Nakon nedavnog razgovora s Vitrom Drinkovićem (1983., Zagreb) i Ivanom Tkalčić (1987., Sisak), u drugom intervjuu s ovogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar naše su sugovornice Jelena Lovrec (1989., Zagreb) i Lana Stojićević (1989., Šibenik). Podsjetimo, naše najvažnije nacionalno priznanje mladim likovnim umjetnicima/icama osnovao je 2002. Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu, a u lipnju će nagrada biti dodijeljena već dvadesetu godinu zaredom. O pobjedniku/ci odlučivat će peteročlani stručni žiri: Damir Sobota, Jasminka Babić, Michal Koleček, Neva Lukić i Chelsea Pierce. Nagrada Radoslav Putar dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, a laureat/kinja osvaja i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku, mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući koprivničkoj Galeriji S, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu te mjesto u žiriju iduće godine. Ime ovogodišnje dobitnice ili dobitnika saznat ćemo 17. lipnja, kada će u splitskom Salonu Galić biti otvorena izložba finalista.
*Jelena Lovrec
► U svojim se autorioničnim i naizgled ležernim umjetničkim radovima zapravo prilično ozbiljno baviš institucionalnom kritikom. Što se promijenilo u tvojem poimanju kulturnih institucija, galerijskog upravljanja i uopće stanja kulture od tvojih prvih radova koji su se bavili tom temom poput mail-arta O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima (2012.), zatim Želim biti k’o Berber (2016.) i Mein Kulturkampf (2017.) ?
Jelena Lovrec: Kritika jest baza većine mojih radova, no oni nikada ne ostaju samo na tome. Koristeći te nepovoljne situacije kao glavnu inspiraciju mojih radova, istražujem potencijalna “rješenja” i nove mehanizme djelovanja, nove modele komuniciranja tih problema. Mislim da činjenica da su ti radovi i dalje aktualni i da i dalje traju, daje najbolji odgovor na ovo pitanje.
*”Mein Kulturkampf”
► Tvoju umjetničku praksu obilježava dugo trajanje, zbog čega su na tvojim izložbama često izloženi artefakti nekog vremena, događaja ili njegova dokumentacija. Kako je to odredilo proces tvog umjetničkog stvaranja, kako ono počinje, kako se razvija i najzad završava? Kako funkcioniraš u kontekstu suvremene kulturne produkcije čije tržište zahtijeva minimalno vrijeme za realizaciju nekog rada?
Jelena Lovrec: Već sam koncept rada i njegova dinamika zadaje i diktira tempo odnosno vremenski period realizacije. Ako je riječ o participativnom radu, onda u čitav proces treba ukalkulirati i dinamiku života sudionika, te razne okolne faktore, gdje ne ovisi uvijek sve samo o mom angažmanu i entuzijazmu. Trenutno radim kuharicu od 365 recepata s 1 jajetom, a recepte kreiraju i rade umjetnici. Bitan dio ovog rada predstavlja i zajednički doručak, pa je jasno da će mi trebati jednako toliko jutara da se projekt završi, a svjesna sam da će trajati i duže. S druge strane, rad Until Tomorrow kojeg ću za nekoliko dana predstaviti u galeriji Kranjčar, datumski je uvjetovan, s jasnim početkom i krajem, u kojem sam sa sestrom koja živi u Chicagu snimala video dnevnik unutar godine dana, ona dokumentirajući zalaske, a ja izlaske sunca, koji se, zahvaljujući vremenskoj razlici između dva kontinenta, u ljetnom solsticiju dešavaju istovremeno. Međutim, osim tih tipičnih work-in-progress radova, u nekim mojim projektima sam proces postaje rad, a faza realizacije nikada ne prestaje…
Nema žurbe.
*”Until Tomorrow”
► Već spomenutim radovima dugog trajanja Želim biti k’o Berber (2016.) i Mein Kulturkampf (2017.) kraj se zapravo niti ne nazire. Kako ti radovi danas žive? Jesu li tvoji radovi doista ispunili domove ljudi na isti način kao oni Mersada Berbera? Kupuješ li i dalje kvadratne metre kulture i planiraš li neke daljnje akcije s njima? Kako doživljavaš tu direktnu interaktivnost koju donose takve strategije umjetničkog djelovanja?
Jelena Lovrec: Direktna i neposredna interakcija ono je što me najviše interesira – postaviti ljude u nove situacije i ponuditi im uloge koje sa sobom nose nove, obostrane odgovornosti. Možda se to najbolje očituje u radu Mein Kulturkampf koji njeguje koncept socijalne skulpture.
