Hrvatska likovna scena relevantan je prostor koji počiva na institucionalnoj infrastrukturi koja, bez obzira na izvjesne manjkavosti, kontinuirano nastoji razvijati i podupirati raznovrsne umjetničke prakse. U tom kontekstu, godinama suvereno djeluje znatan broj umjetnika i umjetnica čiji narativi i autorski pristupi uspijevaju ne samo nadići izazove, aktivno djelovati već se pozicionirati i međunarodno. Kvaliteta i kontinuirani rad neporecivo su preduvjeti takvog uspjeha, ali rekla bih da autentičnost, disciplina, kritičnost, vizija i hrabrost jamče onu vrstu umjetničke prisutnosti koja nadilazi pojedinačne projekte i gradi trajnu, prepoznatljivu poziciju unutar šireg kulturnog polja. Takvi umjetnici i umjetnice ne doprinose sceni isključivo svojim stavralštvom nego i načinom na koji promišljaju vlastitu ulogu, odgovornost i integritet u procesima koji određuju kulturni život. Njihova sposobnost da ostanu dosljedni, a istodobno otvoreni promjenama, ključna je za održavanje vitalnosti hrvatske likovne scene ali i međunarodne prisutnosti.
Sara Salamon jedna je od umjetnica čiji rad na osobit način utjelovljuje spomenute perspektive. Njezin umjetnički svjetonazor oblikovan je preciznom osjetljivošću prema materijalu, konceptu i kontekstu pri čemu se intimno i subjektivno neprestano prepliće s društvenim i simboličkim slojevima stvarnosti. Salamon sustavno gradi vizualni jezik koji počiva na promišljenim odnosima forme i praznine, prisutnosti i odsutnosti, vidljivog i slutljivog istodobno stvarajući radove koji djeluju suzdržano i iznimno snažno. Ono što njezinu poziciju čini relevantnom jest sposobnost da ustraje u vlastitom, jasno artikuliranom istraživačkom okviru zadržavajući otvorenost ka eksperimentu i riziku. U njezinim se radovima osjeća kontinuitet unutarnje logike, no jednako tako i spremnost na transformaciju, pomicanje granica, propitivanje vizualnih i semantičkih očekivanja, upisivanje novih značenja u prostore koji se često čine iscrpljenima. Time Salamon uspijeva uspostaviti praksu koja ne reproducira poznate, efemerne obrasce, nego gradi nove putanje čitanja i doživljaja.
Sara Salamon (Rijeka, 1991.) djeluje u poljima različitih umjetničkih praksi kao vizualna umjetnica i oblikovateljica pokretnih slika. U radu najčešće pokušava iznevjeriti medij, a inspiraciju pronalazi u kolektivnim divljinama i stvarnosti koja izmiče. Poseban interes pronalazi u javnom prostoru, specifičnim lokacijama i čudnim medijskim spojevima. Nagrađena je za autorske i kolaborativne projekte (35. Salon mladih, 55. Zagrebački salon…), a sudjelovala je i na rezidencijalnim programima poput Akademie Schloss Solitude, Stuttgart; Q21, MuseumsQuartier u Beču; Bergen Centre for Electronic Art (Norveška) u sklopu Future DiverCities 2019. Članica je neformalnih kolektiva M28 i Platforma za eksperiment, a najčešće autorski surađuje s Hrvojem Spudićem. Diplomirala je 2015. na studiju medijskih umjetnosti i praksi na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
► Agilna si i perspektivna vizualna umjetnica čiji interesi, potencijali i senzibiliteti zahvaćaju različita kreativna i istraživačka područja. Ako se prisjetiš svojih formativnih godina, koji su umjetnici, susreti ili iskustva utjecali na oblikovanje tvog prepoznatljivog umjetničkog diskursa? Drugim riječima, koliko ono što te okružuje postaje su-kreator tvojeg rada?
Sara Salamon: Pokušat ću izbjeći cheese, a puno toga ću i preskočiti. Svakoga su naravno oblikovale vlastite privatne slučajnosti. Sigurno me obilježio studij na riječkoj Akademiji gdje sam imala prilike miksati resurse sa grafike, kiparstva, različite medije, zvuk, pokretne slike, kazalište. No, formativno mi je bilo jako bitno ono što se događalo i mimo nastave, od Galerije SKC koju smo pokrenuli do prijateljskih suživota. Na faksu smo bili žedni geekovi u non-stop raspravama, a najtektonskiji pomak sam osjetila kad je moja prijateljica, književnica i filozofkinja Eva Simčić još na studiju otkrila spekulativni materijalizam Quentina Meillassouxa i objektno-orijentiranu ontologiju. I dan danas su slučajnosti, kaos i prividni red, ono s čime radim. Isto kao što ljubav prema materijalnim istraživanjima često spajam u suradnjama s umjetnikom Hrvojem Spudićem. Već sedam godina okružena sam s osmero prijateljica i prijatelja, tzv. M28, i naš zajednički radni prostor je formirao razne okolnosti u kojima nastaje i skladišti se moj rad.
