Povodom prepoznatljivosti međunarodnih radionica Interakcije, odnosno istoimene platforme koja djeluje pri Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu te ovogodišnje izložbe kojom su radovi hrvatskih dizajnera predstavljeni na XXI. međunarodnoj izložbi Milanski trijenale, razgovarali smo s Ivicom Mitrovićem i Olegom Šuranom, kustosima navedene izložbe, dizajnerima i istraživačima koji već godinama rade na pozicioniranju Hrvatske i Splita na međunarodnoj sceni kritičkog i spekulativnog dizajna.
*Ivica Mitrović i Oleg Šuran
► Koja je razlika između diskurzivne, kritičke i spekulativne dizajnerske prakse?
Ivica Mitrović: Kritički i spekulativni dizajn su diskurzivne dizajnerske prakse koje nisu usmjerene rješavanju problema, nego postavljaju pitanja – propituju svijet u kojem živimo, ali i samu dizajnersku praksu. Možemo reći da spekulativna praksa ide korak dalje i nudi kritičke scenarije potencijalnih budućnosti, najčešće kroz dizajn fikcija, utemeljene u sadašnjosti i u kontekstu, a vodi se pitanjem „što ako?“ (what if?). Koristeći dizajn kao medij, ove praksa tjera na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave te može ponuditi alternative nužne današnjem svijetu. Spekulativni dizajn sondira moguće scenarije budućnosti i tjera nas da razmislimo koja je to željena budućnost, kakva je i kome pripada. Povijesne reference kritičke dizajnerske prakse vezane su uz radikalnu arhitektonsku i dizajnersku praksu 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća (posebno talijansku), a dijelom i uz kritičku praksu avangardne i neoavangardne umjetnosti. Posebnu inspiraciju nalaze u narativnosti i imaginarnim svjetovima karakterističnima za književnost i film, prije svega SF.
Oleg Šuran: Kroz propitivanje tehnološkog determinizma i razmišljanje o mogućim negativnim konzekvencama tehnološkog napretka, spekulativni dizajn nas pokušava učiniti aktivnim, a ne pasivnim recipijentima. U situaciji kada se teži tzv. „pametnim“ gradovima koji nužno uključuju nadzor i sigurnost, koji dovode u pitanje privatnost i vlasništvo osobnih podataka, a kod nas je taj proces tek u začetku, dizajn mora biti i diskurs i medij, a dizajner se mora uključiti u procese zajednice više negoli se baviti industrijom i formama.
Ivica Mitrović: Spekulativni dizajn je na određeni način kritika dizajnerske struke i nečeg što zovemo „zapadnjačka melankolija“, kada dizajneri proizvode ponovo novu tehnologiju ne bi li „riješili probleme“ otuđenosti koja je nastala zbog prije proizvedene tehnologije (opet od strane dizajnera). Stoga je iznimno važno propitivati tehnologiju prije njene domestifikacije, prije nego što postane neizbježni dio našeg svakodnevnog života, jer tehnologija nije nužno uvijek pozitivna i ne donosi nužno prosperitet (čemu nas je povijest mnogo puta naučila).
*Tradicionalni dizajn vs spekulativni dizajn
► Kome je namijenjen spekulativni dizajn? Je li on u svojoj srži hermetičan ili je pak demokratičan i dostupan i razumljiv široj publici? Koliko je za njegovo „čitanje“ važan kontekst?
Ivica Mitrović: Spekulativni dizajn namijenjen je širokoj publici, a njegov cilj je propitivanje odnosa između tehnologije, znanosti i ljudi (društva). Kao takav ne bi trebao zapasti u hermetičnost, koja se često događa umjetnosti, jer ipak barata jezikom koji je razumljiv široj publici, a djeluje kroz suvremene medije i pop kulturu. Primjerice, jedan od najpoznatijih primjera ovakve prakse „Audio Tooth Implant“ James Augera i Jimmya Loizeaua, iako kao potpuno spekulativni prototip, završio je na kraju na naslovnici časopisa Time kao jedna od najzanimljivijih inovacija godine i na taj način izazvao pravu lavinu komentara i rasprava o budućnosti tehnološki proširenih ljudskih tijela.
