“Dosta mi je razgovora o fotografiji.”
Opasan uvod u razgovor s fotografom. Srećom, Pieter Hugo ispusti dah koji zadržava od trena kad smo se našli – možda od jutra, od sinoćnjeg javnog razgovora, možda i duže – i nasmiješi se: “I meni.”
“Izgleda kao gusar,” kaže Maja dok ja preko gužve glava u galeriji MSU nemaštovito upirem prstom u najvišeg tipa u prostoriji. Ne znam izgledaju li tako pravi gusari, ali Maja često vidi stvari koje drugi ne vide pa se ne bunim. Građen je kao nogometaš (američkog nogometa), blizu 2 metra visine, s plavom kosom i rumeno osunčanim licem pa nije teško povjerovati da je Hugo, putujući nigerijskim predgrađima s krotiteljima hijena, za publiku bio veći spektakl nego životinje.
*Pieter Hugo, autoportret
Za vrijeme ragovora s kritičarom Seanom O’Haganom, pred punim auditorijem ovogodišnjeg Organa Vida u MSU-u, Hugo je vidno nervozan. Dlanom često trlja lice, čelo, oči. Velik broj odgovora započinje imenom sugovornika : “Pa, Sean… Vidiš, Sean… Sean…” – nešto što ne radi u normalnom razgovoru. Nekoliko sirovih šala; onih koje, iako je namjera jasna, ipak imamo potrebu popratiti sa: “Ne, ne, šalim se.”
“Mrzim javno govorenje,” kaže mi idući dan. Ima smisla, većina fotografa to mrzi. Kao, kad smo kod toga, i većina ljudi.
Čak i intervju, koji je pred nama, Hugo bi, čini mi se, radije preskočio. Da bi se uopće dogodio, morali smo ga nazvati ‘razgovorom’. Iz nekih drugih intervjua/razgovora s Hugom, koje sam pročitala, shvatila sam da ne voli diktafone pa prije sastanka vježbam kako ću svoj neprimjetno staviti između nas. “Ne brini,” planiram reći, “to ne znači da trebamo biti službeni. Ja sam samo vrlo loš zapisničar.” Razmišljam kako papir, na kojem sam isprintala pitanja, učiniti malo manje bijelim, manje prijeteće očitim na crnom barskom stolu. Hoću li pričekati da nam stigne piće? Na kraju su moji strahovi ipak bespotrebni. Pieter Hugo je, čak i uz mamurluk, profesionalac. I barem smo ustanovili da nam je to zajedničko: ne želimo razgovarati o fotografiji.
*Pieter Hugo i Sean O’Hagan, razgovor na Organu Vida u MSU Zagreb, foto: Samir Cerić Kovačević
Hugo je rođen u Johannesburgu 1976., godine ustanka u Sowetu, jednog od najvećih i najkrvavijih u povijesti južnoafričkog apartheida. Osamnaest je navršio 1994., s prvim demokratskim (višerasnim) izborima i dolaskom Nelsona Mandele i njegovog ANC-a na vlast. To što ova kronološka činjenica smješta Hugovo odrastanje u ključni period povijesti njegove zemlje, nekom će budućem, spekulacijama sklonom biografu dati pregršt ideja o tome ‘tko Pieter Hugo jest i zašto radi stvari koje radi’. Ja sam sigurno imala par svojih prije nego što smo uopće započeli razgovor.
Odrastao je u dobrostojećoj obitelji s roditeljima – majka umjetnica, otac inžinjer – čiji su politički stavovi za to vrijeme važili kao liberalni iako su na izborima glasali za Nacionalnu Stranku, stranku koja je uvela, a potom pet desetljeća održala, instituciju apartheida. Hugovi su roditelji uglavnom bili nezainteresirani. Za politiku, a i za sve ostalo. Hugo je “s dvanaest, trinaest’ shvatio da je svijet oko njega ”sjeban”: “Mislim da, kad dođeš do puberteta, shvatiš da je sve oko tebe sjebano.” Istina, većina nas ima taj trenutak – oni od nas, naravno, koji su uopće imali sreće neko vrijeme biti u zabludi. Neke su stvari, ipak, sjebanije od drugih. I neki svjetovi.
“Mladi moje generacije postali su militantniji, alati represije brojniji i sofisticiraniji,
a crnačke škole i geta postali su centri socijalnih protesta i krvavih sukoba s policijom i vojnicima.
Južna Afrika ušla je u svoj najcrnji sat…”
Mark Mathabane 1986., Kaffir Boy
* Pieter Hugo – iz serije “Gadawan Kura” – The Hyena and Other Men
“Svakim smo tjednom sve slabije rastegnuti preko različitih ponora boli…
Koliko ljudi možeš gledati u suzama, koliko odriješene tuge čovjek može podnijeti…?”
