Autorica: Rebekka Reiß
Njemački grad Halle-Neustadt (Novi grad Halle) u Sachsen-Anhaltu, pedesetak kilometara od Leipziga, danas s navršenih 57 godina nije više potpuno nov, a nakon spajanja sa “starim” gradom Halleom devedesetih, ni samostalan grad. Rijeka Saale čini prirodnu barijeru kojom je Halle-Neustadt bio prostorno odvojen od starog grada Hallea, koji se nalazi u blizini. Utopijski planovi vlade Njemačke Demokratske Republike (DDR) koji su predviđali da Halle-Neustadt, najveći planski projektiran i izgrađen njemački grad, ne bude samo stambeni prostor za radnike*ce u obližnjim kemijskim tvornicama Leuna-Werke i Buna, nego i nova urbana sredina za novog, socijalističkog čovjeka, teško su primjetni u današnjoj sjeni plattenbau zgrada.[1] U usporedbi sa starijim, loše izoliranim zgradama, koje su imale toalete na hodniku, betonske su višekatnice (plattenbau) ponudile ugodnije i praktičnije stanovanje. No s promjenama standardâ stanovanja i obnovom starijih stambenih jedinica (altbau), privlačnost plattenbau zgrada drastično se smanjila. Naime, osamdesetih je u Halle-Neustadtu živjelo gotovo 100 000 ljudi, a od početka deindustrijalizacije do danas broj stanovnika se prepolovio.
U rezoluciji ministarskog vijeća DDR-a iz 1963. godine, kao jedan od ciljeva građevinskog projekta ističe se stvaranje “najboljih uvjeta za razvoj socijalističkog zajedničkog života s fokusom na kulturu, stanovanje, snabdijevanje, sport i odmor”[2], odnosno imperativ je bio stvaranje grada bez društvene segregacije, s istim uvjetima života za sve, s manjim stanovima, ali puno zelenila. Ideja je bila da se svakodnevne potrebe mogu zadovoljiti u blizini mjesta stanovanja, da se pješke može stići kod doktora, otići u dućan ili u školu. Ipak, zamisao tog utopijskog grada, čija funkcionalnost u službi udobnijeg života, nije bila u proturječju s umjetnošću i gdje su aktivna zajednica stanara*ki i susjedstvo ključni, u razdoblju DDR-a realizirana je samo djelomično. U ovom se projektu postavlja pitanje u kojoj su mjeri socijalističke utopijske vizije stanovanja ostale prisutne, odnosno jesu li u današnjem drugačijem političkom sustavu i društvu i dalje relevantne. Nemisleći pritom na direktive “nametnute s vrha”, već na želje i potrebe pojedinačnih građana*ki. Suvremeni problem odseljavanja i smanjenja broja stanovnika u Halle-Neustadtu tretira se, između ostalog, rušenjem zgrada u perifernim kvartovima i ponekim pokušajima luksuzne renovacije. Iako ne možemo govoriti o širem fenomenu gentrifikacije, jer se radi o sporadičnim slučajevima, ovaj pristup svakako odstupa od inicijalne ideje da stanovi, odnosno stanovanje pod jednakim uvjetima u Halle-Neustadtu, budu dostupni svima. Danas Halle-Neustadt ima natprosječno mlado, migrantsko i siromašno stanovništvo, što rezultira njihovom društvenom marginalizacijom.
U intervjuima koje sam vodila u prosincu 2021. godine u različitim kvartovima Halle-Neustadta, stanovnice*i i prolaznice*i govore o prednostima i nedostacima života u Halle-Neustadtu, o promjenama i razvoju grada te o frustraciji uslijed spomenute društvene marginalizacije. Kao vizualnu opremu teksta napravila sam kolaže (kombinirajući vlastite fotografije s ambalažom, plakatima i drugim materijalima pronađenima u Halle-Neustadtu), kojima želim pokazati svoj osobni, subjektivni pogled na taj grad.
INTERVJUI SA STANOVNICIMA I PROLAZNICIMA HALLE-NEUSTADTA
GOOFY
Živim ovdje oduvijek, 35 godina, jednom sam se odselio na kratko, zatim se vratio. U redu je, ne bih živio ovdje da nije dobro, zar ne? Omiljeno mjesto? Ne znam. Možda klizalište.