► Tvoj umjetnički narativ ne pripada popularnoj kulturi, ali vrlo suptilno komunicira s njezinim odjecima (kroz svakodnevne predmete, situacije, prostorne geste). Bitne odrednice tvoje umjetničke prakse su javni prostor, specifične lokacije i neobične medijske veze. Kako razmišljaš o granici između umjetničkog i popularnog, intimnog iskustva i kolektivne percepcije? Što te posebno inspirira u stvaranju obzirom na vlastite interese unutar i izvan umjetnosti?
Sara Salamon: Popularne kulture i popularne nedaće jesu u mojim radovima, ali na nivou principa, ne vizualnog jezika. Prije nego li krenem objašnjavati, pripremila sam za vas kratki privremeni scroll feed: 1., 2., 3., 4. Moja najčešća metoda je preuzimanje taktika i prevođenje u druge medije i situacije, gotovo uvijek uz komponentu vremena koju publika provodi u prostoru rada. Za mene narativ se širi prostorom, situacijom i dispozitivom izvedbe, a ne samo vizualnim sadržajem. Već dosta dugo zainteresirana sam za korištenje fake newsa kao metode i stvaranje jedva vidljivih fikcija, site-specific nadrealizma. Danas kolektivnu percepciju vidim kao kolektivnu konfuziju, zajednički osjećaj zatečenosti i nestabilnosti. Zanima me izvedba bez izvođača, prostor koji izvodi sam od sebe. Nekalibriranost onoga što vidimo, čujemo ili mirišemo u situacijama koje kreiram postavlja pitanje je li problem u nama ili u stvarnosti? Na kakvim odnosima i vezama smo stvorili i dalje stvaramo svijet?
► Radovi su ti diskretne, duboko promišljene intervencije u stvarnost. Iza te suzdržane forme stoji dugotrajan proces istraživanja i realizacije. Kako balansiraš između konceptualne i tehničke složenosti i definira li trajanje samog procesa, uz produkcijska i financijska ograničenja, konačan oblik rada? Možeš li izdvojiti najizazovniji projekt ili možda još uvijek nerealiziranu ideju?
Sara Salamon: Dojam diskretnih i suzdržanih formi nešto je nad čime nemam kontrolu, dio je mog jezika. Tehnička složenost, odnosno proces ovladavanja izvedbom mi je najuzbudljiviji, više sliči na igru ili štos, pa kod mene to otvara i konceptualne ideje, česta je kokoš-ili-jaje dinamika. No, konačan oblik rada je nešto što proizlazi iz manje ili više banalnih okolnosti u kojima radim. Postoji razina gdje sam sama (ili sa suradnicima) s radom, a onda postoji i ona kad taj rad ide u neki prostor koji ima svoje specifičnosti, od vrste grbavosti poda (u slučaju kretanja elemenata u prostoru), radnog vremena i duljine izložbe do tehničkog osoblja koji će potencijalno održavati izložbu. Uglavnom su moji radovi oblikovani na dimenziju moje Škode Fabije (jer u Hrvatskoj su rijetki službeni transporti), od kojih samo jedan nije prošao stubištem na kat gdje se nalazi moj radni prostor kojeg dijelim s osmero ljudi. Financijska ograničenja smanje, odgode ili izbalansiraju strasti. Sve je izazovno i sve ostane na neki način nerealizirano pa to hrani za dalje. Možda mi se zato radovi i formiraju u neke serije, sve se nastavlja.
► Suradnje u tvojim radovima ne djeluju kao puka raspodjela zadataka već kao organsko ispreplitanje različitih senzibiliteta. Može li se reći da tvoja umjetnost raste iz odnosa, a ne iz namjere?
Sara Salamon: Ponekad radim samostalno, ponekad koautorski ili u grupi, ali gotovo uvijek imam suradnike, bilo umjetničke ili znanstvene, koje mi je bitno kreditirati. Kad radim koautorski ili grupno, s Hrvojem Spudićem ili Platformom za eksperiment (s Larom Badurinom i Libertom Mišan), tada je naš rezultat zaista plod odnosa u kojem svatko dolazi iz svojeg kuta i rezultat nije nešto što se može predvidjeti ni kontrolirati. Tada najviše učim.