Oleg Šuran: Umjetnost najčešće spada u domenu hermetičnog, a dizajn je otvoren, iako ipak moraš imati određenu podlogu.
Ivica Mitrović: Kontekst je bitan za nastanak i razumijevanje spekulativnog dizajna. Najbolji radovi nastaju iz lokalnog konteksta koji najbolje poznaješ i u kojem možeš najbolje djelovati, a koji se sastoji od društvenih, ekonomskih i političkih datosti. Stoga i mi kroz naš osobni spekulativni dizajnerski rad nastojimo djelovati u lokalnom kontekstu, koji najbolje poznajemo (umjesto da se bavimo „velikim“ temama i najnovijim tehnologijama kojima ionako nemamo mogućnosti pristupa).
*Spekulativnost – post dizajnerksa praksa ili nova utopija? (katalog/reader, 2016)
► Izložba „Spekulativnost – post dizajnerska praksa ili nova utopija?”, koja je predstavljala Republiku Hrvatsku na XXI. Milanskom trijenalu, baš kao i prateći katalog, odnosno reader koji je popratio samu izložbu, istovremeno je presjek spekulativnog dizajna na nacionalnoj i globalnoj razini, iako sami navodite da ne postoji poseban pristup koji bi bio specifičan za „hrvatski“ spekulativni dizajn. U ovom slučaju kontekst zapravo odgovara konceptu (g)lokalnog?
Ivica Mitrović: Cilj izložbe bio je prikazati i kontekstualizirati relevantne suvremene spekulativne radove hrvatskih autora koji, iako često sami sebe tako ne nazivaju, ipak možemo reći da spadaju u područje spekulativnog dizajna. Hrvatska scena je mala i ne postoji specifični, hrvatski spekulativni dizajn. Radovi su nastali kao refleksija globalnog utjecaja, pristupa i metodologija, stoga se ova (iako) hrvatska selekcija može čitati kao pregled globalnih spekulativnih praksi. U radovima je moguće promatrati spekulativnost kroz nekoliko razina, tj. komponenata: disciplinu, specifični pristup ili školu, korištene metode i zastupljene teme. Izložba je imala izvrstan prijem u Milanu, a knjižica/reader koji smo izdali kao proširenje kataloga izložbe, u kojoj smo se bavili metodologijom same prakse, a u koju smo uključili dvadeset intervju s autorima, ali i s pozvanim vrhunskim ekspertima u ovom području, postala je pravi hit. Izložba je u listopadu postavljena i u Galeriji umjetnina u Splitu za vrijeme međunarodne radionice spekulativnog dizajna Interakcije 2016, povodom čega je kao svojevrsni spin-off spomenute knjižice organiziran i razgovor na temu uloge spekulativni dizajna u “stvarnom svijetu“. Za istim stolom okupili smo pionire spekulativne dizajnerske prakse, edukatore, praktikante, ali i kritičare danas prevladavajućih pristupa unutar iste: Jamesa Augera (bivšeg nastavnika na Designing Interactions odsjeku na Royal College of Art u Londonu, a danas na Madeira Interactive Technologies Institutu; suosnivača bloga Crap Futures), Demitriosa Kargotisa (iz dizajnerskog dvojca DashnDem iz Londona, suradnika na Goldsmiths, University of London i Birmingham City University), Pedra Oliveira i Luiza Prada (partnere dizajnerske istraživačke prakse A Parede, koja djeluje pri doktorskom studiju na Universität der Künste Berlin), Regine Debatty (utemeljiteljicu kultnog bloga we-make-money-not-art), Matta Warda (pročelnika Odsjeka za dizajn na Goldsmiths Sveučilištu u Londonu) i Mirka Balduccija (suosnivača talijanskog multidisciplinarnog laboratorija/mreže Nefula). Kritičari spekulativne prakse najčešće ističu da je ona danas dominantno „eurocentrična“, odnosno da nastupa iz pozicije zapadnog bijelog čovjeka te da je u fokusiranosti na estetiku i distopijske scenarije postala samodostatna i odvojena od stvarnog svijeta.
