Već dvadeset i osam godina ljetujem u Bunici, ribarskom selu pored Senja. Svakog ljeta školskih praznika postojao bi jedan dan kojeg bi brat i ja željno iščekivali; jedin dan kojeg bi se najbolje sjećali od ne baš pretjerano uzbudljive dvomjesečne epopeje: da djed pokaže dobru volju i more pokaže nesklonost buri pa da sjednemo u njegovu barku, upalimo pentu i odvezemo se na Čardak. Da, Čardak-ni na nebu ni na zemlji- bio je naš mali komad raja. Točnije, riječ je o nepristupačnoj uvali s jedva 3 x 3 metra širokom plavom lagunom. Komadić mora u kojem je pijesak tako čist i bijel i u kojem se nazire dno i sve djeluje tako nestvarno, mitski iskonsko. Penta bi grcala od muke nakon polusatne vožnje, a nazad bi često išli i na vesla, ali nema veze, jer bili smo negdje drugdje, negdje što je najbliže onome kako smo zamišljali udaljene „egzotične“ zemlje i hranili se fantazijama o njihovoj autentičnosti, neiskvarenosti tekovinama moderne civilizacije. Eskapizam par excellence.
I onda dvadesetak godina kasnije od prvog zamišljanja kako bi to bilo biti negdje drugdje otisnula sam se tamo gdje sam uvijek htjela biti. Na Tajlandu sam i tražim mitsku Plažu! Djedovu pentu zamijenio je long-tail boat, morsko prometalo lokalne tajlandske proizvodnje pogonjeno hipertrofiranim kamionskim motorima koji neizmjerno podsjećaju na Mad Maxa, a njima kormilari lokalni ribar poput likova iz Vodenog svijeta.
U potrazi za autentičnim trenutkom turist postaje dio autohtonog i jedinog poznatog pejsaža onome koji živi na „turistički“ poželjnom mjestu. Turist je „lokalcu“ iteracija, dio horizonta očekivanja, pa stoga turist istodobno potvrđuje i poništava svoju poziciju.
Dodatno potvrđivanje teze o jasnoj turističkoj viziji Tajlanda seže još u pretkolonijalna vremena i povijesnu činjenicu po kojoj je ta zemlja u Južnoj Aziji, jedina koja je uspješno odolijevala kolonijalnim pretenzijama Francuza i Britanaca. „Zemlja slobodnih“, kako je nazivaju stanovnici, diplomatski je manevrirala između trgovine i turizma još u 19.stoljeću, stoga toliko i ne čudi njezin današnji status.
Na jednak način na koji piramide u Gizi populariziraju sliku Egipta ili antički hramovi Grčku, ili pak njihove apstrakcije Las Vegas, tako su potpuno fiktivne priče stvorile mit o Ko Phi Phi otocima. Prisjetimo se, otoci su postali svjetski poznati kada je otok Ko Phi Phi Leh, godine 2000. poslužio kao lokacija za snimanje filma The Beach. Dapače, film je pratila kontroverza po kojoj je filmska kompanija poprilično „izmijenila“ otočki okoliš nasipavajući nekoliko dodatnih tona pijeska i sadeći pokoju palmu viška, kako bi plaža više nalikovala onoj iz opisa Alexa Garlanda.
Ono što je film u konačnici stvorio, jest komodifikacija emocija i stvaranje nostalgije za autentičnim. Žudnja za izgubljenim rajem duga je koliko i čovječanstvo, no u ekonomskim terminima, ona je i jako dobro isplativa. Upravo tu simulaciju i žudnju za iskonskim izuzetno dobro opisuje floskula „Mediteran koji je nekada bio“, referirajući se na hrvatske blagodati. Onaj koji je „bio“ zapravo nije više autentičan od ovoga koji je sada.
Suvremeno društvo i odnos prema kolektivnom sjećanju obilježava visok stupanj kontingencije i digitalizacije, odnosno način u kojem sve što društvo pamti ili zaboravlja – bez obzira je li riječ o događajima, značenjima ili idejama – više nije dio organičke cjeline koje u cijelosti formira identitet društva, već nešto što jednako lako može biti rastavljeno, dekonstruirano.
Ono što je važno, a što nevažno, za kolektivnu memoriju više ne postoji. U takvom tumačenju, pojavljivanje žudnja za autentičnim, za mitskom plažom, posljedica je ustrajnosti predigitalnih sjećanja koje eksploatira film i potom turizam. Tako nostalgija postoji kao želja koja se ne može ostvariti. I dok je istina da ne postoji povratak u autentično stanje, moguće je simulirati postojanje mitskog mjesta. U stvarnosti, ono neće sadržavati sjećanja, već će postati mjesto za konzumaciju i zabavu.
Tajland je stoga performativno autentičan, njegova autentičnost posredovana je i stvorena medijskom slikom, simulacijom zbilje. On nam prodaje meta prostor posljednjeg iskonskog krajolika kojeg je stvorio film, plivanje u maniri DiCaprija sa još stotinu bijelih turista (jer se lokalci nikada ne kupaju) i konačno pretvaranje vlastitog pogleda u fotografiju, jasno insceniranu, dobro iskrojenu i medijaliziranu s ostatkom svijeta Instagramom. I to je uistinu iskreniji trenutak današnjeg vremena.
I konačno, razmišljanje o autentičnom i nostalgiji završavam sa simp(tom)atičnim citatom iz filma Midnight in Paris: „Gil: Adriana, if you stay here though, and this becomes your present then pretty soon you’ll start imagining another time was really your… You know, was really the golden time. Yeah, that’s what the present is. It’s a little unsatisfying because life’s a little unsatisfying.
Adriana: That’s the problem with writers. You are so full of words.“
Fotografije: Miro Roman
