Prema održivom razvoju otočkog mjesta

POLARNOST NA OTOKU: SLUČAJ KOMIŽA

Komiža – pučini okrenuto, idilično mjesto okupano suncem u podnožju brda Hum. Nakon dugotrajne izoliranosti zbog povijesno- vojnih razloga, danas eksponencijalno raste kao rajsko turističko odredište; kako u očima hrvatskog stanovništva, tako i kod stranih posjetitelja. Jedinstvenost u moru turističkih destinacija, kao produkt dugogodišnje izoliranosti, razlog je zbog kojeg je Komiža, kao i cijeli otok Vis, postao prepoznatljiv kao rajska idila. Pitanje je do kada će ta posebnost potrajati, obzirom na trend u kojem ta ista biva sve više i više zanemarena i stavljena u sporedni plan. Naizgled očuvana tradicija nekoć najribarskijeg mjesta na Sredozemlju, danas svoju kulturološku i povijesnu posebnost zamijenjuje konfekcijskim turističkim sadržajima. Stalnih stanovnika je sve manje, turista u sezoni sve više.

Kao i mnoga druga mjesta na hrvatskim otocima, Komiža “živi” pola godine. Dolaskom toplijih dana te zagrijavanjem temperature mora, dolaze i prvi posjetitelji. Bivaju dočekani širom otvorenih ruku, obzirom da je turizam primarna djelatnost mjesta; današnji hranitelj mnogobrojnih tamošnjih stanovnika. Većina tradicijske gradnje u uskim kalama svoju unutrašnjost ispunjava turistima, dok ostatak godine čezne za društvom. Ljetna sezona je period u kojem mjesto živi 0-24; žamor i šušur, osmijesi i pjesma se čuju u svakom trenutku dana.

Kakav je uistinu cjelogodišnji život na otoku? Život u vansezonskim mjesecima; onda kada se svi ljetni posjetitelji vrate svojim kućama, kada sezonom odu i poslovi, koncerti, festivali i događanja?

Usamljena riva za goste ima samo valove. Oglasna ploča, koju ljeti krase svakojaki posteri različitih događanja, sada biva prazna. Stanovnicima je na izbor ponuđeno premalo sadržaja – u periodu kada su im isti dopstupni, u njima zbog posla ne mogu uživati – u periodu kada imaju i preveć slobodnog vremena, sadržaja nema. Rijetki su ti koji su osigurani poslom kroz cijelu godinu; velika većina stanovnika pažljivo troši rezerve od sezone. Ta polarnost te geografska izoliranost utječu na stvaranje mjesnog mikrokozmosa,  na ukupni društveno-gospodarski razvoj Komiže.

Posebno pogođena skupina su mlade generacije, oni na kojima ostaje budućnost mjesta.

Prisutna je izrazita senilizacija; proces starenja stanovništva, odnosno povećanje udjela starih uz istodobno smanjenje udjela mladih ljudi.  Populacijska dinamika nam govori kako su procesi depopulacije i senilizacije zahvatili većinu hrvatskih otoka, ali činjenica je da se u posljednjih 150 godina ukupan broj stanovnika otoka povećao za 6%- u Komiži je doduše prisutna jedna potpuno dijametralna situacija. Populacijska dinamika očitana kroz popise stanovništva nam govori da je došlo do smanjenja od 49% – od 1857, kada je mjesto brojilo 2658 stanovnika, do današnjih 1397. U razgovoru s mještanima, primarni razlozi te dinamike proizlaze upravo iz tako očitog polariziranog života- nedostatak prostora za stanovanje, nemogućnost trajnog zaposlenja i akademskog napredovanja, nepostojanost kulturno-društvenih sadržaja te višak slobodnog vremena. Upitnikom nad glavom – a što i kako sutra? Komiža je postala grad polarnosti – ljeto vs zima, trajno vs privremeno, staro vs mlado. Iz godine u godinu mjesto postaje sve manje gostoljubivo prema postojećem stanovništvu, ali i nedostižno potencijalnim budućim stanovnicima.

