S grupom kolega arhitekata sudjelovala je na 13. bijenalu arhitekture u Veneciji gdje su kao najmlađa ekipa predstavljali Srbiju sa svojim projektom „Jedan:sto“. Odradila je brojne izložbe, njezine fotografije publicirane su u svjetski poznatim magazinima, a nedavno je objavila fotografsku knjigu o samodestrukciji „Fifth elements“ koju sačinjava 16 interaktivnih portreta. Ne samo navedeno, nego i njezina kratka, ali itekako produktivna karijera bila je povod za razgovor s mladom srpskom fotografkinjom, arhitekticom i dizajnericom Marijom Strajnić koja od sva tri zanimanja kojima se trenutno bavi, kako kaže, ne može izdvojiti ono što je najviše ispunjava. Koji je njezin osobni pokretač za stvaranjem nečeg novog, vidi li sebe u skorijoj budućnosti izvan rodnog Beograda te kako se u Srbiji živi od fotografije, pročitajte u intervju-u koji smo vam pripremili.
*Marija Strajnić
Kada si se počela baviti fotografijom i što je bio glavni pokretač toga?
Sve je počelo kada sam našla staru Čaiku u nekoj zabačenoj ladici u svojoj kući i stavila film u nju da isprobam radi li. Film je osvijetljen i upropašten, ali me je ushićenje, koje sam osjetila čekajući da vidim jesu li fotografije uspjele, navelo da potražim neki analogni fotoaparat koji radi. Sljedeći aparat koji je došao na red bio je Pentax MX kojim i dan danas ponekad fotografiram. Fotografija je jako zavodljiva i nije joj trebalo puno vremena da me uzme pod svoje pa mi se rijetko događalo da izađem iz kuće bez aparata oko ramena i dnevno skladištim na film sve što mi se događa.
Preferiraš li više analognu ili digitalnu fotografiju i zašto?
Volim i jedno i drugo. S jedne strane, izrađivanje fotografija s filma, nostalgija koja obavija čitav proces i iščekivanje rezultata dok se ne skeniraju negativi, u meni bude poseban osjećaj koji rijetko s čim mogu usporediti. S druge strane, ekonomičnost, mogućnost da odmah vidim rezultat i da nemam količinska ograničenja, velike su pogodnosti digitalne ere. Na kraju krajeva, bitan je krajnji produkt, fotografija koja treba prenijeti neki osjećaj. Način na koji je dobivena mi je u velikoj mjeri nevažan, ako ne i potpuno. O tome možda svjedoči činjenica da posjedujem veliki broj aparata koje ravnomjerno koristim.
* Iz serije ‘Circle/Wheel of fortune’ (klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
Sve više mladih fotografa, u zadnje vrijeme jako izraženo na Balkanu, hvata se te analogne fotografije pagotovo da postoji taj neki već prepoznatljivi trend i potpis mladih fotografa s Balkana koji snimaju analogno. Slažeš li se?
Ne mislim da je taj trend karakterističan samo za Balkan. Cijeli svijet se ponovo uhvatio analogne fotografije u trenutku kada su digitalni aparati postali toliko rasprostranjeni da nisu više bili zanimljivi.
Čini mi se da su ovi gore spomenuti na nekim svjetski relevantnim blogovima itekako dobro zastupljeni (uključujući tebe). Misliš li da je taj neki retro-basic štih kojim odišu te analogne fotke ljudima vani toliko zanimljiv jer na neki način iskreno priča o svemu onom suvremenom, ali realnom na Balkanu, bez pretjeranog uljepšavanja, i ima taj, nazovimo ga, suvremeno-socijalistički karakter?
Smatram da u 21. stoljeću više nema smisla pričati o tome što se može vidjeti u New Yorku, što u Berlinu, što u Londonu, a što u Beogradu, Zagrebu i drugim balkanskim gradovima jer su svi zajedno dio online pulsirajuće vene koju je pogrešno i nepotrebno geografski klasificirati. Fragmente, koji zajedno sagrade nekakvu značajnu cjelinu, nema smisla iznova i iznova promatrati odvojeno od te cjeline koju su sagradili, osim ako im se djelovanjem te cjeline ne dogodi nešto što nju samu prevazilazi. O sebi konkretno mogu reći da se ja zapravo trudim uljepšati stvarnost koju prikazujem i da me realni aspekti uopće ne interesiraju. Baš zato što na fotografiju gledam kao bijeg od stvarnosti, a ne bijeg u stvarnost.
