U sklopu ciklusa SintArt, u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter do kraja listopada otvorena je samostalna izložba umjetnice Sare Salamon pod nazivom Mise en abyme. Polazeći od prostora kao sustava koji „izvodi sam sebe“, u suradnji s umjetnikom Hrvojem Spudićem, Salamon razvija niz prostornih intervencija koje destabiliziraju mogućnost orijentacije u prostoru i percepciju samog prostora. Izložba nastaje u dijalogu s teorijskim i umjetničkim nasljeđem Vjenceslava Richtera, osobito njegovim promišljanjima prostora, pravca, Sinturbanizma i Heliopolisa, sagledavajući ih u suvremenom kontekstu.
Naš lanjski intervju sa Sarom potražite ovdje.
Naziv izložbe Mise en abyme preuzet je od pojma koji upućuje na strukturu umetanja slike unutar slike, prizora unutar prizora, sugerirajući prostor koji neprestano reflektira samoga sebe, ali kroz pomak, devijaciju i pukotinu. Kroz tri međusobno povezane intervencije prostor Zbirke postupno gubi svoju stabilnost i dovodi u pitanje način na koji danas gradimo odnos prema stvarnosti i koliko su naše predodžbe stabilnosti (ne) utemeljene.
Izložba se realizira u okviru programa SintArt, ciklusa povremenih izložbi koji se održava u okviru izložbene djelatnosti Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter. Nekadašnji radni prostor arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera u prizemlju obiteljske kuće preuređen je početkom 2000. godine u izložbeni, s namjerom predstavljanja umjetničkih radova iz donacije, ali i novih umjetničkih istraživanja suvremenih umjetnika i umjetnica mlađe i srednje generacije. Projekt SintArt proizašao je iz Richterove ideje i prijedloga da Zbirka postoji kao aktivno mjesto otvoreno istraživanjima i eksperimentu te kao prostor za kulturne sadržaje koji dijalog ostvaruju i s umjetnicama i umjetnicima, ali i s lokalnom zajednicom.
Kustosice izložbe, Morana Matković i Ana Škegro, u predgovoru pišu:
Naziv izložbe Mise en abyme umjetnice Sare Salamon preuzet je od pojma koji upućuje na strukturu umetanja slike unutar slike, prizora unutar prizora, sugerirajući prostor koji neprestano reflektira sebe, ali kroz pomak, devijaciju i pukotinu. Polazeći od prostora kao sustava koji „izvodi sam sebe“, u suradnji s umjetnikom Hrvojem Spudićem, Salamon u Zbirci Richter razvija niz prostornih intervencija koje destabiliziraju mogućnost orijentacije u prostoru i percepciju samog prostora. Realizirana u okviru ciklusa SintArt, izložba nastaje u dijalogu s teorijskim i umjetničkim nasljeđem Vjenceslava Richtera, osobito s njegovim promišljanjima prostora, pravca, Sinturbanizma i Heliopolisa, prevodeći ih u suvremeni kontekst obilježen krizom povjerenja u slike, informacije i osjećaj stvarnosti.
U predgovoru vlastite izložbe Tangenta na horizontalu održane u Galeriji Miroslav Kraljević 1997. godine, Richter promišlja odnos pravca i horizontale kao odnos između idealne misaone konstrukcije i kompromitirane stvarnosti opažanja. Pravac je za Richtera „najčišći, najljepši spoznajni proizvod ljudskog uma“, apsolutna linija koja „ne mijenja smjer“ i koja već jest ondje kamo je usmjerena. Horizontala je, nasuprot tome, linija iskustva, zakrivljena, nesavršena, „grešna“, ali bliska ljudskom svijetu i njegovim sustavima prilagodbe. Pravac stoga ne može biti paralelan s horizontalom; on ju tek tangira i odmah napušta, odbijajući kompromis stabilnosti. Na izložbi su, uz Salamonine intervencije predstavljene i dvije Richterove grafike iz ciklusa Nagib nastale kao rezultat njegovih promišljanja pravca, tangente i otklona. Richter u njima razvija sustav anonimnih pravaca definiranih njihovim odnosom prema „tangenti na horizontalu“, odnosno kutovima koje zatvaraju s njom. Nagib kod Richtera nije samo formalna ili geometrijska kategorija, on je misaoni pomak, odstupanje koje proizvodi novu percepciju prostora. Upravo taj princip minimalne devijacije Salamon prevodi u arhitektonsko i tjelesno iskustvo u samom prostoru Zbirke.