Antjie Krog, Country of My Skull
“Mislim da je Južnoafrička Republika donekle kao Izrael gdje se jednostavno navikneš živjeti povrh drugih ljudi. Uopće ih ne vidiš. Naučiš ih previdjeti.” Hugou je fotografija, u jednom od onih klišeja koji su to i postali zato što su toliko često istiniti, dala mogućnost progledati: “Fotografija je osposobila moju mladenačku znatiželju, na neki ju je način kristalizirala. Dala mi je ispriku da izađem i vidim za sebe, da se zaista uključim u svijet.” Bijeli se Hugo ulicama Cape Towna mogao barem donekle slobodno kretati. Crncima je kretanje u to vrijeme još uvijek bilo ograničeno radnim dozvolama. Rano je shvatio da za fotografiju ima “prirodni talent.” Fotografirao je beskućnike, koji su spavali na cesti, ili policiju u akciji. Nakon političkog ubojstva Chrisa Hanija, militantnog vođe Južnoafričke Komunističke Partije, 1993. su Cape Town i crnačke općine po cijeloj zemlji planule u protestima. Sedamnaestogodišnji je Hugo fotografirao posljedice: “Mislim da prve fotografije, koje sam ikad napravio, na neki način i dan danas ponavljam. Postoji definitivna poveznica od onda nadalje. Klica je još uvijek ista.”
Shvatio je tada da “nam sve dolazi posredstvom medija. Radi se o osvještavanju činjenice da je svijet oko tebe potpuno iskonstruirana stvarnost. I to na štetu drugih ljudi.”
Biti umjetnikom znači, između ostalog, kultivirati za sebe
prostor u kojem možeš reagirati
na poticaje i zauzeti stav.
Pieter Hugo u razgovoru s Utom Ruhkamp
Ipak, uputiti se na ulice Cape Towna u osamdesetima ne zvuči kao čista znatiželja. Ima tu i neke druge vrste nemira, također čestog među fotografima. (Jedan mi je hrvatski fotograf nekom prilikom rekao: “Kad je započeo rat, da, bio sam klinac, ali uzeo sam fotoaparat i počeo snimati. Zemlja ti je u ratu, to je jednostavno ono što moraš raditi.” Upitala sam se je li zaista?)
“Mislim… bio sam samo tinejdžer, otpadnik. Volio sam biti na ulici. Volio sam hodati. Volio sam ulaziti tamo gdje ne bih smio. Ako je postojao gumb na kojem je pisalo ‘Ne pritisnuti’, ja bih ga pritisnuo. Mislim da je to ispitivanje autoriteta i strukture dio odrastanja. Možda bi me roditelji, da su bili više uključeni, malo zauzdali. Imam sreće da sam kroz taj period prošao relativno neoštećen.”
“Prvom serijom koju sam napravio, Looking Aside, htio sam reći – ‘zaista pogledajte ove ljude’. Na neki način je to bilo i ‘pogledajte mene!’”
Za mene gotovo svi problemi u životu proizlaze iz trauma
koje, na ovaj ili onaj način,
imaju veze s obiteljskim odnosima.
Pieter Hugo u razgovoru s Joannom Lehman
“Ali nisi puno fotografirao svoju obitelj?” Osim jednog portreta njegovih roditelja u njihovom krevetu u Gonnemanskraalu, fotografije koja je dio njegove serije Kin, roditelje nigdje drugdje ne vidimo.
“Fotografirao sam brata…” Na dan bratovog vjenčanja, s budućom ženom i njihovim sinom, također za Kin. “Ali, ne.” Slegne ramenima. Ovo nije zanimljivo pitanje. Barem ne za njega.
* Pieter Hugo – iz serije “1994”
Pad apartheida je bio ono uzbudljivo: “Dogodi se revolucija i sve se raspadne. Određeni moral i određene strukture nestanu i potrebno je neko vrijeme dok ih nešto novo ne nadomjesti. To je, dakle, vrlo anarhičan period; što je oslobađajuće, ali je ujedno i vrlo opasno. Od policijske države postali smo mjesto gdje nitko nije zaista imao kontrolu. Tko čuva granice? Posvuda je droga. U isto vrijeme, rodne uloge, na primjer, postaju fluidnije. Nastupio je jedan vrlo liberalan period, sve se činilo dostupnim. I onda je, naravno, stari ustroj zamijenio novi. Sada imamo novi narativ. Stvarnost polako zauzme svoje mjesto i shvatiš: ‘Kvragu, sad imamo novo sranje s kojim se moramo nositi.’”
Zajednica ne bi smjela izbrisati dio svoje prošlosti
jer time nastaje vakuum koji će ispuniti laži i kontradiktorni, zbunjujući prikazi onoga što se dogodilo.