*I’ll be watching you
Nedavno si objavila knjigu „Fifth Element“. U pitanju je knjiga o samodestrukciji. Kako si došla na tu ideju, tko je sudjelovao u tom projektu i koliko dugo ti je trebalo da je realiziraš?
Da, „Fifth Element“ je moja prva fotografska knjiga na kojoj sam od inicijalne zamisli do objavljivanja radila oko godinu dana, što je moj rekord! Ovo je prva serija fotografija koju sam unaprijed osmislila i odradila po toj zamisli. Moj proces je inače drugačiji. Najčešće fotografiram ono što mi je dirljivo u mom svakodnevnom životu, kakav god da je u datom trenu, i tu liriku se naknadno trudim iznijeti kao neku univerzalnost u svojim foto-serijama, u kojima pokušavam potaknuti osjećaje koja su svima intimno prepoznatljivi. Ideja za knjigu „Fifth Element“ došla je sama od sebe i predstavlja moje mišljenje o apsolutu ljubavi. Mnogi prijatelji su mi pomogli da je realiziram, počevši od modela (Dušan Jurić, Marija Knežević, Isidora Veselinović, Danilo Andjus, Milica Kolarić, Stefan Unković), preko Katarine Šoškić koja je osmislila dizajn knjige, i Jovane Buljugić, pjesnikinje čiju sam pjesmu iskoristila kao ilustraciju fotografija.
*Iz knjige ‘Fifth Element’
Osim fotografije završila si arhitekturu, a baviš se i dizajnom. Postoji li neka podjela posla između navedenih disciplina i kako nalaziš balans, radiš li sve od navedenog „i za dušu i za posao“ ili je nešto od navedenog (samo) posao, a nešto (samo) strast?
Sve je nekako i strast i posao. Mislim da moram, da bih se nečim bavila, naći neku satisfakciju inače to ne bih ni mogla raditi. Možda je ovo zvučalo previše idealistički, ali istina je. Kada nešto ne radim iz ljubavi, obično nisam zadovoljna. Moja profesija je arhitektura, zvanično, ali radim i u svim ovim drugim poljima podjednako, ako ne i više. Sve se preklapa non-stop.
S grupom mladih kolega arhitekata si sudjelovala na 13. bijenalu arhitekture u Veneciji gdje ste predstavili svoj zajednički projekt „Jedan:sto“. Kako je došlo do toga da tako mlada ekipa predstavlja Srbiju na najvažnijoj međunarodnoj smotri arhitekture i kakvo ti je bilo to iskustvo?
To je jedno od najljepših iskustava koje sam imala u životu, bez obzira na sve poteškoće prije, tijekom i poslije projekta. Do toga je došlo tako što smo se nas desetoro okupili, osmislili projekt i pobjedili na natječaju. Igrom slučaja, najmlađa smo ekipa koja je ikada predstavljala Srbiju na Venecijanskom bijenalu.
Kakve su bile reakcije i jesu li se nakon Venecije dogodili neki poslovi i prilike generirani tamošnjim ponznanstvima ili reakcijama?
Reakcije su bile prilično ekstremne, baš kakav je i naš projekt. Ljudi su ili bili oduševljeni projektom, ili im se uopće nije svidio. Meni je ovo jako pozitivno jer je i koncept postavljen u tim okvirima, da se može promatrati ili skroz crno ili skroz bijelo. Ili razumiješ ili ne razumiješ. Ne bih znala reći, doduše, jesu li poslovi nakon Bijenala bili dijelom prouzrokovani ovom referencom, mada je sasvim moguće da jesu.
Reci nam nešto više o tom projektu, koliko ste dugo radili na njemu i koja je bila tvoja uloga u tome?