Oba rada zamišljena su bez završetka, a ja ih od milja nazivam cjeloživotnim. Ipak, svaki od njih ima svoje male završetke, etape, određene stupnjeve razvoja. Rad Mein Kulturkampf etapno je podijeljen na 3 dijela (potraga za kvadratom, kupovina kvadrata, otvaranje kvadrata), a brojčano je definiran županijama, odnosno brojem 21, dok se beskonačnost manifestira i predviđa kroz buduće susrete i kolaboracije, intervencije na tim “osvojenim” područjima. Kvadrate još uvijek kupujem, a najčešći problemi na koje nailazim vezani su uz nesređene vlasničke papire, ničiju zemlju (čest slučaj u Hrvatskoj) ili pak strah od podijele vlasništva, budući da bi se svaki kvadrat trebao upisati u zemljišne knjige. No, i ti “neostvareni” ili “neuspjeli” kvadrati, jednako su bitan dio ovog rada, koji mu također određuju smjer… Jedna od dražih anegdota dogodila se u Istarskoj županiji u okolici Pazina kada sam biciklom tragala za potencijalnim kvadratom. Putem sam upoznala jednu obitelj koja mi nije mogla prodati zemljište, upravo zbog neriješenih vlasničkih papira, ali se zainteresirala za temu pa me ugostila na ručku gdje smo još dugo za stolom raspravljali o umjetnosti. Iako višesatno druženje nije završilo kupnjom kvadrata, nego slaganjem drva za ogrjev, ostvaren je dijalog koji je glavni cilj mojih istraživanja. U budućnosti, kada se sve tri etape ovog rada završe, na 21 platformi odvijat će se beskonačne umjetničke akcije, čak i rezidencije, sve s ciljem kulturne revitalizacije tih istih područja.
Želim bit’ k’o Berber svoju beskonačnost ostvaruje tako što od svakog poklonjenog/udomljenog rada stvara novi, te se uz pomoć sudionika, točnije Obdarenika, konstantno multiplicira.. I tako u nedogled. Na taj način, ovaj se projekt sastoji uvijek od jednakog broja radova – njih 80, onoliko koliko ih je prvotno udomljeno na uličnoj akciji 2016. godine. Svaki novonastali rad dokumentacija je one prethodne akcije, pa u sebi sadrži informacije i podatke onog prethodnog, a samim time i prvog, izvornog rada s kojim je sve započelo. Stvaraju se tako neke “nevidljive” veze među Obdarenicima, koji zapravo, udomljavaju jedni druge..
Projekt uskoro kreće u svoju četvrtu iteraciju, odnosno započinje četvrtu rundu, a svatko tko se želi uključiti, može već 13. 6. udomiti jedan od preostalih radova iz treće runde koje izlažem u sklopu programa Performing Ilica, na Britancu. Što se tiče zastupljenosti u usporedbi s Berberom, mogu potvrditi da su u samo 4 godine moji radovi ušli u 192 kućanstva… A broj i dalje raste…
*”Želim bit’ ko Berber”
► Osvajanje nagrade Radoslav Putar omogućuje dvomjesečnu rezidenciju u New Yorku. Kakvo je tvoje iskustvo boravaka na umjetničkim rezidencijama i što bi za tebe značilo ovakvo iskustvo?
Jelena Lovrec: Dosad sam boravila samo na jednoj rezidenciji u Düsseldorfu, u organizaciji Atelijera Žitnjak u sklopu programa međunarodne umjetničke razmjene Zagreb/Düsseldorf. Mislim da su rezidencijalna iskustva veoma bitna prvenstveno za bolje razumijevanje vlastitog rada i konteksta u kojem on nastaje. Kada imaš priliku predstaviti se u drugom okruženju, na drugom jeziku, stvari postaju čišće i jasnije. Nezamjenjivo iskustvo. Uz to, mjesec-dva osigurana ti je egzistencija, radni prostor i pružena ti je prilika da se čitavo vrijeme nesputano baviš svojim radom..
Kada bih otišla u New York, prvo bih snimila zoru s Empire State Buildinga, a potom za doručak pojela jaje na američki način… Rezidencija u New Yorku divna je prilika koju će, vjerujem, tko god da je dobije, iskoristiti najbolje što može, jer smo sada u tim kreativno zrelim godinama… Zrelim k’o (velika) jabuka.
*”Kuharica Eggo”
► Kojim ćeš se radovima predstaviti na nadolazećoj izložbi u Splitu? Planiraš li i ondje izvoditi umjetničke akcije?
Jelena Lovrec: Trenutno sam u začetku novog projekta koji se zove MUSAKA. Riječ je o kulinarskom projektu koji putem tradicionalnog formata kuharice predstavlja kulturni, politički i društveni složenac naše zajednice, odnosno tri marginalne skupine našeg društva. MUSAKA je svezak od tri kuharice, od kojih ću na izložbi u Splitu predstaviti prvu u nizu – kuharicu EGGO, koju sam već spominjala u jednom od prethodnih pitanja. EGGO kuharica sakupit će 365 umjetničkih recepata od samo jednog jaja, te koristeći popularni reklamni slogan “svako jutro jedno jaje…” osvijestiti da je svakodnevna konzumacija kulture jednako bitna za zdravlje društva. Uz to jedno jaje svatko od umjetnika smije koristiti do tri dodatna sastojka u kreiranju vlastitog jela, koje mi potom priprema za doručak.
