Kraj lipnja u Sisku obilježilo je održavanje novog umjetničkog festivala, koji za razliku od već poznatog željezarskog, tematizira umjetnost u javnom prostoru centra grada. Imena Re:Think, festival je u svojoj prvoj inkarnaciji održan pod palicom sisačke udruge Kult.com s Dahnom Prskalo kao producenticom i ovogodišnjeg suorganizatora Gradske galerije Striegl s veoma aktivnom Almom Trauber na mjestu umjetničke direktorice festivala.
Organizatorice kao cilj festivala navode koncepcijsko pristupanje redefiniciji javnog prostora grada Siska kroz medij street arta, kao i sve ostale artikulacijske oblike djelovanja koje ta scena obuhvaća. Kroz festivalske aktivnosti nastoje ukazati na novu i drugačiju sliku grada, ponuditi novi identitet te ukazati da Sisak ipak nije samo grad neiskorištenih i propalih potencijala, već grad koji te potencijale koristi.
Re:think nastavlja s aktivnostima nakon završetka izvedbenog dijela festivala i to kroz stvaranje virtualne baze festivala, koja bi zajedno s kartom činila vodič po muralima, a koja bi koristila i kao kritički osvrt na javni prostor Siska kroz neke od ovogodišnjih postulata koje navode: Re:Definicija i Re:Kontekstualizacija javnog prostora kao aktivnog društvenog aktera, Upisivanje vremena u prostor, Defiksiranje postojećih i reaktiviranje novih značenja u prostoru kojim se krećemo, Stvaranje nove spacijalizacije utemeljene na umjetnosti koja briše uvriježene granice između Umjetnosti i — Svakodnevnog života, Građenje novih sjećanja, Umjetnost koja upućuje na izravan susret i dijalog kao esencijalne stavke u svim ljudskim odnosima koje mogu riješiti sve potencijalne konflikte i pomoći da razumijemo sebe i druge.
Zaključimo da je sam program festivala hvalevrjedan i konkretan korak u jedan od mogućih načina promišljanja užeg centra Siska, koji nakon simptomatičnog propadanja industrije i gašenja funkcija naselja Caprag kao protuteže centru i nositelja policentričnog funkcioniranja grada, nije uspio izbjeći valu provincijalizacije života javnog prostora i afirmirati se kao kulturni i društveni, a ne samo formalni nositelj urbanosti.
*Lunar (fotografija Ljubomir Todorović)
KONTEKST NOVIH I NASLJEĐE POVIJESNIH MURALA
Izbor lokacija murala je također ovisio o nekoliko unaprijed dzadanih kriterija, uz nastojanje da se realizira svojevrsna street art ruta kroz grad. Ključni kriteriji za kreiranje rute bili su smještaj murala, bilo unutar stambenog naselja, lokacije koja uključuje veliki broj različitih interestnih i dobnih skupina, prostora koji više nemaju funkciju u svrhu redefiniranja njihovih potencijala, ili prostora s povijesnom ili bilo kakvom drugom kontekstualnom pričom. Prostori su se nastojali jednoliko rasporediti po čitavom gradu, kako bi postali nukleusi za daljnje akcije i artikuliranje određenih novih cjelina.
Murali sami po sebi u Sisku kao jednom prvenstveno industrijskom i trgovačkom gradu zapravo nisu novost, kao i njihova pretežita lokacija u gradskom centru i na njegovim rubovima. Ono što razlikuje postojeće i povijesne sisačke murale od novonastalih je činjenica da su dosadašnji murali u javnom prostoru grada bili, sukladno kontekstu, reklamno-propagandnog karaktera. Važnost tih murala sigurno ne leži u njihovoj kvaliteti koja u preživjelim primjercima ne nadmašuje lokalni reklamni standard dvadesetog stoljeća, već u njihovom simboličkom zančenju kao jednog od elemenata identiteta Siska kao industrijskog, trgovačkog i lučkog grada, identiteta koji u toj funkciji nije preživio kraj dvadesetog stoljeća, no u memoriji grada i dalje živi. Središnji takav mural je onaj tvornice Segestice uz željeznički kolodvor, koji je svojom crvenom blokovskom serifnom tipografijom, a i isključivo tipografskim tretmanom, najvrjedniji primjer formiranja identiteta prema javnom prostoru grada.