► Rosalind Krauss je još 1990-ih pisala o postmedijalnom stanju (Post-Medium Condition) kada su umjetnici prestali biti vjerni jednom mediju i počeli ga izdavati, premještati, iskrivljavati otvarajući prostor novom perceptivnom iskustvu. Tvoji projekti poput The Colunm, Mhmmm – Matter Otherwise, Archeological Excavations ili pak Earthquake stage directions: Bright, no clouds djeluju upravo na tom rubu perceptibilnosti. Jedva primjetni pomaci, svjetlost, zvuk ili promjena ambijenta generiraju gotovo subverzivan pojam “izdaje medija” prema kojem materijal ili tehnologija više ne služe svojoj uobičajenoj funkciji, nego počinju govoriti drugim jezikom. Je li u tvom slučaju ta “izdaja medija” način propitivanja granica percepcije ili način otvaranja nepredvidivog?
Sara Salamon: I jedno i drugo jer kroz nepredvidivo testiramo percepciju. Mislim da je u vremenu u kojem živimo najbitnije razvijanje izoštrenosti osjetila, pa je možda zato kod mene sve na rubu primjetnog. Za mene je “izdaja medija” područje istraživanja, volim izokretati funkcije, i to vidim i kao političnu gestu. Za mene je medij svaki objekt, materijal i proces koji služi prijenosu potencijalne informacije ili smisla. Najprije me zanima što nešto jest, koje su mu tehničke i/ili materijalne granice i onda kako to “deformirati”. Izložbeni prostor je za mene mizanscen u kojem se odvija zajedničko kretanje umjetničkog rada i publike. The Colunm je tipfeler verzija arhitektonskog stupa MMSU u Rijeci, arhitektonska laž koji se rotira oko svoje osi. U Mhmmm – Matter Otherwise koristim miris geosmina u smjesi gipsa ili betona pa sve miriše na vlažnu zemlju poslije kiše iako su u prostoru prisutni elementi od utičnica do uličnih stupića. Primjerice, rad Arheološke iskopine narastao je u seriju do nekih 12 zasebnih objekata. Gotovo svaki objekt ima u sebi element pokreta koji leži u spomenutom “djelovanju usprkos funkciji”, bilo da je riječ o velikoj kutiji koja se kreće sporo, bljeskalicama fotoaparata koje okidaju na random, zasprejanom pijesku, građevinske trake koje su krute pa lepršaju ili videu koji napušta granicu četverokutnog kadra, prozoru koji sam kuca. Publika pritom nije sigurna više u svoju funkciju, kreiramo li mi neke pomake? Postoji li logična veza između pojedinih objekata ili je u pozadini ništa, čista kontingencija?
► Uz “izdaju medija” u tvojim radovima često se pojavljuje još jedan pojmovni konstrukt – “nestabilna atmosfera” – inspiriran kolektivnom divljinom i promjenjivom stvarnošću. Kako nastaje ta nestabilnost? Pažljivom konstrukcijom ili spontano kao nusprodukt samog procesa? Što te privlači u toj granici između vidljivog i nevidljivog?
Sara Salamon: Kod mene su eksperimenti pažljivo konstruirani, npr. nikad ne radim bez testiranja, i tad dosta toga nastane, a da na prvu ne znam zašto. Najviše sam bila “opterećena” nestabilnom atmosferom tih nekoliko godina dok sam radila Arheološke iskopine; tko zna, možda im se još vratim. Popisat ću ti neke metode i recepte na koje sam zabrijala. Htjela sam dojam da stalno propuštamo događaj, da nakon npr. pet minuta primijetimo da se kutija nalazi na drugoj strani prostora. Došlo je kao šala, ali sam puno radila na tome da šala profunkcionira i kao nelagoda, nešto između humora i tjeskobe. Puno radim s programiranjem vremena. Vrijeme koje publika treba proći vlastitim tijelom kroz prostor, utječe na vrijeme objekata. Što je prostor veći, kretanja su češća i/ili brža.
