“Neobično da se do sada nismo upoznali, grad nije toliko velik”, govori mi Milijana Babić, umjetnica s riječkom adresom, dok mi se približava s ispruženom jednom rukom i drvenom stolicom u drugoj ruci u riječkom Art-kvartu Benčić. Iako se do razgovora nismo osobno poznavali, Milijanin rad na području performativnih umjetničkih praksi bio mi je poznat kao akcija i energija, određena slika i tekst koji kao komunikacija o performansu živi i pruža mu smisao. Jer performans i jest ljuštenje niza slojeva, iščitavanja smisla znakova, pokreta, riječi, predmeta (…), pa tako i tijekom pomalo spontanog upoznavanja sa stolicom u rukama. Milijanu ćemo u ovom razgovoru upoznati kroz većinu ključnih slojeva i značenja njenog rada, a povod svemu je izložba Pozdrav s Kostabele postavljena u riječkoj Galeriji O.K. do 28. rujna ove godine. Grad možda nije toliko velik, ali ispred njegovih visokih i tvrdih zgrada zaplutali su – plastični flamingosi.
► Najprije, Milijana kako si? I moram pitati, komentirati – napuhani flamingosi ispred gradilišta luksuznog hotela? To je genijalno. Pa kako ti je to palo na pamet? Tko nam taj vizual sada može maknuti ispred očiju… Prepuštaš nam samima da interpretiramo i vidimo ono što želimo u tom prizoru ili postoji interpretacija koja je tvoja i željena?
Milijana Babić: Da ostanemo u duhu tvojeg pitanja – osjećam se “ispuhano” nakon što je splasnulo svo uzbuđenje oko izložbe, kako to obično bude. Nemam baš ni neku kondiciju u pripremanju samostalnih izložbi za koje se produciraju novi radovi, a uvjeti u kojima radimo dodatno iscrpljuju. Ali flamingo koji je čekao svoj galerijski život i nama je bio inspiracija – govorim “nama”, jer smo izložbu iznijele kustosica Ksenija Orelj i ja.
Flamingo se u opisanom scenariju dogodio točno tako kako si se izrazio, “pao je na pamet” u trenutku kontemplacije, koja je bila site-specifična poput izvedbe. Ta slika koja čini osnovu rada Flamingo Party “ukazala” mi se dok sam joggirala šetnicom uz more koja vodi do plaže Kostabela i hotela u izgradnji, koji je to ljeto svojim dimenzijama manifestirao nadmoć nad svojom okolinom i nad nama. Tražila sam nešto vizualno jako da se može nositi s tim, a da koncepcijski pogura rad.
Nisam puno razmišljala o mogućim interpretacijama, kao ni o nekoj koja bi bila željena, čini mi se da sam samo “ispucala” tu sliku s nadom da će njezin naboj pronaći put do gledatelja. No trebalo bi se vratiti na umjetničku akciju koja nije imala publike, samo sudionike koji su iznutra doživjeli rad i izvođenjem postali njegov dio, čije bi interpretacije posebno bile vrijedne pažnje.
► Kakvi su dojmovi, osjećaji, reakcije nakon zaokruživanja tog procesa Pozdravom s Kostabele, izložbom u riječkoj Galeriji O.K.? Jesi li postigla željeni efekt?
Milijana Babić: Puna sam dojmova, rekla bih čak ganuta, jer se otvorenje izložbe pretvorilo u društveni događaj koji je za mene nadmašio pitanje samog postava. Iako je postav mišljen kao interaktivan, bila je ključna kustoska odluka da se rekviziti iz akcija hrabro unesu u galerijski prostor, suprotno meni bliskom načelu redukcije. Tako su se na otvorenju djeca igrala bagerom, kiperom i miješalicom za beton iz akcije Prvi red do mora, a napuhani flamingosi poslužili su i djeci i odraslima za njihove društvene rituale. Zbog specifičnog konteksta unutar kojeg djeluje Galerija O.K., mogli smo se zabavljati kao da smo u noćnom klubu a ne među “artefaktima”, i to je zaista bio doživljaj. DJ Sven puštao je glazbu dugo u noć.