ANONIMAN PROLAZNIK
Neustadt[3] nema baš dobru reputaciju. Plattenbau se poistovjećuje s neonacistima. Devedesetih su brojni ljudi izgubili posao i perspektivu, bili su frustrirani. Ali Neustadt je posebno mjesto. Šteta što nema bolju kulturnu i turističku promociju. Na primjer, mislim da se Neustadt uopće ne spominje na internetskoj stranici grada Hallea. Kada bi pitala ljude u starom gradu Halleu što misle o Neustadtu, mislim da bi čula loše stvari.
BARRY, 26, NOGOMETAŠ
Ne, ja živim u starom gradu. Nikad ne bih želio živjeti u Neustadtu. Ima previše ljudi koji kradu, koji su agresivni. Naravno, ne svi. Ali ne možeš ostaviti nešto na balkonu. Ukrast će ti bicikl, čuo sam za to. Često sam ovdje zbog ureda za strance i džamije. Zato dolazim svaki tjedan. 2014., 2015. i 2016. godine često sam dolazio u disko Las Vegas, kod vatrogasnog doma. 2017. godine već se zatvorio.
MOHAMMED
Nijemci se iseljavaju jer ne žele živjeti s nama strancima. Možda je to negdje na Jugu drugačije, ali ja praktično ne poznajem ni jednog Nijemca, jer oni ne žele imati veze s nama. Ali kod nas u kvartu svatko pozna svakoga, kao na selu. Ako moj susjed nešto treba, pomoći ću.
PROGRAMERKA U MIROVINI, 73
Vidite li ona dva kompaktna nebodera? Živim u onom desnom. Preselila sam se 1993. i odmah sam se zaljubila. Nisam to očekivala, ali “Platte” ima toliko prednosti! Na primjer, sobe nisu tako visoke. Kad sam živjela u starom gradu, bila sam u stanu gdje je plafon visok četiri metra, sa štukom i svime. Dobro, bilo je to za vrijeme DDR-a, tada je bilo svejedno. Ali s današnjim troškovima za grijanje ovi niži plafoni su bolji. Tlocrt stana je optimalan za mene. Ovdje imam lift i niže, ugodnije, stepenice. Protupožarna zaštita je puno bolja. Imamo optičke kablove za internet. Ništa me neće vratiti u stari grad. Neki kažu da je problem sa plattenbau što se ljudi međusobno ne poznaju. Ali to ovisi o ljudima. Jedan par iz naše zgrade postavio je obavijest u hodnik: “Tko je raspoložen za planinarenje/sport/društvene igre?” Prije korone bila sam u grupi za igre.
Naravno, stanarine nisu tako visoke kao u centru. Zbog toga ovdje češće žive ljudi koji dobivaju socijalnu pomoć. Ovdje živi i mnogo ljudi iz inozemstva. Na mojem su katu dva penzionera, jedna obitelj s četvero djece iz Kazahstana, jedna obitelj s dvoje djece iz Ukrajine – mislim da njihova starija kći sada studira i živi na drugom katu, jedan muškarac iz Afrike s djetetom, a u garsonijerama su dva muškarca, jedan iz Afganistana, a drugi iz sjeverne Afrike. Nikad nismo imali probleme međusobno. Ako bi se netko ponašao neadekvatno, zadruga bi mu odmah otkazala stan.
Infrastruktura je super. Imamo igrališta za djecu, dućane. Ne treba se dugo hodati. Kad je Neustadt bio planiran, osim u zgrade, investiralo se i u umjetnost. Zato ovdje imamo toliko murala, mozaika i zdenaca. Trebate jednom prošetati i pogledati. Neustadt je najzeleniji dio Hallea, jer su se od početka, kad su ga počeli graditi, među blokove sadila drva, koja su do danas narasla. S uvođenjem tramvaja sađeno je još više. Danas imamo jako lijep bulevar ovdje. Kad je tramvaj uveden u devedesetima, već sam živjela ovdje i sve sam radove bilježila kamerom. Još jedna stvar koja se promijenila s vremenom je što je prije bilo očito da su sve zgrade sagrađene od betonskih blokova, a danas su fasade novo ožbukane i ofarbane. Zato za petokatnice koje nemaju iste ravne krovove nije odmah jasno da to je plattenbau. Jedna ima polukružan otvor iznad haustora, druga šiljast, a različiti dijelovi obojani su različitim bojama. Izgledaju kao renovirane stare zgrade, to mi se sviđa.