*Spekulativnost – post dizajnerksa praksa ili nova utopija? (XXI. Milanski trijenale, 2016)
► Ako funkcionira po principu „anything goes“, na koji način je uopće moguće vrednovati rezultate spekulativnog dizajna?
Oleg Šuran: Spekulativni dizajn ne funkcionira po principu gotovog toolkit seta. Zapravo ne postoji neka strogo definirana metodologija, praktički je sve legitimno ukoliko funkcionira u kontekstu. Stvar je stava, a ne seta pravila. Tako rezultat dizajnerskog procesa može biti objekt, video, gadget, fikcijski katalog, proizvod, performans, kampanja, izložba, skrivena kamera i drugo.
Ivica Mitrović: Samom metodologijom smo se sustavno počeli baviti u knjižici „Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu – Eutropija: studija slučaja” koju smo izdali povodom istoimene izložbe u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2015. godine (urednik je bio još i Marko Golub). Spekulativni dizajn se zapravo može vrednovati na temelju izazvane rasprave te razine i opsega generirane aktivacije kroz djelovanje. Naravno, nije lako procijeniti da li je rasprava potaknuta spekulativnim dizajnom rezultirala nečim konkretnim, primjerice direktnim aktivnostima nakon izlaska iz prostora galerije ili nakon interakcije s fikcijskim artefaktima. Međutim vjerujemo da kada dođe trenutak (možebitnog) ostvarenja nekih od scenarija koji su predviđeni spekulativnim pristupom, da će pojedinci i društvo biti pripremljeniji i spremniji za reakciju.
Oleg Šuran: Može se reći da je spekulativni dizajn vrijedan ukoliko je poslužio kao (uvjetno rečeno) alat za samoorganiziranje.
*City | Data | Future (Galerija Nova, Zagreb, 2015 / Galerija Muzeja grada Splita, Split, 2014)
► S obzirom da spekulativni dizajn (još uvijek) nije mainstream pristup, kako ste i kada došli u kontakt sa samim područjem i kako vam je pošlo za rukom da nešto što je izrazito suvremeno i aktualno na globalnoj razini uvrstite u kurikulum UMAS-a? Kakvu su ulogu imale brojne međunarodne radionice koje organizirate, a koje su Split pozicionirale kao žarište za kritički i spekulativni dizajn u široj regiji?
Ivica Mitrović: Sve je počelo je 2004. godine s projektom CONVIVIO, odnosno međunarodnom ljetnom školom koja se održala u Splitu na temu zajednica u tranziciji (Communities in transition). Još 2001. godine sudjelovao sam na ljetnoj školi u Ivrei kod Torinu na legendarnom Interaction Design Institute Ivrea i tada sam došao u kontakt s dizajnerskim praksama povezanim s novim tehnologijama (između ostalog i danas kultnim Arduino – open source projektom). Tada u Hrvatskoj nije bilo publike, a niti prevelike otvorenosti za nove prakse – stručni i javni kontekst nije bio senzibiliziran za drugačiji tip dizajna jer dizajn tada nije bio toliko vezan za tehnologiju, niti razmišljao dalje od računalnih zaslona. Danas je kritički i spekulativni dizajn dobio svoje mjesto, ušao je u standardni program i u nastavne sadržaje na UMAS-u, a svake godine održavamo i međunarodne studentske interdisciplinarne radionice. Na početku smo se bavili dizajnom interakcija koji je imao kritičku podlogu, a s vremenom smo se fokusirali temeljno na kritički i spekulativni dizajn. Zapravo smo prošli isti put kao i globalne nove dizajnerske prakse koje su upravo kroz dizajn interakcija, koji je bio fokusiran na tehnologiju, došli do kritičkog pa onda i spekulativnog diskursa. Danas su „Interakcije” zapravo neformalna platforma na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija u sklopu koje provodimo niz aktivnosti koje nadopunjuju obvezni obrazovni proces. Možemo se pohvaliti da je kroz ove aktivnosti prošlo preko 450 sudionika i sudionica iz cijelog svijeta, te da smo imali prilike ugostiti sjajne dizajnere i umjetnike, da spomenem samo neke od njih: već prije navedeni James Auger, zatim Tuur Van Balen, Nelly Ben Hayoun, Nicolas Nova, Liam Young, Noam Toran, Tobias Revell, Anab Jain i drugi. Voditelji radionica i predavači dolazili su s vrhunskih europskih ustanova, kao što su primjerice Royal Institute of Technology – KTH, Stockholm; School of Arts and Creative Industries, Edinburgh Napier University; Royal College of Art (RCA), London; Konstfack – University College of Arts, Crafts and Design, Stockholm; Swedish Interactive Institute; Goldsmiths, London; Geneva School of Arts and Design i drugih.
