
Marko: Ako je suditi po komentarima na različitim internetima, prosječni Hrvat sigurno ne razumije problematiku i važnost izgleda registarskih pločica, iako bi ja stvarno volio da razumije. Problem je u ovom slučaju tim gori, jer su se svi našli pozvani komentirati i biti dizajneri kada je Ministarstvo objavilo rok za prijedloge građana. Taj populistički potez bacio je dizajnersku profesiju u nezavidnu situaciju jer se tek tada u moru komentara trebalo izboriti za riječ.

Srećom, Đurek je svo to vrijeme sa svojim timom imao gotovo rješenje pa to nije bio veliki problem. Zanimljivo je da je cijela serija tih rješenja kroz nekoliko godina u par navrata nuđena sasvim besplatno, no nitko se nije odazivao. Na okruglom stolu koji je ubrzo nakon organiziran, s ministrom je dogovoren okvirni plan daljnjeg djelovanja koji je HDD već i objavio i koji bi trebao riješiti ovu situaciju. Do kuda će to sve doći to je isto veliko pitanje.

Idemo natrag na tvoju karijeru. Sada kada si završio svoju prvu samostalnu izložbu u HDD-u, što je za nekoga tvojih godina zbilja impresivno i pohvalno, na red dolazi diplomski rad na Studiju dizajna. O čemu se tu radi, čime si se u Diplomskom bavio?
Marko: Ova godina počela je dosta burno, paralelno se radilo na dosta stvari, između ostalog i ta izložba i teorijski dio diplomskog rada, koji preispituje i bavi se ulogom tipografije u identitetu grada Varaždina. Imam tu osobnu poveznicu i s tipografijom i s Varaždinom, a materijala za istraživanje bilo je i više nego dovoljno. Zanimljivo je bilo dokumentirati sve zatečene identitete u gradu, tipografske utjecaje kroz povijest, identitet grada jučer, danas i sutra i na koji način se tu uklapa tipografsko pismo i kako ono može doprinijeti identitetu jednog grada. Konačan rezultat trebao bi se bazirati na sustavu tipografskih pisama projektiranih posebno za potrebe grada, a čija prezentacijska forma educira građane i dionike o važnosti participacije u stvaranju identiteta i kako to mogu ostvariti

Nakon diplome, kako kažeš, htio bi nastaviti studirati ‘slova’. Imaš li već neke planove za daljnji studij, neke edukacijske ustanove na koje ciljaš, na kojima bi volio nastaviti obrazovanje?
Marko: Evo da jedan odgovor bude kraći od pitanja: sve što mogu otkriti je to da sam u fazi držanja figa 🙂

Onda ti i mi držimo fige. Za kraj jedan kratki komentar domaće dizajnerske scene, što bi rekao da su najvažnije stvari koje su se dogodile u 2013. po pitanju domaćeg dizajna?
Za razliku od 2012. koja je bila prepuna domaćih dizajnerskih izložbi, predstavljanja knjiga i sličnih manifestacija, u 2013. nije bilo toliko velikih događanja, ali bi izdvojio projekt Hungry designers u sklopu Design tourism platforme (link), koji povezuje dvije skoro najbitnije stvari – dizajn i hranu. Od ostalih stvari koje su mi nekako najviše ostale u glavi su regeneracija Regeneracije koja još uvijek traje – projekt gdje domaći i strani autori oblikuju tepihe (link), te izložba izgledi Arkzina koja je stvarno detaljno prikazala nastanak i razvoj fenomenalne estetike Arkzina u kontekstu vremena.