U tom smislu postigla sam i više od željenog efekta. Izloženi radovi zasnivaju se na participativnim akcijama, izvedenim na Art Kampu Empeduja, koje između ostalog propituju mogućnost dobre zabave u distopijskom okruženju. Zbog velikog odaziva ljudi, od kojih neki još čuvaju svoje flamingose i suncobrane iz akcija, taj smo duh uspjeli oživjeti na otvorenju.
Zaokruživanje serije Kostabela mi je osim zadovoljstva donijelo i veliko olakšanje, dugo sam čekala na motivaciju za izvedbu završne akcije koja bi nas vratila tamo gdje smo počeli prije sedam godina, na plažu Kostabela, koja je od otvorenja hotela Hilton 2021. do danas ostala ograđena. Napokon cijela serija radova može biti predstavljena javnosti.
► U ranijem pitanju ne spominjem riječ “efekt” slučajno ili radi klišeja. Kako ih doživljavaš u kontekstu performativne umjetnosti? Očekuješ li neposrednu promjenu, utjecaj, promjenu vrijednosti i šire društvene stvarnosti? (Ovo je zapravo više kontemplativno pitanje o smislu rada u ovoj formi). Izjavila si nedavno u intervjuu objavljenom na artkvart.hr: “Neko moje vrijeme dubinskih preispitivanja smisla i besmisla umjetničkog angažmana.” Kako se nosiš s takvim trenucima? Mene osobno su procesi umjetne inteligencije prilično potaknuli na razmišljanje o ulogama bilo kojeg kreativnog rada jer kako je netko duhovito rekao “očekivali smo da će roboti prati rublje umjesto nas ne bismo li mi bili kreativni, a ne da umjesto nas pišu i rade pjesme”. Performansi imaju ipak tu vrstu otpornosti….
Milijana Babić: Tijelo kao medij briše granicu između života i umjetnosti, i u tom smislu njegov je potencijal beskonačan. No uvijek se iznova vraćamo na kraj 60-ih i početak 70-ih, kada je umjetnost performansa unutar tradicije likovnih umjetnosti doživjela svoj procvat, u kontekstu šire borbe za ljudska prava i promjenu vrijednosti koja je rezultirala konkretnim promjenama. Danas živimo u radikalno drugačijim vremenima čije postavke onemogućuju da se tako nešto ponovi, osim na mikrorazinama. Iako nemam očekivanja da će moj rad proizvesti efekt vidljive promjene, vjerujem da je kap u moru koje je nepredvidivo, da je važno sredstvo komunikacije.
Propitivanje smisla i besmisla umjetničkog rada je vrlo neugodan proces u kojem se nikad ne zna ishod. Zbog njegove isprepletenosti sa životom, jedno od nezaobilaznih pitanja jest: “tko sam ja ako nisam umjetnica?” Kada se to pretvori u unutarnji konflikt, vrijeme i razgovori pomažu mi da se u poimanju sebe otpetljam od umjetnosti, kako bi umjetnost mogla opet postati moj izbor. Mislim da razlog kontinuiranog ponovnog odabira ima veze s performativnim iskustvom koje je za mene neprocjenjivo, kao i saznanjem da je “kasno za odustajanje” (na što nas podsjeća rad Neli Ružić).
► Tvoj performans je, čini mi se, uvijek snažno prožet lokalnom zajednicom i, da tako kažem, njenim dubljim fenomenologijama. Koliko su tvoja umjetnost, projekti, kreativne konstrukcije, obilježeni željom za neposrednim angažmanom i promjenom? Nikako nisi izolirana ili imuna na stanja. Čini mi se da je aktualnost snažno prisutna, kao i jaka socijalna nota, posebno u vrijeme naše konzumerističke eksplozije 2000-ih, 2010-ih… Tvoji radovi Radni dan i Tražim posao imaju tu snažnu poruku, ali djeluju mi i kao vrlo dugotrajan i hrabar angažman na produkciji.