Jose Zalaquett u Antjie Krog Country of My Skull
Naglas se pitam nije li u zemlji kao što je Južnoafrička Republika, gdje je jezik politički vrlo nabijen teritorij, lakše komunicirati slikama.
Ovaj dijalekt, koji je nastao kao medij verbalne komunikacije između zemljoposjednika i robova,
postat će zaseban jezik – afrikaans koji će uz engleski
i devet afričkih jezika biti prepoznat kao službeni jezik postapartheidske Južnoafričke Republike.
Leonard Thompson, A History of South Africa
Hugo kimne glavom, ali nema o tome što reći. Moja je teza ujedno truizam i mimo njegove priče.
“Fotografija je za mene započela kao nešto što mi je omogućilo pristup mom okruženju, dalo priliku da probam razumjeti svoj položaj u tom okolišu, u mom okolišu, a zatim je postala nešto drugo. Omogućila mi je proputovati svijetom. S južnoafričkom putovnicom prije 1994. nisi mogao putovati nikamo u Africi, bilo je nemoguće, a sad me odjednom časopisi šalju na snimanja i to samo zato što sam iz Južnoafričke Republike što je njima valjda značilo da je meni lakše raditi u Africi nego nekome drugom. To uglavnom nema smisla, ali bilo je divno zadovoljiti taj wanderlust. Obožavao sam biti vani u svijetu. I još za to biti plaćen!”
U početku bijaše gledanje, gledanje godinama, punjenje glave pepelom.
Bez zraka. Bez žilice.
A sada je uz gledanje dodan govor i oko ponire u usta.
Antjie Krog, Country of My Skull
“Kroz ta sam snimanja naučio svoj zanat, ali nisam puno razmišljao o tome što sve to zapravo znači. Zatim je došao period buđenja i shvaćanja da je fotografija više nego što sam mislio, da dolazi s određenom odgovornosti. Mislim da je tada moje razumijevanje mog medija postalo kompleksnije. Dakle, prešao sam sa znatiželje na novinarstvo pa na umjetničku praksu i na nešto što… U nekom trenu mislim da gotovo počneš voditi dijalog sa sobom i svojim radom. Na primjer, ove serije iz zapadne Afrike koje su ovdje izložene. To je bilo čisto ono ‘želim vidjeti svijet’, a kasnije je postalo više ‘wow, ti zaista dolaziš iz pozicije privilegiranosti; ti jesi bijelac koji radi ove fotografije; ovdje postoje problemi.’ I onda počneš voditi razgovor sa sobom o svom radu, sa svojim radom. Na neki čudan način postaneš sam sebi najveći utjecaj.”
U svom tekstu ponašaj se kao da je Afrika jedna zemlja.
Vruća je i prašna, puna kotrljajućih pašnjaka
i golemih krda životinja
i visokih, tankih ljudi koji gladuju. Ili je vruća i vlažna
s jako niskim ljudima koji jedu primate.
Nemoj zapeti u preciznim opisima.
Binyavanga Wainaina, How to write about Africa
“Je li ti, kao bijelom Južnoafrikancu, bilo tim teže raditi u Africi?” pitam ga.
“Mislim da je to teško reći. Zaista me muči ta vanjska percepcija Afrike kao cjeline. To je kao da uspoređujemo Hrvatsku i Čečeniju – samo su na istom kontinentu. Mislim da to zaista ovisi o pojednicu.” Malo razmisli pa dodaje: “Mislim da ima nešto dobro u tome da si autsajder kad radiš ovo. Samo je David Goldblatt, koji je Južnoafrikanac i Židov, mogao napraviti svoj rad o Afrikanerima. Nitko iz te zajednice to ne bi tada mogao napraviti. Tako se donekle i ja osjećam time što sam Afrikaner: dio sam nečega, ali nisam dio toga. Zapravo, razumijem to, ali nisam dio toga. I mislim da to otuđenje daje radu određenu energiju što je važno. To funkcionira za neke ljude… za mene funkcionira.”
“A kao Afrikaneru u Južnoafričkoj Republici?”
“Ne, mislim da je definitivno lakše raditi tamo ako si od tamo. Mislim da imaš određenu osjetljivost za prostor u kojem se nalaziš, lakše je prići ljudima, čini mi se. Nedavno sam morao nešto fotografirati u Njemačkoj, Die Zeit me poslao u bivšu DDR na dva tjedna i tamo nisam mogao… Ljudi nisu htjeli ni čuti za to da bih ih fotografirao, nema šanse! U nekom sam trenu jednostavno morao prestati govoriti ljudima da je za novine zbog tog dubokog nepovjerenja prema medijima. Devet od deset ljudi, koje sam pitao za portret, reklo je ne. Jako sam puno objašnjavao, a jako malo napravio.”