Nastavak prakse stvaranja murala, velikih akcija koje gradu vremenom stvaraju novu kvalitetu i identitet, pozitivan je pristup rješavanja problema identiteta grada i privremenog redefiniranja značenja prostora koji pomalo izmiču tokovima gradskog života. Iako su murali strateški dobro raspoređeni po gradu, neke mikrolokacijske odluke su radikalne, poput onih modernističkog mini-kompleksa nekadašnjeg Pionirca, danjašnjeg Kazališta 21 ili stambene zgrade galerijske tipologije arhitekta Ive Bartolića građene za radnike rafinerije. No rasprave o vrijednosti modernističke arhitekture ili njezinoj poslovičnoj nesposobnosti ispunjavanja uloga socijalizacije i napretka ostavimo po strani, pitanje koje se nameće tiče se samog pojma street arta.
IZMJEŠTANJE POKRETA
Recentni pomaci takozvanog street arta i grafiterske scene (dvije srodne, ali nastankom odvojene struje) prema formalizaciji kroz festivale; poput već tradicionalnog festivala Grafiti na gradele, izrade murala Mirona Milića u sklopu Design District Zagreb festivala (LINK), ili pak kroz suradnju s institucijama poput one koja je rezultirala odličnim muralom streetartistkinje OKO na bazi MSU-a, navode na pitanje da li u ovakvim slučajevima možemo više uopće govoriti o street artu?
Kompleksan pojam street arta možemo svesti na zajednički nazivnik likovnog izričaja koji komunicira neku vrstu protesta, bunta i poziva na kršenje kodova, bilo političkih, društvenih ili artističkih. Potreba da se takva poruka čim efektnije i jasnije artikulira neminovno vodi autora da reagira u javnom prostoru. Kontekst street arta, dakle, ne čini samo njegov smještaj “na ulici”, već i okolnosti u kojima i zbog kojih nastaje. Govoriti o street artu u kontekstu programskih umjetničkih akcija čini se nespojivim sa nekim njegovih osnovnih karakteristika – prvo, odvajanjem umjetničkog djela od osobe koja ga stvara, što je razlog korištenja pseudonima koji tvore zaseban kolektivni ili individualni identitet. Drugo, izvedbom djela javnom prostoru s onu stranu zakona, u uvjetima tajnosti i potrebe za vaninstitucionalnim izrazom. Možda je i najveća privlačnost street arta upravo u činjenici da se nakon nekoliko desetljeća prevlasti performativnih umjetnosti, uprvo zbog navedenih karakteristika u fokus ponovno vraća umjetničko djelo kao artefakt, a ne kao proces.
U tom svjetlu, jedino događanje koje možemo bez zadrške prozvati autohtonim streetartističkim eventom je periodička godišnja inkarnacija jednodnevne izložbe Trashwillsmash kolektiva, (LINK) koji zauzimanjem kontekstualno rubnih urbanih prostora i svojevrsnim bottom-up i gotovo antiautorskim pristupom, suvereno nosi epitet ključnog događaja domaće street art scene. No i u tom kontekstu je zanimljivo promotriti pomake koji se zadnjih godina javljaju u javnom prostoru, kao svojevrsna suprotnost trešvilsmešerskog prostupa, a to je pojava apstraktnog, nefiguralnog i tekstualnog interveniranja, pojava koje smo već pokrili poput najezde crnih točaka (LINK), bizarnih životnih poruka (LINK), kredom ispisane riječi ljubav. ili grafita Isus kojemu je čak bila posvećena i jedna izložba. Možemo li tu govoriti o autohtonom street artu, ili pomaku prema nečemu što bi se mogla nazvati siromašnom uličnom umjetnosti ili upotrijebiti neku od post- inačica, rano je govoriti, no ono što zasigurno možemo tvrditi je da sva ta djela nastaju u anonimnom, antiautorskom i antinstitucionalnom kontekstu koji je specifičan upravo za izvorni street art. Dok se OKO polako preselila u galerije, a Trashwillsmash dobio neformalni, ali definirani okvir eventa, novi radikalniji pristupi postepeno preuzimaju ulice.
RADOVI U SISAČKOM KONTEKSTU
Street art u prostoru Siska rijetka je, ali ne i nepoznata pojava. Periodično se javljaju i nestaju pokušaji uličnog izraza, mahom u vidu sprejanja pomoću šablona, no vjerovatno najzanimljiviji rad je bio prije desetak godin lociran na zidu uz Kupu, gotovo čitavom površinom prikazivao je nekakvu kljunoliku formu, stilom identičnu tadašnjem izričaju zagrebačkog autora Filija. S vremenom je rad nestao, a danas je na njegovom mjestu svježi mural Sloboda nastao u sklopu Re:Thinka. U kontestu najnovijeg vala apstraktnog street arta koji smo ranije spominjali, i Sisak ima svog predstavnika – anonimnog buntovnika koji bijelim sprejom sustavno iscrtava znak latinskog križa.
