Potpuno ili djelomično, posebno na Kvarneru i Istri, obnovljeni su proteklih godina i desetljeća mnogobrojni domaći “kašteli” – kombinacija obrambenih kuli i dvorova feudalne uprave, a danas omiljene suvremene kulise za fotografiranje vjenčanja, privremene koncertne ili kazališne pozornice za ljetne izlete, izlaganje lokalnih zbirki etnografske baštine… To je savršeno uklopivo u životnu dinamiku primorskih mjesta, obično obilježenih ljetnim turizmom koji kamuflira demografsku slijepu ulicu Jadrana i ogoljenost autentičnog života starih jezgri gradova, postavljajući nam tako sladoledarnice, frizere i zlatarnice u prostorima nekadašnjih soba za kovače oružja i voditelje oružarnica.
U takvom kulturnom i životnom ekosustavu svaki komad kvalitetnije osmišljenog sadržaja otvara pogled na specifičan višak vrijednosti, a jedan takav smisleni komad umjetnošću revitaliziranog srednjovjekovnog kamena uspješno djeluje u primorskom Novom Vinodoloskom i Turnacu, galeriji odnedavno još značajnije usmjerenoj prema prezentaciji i poticanju suvremenih vizualnih i umjetničkih praksi.
“Kvadrac, kako narod zove kvadratnu kulu, ostatak je kaštela što su ga u 13. stoljeću podigli Frankopani. U hrvatskoj povijesti ima izuzetno povijesno značenje u civilizacijskome i upravnome smislu, važno koliko i zdanje Hrvatskoga sabora na Markovu trgu”, kaže zapis iz izrazito zanimljivog spleta sadržaja nastalog projektom Putevima Frankopana Primorsko-goranske županije o ovom novljanskom ostatku starog frankopanskog kaštela u kojem je stvoren famozni Vinodolski zakonik, temelj niza lokalnih pravnih sustava iz vremena lokalne feudalne rascjepkanosti i nesigurnosti.
U podnožju preživjele kule, s izlazom na širi pješački prostor centra tog primorskog mjesta, smještena je Galerija Turnac, što nas nazivno može zbuniti. Kvadrac i Turnac ekvivalenti su koji pojmovno funkcioniraju za oznaku kule, ali samo jedan označava i galeriju. I to po želji njenog osnivača i dugogodišnjeg voditelja, akademskog slikara Ivana Balaževića, koji je galeriju utemeljio 1994. godine. U tri desetljeća djelovanja galerija je prošla kroz različite transformacije i različite kontekste – od osjetljivog trenutka osnivanja u kojem je cijelo ličko zaleđe Novog Vinodolskog obilježeno ritmom ratnog sukoba, tranzitom prema bojišnici, pa do postojećeg profila suvremenog turističkog jadranskog mjesta s luksuznom marinom i jahtama iz cijelog svijeta.
U cijelom tom razdoblju pred Balaževićem je bio niz izazova i trebalo je značajne snage za opstanak galerijskog posla u mjestu s imperativom turističkog i komercijalnog. Lista izlagača u galeriji izrasla je u impresivnu, pa su se tu našli Emilija Duparova, Tomo Gerić, Radovan Kunić, Zvonimir Kamenar, Nives Kavurić Kurtović, Ivo Kalina, Ljubo de Karina, Zdravko Kopas, Ksenija Mogin, Edo Murtić, Zvonimir Pliskovac, Zlatko Prica, Dajana Radoš, Mauro Stipanov, Vilim Svećnjak, Miroslav Šutej, Goran Trbuljak, Vanja Tataj, Kaja Urh, Istvan Szajko, Luis Rapella, itd. Galerija Turnac time je postala jedna od umjetničkih oaza Hrvatskog primorja, ne bi li danas formalno čvršće djelovala kao dio Narodnog muzeja i Galerije Novi Vinodolski što joj je osiguralo profesionalnu poziciju. A upravo ta profesionalna uloga i pristup se mijenjaju i dobivaju novu energiju.