Spomenem kako je meni teško fotografirati ljude na cesti u Hrvatskoj, ali to je možda neki moj problem…
“Mislim da bi bilo teško raditi ovdje,” Hugo se složi, “imam takav osjećaj. Pogotovo u gradovima. To je trenutni zeitgeist, ovo nepovjerenje prema medijima. A Hrvatska se kreće u vrlo konzervativnom smjeru i to je konzervativno nepovjerenje prema liberalnim medijima. Mislim da je to najvažniji dio priče.”
* Pieter Hugo – iz serije “Kin”
Hugo nema strpljenja za razgovore koji ispituju prava fotografa da se bave određenim temama – pitanje s kojim se on, zbog toga tko je i gdje radi, često morao nositi. Za njega je to slijepa ulica. Ako krenemo ocrtavati prostor oko nužne bliskosti našeg iskustva s iskustvom onih čiju priču pokušavamo ispričati (Dozvoljeno samo unutar vlastite zemlje? Grada? Što je sa spolom, dobi, socio-ekonomskim statusom?), neizbježno ćemo završiti na zaključku da je jedina priča, koju imamo pravo pričati, naša vlastita. S druge strane, Hugo priznaje da mu je trebalo neko vrijeme da se osokoli pokazati radove koje je napravio na nekim sebi nepoznatim, novim mjestima – poput Tibeta ili San Francisca: “To je drugačija topografija. Napravio bih nešto i onda mi se činilo da samo ponavljam nečiji tuđi rad. Trebalo mi je neko vrijeme da se počnem osjećati ugodno u tom prostoru. Mislim da se radi o osobnom ograničenju, o zamišljenom ograničenju koje zapravo ne postoji.” Danas radi po cijelom svijetu, barem toliko koliko u Africi, ali su i dalje njegovi radovi iz Nigerije, Gane, Liberije itd. ono po čemu ga većina ljudi prepoznaje. (“Smeta li ti što si ‘onaj s hijenama’?” Nasmije se: “Sad je ok, ali definitivno je bio jedan period kad je baš svaki razgovor sa svakim koga sam upoznao odmah završio na toj seriji. Postalo je jebeno dosadno. Ali ima nešto zanimljivo – te su fotografije postale dio javne svijesti. Gotovo da više nisu moje. Postale su kulturni mem i zaista ih više ne gledam kao nešto što sam ja napravio.”) Tim je ‘afričkim’ radovima privukao i najviše kritike, uglavnom od ‘bijelih, liberalnih Europljana.’ Bijeli, liberalni Europljani su ujedno oni koje, u vezi uličnih izvođača Gadawan Kura/Hyena Men, najviše brine kako se oni odnose prema svojim životinjama.
Životinje, s druge strane, moraju biti tretirane kao zaokruženi likovi. (…)
Nikad, nikad nemoj reći nešto loše o slonu ili gorili. (…)
S hijenama možeš što hoćeš,
a imaju srednjoistočne naglaske.
Binyavanga Wainaina, How to write about Africa
“Ovo sam rekao i prije, ali ima tu nešto vrlo omalovažavajuće – pretpostaviti da ljudi nisu sposobni sami odlučiti… To mi zapravo samo pokazuje koliko malo neki razumiju stvarnu situaciju. Stvore neku fantaziju i onda sami sebe proglase kulturnim čuvarima i zaštitnicima tih ljudi. Može li čovjek biti više jebeno patronizirajući od toga? Ja uglavnom radim u gradovima gdje ljudi imaju televiziju, imaju satelitske tanjure, imaju pristup novinama, na društvenim su mrežama…”
Ljudi, bez obzira kojoj klasi društva pripadali, razumiju moć slike.
Pieter Hugo u razgovoru s Joannom Lehan
Opravdana ili ne, promišljena, banalna, prenapuhana, klišeizirana, zaslužena… kritika Hugovog rada vjerojatno je sve od navedenog, ali sigurno nije neočekivana. Na neki način, jedino što je u vezi ove rasprave iznenađujuće jest Hugovo iznenađenje. I nije čudno da mu svaka nova serija razvali živce: “I dalje uvijek budem nervozan. Čak i kad snimam po narudžbi. Ne postaje ništa lakše.”
“Nisam išao na umjetnički fakultet, nisam bio spreman za brutalnost umjetničkog svijeta i nisam imao vokabular kojim bih se tom svijetu. Sad ga imam. Ali jako me to pogodilo jer reakcije nekih ljudi su bile toliko… pune ljutnje, strasti. Iako dobro promišljene. Bilo mi je zaprepašćujuće da mogu napraviti nešto iz potpuno dobre namjere, a da to onda neke toliko uzruja.”