Re:Thinkova selekcija autora rezultirala je u raznolikim i zanimljivim ostvarenjima, od kojih bi valjalo posebno istaknuti pojedine radove. Mural Tifani Rubi smješten je nešto van centra u okruženju stambene četvrti, no čini se da upravo zbog svoje nadrealne sanjivosti i razigranosti upravo paše u takav pomalo tih i snen ambijent. Na nešto dinamičnijoj lokaciji prelaska stambene četvrti prema prostoru javnih sadržaja, staračkog, doma, bazena i vrtića, nailazimo na “Ciklus života” Ljubomira Todorovića, koji od svih radova najbolje komunicira sa društvenim i dobnim silnicama koje se presjecaju unutar konteksta u koji je smješten.
*Tifani Rubi (fotografija Omar Peco)
*Ljubomir Todorović (fotografija Lonac)
Rad Jane Danilović “Think, Change, Grow” apliciran na volumen današnjeg Kazališta 21, djeluje poput vraćene materijalizacije ili teksturiranja apstraktnog i bjelinom dematerijaliziranog kubusa tog modernističkog i nedovoljno valoriziranog arhitektonskog mini-kompleksa. Kao takav čini oštar i jak kontrast šutljivoj modernističkoj arhitekturi, čineći odnos koji je možda pre radikalan, no mural se otkriva tek obilaskom stražnje strane zdanja.
*Jana Danilović (fotografija Omar Peco)
Radovi Lunara i Lonca vjerovatno su najprezentniji tijekom kretanja gradom. Lunarova pozicija je iskoristila već godinama neugledan i neodržavan zid u samom centru grada iza zgrade bivše sinagoge, koloristički udahnuvši život u bljedunjav ambijent unutar koga nastaje. Lončev mural Off you go, pak slovi kao najveći u Hrvatskoj, a zauzima čitavu bočnu fasadu stambene zgrade u centru. Pomalo dogmatičan i konfekcijski odnos modernističkih arhitekata prema postojećem ambijentu rezultirao je bezbrojnim nizom slijepih fasada koje, čini se, sve ćešće provociraju oslikavanje njihovih plohi – praksa koja je po prostor i sliku grada daleko zdravija od iskorištavanja tih plohi za billboarde.
*Lonac (fotografija Silkfatblues Photo and Videography)
Kontekstom i žestinom dojmljiv je rad Robina Abramovića/Bambsyja, no iako je i on izveo dva murala, radije bih skrenuo pažnju radove u vidu na projekcije prikazane tokom noći. Redovito se baveći temom prava djece, Abramović smješta svoje projekcije u parku ispred doma kulture Kristalna kocka vedrine, modernističkog kina iz tridesetih godina, koje je tokom drugog svjetskog rada služilo kao ni manje, ni više, nego koncentracijski logor za djecu, mahom onu s Kozare koja su bila odvajana od svojih roditelja interniranih u Jasenovcu. U tišini sisačke noći, fasade parka okupirale su fotografije djece, ratne siročadi i logoraša, koje ne samo da podsjećaju na užase jednog neljudskog nauma, već i na današnju djecu koja su u groznim uvjetima prisiljena boraviti u izbjegličkim kampovima. Memorija tog nemilog nauma već je obilježena u neposrednoj blizini bivšeg logora spomenikom djeci-logorašima, kao i pejsažnim uređenjem groblja umrle djece autorice Milene Lah smještenim uz gradsko groblje. Ovakve jednostavne i izravne intervencije direktno upozoravaju da takve slike i ideje nisu relikt samo jednog vremena, već posljedica ekstrema koji se već opasno nadvija nad društvom.
*Bambsy (fotografija Robin Abramović)
VRIJEDNOST JAVNOG PROSTORA
Zanimljivo će biti promatrati daljni život ove prve serije murala, hoće li utjecati na slična samoinicirana djela, hoće li provocirati istraživanje novih prostora ili će pak postojeći ubrzo završiti kao žrtve tuđeg artističkog htjenja — to nam preostaje vidjeti i to u nadi da će re Re:Think inicijativa nastaviti i iduće godine u još odvažnijem formatu.
Najveća vrijednost Re:Thinkovog programa je upravo u tome što, bez obzira na polemiku radi li se ovdje o street artu ili kakvoj drugoj pojavi, ne samo da skreće pozornost na Sisak kao mjesto kreativne razmjene, već i na činjenicu da je ovo jedan od mnogih načina iskorištavanja prostornih resursa grada koji, nakon svoje intenzivne urbanizacije tokom prošlog stoljeća, u sadašnjem trenutku nema jasnu strategiju svog razvoja, pa time ni ideju što učiniti s prostornim resursom kojim obiluje.
Autor teksta: Sven Sorić / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku
fotografije: Re:Think Sisak 2016.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