Da bismo iskreirali nestabilnu atmosferu, moramo imati neku stabilnu referencu. Trenutno prepoznajem dva načina na koja to gradim u izložbenom prostoru. U prvom vidim prošireno djelovanje readymadea. Sa samo jednim poznatim znakom i načinima na koji je istretiran/modificiran možemo stvarati puno nepoznanica, a pritom otvara odlično pitanje: (za)što ja ovo gledam. Drugi način koji mi se pokazao bitnim u izložbenom prostoru je da treba uspostaviti red (npr. u rasporedu objekata, ponekad ih poredam od najmanjeg prema najvećem, ili koristim dijagonalne kompozicije) kako bi se kaos formirao na doživljajnoj razini. Red unosi hijerarhiju, bitno – nebitno, a daljnje razbijanje reda često stvara kognitivnu disonancu. Odnosno, potrebno je utišati kaos kako bi on postao glasniji u afektu. Mene privlači koliko najglasnija mogu biti minimalna sredstva. Najdraži moment mi je bio kad su Arheološke iskopine bile u Galeriji VN. Došla sam jedan dan na redoviti tehnički pregled objekata i tamo me dočekao poprilično ljut čitač dnevnih novina koji se od buke svega ne može skoncentrirati. Ta granica vidljivog i nevidljivog stvarno je u našoj izoštrenosti promatranja, kao kad ti se oči privikavaju na novu svjetlosnu situaciju. S vremenom nastane buka.
► Tvoj autorski angažman često se očituje kroz preciznost koncepta i suptilnost izvedbe. Koliko ti važno održati ravnotežu između kontrole i prepuštanja ili pak ideje i spontanosti procesa?
Sara Salamon: Najteže mi je ostati dosljedna u već spomenutom suptilnom i tihom i naoko ničemu prije otvorenja. Onda se odupirem impulsu da se korigiram zbog nelagode. Bitno mi je zadržati jezik koji mi dolazi intuitivno.
► Izložbe ti nerijetko djeluju kao pažljivo orkestrirane nelogičnosti: ništa nije posve jasno, ali sve ima svoj ritam i značenje. Može li se apsurd razumjeti kao pokretačka sila tvoje poetike, prostor u kojem se smisao ne dokida već stalno odgađa?
Sara Salamon: Hvala ti na ovom komentaru o apsurdu i odgodi. Zanimaju me političnost fikcije koja glumi da je svakodnevica, granica humora, iritacije i tjeskobe.
► Serijom “tihih” i “hrapavih” objekata (npr. soft objects) u suradnji s Hrvojem Spudićem istražuješ načine na koje materijali snimaju zvuk i prostor. Jesi li tijekom tih istraživanja otkrila da određeni materijali posjeduju vlastiti “karakter”?
Sara Salamon: Hrvoje i ja smo par godina istraživali kako upisivati zvuk u neočekivane materijale iz čega su nastala dva rada. Tihi objekti su instalacija u kojoj smo otisnuli zvučni zapis u papir, a kojeg “sluša” drugi papir i služi kao zvučnik. Hrapavi objekti bili su zvučna instalacija koja se sastoji od kompozicije upisane u čeličnu ploču, a koju “čita” glava magnetnog čitača (tape head). Prvi radi na principu urezanog, moduliranog spiralnog utora poznatog kao vinilna ploča, a drugi po principu elektromagnetnog zvuka poznatog kao kazeta. Upravo smo ih nazvali tako zbog različite kvalitete zvuka koju smo dobili. Iako kažem da me zanima “izdaja medija”, to uvijek ide dvosmjerno, svaki materijal nosi svoje i po putu prihvaćaš što ti daje.
► U suvremenoj umjetnosti sve je češće pitanje kako ostati autentičan unutar institucionalnih, produkcijskih i osobnih ograničenja. Kako vidiš sebe u tom kontekstu? Ili, bolje rečeno, hoćeš li nam otkriti što te trenutno zaokuplja i u kojem smjeru razvijaš buduće projekte?
Sara Salamon: Još tragam za modelom kako da mi dan ipak traje 24 sata, tj. kako da uz freelance angažmane od kojih živim zadržim i kontinuitet autorskog rada. Paralelno se trudim da, u gabaritima vlastite pozicije, što više radim na unaprjeđenju radnih, rodnih, produkcijskih i prezentacijskih uvjeta na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Što se tiče radova, i dalje sam u fazi prostornih glitcheva. Uz to, trenutno me zaokuplja razvijanje analogne fotografije na objektima i zidovima nanoseći fotoemulziju putem airbrusha. Ne znam još ako će nešto izaći iz toga.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
Portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Sari Salamon na ustupljenim vizualnim materijalima.
Sarin rad pratite na linkovima:
sarasalamon.net
www.instagram.com/kasast