Navodi esej Sebastiena Boncyja kao jednu od onih kritika nad kojima se zaista zamislio. Zanimljivo, upravo je Hugov gore navedeni argument ono s čime Boncy ima najveći problem: “…ali znamo da dopuštenje tijekom procesa ne podrazumijeva kontrolu niti čak odobravanje konačnog proizvoda. Larry Clark i Diane Arbus su imali dopuštenje pa opet je, kad raspravljamo o njihovom nasljeđu, etika njihovog rada uvijek u prvom planu.”
Na kraju, Boncyjeva je poanta da rasprava nije gotova i da razgovor treba nastaviti. Sigurna sam da bi se Hugo složio.
(…) autori su se za potrebe ove knjige obratili (…) pogotovo antropologiji, književnoj kritici,
geografiji, imperijalnoj povijesti, povijesti umjetnosti i protopovijesti.
Uvod u Hight, Sampson, eds. Colonialist Photography: Imag(in)ing Race and Place
* Pieter Hugo – iz serije “Nollywood”
U južnoj Africi u kasnom devetnaestom stoljeću fotografija je bila
dio povijesti istraživanja, kolonizacije, proizvodnje znanja i zarobljeništva.
Patricia Hayes, Power, Secrecy, Proximity
Razgovor će potrajati. “Jesi li ikad mislio da bi trebao biti, ili si bio kritiziran što nisi, više kritičan prema bijelcima? Na primjer, u slučaju serije Messina/Musina?”
Likovi zlih zapadnjaka mogu uključivati djecu torijevskih ministara,
Afrikanere, zaposlenike Svjetske banke.
Binyavanga Wainaina, How to write about Africa
“Jedna osoba me zbog toga pozvala na red i rekla da bih trebao biti kritičniji. Ali danas kad pogledam tu seriju, vidim da je ona poprilično osuđujuća. Tada sam mislio ‘ne, neću zauzimati stav’. Ali kad pogledam taj rad danas, mislim ‘zapravo, dosta je kritičan’. Na primjer, portret pet dječaka – gotovo će prsnuti iz okvira. Ipak, ima i nekih suosjećajnih portreta.”
“Spomenuo si da si se na tom putovanju susreo sa zaprepašćujućom količinom rasizma. Nisi imao potrebu to pokazati na fotografijama?”
“Pa kako to pokazati?” Touché. “To se zapravo ne manifestira vizualno. Nije kao Charlottesville gdje imaš neonaciste u bijelim polo-majicama. Više se radi o nekim izrazima, usputnim komentarima. U razgovore obavezno ugmiže nešto o ‘crncima koji će razjebati zemlju…’”
“Osjećaju li južnoafrički fotografi da se uopće imaju pravo baviti ‘nepolitičkim’ temama?”
“Pa to je dobro pitanje. Meni je to zanimljivo, znaš: bio je taj period političke hitnosti za vrijeme apartheida kada se sve drugo činilo frivolnim. Sad imaš ljude poput Zanele Muholi čiji je rad još uvijek jako politički…” Muholi fotografira lezbijke i transrodne crnkinje u državi čiji predsjednik istospolne brakove naziva ‘sramotom za naciju i Boga’ i gdje je ‘korektivno silovanje’, nerijetko sa smrtnim posljedicama za žrtvu, čest događaj i još se Muholi u svom radu osvrće na događaje kao što je Marikana masakar ili ustaljena praksa ubijanja političkih neistomišljenika takozvanim ‘necklacingom’. Muholičina je fotografija angažirana umjetnost par excellence.
Dosta mi je mrtvih ljudi. Sad se bavim zalascima sunca.
Peter Magubane, u razgovoru s Keri MacDonald za NY Times
“Ali,” nastavlja Hugo, “ako pogledam ljude poput Alison Rossiter, Chrisa McCawa, Mathewa Brandta… umjetnice i umjetnike koji rade s fotografskim materijalom, a čiji prikazi nizu reprezentacijski; taj tip rada ljudi u Južnoafričkoj Republici uopće ne uzimaju u obzir. I ja to smatram jako ograničavajućim. Donekle, da, fantastično je da je rad politički angažiran, ali nekad to jednostavno postane zamorno. Iscrpljujuće je ovako živjeti. I mislim da to dolazi s akademske razine gdje se ne potiče drugačiji pristup. Ni galerije ni muzeji ga ne potiču. Imam osjećaj da se ljude iz raznih razloga gura u nekom smjeru, a to je dvosjekli mač: s jedne strane dobivamo intenzivno angažiranu, političku umjetnost, ali s druge često dobijemo nešto potpuno banalno.”
* Pieter Hugo – iz serije “Kin”
Citiram Hugou Davida Goldblatta o seriji Particulars: “Uvijek sam osjećao potrebu biti na neki način relevantan našem društvu, našoj situaciji u odnošenju spram apartheida i opoziciji prema njemu. Ali htio sam nekako biti slobodan jednostavno fotografirati ono što mi se činilo lijepim.”