Početkom lipnja započela je 31. izlagačka sezona galerije i to predstavljajući se novim i osvježenim vizualnim identitetom koji je izradio grafički dizajner Zoltan Djeke (Batego d.o.o.) te obogaćena izlagačima prepoznatljive i kvalitetne umjetničke prakse. Usmjerena prema suvremenom slikarstvu i kiparstvu, kroz izložbeni blok od šest umjetnika/ca – Stjepana Jukića (RH), Jadranke Lacković (RH), Stjepana Šandrka (RH), Gregora Pratnekera (SI), Margarete Lekić i Jelene Milićević (RS) – propitkivana su neka od aktualnih pitanja suvremenog umjetničkog diskursa poput redefiniranja pojma skulpture, iluzionističke naravi slike, čovjekove psihološke datosti spram percepcije svijeta.
Sve se to sada odvija uz osvježeno vodstvo galerije na čelu koje se nalazi Katerina Jovanović, agilna povjesničarka umjetnosti koja vješto integrira filozofiju (njezinu drugu profesiju) u umjetnički kontekst, a usmjerena je na pitanje vrednovanja umjetnosti u postmodernističkoj paradigmi, istraživanje senzibiliteta apsurda u suvremenoj umjetnosti, suvremene kustoske prakse… Katerina je vrijedna profesionalka, duboko uronjena u svijet suvremene umjetnosti, pa proteklih godina samostalno i suradnički ostvaruje niz kulturnih i umjetničkih programa u Hrvatskoj i inozemstvu, a kao članica žirija sudjeluje u žiriranju umjetničkih programa za HDLU Rijeka, Apexart New York (SAD), MMSU (Mali salon), Katedru za estetiku (Odsjek za filozofiju, FFRi) itd. Odnedavno je i povremena suradnica Vizkulture, a njezine dosadašnje tekstove možete pročitati ovdje.
Iz dosad napravljenog i izrečenog vidljivo je kako su Katerini Jovanović izrazito važna dva fenomena: umjetnička suvremenost kao usmjerenje galerije te podrška izabranom estetskom pristupu u priznatoj profesionalnoj zajednici. Formiran je tako novi umjetnički savjet Galerije koji čine Morana Matković (nezavisna kustosica i producentica specijalizirana za suvremenu umjetnosti), Sabina Salamon (viša kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka) i Ivana Meštrov (nezavisna kustosica), dobro poznata imena riječkog i hrvatskog kulturnog života usmjerenog prema suvremenoj umjetnosti, a koja mogu osigurati tako ambicioznije postavljen programski profil.
“Cilj je otvoreno i recentno promišljati o kulturi i umjetnosti kao izrazito važnim i neumitnim aspektima čovjekovog razvoja i napretka, brinuti o kvaliteti umjetničkih djelatnosti, programima i kriterijima”, kaže Jovanović. Jedan od planova je čak i djecu na adekvatan način uključiti u izlagački koncept, ne bi li galerija na kontinuirani način i kroz inovativne prakse došla do nove publike. Prvi put su formirane društvene mreže galerije, pa su poruke o radu uz novi vizualni identitet i jasno komuniciran koncept sada vidljive, transparentne, dopadljive novoj generaciji lutalica kroz informacijski zakrčen prostor.
Karakteristika galerije Turnac je da izlagačke sezone organizira ljeti, onda kada Novi Vinodolski doista ima značajniju publiku iako je lokalna zajednica, kako nam govori i Katerina, ključna za galeriju. To ne planira ostati samo retorikom, stoga je plan razvoja pokušati razbiti tu formu i pretvoriti galeriju u vremenski i prostorno prisutnije i značajnije mjesto. Težnja prema širem spektru umjetničkog izražavanja vidljiva je i iz objavljenog programa sezone za 2025. godinu kada će se ugostiti izložbe Hrvoja Hiršla, Emanuele Santini, Maše Barišić, Anastazije Vržine, Igora Malnara, Omara Lovića i Rine Banka. Autori su redom pripadnici suvremenih umjetničkih praksi duboko zaokupljeni istraživanjem i portretiranjem odnosa između prirodnog i tehnološkog svijeta, prikazujući ih kao dva prividna polariteta koja su u stvarnosti neodvojivi segmenti egzistencije.