Milijana Babić: Nekako uvijek polazim od sebe, od osobnog iskustva, pa se i radovi razvijaju u smjeru umjetničkih intervencija u neposredno životno okruženje. Radi se o unutarnjoj potrebi, o nekoj vrsti moranja, da se izrazim i doprinesem javnom diskursu o temama koje su mi važne, koristeći se umjetničkim alatima koji ponekad oponašaju aktivističke (takozvani artivizam koji mi nije drag kao pojam).
Radovi koje spominješ bave se temom rada, kreću od pitanja umjetničkog rada a završavaju na pitanjima socijalne nepravde, nezaposlenosti, siromaštava. Tražim posao je zapravo jedan apsurdan rad utoliko što sam provela godinu i pol dana radeći nisko plaćene poslove u kojima sam se izložila iscrpljivanju i lošem tretmanu kao žene radnice, kako bih ukazala na problem neplaćenog umjetničkog rada. U to vrijeme natječaji za javne potrebe u RH nisu uključivali budžetnu kategoriju umjetničkog honorara, pa sam ovu dugotrajnu umjetničku akciju izvela “za svoju dušu”.
► Koliko se u svemu tome promijenila i mijenja pozicija žene, što je za tvoj rad posebno važno pitanje budući da se u njemu često dotičeš aktualnih konzervativnih i retrogradnih ugroza?
Milijana Babić: Serija radova objedinjena izložbom Zdravo Marijo, milosti puna (2016.) u produkciji Drugog mora nastala je u vremenu buktanja ultrakonzervativnih napada na ženska prava u Hrvatskoj, koji kako vidimo do danas ne jenjavaju, samo postaju “performativniji”. Rad 7 dana za ženu izveden je kao kontra-akcija katoličkoj pro-life inicijativi “40 dana za život“, pod motom “Molitvom za ženska prava“, u suradnji s Centrom za nenasilje i ljudska prava – SOS Rijeka i građankama i građanima Rijeke. Bio je to svojevrstan apel za zaštitu ženskih prava upućen državnim institucijama, u odbrojavanju do Međunarodnog dana žena. Drugi rad iz serije, Molitva Gospi, izveden je kao intervencija na oglasnim pločama u katoličkim crkvama u više hrvatskih gradova. Feministička molitva na tipičnoj pozadinskoj slici našla se u okruženju snažne crkvene propagande protiv “rodne ideologije” i vrlo brzo bila je uklanjana.
3. smjena za mene ima posebno značenje zbog konteksta EPK u kojem je nastala, na poziv Drugog mora, kao i suradnje s Centrom za ženske studije Rijeka. Tijekom istraživanja provedenog u salonima ljepote, za vrijeme izvođenja raznih tretmana, pitale smo žene u kakvom su odnosu sa svojim izgledom i koliko vremena, energije, novaca ulažu u njega. Na temelju prikupljenog materijala nastala je publikacija koja simulira ženski časopis, a koja je zaživjela kao podlistak u ženskom časopisu Gloria Glam. Iako smo kroz EPK uspjeli dobiti medijski prostor, u promociji tog broja časopisa umjetnički prilog bio je u potpunosti ignoriran. Podlistak prethodnog broja bio je posvećen “revolucijama” u plastičnoj kirurgiji, a u 3. smjeni, u rubrici Tajne ljepote mogli smo doznati kako žene na komplimente koje dobivaju nakon tretmana botoksom odgovaraju da su se dobro naspavale.
Spomenula bih još i svoje iskustvo modela, kada sam i sama dobivala komentare na promijenjeni izgled koje smo zabilježili u radu (“Ovdje izgledaš mlađe!“), kao i puni krug koji je rad napravio, vraćajući se u čekaonice salona u formi priloga ženskom časopisu.
► Moramo se dotaknuti promišljanja odnosa straha i performansa. Hrabrost obilježava performans na više razina – onom elementarnom jer često jer riječ o za društvo nekonvencionalnim trenucima i izvedbama u javnosti koja nešto slično ne očekuje ili ne želi. S druge pak strane, u slučaju jake poruke zasigurno postoji opasnost grube reakcije “moćnog”; nemali broj performansa završio je napadom na izvođača, ugrožavanjem karijere…. Kako se nosiš s time, kakvu vrstu mentalnog treninga i unutarnjeg monologa prolaziš?