Najveća intervencija u prostor nekadašnjeg radnog prostora arhitekta započinje inverzijom osnovne prostorne logike: strop postaje pod. Posjetitelj je pozvan na kretanje po (izložbenom) prostoru, po konstrukciji stropa, točniji replici stropa, u nagibu. Nagib je gotovo neprimjetan, ali dovoljan da tijelo izgubi sigurnost i stabilnost. Druga intervencija, kopija galerijskog stupa u blagoj, konstantnoj rotaciji, dodatno destabilizira arhitektonsku stvarnost. Gotovo neprimjetni pomak izaziva nevjericu posjetitelja: pomiče li se zaista nešto što bi trebalo biti statično? Rotacija asocira na Richterov Heliopolis, viziju grada čiji se objekti polagano okreću oko vlastite osi, proizvodeći svakodnevno izmijenjene odnose među stanovnicima i prema stranama svijeta. Dok je kod Richtera rotacija bila utopijski model dinamičnog zajedništva i promjenjivog urbanog iskustva, kod Salamon ona poprima gotovo paranoidnu dimenziju: stabilnost prostora više nije zajamčena, a poznato postaje sumnjivo. Treću intervenciju čini električni prekidač čiji se svjetlosni učinci pojavljuju na drugome mjestu u prostoru, a njegov zvuk “okidanja” naglašava stanje nepovjerenja u viđeno. Uzrok i posljedica više nisu sinkronizirani; ono što vidimo ne odgovara nužno izvoru koji ga proizvodi. Salamon taj postupak naziva „fikcionalizacijom funkcije“, metodom kojom svakodnevni objekti zadržavaju svoju materijalnu vjerodostojnost, ali gube logiku kojoj bi trebali služiti. Time se izložba neposredno naslanja na suvremeni trenutak obilježen krizom povjerenja u slike, informacije i uzročno-posljedične odnose. U bilješkama umjetnica piše: „naša slika realnosti je potpuno uništena“. No, taj se raspad ne tematizira kroz reprezentaciju katastrofe, nego kroz gotovo nevidljive pomake u prostoru svakodnevice.
Važno je pritom primijetiti da Salamon ne koristi tehnologiju kako bi proizvela iluziju spektakla. Naprotiv, koristi „materijale iz arhitekture“ – knauf, drvnu građu, rasvjetu, stupove, prekidače – “pronađene” u (izložbenom) prostoru. Sve ostaje blizu poznatog, gotovo banalnog, i upravo zato devijacija djeluje snažnije. Prostor ne postaje nestvaran, on nije prostor iluzije; on ostaje gotovo isti, ali više nije pouzdan i siguran. Takav pristup promišljanju prostora direktno se oslanja na Richterovu ideju sinturbanizma, pokušaja da se kroz sintezu prostora, umjetnosti i života proizvede novi model zajedničkog postojanja. No, dok je Richterova generacija nakon Drugog svjetskog rata još uvijek vjerovala u mogućnost sustava, reda i projekcije budućnosti, Salamon djeluje „na drugom kraju vremenskog prostora“. Njezina izložba nastaje u trenutku kada su sustavi destabilizirani, kada se tlo pod nogama ponovno pomiče ili čak izmiče, politički i perceptivno.
Mise en abyme stoga nije samo prostorna intervencija u Zbirci Richter, nego i dijalog s Richterovim načinom mišljenja, razumijevanjem prostora kao aktivnog misaonog polja, te s njegovim vjerovanjem da geometrija i percepcija proizvode ideološke i egzistencijalne posljedice. No, ondje gdje je Richter još uvijek tražio sintezu, Salamon uvodi pukotinu. Njezini radovi ne uspostavljaju novi poredak, oni nas zadržavaju u trenutku između prepoznavanja i sumnje. U tom procjepu između funkcije i fikcije, stabilnosti i pomaka, izložba otvara pitanje koje nadilazi sam prostor: što danas uopće smatramo stvarnim, i koliko dugo još možemo vjerovati vlastitoj percepciji i iskustvu.