Oleg Šuran: Kao brucoš, 2007. godine sudjelovao sam na prvoj radionici Interakcija i tada sam prvi put stupio u kontakt s ovim područjem. Danas se kritički i spekulativni dizajn poučava kao obvezni kolegij na diplomskom studiju UMAS-a, a važno je napomenuti da on pruža metodologiju primjenjivu u bilo kojem području dizajna, ali i u arhitekturi, sociologiji, čak i inženjerstvu. Radionice, na kojima sada sudjelujem u ulozi organizatora i mentora, su stoga izrazito interdisciplinarno koncipirane. U početku su bile pozivne i namijenjene studentima u Hrvatskoj i užoj regiji s obzirom da smo jedini koji se sustavno bave ovim područjem, međutim ove godine smo imali otvoreni poziv i prijave su stizale i iz drugih krajeva Europe – u tom smjeru se planiramo i dalje širiti.
Ivica Mitrović: Postali smo i svojevrsni „izvozni“ proizvod, tako da smo organizirali radionice u Mariboru, Sarajevu, Cetinju, a u zadnje vrijeme surađujemo s udrugom Metamedij iz Pule. Važno je istaknuti i projekt UrbanIxD koji se financirao kroz program FP7, a u sklopu kojeg smo 2013. godine u Splitu imali veliku ljetnu školu koja je rezultirala izložbom „City | Data | Future – Interakcije u hibridnom urbanom prostoru”. Prezentirani radovi su se kritički kroz spekulativne scenarije bavili gradovima koji ubrzano postaju hibridi fizičkog okoliša i digitalne sfere podataka, a osim u Splitu izložba, koju smo donirali Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, bila je postavljena u Veneciji, Rijeci, Aarhusu, Copenhagenu, Ljubljani, Zagreb i Glasgowu.
*UrbanIxD ljetna škola (Split, 2013)
*Splitopia.tv (Interakcije 2012, Split) / Behind the Corner (Interakcije 2010, Split)
► Postoji li nešto po čemu je vaš pristup spekulativnom dizajnu poseban i utemeljen u kontekst u kojem djelujete?
