Poznato je da je moderni grad kako ga danas poimamo nastao kroz urbanizaciju koja je podrazumijevala plinifikaciju, elektrifikaciju, kinofikaciju, … a o tome su ispisani brojni tekstovi i teze na svim jezicima zapadnih kultura. Pridodamo li k tome začetke marketinške industrije, koji također naviru pri kraju 19. stoljeća, prva oglašavanja putem plakata iz tog vremena, te početke korporativne kulture logotipa kakvu ustanovljuje Peter Behrens 1907. godine dizajnirajući kompletni vizualni identitet kompanije za distribuciju električne energije AEG, dobiti ćemo jasniju sliku o grafičkim marketinškim sučeljima koji tako dominiraju javnim prostorima i sferama gradova već gotovo stoljeće i po, transformirajući fin de siècle neonske instalacije u digitalne displaye današnjice. Pritom se zaboravlja kako je prije svega toga, u onoj najranijoj fazi proto-modernizacije koja koincidira i s prvom upotrebom riječi modern u engleskom jeziku, kao označiteljem nekog novums, William Caxton (a možda i još ponetko nepoznat) još u 15. stoljeću otisnuo prvi plakat.
To su bile moje prve asocijacije nakon susreta s izložbom projekta This town needs posters (TTNP) autorskog tandema Svena Sorića i Hrvoja Spudića u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD). Anakrono, a istovremeno intrinsično suvremeno, bio je taj prvi dojam u prostoru u kojem su se smjestili plakati, ali i sve one utenzilije koje omogućavaju da iz raznorodnih manualnih postupaka tiska proizlaze tako zanimljivi rezultati.
Mislim da nije slučajno da se ovakvim subverzivnim metodama proizvodnje grada kroz proizvodnju alternativnih sučelja vizualnih komunikacija u javnom prostoru bave upravo arhitekti. Projekt TTNP započeo je kao samostalna inicijativa arhitekta Svena Sorića oblikovanjem plakata i letaka za programe AKC Attack-a, KSET-a i Skwhata, Koordinacije udruge mladih Sisak te promotivnih materijala za filmski kolektiv B.A.K.A. Productions, piše Bojan Krištofić u katalogiću izložbe (vrijednom pomnog čitanja za sve one koji žele saznati detalje te proizvodnje). 2012. godine Soriću se pridružuje Hrvoje Spudić, također arhitekt.
Njihova proizvodnja grada kroz proizvodnju uglavnom plakata za nezavisnu glazbenu, klupsku i kulturnu scenu temelji se na, kao što piše Marko Golub, grafičkom jeziku koji je “prljav ali artikuliran, izrazito individualan, autentičan…”.
U tom i takvom jeziku prepoznajemo žilavost grada kao skupa raznovrsnih zajednica koje uporno i silovito proizvode vlastite izričaje, vraćajući se, ako treba, na same izvore te žilavosti, u njihove manualne i masne postupke koji na papiru ostavljaju ne samo plošne tragove, već haptičku pa i olfatilnu kvalitetu tiskarstva kao luči tehnološkog, ali i civilizacijskog i duhovnog boljitka.
Svi gradovi trebaju ovakve projekte, ne samo zato kako bismo ponovo okupirali plakatna mjesta i njima namijenjenu urbanu opremu koja polako nestaje s ulica (Beograd je npr. još donedavno čuvao na fasadama kuća svoje secesijske konkavne podloge za plakate koje omogućuju da oko bolje i ugodnije sažme one velikih formata, nažalost nisam ih primijetila pri zadnjem posjetu), već i zato da bi podrivali dominantne korporativne strategije marketinga i moći, nudeći kao alternativu mogućnost stvaranja DIY prostora i kultura.
Mnoštvo mlade publike na otvorenju izložbe dokaz je da takvi prostori itekako imaju budućnost. Izložbu pogledajte do 31.3.2017. u Galeriji HDD-a.
*Sven Sorić i Hrvoje Spudić
Fotografije via facebook.com/dizajn.hr/ i dizajn.hr (autori fotografija Marko Golub i Igor Kuduz)