Tako je riječ o radovima koji su produkt različitih medija kao što su robotska imerzivna okruženja, kvantna optika, zvučne instalacije, slike, crteže i tekstove (Hiršl); protežu se od crteža do video instalacija, uključujući animacije zvuka i kompjutorske animacije, baveći se prostornim istraživanjima, reflektivnim površinama i pozicijama gledatelja unutar unutrašnje strukture rada. Tematski i sadržajno temelje na brojnim uspomenama te ispituju kako različiti miljei i socijalni odnosi oblikuju naše mišljenje i osjećanje (Santini), reflektiraju aktualna stanja ljudskih odnosa prenesena putem modela svakodnevnih, poznatih ljudi i stvarnih lica inspirirajući se odnosima jednih prema drugima, posebno u kontekstu kulture čiji su obrisi i obrasci unaprijed zadani (Barišić). Fotografski su usmjerena ka suvremenoj umjetničkoj fotografiji ili umjetničkom pristupu koncertne fotografije koja trajno zamrzava i poput medijatora prenosi strast, ljubav, energičnost, živost izvođača (Vržina); istražuju suvremene inovativne prakse oblikovanja potencirane tehničkom izvrsnošću i poznavanjem materijala (Malnar); reinterpretiraju tradicionalno slikarstvo suvremenim tehnikama i pristupima kroz istraživanje introspektivnog i doživljajnog unutar slikarskog medija (Lović); temelje se na tradicionalnim materijalima kao što su kamen, drvo, keramika i metal propitujući njihove granice i međuodnose materije i forme (Banko). “Turnac” s ovakvim pristupom postaje nešto drugo.
Ono što je uvijek fascinantno je kako i jedno mikro baštinsko mjesto mora gledati ravno u oči divovskim epistemološkim i ontološkim pitanjima suvremene umjetnosti. A jedno od njih svakako strši – koji je uopće smisao galerija u ovom “supermarket AI hyper TikTok PlayStation 5 Instagram svijetu”? Što znači uopće slika na zidu u svijetu toliko vizualnog i grafičkog? Posebno u nekom frankopanskom ostatku ostataka.
Katerina vjeruje da “prezasićenost vizualnim sadržajima dovodi nas do takve prakse da slike konzumiramo zastrašujuće brzo, površno i selektivno. U vremenu hiperprodukcije svega pa tako i slika, galerija može biti shvaćena kao prostor koji pruža otpor dominaciji svijeta digitalnih logika i tendencija. Galerija nam pruža fizički aspekt percepcije, direktno nas suočava s artefaktom, dijelimo prostor s umjetnošću uspostavljajući svjesniju interakciju i stvarajući svojevrsni dijalog s umjetničkim djelima što nije slučaj s virtualnim svijetom i digitalnim platformama gdje je ono što se promatra distanciranije, često puta ograničeno algoritmima i sve prisutnijom cenzurom. Konceptualno, galerija je prostor za promišljanje i analiziranje slobodne umjetnosti u trenutku kada je većina vizualne kulture podložna kapitalističkim interesima. U kontekstu galerija, umjetničko djelo na zidu predstavlja jedinstveni, fizički objekt, što ga razlikuje od beskonačnih replika i slika koje svakodnevno prakticiramo na platformama poput npr. Instagrama. U svijetu gdje slika postaje kratkotrajna i površna, galerija može biti mjesto koje vraća autonomiju umjetničkom djelu.”
Ovakvim pristupom Galerija Turnac se profilira u kvalitetnog aktera i dio šireg mozaika kvarnersko-istarskih galerija u malim “burg” mjestima koje u takvom tehno-mentalnom ambijentu prožetom pitanjem smisla stvaranja i zasićenosti vizualnim takvu kriznost ublažavaju. Poslužit ćemo se mišlju konzervatora Thomasa Willa iz zapisa Određivanje granica, održavanje spomenika između kulture građenja i politike sjećanja: “Stari grad i spomenici sve više stječu ulogu simboličnih prostora koji kompenzacijski djeluju protiv gubitka prostorno definirane javnosti.”
Ono što je sada ključno prepoznati je da u Novom Vinodolskom suvremeni umjetnici imaju saveznika koji neće žonglirati sladoledima i napuhavati šlaufe, osim ako je i to dio kakvog značenjskog koncepta, a riječki performansi Milijane Babić s napuhanim flamingosima ispred luksuznog hotela (link) ukazuju da to također može biti zanimljiva praksa. Na tako atraktivnim mjestima kao što je stara frankopanska kula u moru jahtaša takve autonomije i pozicije umjetnosti su ključne. I tu ih treba braniti doista tvrđavom i sljedećih trideset godina.
Autor: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