Milijana Babić: Jako važno pitanje. Pogotovo danas kada imamo društvene mreže na kojima pojedinci, skriveni iza nekog profila, kao i ekstremističke skupine, mogu pozivati na “nabijanje na kolac” kada se netko dotakne njihovih “svetinja”, kao što je to nedavno bio slučaj s radom Tajči Čekada.
Jednom sam bila fizički napadnuta, tada sam za napadača bila radnica koja je u njegovu zgradu donosila reklamne materijale kojima se protivio, jednom verbalno zlostavljana od strane pijanog muškarca dok sam bila u ulozi konobarice. Nakon javnog predstavljanija rada Tražim posao (Mali salon, 2012., kustosica Ksenija Orelj), na vratima mi se pojavio poštar s opomenom pred tužbu, koju su mi smjestili neki drugi igrači s visokih pozicija vezano uz pitanje “autorskih prava”.
Molitelji inicijative “40 dana za život“ pojavili su se na otvorenju izložbe Zdravo Marijo, milosti puna u Galeriji Filodrammatica u Rijeci i nisu me puštali iz svojeg obruča. Prethodno su, tijekom akcije 7 dana za ženu, kada smo se susreli ispred ulaza u riječko rodilište, objavili našu fotografiju na svojoj Facebook stranici povezujući nas s đavlom, što je bilo više zanimljivo nego neugodno.
Rad koji bi mogao naštetiti mojoj “karijeri” nenajavljena je akcija Nevidljive, koju sam s Nadijom Mustapić, Nikom Rukavina, Tajči Čekada i Brankom Cvjetičanin izvela prilikom otvorenja izložbe Vidljive u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci prošle zime. Izložbu na kojoj su zastupljeni i naši radovi, na koju smo kritički reagirale, potpisuje pet velikih hrvatskih institucija. Da naš istup nije otvorio prostor za razgovor kakvog smo očekivale, govori i činjenica da se dogodila cenzura akcije prilikom službene objave fotografija s otvorenja na društvenim mrežama. Na otvorenje smo došle sa škartocima na glavi i infiltrirale se među publiku, no odabrane su fotografije na kojima se škartoci ne vide.
► A kada smo kod hrabrosti, tvoju biografiju obilježava za naš kontekst inverzna životna situacija: živjela si i školovala se u Južnoafričkoj Republici, da bi se potom vratila u Hrvatsku. Pritom je tvoj rad u Sloveniji igrao posebnu ulogu, zar ne?
Milijana Babić: Slovenija je poslužila kao most preko kojeg sam se vratila u Hrvatsku. Za moj povratak iz Južne Afrike, kao i daljnje usmjerenje, ključan je festival Mesto žensk, koji ostaje referentno mjesto u mom životu i radu. Moji prvi performativni radovi nastali su u produkciji festivala.
► Uz Sloveniju je vezan i Djedica iz 2004., koji je u tvojoj umjetničkoj praksi otvorio put prema izvođenju javnih performansa u ovoj regiji. Koliko mi je poznato, nedavno si ga izvela opet, ali ovoga puta s potpuno drugačijim reakcijama? Što ti to govori o ulozi performansa, a što o društvu?
Milijana Babić: Izvođenje performansa u vrijeme Božića 2004. godine u Ljubljani (Mesto žensk) i zatim u Rijeci (MMC Rijeka) proteklo je burno. Jedan prosjak me tjerao sa svojeg radnog mjesta kojeg sam okupirala, skupina vrtićke djece mi je pjevala pjesmu, policija je stigla nakon zaprimljene prijave i tražila moje dokumente, čistači ulica su se smijali, neki prolaznici htjeli su se fotografirati… Prošlog Božića, kada sam ponovo izvela rad u Ljubljani (Moderna Galerija), uglavnom nije bilo reakcija, ljudi su prolazili uneseni u svoje telefone, ili su gledali kroz mene. Neki su mi dodijelili sitniš ili čokoladicu, ali nije bilo humora.