RALF
U Halle-Neustadtu nijedna zgrada nema status kulturnog dobra. Neka umjetnička djela imaju, ali ne i zgrade. Sadašnju vladu to ne zanima. U jednom trenu više ne ćemo imati objekte koji mogu dobiti zaštitu, ako će se i dalje renovirati na neadekvatan način. Privatni investitori mogu raditi što god žele. Renovirajući stare zgrade ponekad se ubije njihova duša. Danas se nema osjećaja za takve stvari. Nije preostalo mnogo zgrada u originalnom stanju, koje bi uopće mogle dobiti status zaštićenog kulturnog dobra, možda je to samo Sportski dom. Zapravo nema smisla da se održavaju samo pojedine zgrade, jer se u urbanističkom planiranju radi o cjelini, o tome kako elementi funkcioniraju zajedno. Ondje ispred škole prije su bile neke betonske klupice i stolovi. Kad su renovirali dvorište, te su stvari nestale. Pitao sam za to, ali nitko ništa ne zna. Prije smo imali dva nebodera, svaki s jedne strane magistrale, kao ulazna vrata grada. Oni su sad srušeni, a time je i koncept srušen.
Dječji vrtići često su se nalazili u prizemlju stambenih zgrada. Bilo je to vrlo praktično, samo si se spustio niz stepenice. Ludo je što danas ljudi moraju proći pola grada da dođu do vrtića. Grad je nekoć bio planiran za obitelji, odnosno za radnice*ke s djecom. I nisu postojale takve privilegije kao danas. Radnici i profesori živjeli su u istoj zgradi. Danas to sve regulira visina stanarine.
Biografija autorice
Rebekka Reiß živi u Münchenu, gdje studira na Akademiji likovnih umjetnosti. Izradila je kulisu za kazališnu predstavu Nagellackfetzen: Ein Drama der Feminität (Ostaci laka za nokte: Drama femininosti) u Leipzigu 2019. godine. S intervjuima, zvučnim kolažima i drugim autorskim sadržajima sudjelovala je u radijskom programu Festivala za globalnu umjetnost i kritiku institucija “Friendly confrontations” u kazalištu Münchner Kammerspiele 2020. godine. Iste je godine bila na razmjeni na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Umjetnički se izražava performansom, tekstom, videom i zvukom. Bavi se pitanjem kako društvene strukture utječu na samopercepciju i percepciju svijeta (primjerice, kako žene ili queer osobe doživljavaju društvo u kojem žive) te kako ljudi zajedničkim životom formiraju društvene odnose. Preferira raditi interdisciplinarno i kolektivno. Bavi se suvremenim kazalištem i vezama sa svojim prijatelji*cama.
Kontakt: [email protected]
[1] Plattenbau zgrade su izgrađene od prefabrikata betonskih panela, što je relativno brz način gradnje koji je od 1950-ih bio popularan u DDR-u i u drugim zemljama.
[2] Ministarsko vijeće DDR-a: Direktiva za urbanističko rješenje i izgradnju grada kemijskih radnika, rezolucija od 12. prosinca 1963., (Ministerrat der DDR: Direktive für die städtebauliche Gestaltung und den Aufbau der Chemiearbeiterstadt. Beschluss vom 12.12.1963.). Citat preuzet iz: Peer Pasternack, »Halle-New Town und Halle-Novgorod: Der Ideenhaushalt Halle-Neustadts«, Saale: Mitteldeutscher Verlag, 2014., str. 48.
[3] Sugovornice*i u intervjuima za Halle-Neustadt koriste skraćeni naziv Neustadt.
Autorski projekt Rebekke Reiß Halle-Neustadt: Od utopije grada do stvarnosti kvarta nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