Hugo se na trenutak zamisli.
“Da…” kimne glavom, nesiguran., “ali ja i dalje mislim da je Particulars na neki način politiziran rad. Imaš onu fotografiju testisa u hlačama nekog bijelca, a nema, na primjer, ni jedna fotografija koja na bilo koji način okrutno prikazuje crnce. David je previše politički osviješten da bi to napravio. Izostanak nekih prizora puno govori o autocenzuri.”
Kad smo kod toga (ili čisto zato što je to jedino preostalo pitanje na prvom papiru): “Je li Nollywood ljuta serija?”
Nollywood je serija portreta nigerijskih glumaca u kostimu koju je Hugo prethodnu večer, u razgovoru s O’Haganom, istaknuo kao svoju najdražu seriju jer mu je dozvolila da vidi drugačije, olabavila okove njegove mašte – ali ujedno i seriju za koju misli da je njegov najveći neuspjeh, rad koji je naišao na najneočekivanije nerazumijevanje i doživio najveću osudu kritičara.
“Ne, to je smiješna serija! Uopće nije ljuta. Ja imam vrlo mračan smisao za humor. I mislim da je ta serija, na neki način, najautentičnija – ako želiš nešto saznati o meni, pogledaj tu seriju.” Malo zastane. “Ne, možda tu ima i ljutnje. Ne, to je zanimljivo… ljutnja je prema gledatelju, prema gluposti prosječnog posjetitelja galerije. To je trebala biti moja treća izložba u jednoj od galerija u Chelseaju i cijeli ta veza s izlaganjem u malim galerijskim prostorima, s prodavanjem radova… još uvijek ne znam kakav sam s tim.”
Ne pitam ga dalje o tome. To je još jedna od onih fotografskih diskusija koje izbjegavam jer vode u slijepu ulicu. Ili još bolje, nerazrješivi čvor: ideja, ideala, senzibiliteta i realnosti.
“A Nollywood… na neki način, možda ljudi jednostavno nisu shvatili šalu. Možda su samo potvrdili stereotipe koje su već imali o ‘ludim crncima’. Mislim da se može nešto za reći o prirodi slike – fotografija je uvelike ovisna i o prtljazi koju gledatelj donosi svom činu gledanja. Dakle, ako si već došao zatvorenog uma, očekujući potvrdu svojih stereotipa, naći ćeš je bez obzira u što gledao. Bez obzira na namjeru umjetnika.”
Trebalo je puno gledanja prije nego sam u seriji The Hyena Men, preko majmuna i hijena, uspjela vidjeti pozadinu i pomisliti: “Kvragu, kakvo je ovo mjesto?!”
* Pieter Hugo – iz serije “California Wildflowers”
(…) gdje mrav drži svoj dvor u raskoši i pijesak pleše zauvijek.
Chinua Achebe, Things Fall Apart
Za te muškarce i za njihove životinje surovost okoliša predstavlja životne uvjete i činjenicu da oni nemaju puno ‘izbora’ pri odabiru načina preživljavanja – to nam te fotografije žele pokazati. I to nije ono što svaki gledatelj u njima vidi, ali i umjetnici svom radu prilaze s asortimanom unaprijed stvorenih zaključaka. Priča serije Permanent Error je, za Hugoa isto kao i za gledatelja, ekološka devastacija. Kao što i treba biti – situacija je tragična, ali u isto vrijeme skupljanje spasivog materijala iz digitalnih otpadaka Zapada daje stanovnicima Agbogbloshija barem nekakvu mogućnost zarade. Priča je uvijek kompliciranija nego što se čini.
Bijelci misle da ih uspon ‘obojenih’ čini siromašnima a ne kapitalizam.
Angela Davis, Steve Biko memorijalno predavanje
“A Južnoafrička Republika? Rekao si da je Kin bio pokušaj da odgovoriš na pitanja ‘Kako živjeti u ovom društvu? Kako preuzeti odgovornost za povijest i do koje mjere se oko toga potruditi?’ Također si rekao da te to nije mučilo prije nego si imao svoju obitelj – što se promijenilo?”
“Pa prije… da, Južna Afrika je poprilično sjebano i opasno mjesto, ali ja sam se uvijek osjećao ok s time da donosim svoje odluke i za sebe preuzmem odgovornost što tamo živim. Ja imam sreće da ne moram tamo živjeti dok mnogi, koji bi vjerojatno rado otišli, nemaju tu mogućnost. Ali s djecom preuzimaš odgovornost ne samo za sebe, nego i za nešto što si donio na svijet. U tom trenu staneš i kažeš ‘ok, ako ću negdje pustiti korjenje, spustiti sidro, možda bih trebao zaista pogledati ovo mjesto i odlučiti što o njemu mislim, što je moja odgovornost ovdje’.”