Kao poseban moderni paradoks ističe se situacija u kojoj dolazi do drastičnog pada broja stanovnika pri kojem je za očekivati da će stambeni prostori biti pusti – no ti isti imaju svoju namjenu, prilagođenu u turističke svrhe. Deficit prostora za trajno stanovanje ili cjelogodišnje podstanarstvo jedan je od vodećih argumenata za iseljenje mladih generacija. Od 1768 registriranih stanova, njih čak 866 pripada vikendicama i objektima za iznajmljivanje.

TVORNICA NEPTUN KAO OKVIR ZA BUDUĆI RAZVOJ KOMIŽE

Na južnom rubu mjesta, nalazi se tvornica Neptun, nekadašnja komiška hraniteljica. nalazi se u izravnom kontaktu s morem, a biva okružena prekrasnim vizurama kako na prirodu, tako i na postojeću kamenu gradnju mjesta. Na ukupnoj površini od 2.5 ha nalaze se raznovrsni objekti nekadašnjeg kompleksa, danas isključivo čuvari sjećanja na neka bolja vremena.

Tvornica za preradu ribe s radom je započela 1870. godine, a u zlatnim danima je zapošljavala više ljudi nego što danas živi u Komiži. Postepena propast Neptuna i njegove proizvodnje je rezultat brojnih čimbenika – talijanska vlast nad nekadašnjim komiškim ribolovim područjema, siromašni ulovi 80-ih, nejasnoće pri privatizaciji kompleksa 90ih te stečaj 2003. godine doveli su do tihe smrti boga mora.

Nekoć biser otočke industrije; danas apokaliptični prizor. Hrđa, korov i znakovi upozorenja krase te zidove pune uspomena. Kompleks Neptun i njegovo sadašnje stanje predstvljaju bolnu točku svim građanima. Na sami spomen imena, otvaraju se žustre političke polemike i vapaji za starim danima, onima kada je Komiža predstavljala sigurno utočište za razvoj budućnosti. Mišljenja o budućnosti Neptuna su podijeljena, no jedno je sigurno – svi mještani se slažu kako kaotični prostor od 2.5 ha zaslužuje novi, revitalizirani život.

Pozitivni primjeri uskrsnuća otoka i ruralnih sredina u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta naglašavaju važnost poboljšanja temeljnih vrijednosti za lokalno stanovništvo – mogućnost zaposlenja, rješavanje stambenog pitanje, potenciranje autohtonog, očuvanje kulture i posebnosti, okretanje ka održivom. Imperativ reakcije se treba stavljati na korištenje prirodnih bogatstava, učenje iz povijesti i sadašnjosti te slušanje nužnih potreba građana za bolje sutra i nove, mlade generacije.

Kompleks nekadašnje tvornice sastoji se od brojnih hala, koje su građene od 1870. do 1980-ih godina. Njihovo današnje stanje je zapušteno, a mnoge građevine predstavljaju i potencijalnu opasnost za slučajne prolaznike. Prvi izgrađeni tvornički objekt, ciglena trokrilna hala s lučnim otvorima koji gledaju na uokvireno dvorište, valorizacijom biva i jedini objekt nekadašnjeg kompleksa vrijedan očuvanja. Ostali objekti, betonske i metalne pojavnosti, obzirom na derutno stanje i arhitektonski nevrijedan značaj projektom bivaju uklonjeni. Ta pročišćena situacija postaje podloga za kreiranje novog života zapuštenog kompleksa.

Iznimna depopulacija grada i senilizacija stanovništva, primarno je uvjetovana nepostojanjem stambenih prostora za kupnju  i/ili dugoročni najam, nemogućnosti trajnog zaposlenja, ali i iznimnog deficita društveno-kulturnih sadržaja dostupnih i van ljetne sezone. Od zapuštenog ruba grada do njegovog integralnog dijela – revitalizacija Neptuna 365 nužna za budućnost Komiže.

