Jugoslavija. Za jedne među njenim nekadašnjim građanima ― tamnica naroda, a za druge ― izgubljeni raj. Za treće, najuspješnija i svakako najslobodnija socijalistička država u povijesti, a za četvrte zemlja na unutrašnje sagorijevanje koja nikad nije uspjela u potpunosti kanalizirati svoj privredni potencijal. Za sve, vjerojatno, zemlja koje (više) nema i prostor sjećanja na doba što se nepovratno gubi u propuhu vremena. Njezine preostale štovaoce, fetivi Jugoslavene koji se nisu razgradili na druge narode i narodnosti u svim popisima stanovništva nakon ratova za raspad, pokojni Ante Perković u svojoj je istoimenoj knjizi krstio stanovnicima Sedme Republike, duhovnog prostora koji simbolizira itekako bogato jugoslavensko kulturno nasljeđe, vrijedno čuvanja po svaku cijenu. Jer, skupa s privrednim postignućima Jugoslavije, njena je kultura ono što predstavlja krajnju evolucijsku točku modernosti dosad dosegnutu na balkanskom poluotoku. Budući da je poslijeratna privredna i kulturna modernizacija FNRJ, odnosno SFRJ, bila prvenstveno samoupravno-socijalistički projekt, sviđalo se to nekome ili ne, današnje proučavanje baštine tog procesa među pojedincima i grupama koje tako nešto još uvijek zanima neizbježno je povezano i s (re)afirmacijom jugoslavenskog (i hrvatskog!) antifašizma u kontekstu povijesti Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Saveza komunista) i suvremenih regionalnih lijevih pokreta i grupa koje se naslanjaju na tu tradiciju. Kad bi lokalne društveno-političke okolnosti bile drugačije nego što jesu, ne bi bilo potrebno isticati da je, ukratko, svako bavljenje tim i takvim nasljeđem politički čin, pa i u svijetu umjetnosti. Zapravo, pogotovo kad je o tome riječ ― čak i kad si postavlja pitanja o mogućnostima i granicama društvenog utjecaja svoga rada, politička odgovornost umjetnika svejedno (p)ostaje velika, jer u ovom slučaju ona proizlazi upravo iz baštine političke kulture koja je uza sve dogme i stranputice na koncu konca bila posvećena pažljivom projektiranju zajednice, oko čije negacije danas u Hrvatskoj gotovo postoji društveni konsenzus, dok na Zapadu ona ponovno poprima dah istočnoeuropske egzotike. Posebno kad se radi o prikazima ostatka ostataka Jugoslavije u mediju fotografije (ponešto od ovih pitanja dotaknuo sam u Neposlušnoj baštini, ranije objavljenom tekstu na više-manje istu temu). Na ovogodišnjem festivalu Organ Vida, dvoje domaćih i regionalnih umjetnika priredilo je samostalne izložbe u kojima su se izravno referirali na sve o čemu sam dosad govorio. Oni su Dragana Jurišić (YU: Izgubljena zemlja u Galeriji AMZ) i Davor Konjikušić (Autocesta u Galeriji Šira).
* Otvaranje izložbe YU: Izgubljena zemlja / foto: Samir Cerić Kovačević
Jesu li autorica i autor imali u vidu raznovrsne implikacije teme kojoj su se posvetili? Svakako, ali su joj pristupili iz vrlo različitih perspektiva, mada u korelaciji, da ne velim proporcionalnosti ― Jurišić je svoje sjećanje na Jugoslaviju fotografski i dokumentarno ispripovijedala iz krajnje intimne, takoreći mikro-vizure; dok se Konjikušić prema temi ponio jasno politički angažirano, ali istraživački distancirano, pa i trezveno-hladno. Dakle, njihovi umjetnički radovi i fotografske serije logično se i neobično dosljedno kreću od vrlo individualne, mikro-perspektive rastakanja Jugoslavije i svega što je do danas ostalo od nje; pa sve do makro-perspektive preuzimanja jednog kolektivnog simbola i društvenog projekta putem čije se memorijalne mreže prikazuju dimenzije povijesnih turbulencija lomljenih na liniji susreta jugoslavenskog istoka i zapada.