Na kraju… mislim da nisam uspio.
Mislim da sam sada više zbunjen nego kad sam počeo.
Pieter Hugo u razgovoru s Michaelom Saluom za American Suburb X
“Tom sam odlukom zapravo otvorio konzervu crva. Pandorinu kutiju. Postaneš svjestan da je zemlja na mnoge načine još lošija nego što si mislio. S druge strane, vidiš više ljepote u njoj nego što si očekivao. Na kraju mislim da su se suprotnosti samo još više polarizirale, još više se istaknule.”
“Jesu li ti se neki stavovi promijenili?”
Smijeh. “Ahmmm… pa još uvijek sam tu, zar ne?”
Poznajem taj odgovor. Znam da cijeli život može biti sadržan u tom odgovoru. Isto tako znam da taj odgovor, zapravo, ne odgovara ništa.
“Ako išta,” Hugo ipak dodaje, “mislim da se više nego prije osjećam vezan uz tijek povijesti. Da sam njezin dio. Osjećam se dijelom narativa.”
Južnoafrička Republika je, razumljivo, jedno mjesto kojem se u svom radu stalno vraća. Drugo je Ruanda – tamo redovito odlazi od 2004. kada je snimio seriju Vestiges of genocide. U nedavnoj seriji 1994 kombinira portrete djece iz Ruande i Južne Afrike.
“Ima nešto čudno s Ruandom. I ova serija 1994 ide u tom smjeru – ima nešto s tim datumom u Južnoj Africi i Ruandi što je kao Sunce, a ja sam kao planet koji neprestano kruži oko iste teme. Ili nekakav utor u koji sam uhvaćen i ne mogu se kretati izvan njega. Tako se osjećam u vezi svog odnosa s Ruandom i donekle Južnom Afrikom. Sunce oko kojeg neprestano kružim… Ali mislim da neću više ići u Ruandu.” Tamo je, kaže, stabilno, ali Ruanda je visoko kontrolirana policijska država i Hugo je, sa svojim čestim posjetima, postao prezanimljiv vladinim špijunima.
* Pieter Hugo – iz serije “Kin”
Razgovaramo o Ruandi i njegovom iskustvu sa snimanjem ‘portreta pomirbe’ – na svakoj fotografiji jedan počinitelj i jedan preživjeli poziraju zajedno, pričaju priču o pomirenju. Ali priča je, naravno, opet izvan mogućnosti fotografskog prikaza: “Zapravo, opraštaju li ovi ljudi jedni drugima? Ne bih rekao. Neki sigurno ne.” I ostaje na novinaru da nam priču predstavi u njenoj kompleksnosti. Neki to čine bolje od drugih. Hugo mi priča i o nastojanjima ruandske vlade da iskorijene svako spominjanje etniciteta; Hutu i Tutsi zabranjeni su pojmovi. “S jedne strane, ok, dobro je to prevazići, no s druge, ne mislim da su njihovi razlozi da zabrane svaku raspravu benevolentni. Mislim da se radi o tome da bi takva rasprava mogla oslabiti njihovu kontrolu nad zemljom.” Na sličan način u Južnoafričkoj Republici vlada pokušava opravdati svoj neuspjeh u adresiranju ključnih socijalnih problema – siromaštva, obrazovanja, javnog zdravstva – i jedna od metoda kojoj su pribjegli je poticanje rasne netrpeljivosti uz pomoć PR agencije. “Dakle, opet, vidiš kako se povijest (re)konstruira.”
Imam zdravo nepovjerenje prema bilo kakvim nacionalnim paradigmama.
Ako si vidio kako se povijest ponovno ispisuje
i ne razviješ zdravo nepovjerenje prema nacionalnoj ‘priči’ koju bi trebao prihvatiti,
e onda si nevjerojatno naivan.
Pieter Hugo u razgovoru s Michaelom Saluom
“No,” ističe, “to je cijeli razgovor za sebe.” Za neku drugu priliku. I u pravu je. Gdje to ostavlja fotografiju?
U članku iz 2008. Sean O’Hagan citira Hugovo (alkoholizirano) raspravljanje o ‘nemogućnosti fotografije’. (Kad mu to spomenem Hugo se glasno nasmije i zgrabi telefon: “Poslat ću Seanu poruku da si me upravo pitala o tome!”) Kako, pitam ga, dalje nakon toga – je li se predomislio?
“Kad sam to rekao, bio sam pijan. I bio sam jednostavno potpuno frustriran Arlesom (festival fotografije). To je bilo za vrijeme Arlesa i dok sam gledao taj festival, sve se činilo tako banalnim.” Priznajem da nikad nisam bila na Arlesu. “Oh, moraš otići tamo!” odgovara.