Dualnost je nešto što je usađeno u duh mjesta, ali kao takvo ne mora biti gledano kroz negativan kontekst. Upravo se na tom konceptu bazirala novoprojektirana situacija, približavanju i suživotu neočekivanoga. Ono što je mračno, može postati svijetlo; ono što je odbačeno može se integrirati; ono što je autohtono može postati i suvrevemeno. Namjena projektiranog stanja spaja oprečnosti – kuća za industriju i stanovanje; ying i yang; toliko suprotni, toliko međusobno povezani. Prostorna podjela manifestira se kao klif na parceli, obzirom da je tu i ishodište istih – podzemna kuća i nadzemni parter. Aktivno miješanje različitih namjena, od stambenih do proizvodnih, kulturnih i poslovnih dovodi do spontanog kretanja, otkrivanja nepoznatoga, ali je i suvremena memorija na urbano tkivo same Komiže. Projekt teži ka optimalnoj revitalizaciji, očuvanju valoriziranih vrijednosti, novogradnji sukladno današnjim potrebama, ali i fleksibilnosti za buduće promjene.. Tvornički kompleks poprima novo ime – NEPTUN 365, sugerirajući novi život te zapuštene zone; život koji se odvija 365 dana u godini.

SUŽIVOT DUALNOSTI

Nadzemna terasa rizomatski je tepih različitih namjena. Mreža kala, stambenih i društvenih prostora, nastavak je komiškog urbanog tkiva te prožima cijeli obuhvat. Na centralnoj poziciji ponosno stoji sačuvani objekt nekadašnjeg kompleksa, revitaliziran kao eko muzej Komiža. Prostorno ga uokviruju obiteljske jedinice slagane tetris sistemom. Njih sedamdeset je pozicionirano na matrici od 8x8xN metara. U stambene objekte se ulazi kroz sporedne kalete, čime dolazi do stupnjevanja privatnosti, tipičnim za mediteransku gradnju.

Potpuni gradski identitet je ostvaren adicijom rizomatskih, neočekivanih situacija na jednoznačnu, pravocrtnu mrežu. Otvoreni trgovi, sportska igrališta, ali i zatvoreni prostori, kao što su coworking hala, supermarket te ugostiteljski sadržaj presijecaju tlocrtnu stambenu mrežu. Održivost samog kompleksa ne bi bila potpuna bez podzmenog svijeta, ali i direktne komunikacije s istim. Prodiranja u podzemnu industrijsku kuću manifestiraju se kroz različite tipove susreta – atrijska dvorišta, svjetlarnici, loggie, višeetažni prostori.

Podzemni svijet projektiran je kao suvremeni undergound labirint, koji postaje dom za proizvodnju i preradu autohtonih kultura – riba, vino i ljekovito bilje. Svaki od proizvodnih pogona cirkularno funkcionira u vidu prijema sirovine, obrade iste te isporuke gotovog proizvoda, a direktno je povezan s prometnom infrastrukturom – cestovna i pomorska mreža. Samim time se glasno odgovara na gorući problem privremenosti dostupnih poslova te kreiranje situacija  za omogućavanje trajnih.   Osim samih sirovina, ono što je poznato Komiži je i miješanje  generacija, kojim se dolazi do kolektivnog zajedništva. Upravo je ta humana nota misao vodilja koja uvjetuje projektiranje podzmenog “twista” – ostvaruje se direktna komunikacija izmedu radnika, potrošača i posjetitelja. Tvorničke sobe presijecaju se prostorima javne i društvene namjene, kao što su muzej, restoran, tržnica. Taj podzemni svijet ima izlaz na zapadnu stranu svijeta, gdje se neočekivano širi u javno kupalište i mul za pristajanje ribarskih i izletničkih brodova. Poučeni iskustvom nepredvidive sadašnjosti i svijesti o promjenjivosti, cijeli podzemni svijet ima sposobnost transformacije, zahvaljujući fleksibilnoj konstruktivnoj mreži.

Aktivnim razmišljanjem o jučerašnjem bivanju, današnjem stanju i sutrašnjem potencijalu dolazi se do svijesti o značaju tvorničkog kompleksa Neptun. Nužno uspostavljanje kontakta između komplementarnih karakteristika otočkog života, konceptualno, prostorno i funkionalno je realizirano u kompleksu koji prihvaća iste – ne odbacuje, već prožima; ne segregira, već ostvaruje suživot. Projekt nadilazi vlastite konture – postaje potencijal za održivi razvoj cijelog mjesta.