Krenuli smo od osobnog prijevoda teme Bijenala „Common Ground“, koji smo objasnili kao zajedničko polje; mjesto dogovora; nešto što se podrazumijeva; što je čak i sirovo u svojoj pojavnosti – stola. Taj smo predmet uveličali po jednoj dimenziji i postavili na sredinu paviljona tako da oko sebe ostavlja prostor od samo 1,5m (za hodanje, stajanje, sjedenje). Negiranjem i invertiranjem početnih i bazičnih veličina stola doveli smo taj arhetipski predmet do njegovih krajnjih značenja – univerzalno, nedjeljivo, skulpturalno, banalno. Novodobivena veličina stola od 22 x 5m je toliko ekstremna da dolazi i do malog prostornog paradoksa – što je veća površina predmeta, veća je i praznina iznad njega. Arhitekturu smo vidjeli u tenziji između nedohvatljive površine (koja stoji na 4 noge) stola, koja ispunjava cijeli paviljon, i između nesagledive praznine koju iznad sebe stvara. Na cijelom stolu smo radili oko 5 mjeseci, a realizacija je trajala 2 tjedna na licu mjesta u Veneciji. Uloge su nam se sve vrijeme prepletale, s obzirom da nas je bilo 10, ali između ostalih, i ostalog, ja sam bila zadužena za koncept, za dizajn i za web, i zajedno s ostalima, za realizaciju projekta unutar paviljona, koji smo zajedno s majstorima gradili svojim rukama.
*Jedan:sto
Kakva je situacija u Srbiji s arhitektonskom scenom? Što rade mladi ljudi nakon faksa? U Zagrebu i Hrvatskoj, primjerice, ogroman broj ljudi radi legalizacije bespravno izgrađenih građevina jer drugog posla jednostavno nema?
Isto je i u Srbiji. Situacija za mlade je jako teška jer prilika i povjerenja nema pa smo se osuđeni snalaziti kako znamo i možemo. Ja imam tu sreću da radim na fakultetu pa sam ostala u vezi s lijepim djelom arhitekture, ali činjenica je da je teško po završetku faksa preživljavati baveći se samo arhitekturom.
Zarađuješ li od fotografije i koliko ti je privlačan segment komercijalne fotografije?
Fotografija je moj glavni izvod prihoda. Na komercijalnu fotografiju se trudim gledati isto kao i na fotografije koje pravim za sebe. Zapravo ne razdvajam ove dvije vrste. Mislim da je to jedini način da uspiješ – da ostaneš iskren kojim god poslom da se baviš.
Doživljavaš li sebe primarno kao fotografa, arhitekta ili dizajnera i misliš li da treba uopće definirati sebe na nekom od tih polja ili raditi koliko možeš i želiš na svakom od njih? Imaš li uopće preferenci koji od smjerova bi ti bio primarniji?
Zapravo sam od arhitektonske preciznosti, točnosti i čvrstoće pobjegla posredstvom fotografije u hiperbole i metafore i to su postale glavne odrednice moje fotografske estetike. Dakle bježeći od arhitektonskog poziva, ja sam se uhvatila u koštac s fotografskim. A onda shvatila da to nikako ne mogu biti dvije stvari: da nisam arhitekt, vjerojatno bi mi bilo mnogo teže demistificirati atmosfere koje me izbace iz stvarnosti jer ne bih poklanjala toliko pažnje najsitnijim detaljima koji su, čini mi se, esencija formaliziranja svakog osjećaja (što sam sebi postavila za fotografski cilj). Arhitektonski poziv me tjera da izvučem aparat kada primijetim nevidljivu mikro silu koja „kuću gradi“. Vjetar koji zavijori kosu, pjegu iza uha, svjetlucanje betona, jezik u poljupcu, treptaj patkinog oka. Sve je to arhitektura, na ovaj ili onaj način. Tako da pokušavam ne definirati ništa u bilo kakvim okvirima. Radim ono što mi u datom trenu godi, i za što imam priliku, a kako će se to zvati i što je primarno, a što sekundarno, manje mi je važno.
Planiraš li ostati u Beogradu ili se u bliskoj budućnosti vidiš negdje vani?
Čini mi se da sebe vidim tu u Beogradu i u budućnosti. Trudim se često putovati pa se evo i trenutno nalazim na američkom kontinentu gdje se odmaram i radim u isto vrijeme. Takav želim da mi bude život. Sve odjednom!
*IF YOU LEAVE / shop.fourteen-nineteen.com
*Morphin time
*Stray Dogg – Almost
*Stray Dogg – Fire’s never wrong
*Ghost landscapes
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
*Marija Strajnić
Neke od priloženih fotografija dijelovi su fotografskih serija autorice. Više o Marijinom radu i cjelokupne serije pogledajte na njezinoj stranici marijastrajnic.com