“Čini mi se da mi je fotografija tada jednostavno dosadila. I razgovor o fotografiji… tada mi se činio jako repetitivnim.” Evo nas odakle smo i krenuli, nakon sat vremena razgovora uglavnom o fotografiji.
“Mislim da sam u to vrijeme postao svjesniji granica onoga što moj medij može napraviti. Činilo mi se da, ako zaista želiš o nečemu nešto saznati, moraš čitati o tome. Ali fotografija je, u najboljem slučaju, samo katalizator za nešto drugo. Na neki način, sve što ona radi jest da pokazuje površinu stvari, a ostalo je ono što sam gledatelj donese.”
“Pa,” ubacim se, “to je donekle istina i za čitanje.” Da u pročitanom nalazimo potvrdu onoga što već i sami mislimo.
“Ne znam, u prozi ipak možeš izložiti složeniji argument. Fotografija je, ako išta, bliža poeziji. To je samo niz impresija. Mislim da, lijepe su i poetične. Mogu biti provokativne.’
Prebivam u mogućnosti – / Kuća ljepša od Proze – / Brojnija u Prozorima – / Nadmoćnija – po Vratima –
Emily Dickinson
“Ali misliš da i dalje imaju moć potaknuti neke razgovore?”
“Pa mi sjedimo ovdje, zar ne?”
“Mislim,” nastavlja, “da je ona izjava imala više veze s tim gdje je moja glava bila u tom trenutku. Sada me možda više zanima vidjeti fotografije, na primjer, u muzeju uz skulpture. Vidjeti kako ih pametni kustosi mogu podići na neku drugu, složeniju razinu… Jesi li čitala Paul Grahamov esej, mislim da se zove The Apple (zapravo dva eseja: Unreasonable Apple and Photography is Easy, Photography is Difficult)? Moraš to pročitati. Graham govori o tome kako je fotografija, zapravo, smiješno laka, ali ono što čini njegovu fotografiju jabuke drugačijom od fotografije drugih, koji bi mogli napraviti istu snimku, jest to što je on proveo cijeli život gledajući. I mislim da je to samo po sebi već nešto, ta vizualna analiza. I stvaranje umjetničkih djela koja su samostalna i mogu promijeniti način na koji gledaš svijet. Za mene je to dobra umjetnost uopće. Znam da je nešto dobro kada je promijenilo način na koji vidim svijet. Znaš, kad pogledam južnoafrički krajolik, posvuda vidim fotografije Davida Goldblatta. Kad sam u SAD-u, usred ničega, vidim Paula Grahama – Shimmer of Possibility, ljepota banalnog. Dakle, fotografija ima tu sposobnost.”
Rad Davida Goldblatta me naučio da fotografija ne mora biti uskličnik.
Može biti zarez, zagrada…
Pieter Hugo u razgovoru sa Seanom O’Haganom, Organ Vida, MSU
U tom trenu zazvoni poruka da je Borko na putu da nam se pridruži. Pieter to uzme kao znak da je ‘intervju’ gotov i spremno skrene razgovor sa sebe. “Pričaj mi o svom studiju,” kaže mi.
Pričam mu. Nakon toga očekivano:
“A tvoj rad?”
Prije nego uspijem zazvati svoje uvježbane ne-odgovore (“Oh, uvijek ima nešto.”; “A znaš, kako-tako…”), čujem se kako govorim: “Nema ga.”
“Dobro sam s tim,” brzo dodajem. “Mislim, dugo mi je to smetalo, ali sad sam prihvatila da valjda trenutačno nemam ništa za reći. Fotografijom.”
Pieter slegne ramenima: “I ja se trenutno tako osjećam. Želim da se dogodi neki pomak, ne želim to forsirati. Zato sam trenutno sve, na neki način, stavio na čekanje.”
“Znaš,” nastavlja, “zanimljivo je to – trenutno idem kod jako dobre terapeutkinje i puno razgovaramo o kreativnosti i odakle dolazi. I to je definitivno stavilo zadršku na moj rad. Nekako imam osjećaj da se, otkad sam se pozabavio nekim pitanjima, moja potreba za proizvodnjom radova promijenila. Postala je nešto manje… kompulzivno. Nešto oko čega mogu biti više promišljen.”
Što god dođe nakon ovoga, bit će nešto novo i to je, slaže se Hugo, uzbudljivo. Ali je, dodaje, “i zastrašujuće.”
Da znate tek iz kakvih otpadaka/ Izniču pjesme…
Ana Ahmatova
* Pieter Hugo – iz serije “Kin”
Razgovarala: Barbara Šarić (sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku)
Englesku verziju razgovora možete pročitati na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