Koga briga za Djeda Mraza kad danas svatko može biti Djeda Mraz na društvenim mrežama i kupiti si jeftini kostim u Lidlu, a u božićnoj sezoni koja jako dugo traje, prodavačice i konobari moraju nositi crvene kape na glavi kao dio radne uniforme. No ponovnu izvedbu performansa bilo je važno napraviti, što sam tek naknadno shvatila.
► Komunikacija performansa njegov je ravnopravan dio. Kako razvijaš svoju strategiju i koji izazovi se pokažu najvećima?
Milijana Babić: Najveći izazov je kako prenesti živo iskustvo u galeriju, što zapravo nije moguće, ali se u postprodukciji rada može dogoditi moment iznenađenja koji je jednako kreativan. Gledajući unazad, puno toga bih napravila drugačije – hoću reći, strategija je u razvoju.
► Sviđa mi se ulazak u temu starenja. Kako kaže stih pjesme Nobl “starenje je budućnost, budućnost je starenje”. U sklopu projekta Knjiga utjehe i radosti za svaki dan proizvodiš neke zanimljive trenutke suočavanja sa segmentima i fenomenima koji prate proces starenja žene. Kada možemo očekivati finale i naziru li se obrisi rezultata tog procesa?
Milijana Babić: Aha, starenje je i sadašnjost 🙂 Zatekle su me promjene vezane uz perimenopauzu, i sva silna pitanja rezultirala su pokretanjem umjetničkog istraživanja koje se provodi u suradnji s Galerijom Prozori – Knjižnice grada Zagreba, Gradskom knjižnicom Rijeka i etnologinjom dr. sc. Željkom Jelavić. Istraživanje se razvija sporo, onako kako je možda i bilo za očekivati s obzirom na osjetljivost teme. U našem društvu koje toliko štuje kult mladosti, nije društveno prihvatljivo biti “stara”, “ne-plodna”, “suha”. Istraživanjem bi htjele zabilježiti specifična iskustva žena povezana s tom stigmom, kao i praktična znanja koja bi se mogla objediniti u umjetničkoj knjizi koja funkcionira kao priručnik.
Početkom studenog u Galeriji Prozori planiramo diskurzivni program u kojem će sudjelovati i ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić. Samo istraživanje produljit ćemo do kraja zime, a finale očekujemo na samostalnoj izložbi u Galeriji Prozori krajem 2025.
► Klišejizirano pitanje, ali koje izvore, nove umjetnike, tradiciju (…) crpiš kao inspiraciju ili oblik snage? Koga posebno pratiš i izdvajaš na aktualnoj hrvatskoj i regionalnoj sceni?
Milijana Babić: Najviše učim od živih umjetnika s kojima mogu razgovarati. Pogotovo od kolegica umjetnica koje me inspiriraju svojim senzibilitetima, pristupima, hrabrošću, dosljednošću, upornošću, neovisno o njihovim praksama i generacijskom krugu.
► I za kraj, svakako zajednica. Djeluješ kao dio kruga na riječkoj Delti? Koliko su taj ambijent, zajednica, kreativci pomogli i obilježili tvoj rad? Rijeka je centar tvog života i rada; što očekuješ ili bi voljela doživjeti narednih godina u razvoju njene umjetničke estetike i ambicije? A naravno i osobne.
Milijana Babić: U Delti smo proveli deset godina, radeći, surađujući, družeći se, i taj osjećaj zajednice sa svim njezinim mijenama je neprocjenjiv. Trenutno smo okupljeni i oko traženja načina kako obilježiti tu brojku, i predstaviti Deltu javnosti.
Voljela bih da Delta može postojati i narednih deset godina, da mogu opstati i drugi sudionici, projekti i organizacije koji djeluju na riječkoj sceni i aktivno doprinose hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Voljela bih da riječki MMSU postane mjesto stvaranja i okupljanja zajednice. Da nam se dogodi neki novi uzlet i da ne moramo odlaziti iz ovog grada.
Hvala ti na inspirativnim pitanjima, hvala Vizkulturi.
Razgovarao: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