*Davor Konjikušić: fotografije iz ciklusa Autocesta
Tijekom rada na svom trogodišnjem projektu, Dragana Jurišić slijedila je trag anglo-irske putospisateljice Rebecce West, koja je zajedno s mužem putovala Kraljevinom Jugoslavijom 1941. godine, tik pred rat, i sve opisala u cijenjenom tekstu Crno janje i sivi soko, spustivši se od alpske Slovenije sve do južne Makedonije na granici s Grčkom. Jurišić je vjerno rekonstruirala njezin put, kombinirajući u postavu skenirane stranice pojedinih poglavlja knjige (popraćenih iznimno zanimljivim autoričinim komentarima na marginama) s vlastitim, autorskim fotografijama i fotkama iz svojih obiteljskih albuma, pri čemu se u tom kolažu slika iz sjećanja na elegičan način isprepliće staro i novo ― daleke uspomene sa svježim bluesom. Prizore poput ovih uhvaćenih na fotografijama familije Jurišić svi mi čuvamo u našim malim prošlostima, prekrivenima sličnim sfumatom nekadašnjih analognih filmova, na kojima sve vikendice, sva prošćenja i slave, svi drumovi i kalrdme nalikuju jedni na druge. Stoga stanovitu dozu patetike na ovom sentimentalnom putovanju očito nije bilo moguće izbjeći, no takvo shvaćanje može biti i zdravo, jer upućuje na iskrenost emocija i nepatvoreno žaljenje jedne osobe za načinom života koji se više nikad neće ponoviti. Gledajući, ipak, iznova ulovljene toponime ove jugoslavenske Odiseje, neminovno ćemo se prisjetiti i svega što je uslijedilo poslije, a zamrznuto je u poratnim prizorima koji više ne prenose dojam društveno uspostavljene idile, već plemenski uništene ideje i planski opustošene svojine, dakako ― društvene. Zbog toga obuhvaćanje čitave izložbe izaziva oprečne osjećaje, a naposljetku se teško oteti ocjeni da pored uvjerljivog utjelovljenja autoričinog unutrašnjeg svijeta projekt ne uspijeva uspostaviti značajno drugačiji odnos prema nasljeđu Jugoslavije od dosadašnjeg naglašeno nostalgičnog. Bolnog, plemenitog, ali ustajalog, nedjelatnog.
*Dragana Jurišić: fotografija iz ciklusa YU: Izgubljena zemlja
U tom smislu, Davor Konjikušić ipak je otišao korak dalje.
On je krenuo drukčijim putem i još se prije više godina posvetio umjetničkom istraživanju “slučaja” današnje autoceste A3 (nekadašnjeg Autoputa “Bratstva i jedinstva”), koja fizički povezuje Zagreb i Beograd te simbolički spaja dva dominantna pola Jugoslavije u materijalizirane temelje ideologije na kojoj je počivala cijela zemlja. U svom radu Konjikušić se nije dao povesti idealiziranim tonom središnje parole bivše države, već ju je odlučio racionalno razložiti na različite elemente koji sveukupno gotovo etnografski pripovijedaju priču o Autocesti, a još više o ljudima što su je gradili i društvu koje ju je projektiralo. Tako je izložba uključivala niz arhivskih fotografija prikazanih dijapozitivima, iz doba gradnje autoceste putem radnih akcija i poslije, sa svečanog otvaranja i proslava raznih obljetnica, a bile su prikupljene zahvaljujući autorovoj suradnji s muzejskim i drugim institucijama u regiji. Dalje, zajedno s dizajnerima Ivanom i Dorjom Benussi (studio Benussi&theFish), autor je priredio fanzin Autocesta u formi radničkih i akcijaških novina, gdje je okupio iskustva ne samo izgradnje autoceste već i različitih događaja koji su je presijecali tijekom povijesti, od ratnih začetaka omladinskih radnih akcija (ORA) još za vrijeme neprijateljske okupacije Jugoslavije pa sve do njezine sudbine u ratovima za raspad devedesetih, kada je od spone istoka i zapada postala praktički demarkaciona linija između nepomirljivih (ne)prijatelja. Naravno, pored arhivskog, Konjikušić je publici predstavio i svoj autorski materijal, nekima poznat otprije, sistematiziran u dva važna segmenta izložbe. Prvo, bila je tu unikatna samizdat-knjiga s horizontalnim fotografijama ruiniranih dijelova autoceste koje prikazuju nebrigu današnjih državnih tijela za značajnu infrastrukturu naslijeđenu od bivše države, ali i sivi, sumorni post-industrijski pejzaž kao metaforu jednog ukinutog, izvrnutog socijalnog projekta. Na kraju (ili pak početku) hoda izložbom posjetitelje je čekao drugi autorski rad, Latentna slika, digitalni spomenik autocesti umjesto nikad podignutog (a planiranog) kamenog iz 1950., čime je autor ubacio poremećaj u snimljeni prostor pomoću crvenog kvadrata projiciranog na stijeni, stvarajući tako novo polje sjećanja u virtualnoj stvarnosti. Uopće, kao što je slučaj i s drugim umjetnicima koji danas fenomenu Jugoslavije pristupaju promišljeno i istraživački potentno, tako je i Konjikušićeva namjera, čini se, da gradi novu antropologiju sjećanja na predmetni i duhovni prostor kojeg smo se kolektivno prelako odrekli, bez da smo potpuno ispitali njegove pouke, kako praktično upotrebljive, tako i teorijski upozoravajuće.
*Davor Konjikušić: fotografije iz ciklusa Autocesta
*Otvaranje izložbe Autocesta / foto: Samir Cerić Kovačević
U toj priči, utjecaj umjetnika na širu društvenu klimu neizbježno je ograničen, ali važno je što oni posjeduju mogućnost da heterogenim stvaralačkim postupcima na osnovu zajedničke memorije naroda i narodnosti oblikuju nove priče, čiji narativi mogu potaknuti drugačije društvene akcije i svježe političke borbe.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Organu Vida na ustupljenim fotografijama.
Izložba YU: Izgubljena zemlja Dragane Jurišić bila je otvorena u Galeriji AMZ do 18. rujna, a izložba Autocesta Davora Konjikušića u Galeriji Šira može se pogledati do 25. rujna.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