Ivica Mitrović: Kao što smo već naveli, smatramo da spekulativna praksa može funkcionirati u „stvarnom svijetu“ samo ukoliko je „uronjena“ u lokalni kontekst i ukoliko se bavi lokalnom zajednicom. Dizajneri , ukoliko je moguće u participativnom procesu, zajedno s lokalnom zajednicom kreiraju potencijalne scenarije budućnosti koji detektiraju stanje, tj. otvaraju raspravu o sadašnjem trenutku u kojem se nalazimo. Stoga bi naš pristup opisao bih kao mediteranski, humanistički. S ruba Europe se možemo baviti refleksivnim i diskurzivnim praksama, koje uvijek promatramo u lokalnom kontekstu. Tako se primjerice u „Eutropiji” bavimo mediteranskim gradom budućnosti u kojem gradska uprava trguje osobnim podacima svojih stanovnika u zamjenu za ekonomsko blagostanje. Scenarij se bavi pojedincem, koji iako dobrovoljno pristaje na prikupljanje podataka ipak ima potrebe za trenutkom intime, bez tehnološkog nadzora. „Južnjačka utjeha” propituje nove današnje mrežne komunikacijske sustave, njihovu pouzdanost, ali i sustave ocjenjivanja (evaluacije) u lokalnom kontekstu mediteranske turističke destinacije. U trećem radu ove „mediteranske“ trilogije se planiramo baviti još jednom „velikom“ temom, automatizacijom, ali opet u kontekstu naše lokalne zajednice.
► I za kraj, koliko je spekulativna dizajnerska praksa donekle usporediva s poetikom SF-a, može li se popularna serija Black Mirror smatrati čistim spekulativnim dizajnom i kojoj temi će biti posvećene iduće Interakcije?
Oleg Šuran: Black Mirror nam je super stvar, jer ljudima napokon vrlo lako možemo objasniti čime se mi zapravo bavimo. To je sjajan primjer spekulativnog dizajna. Za razliku od SF scenarija, temelj spekulativnih fikcija je na stvarnoj znanosti i tehnologijama ili onima koji su vrlo vjerojatno mogući u bliskoj budućnosti, odnosno onima koji se upravo razvijaju i/ili nalaze svoj put prema komercijalno dostupnim proizvodima, a putem proizvoda i nama (korisnicima).
Ivica Mitrović: Moramo biti oprezni, jer kao što Naomi Klein navodi u jednom intervjuu, poplava distopijskih scenarija koja se danas događa u mainstream filmskoj i književnoj produkciji dovodi do toga da ljudi te scenarije počinju percipirati kao neizbježne, pa se pasiviziraju, umjesto da budu aktivni i da pokušaju kroz svoje djelovanje (profesionalno ili građansko) takve scenarije dovesti u pitanje i možda spriječiti. Čini mi se da se danas spekulativni dizajn nalazi na razmeđu između toga da postane Black Mirror moda (ili „đir“) i djelovanja da se odupre kritikama da se radi o još jednoj neokolonijalnoj praksi bez dodira sa „stvarnim svijetom“. Kao što smo i prije spomenuli, baš kao i naš osobni rad, iduće Interakcije baviti će se temom automatizacije kao jednim od top fenomena tehnološkog napretka koji će značajno utjecati na društvo i nas kao korisnike. Automatizaciju možemo promatrati na dvije razine: 1) kako će promijeniti naš svakodnevni život u komunikaciji sa strojevima (pametna sučelja, osobni asistenti, roboti i dr.) te 2) kako će utjecati na kompletno društveno uređenje (potpuna promjena strukture podjele rada i uloge ljudi u proizvodnom procesu). Radi se o iznimno izazovnoj budućnosti koja nas čeka, stoga nas posebno raduje istraživanje i scenariji na kojim ćemo raditi, gdje ćemo pokušati sagledati jedan dio mogućih dobrih, a još više upitnih tehnoloških scenarija budućnosti koje nam automatizacija donosi u vremenu ispred nas (u našem lokalnom kontekstu).
*Južnjačka utjeha (2016)
*Fjaka Party (Interakcije 2016, Split)
*Speculative NOW! (Spekulativni dizajn u “stvarnom svijetu”, 2016, Split) / Brainbleder (Interakcije 2012, Split)
*Aurora, the Aura City / Coordination of Urban Busy Areas (CUBA) / The Future Cloud is Buried / MoMi: Ministry of Misinformation (City | Data | Future, 2013)
Razgovarala: Antonija Eremut Erceg (sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Fotografije: Vizualni materijal iz arhive Interakcija (DVK) i UrbanIxD.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