Kako je riječ o kuhanju, svoj dio galerijskog prostora pretvorit ću u kuhinju, gdje će za vrijeme trajanja izložbe splitski umjetnici moći svratiti na doručak i predstaviti se putem svojeg recepta od jednog jaja.
*Lana Stojićević / foto: Goran Radošević
► Za nagradu Radoslav Putar prethodno si bila nominirana 2015. godine. Što se od tog vremena promijenilo u tvom umjetničkom djelovanju?
Lana Stojićević: Te godine sam se prvi put prijavila na natječaj za Nagradu Radoslav Putar, a sudjelovanje u Finalu 2015. mi je bilo jedno od prvih bitnih izlagačkih iskustava. Izlagala sam rad Crno brdo, moj prvi ozbiljniji projekt koji je nastao izvan fakultetskog okruženja, pomoću kojeg sam shvatila kakav me pristup umjetnosti zanima. Realizirala sam ga potaknuta osobnim iskustvom, tj. činjenicom da sam živjela pored bivše Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku tijekom problematične sanacije njena potencijalno opasnog otpada. U procesu istraživanja, fokus projekta sam prebacila na selo Biljane Donje u zaleđu Zadra, gdje je nasuto brdo otpada te šibenske tvornice. Mislim da se suštinski pristup konceptu nije značajno mijenjao, kao i način na koji biram teme koje su gotovo uvijek inspirirane lokalnim kontekstom Dalmacije. Moji interesi su se proširili i na neki način isprofilirali, a u međuvremenu sam radovima zatrpala pristojan dio životnog prostora.
*”Crno brdo”
► Iako si završila slikarstvo, tvoj rad karakterizira transmedijalna praksa u kojoj često posežeš za kazališnim elementima kao što su elaborirani kostimi i scenografije ili arhitektonske makete kojima postižeš dojam travestije. Što pronalaziš u tim formama umjetničkog izraza što te potiče da njima oblikuješ svoje radove?
Lana Stojićević: Diplomirala sam slikarstvo jer je taj studij bio najbliži onome što sam željela raditi, a to su samostalni umjetnički projekti potaknuti vlastitim interesima. Moj primarni interes su teme, odnosno koncepti nastali istraživanjem određenih tema, a pomoću medija pokušavam optimalno materijalizirati (i nadograditi) određeni koncept. Zbog toga se ne želim ograničavati jer bih si time uskratila mogućnost bogatstva asocijacija koje raznoliki mediji i materijali omogućavaju. Naravno, nekim se medijima češće vraćam iz prostog razloga jer su mi najzanimljiviji i najzabavniji.
Kako nerijetko odabirem teme koje već sadrže određenu dozu bizarnosti, smatram da ih mogu najbolje iskomunicirati ako ih učinim još bizarnijima. Site-specific kostime izrađujem za potrebe insceniranih serija fotografija i oni uvijek nastaju kao reakcija na odabrani prostor i temu rada. Ubacivanje kostima na lokacije koje su već same po sebi intrigantne ili fascinantne, djeluje kao svojevrsni okidač imaginarnog narativa.
Arhitektura koja danas nastaje, kao i ona koja danas propada, može nam mnogo toga reći o suvremenom društvu. Zato su česta tema mojih radova razni prostorni fenomeni i problemi. Na neki način hakiram medij stručne i utilitarne arhitektonske makete s namjerom da imaginiram potencijalne stvarnosti neke postojeće građevine ili propitujem mogućnosti neizvedive ili utopijske arhitekture.
► U svojoj umjetničkoj praksi ukazuješ na različite posljedice konzumerističkog društva, neplanskog urbanizma i divlje gradnje te problematiziraš odnos arhitekture i krajolika. Apartmanizacija obale samo je jedna od ključnih tema kojima se baviš. U vremenu u kojemu je turizam jedna od djelatnosti koja stagnira, kako vidiš daljnju preobrazbu slike gradova na obali?
Lana Stojićević: Novonastala situacija je svakako krhkost takvog sustava učinila vidljivijom te je uzrokovala brojne štete. Međutim, bojim se da je pretjerani masovni turizam samo privremeno prigušen ili pauziran, tako da pretpostavljam da će se, čim okolnosti to dozvole, taj proces nastaviti odvijati ranije utabanim stazama.
Odobravanje nekontroliranog i neplanskog urbanizma putem procesa legalizacije bespravno izgrađenih objekata (taj proces već i u nazivu zvuči potpuno apsurdno) učinilo je nepopravljivu štetu prostoru. Morali bismo pronaći balans između suvremenog razvoja i očuvanja povijesnih ambijenata, što nije lagano, ali smatram da je moguće. Prostorno artikulirani privatni interesi pomalo istiskuju one javne, a recentni potresi ogolili su strašnu činjenicu – nekvalitetna gradnja, koja je građena mimo propisa i zakona, nije samo estetsko, već i etičko pitanje.
*”Kad ne dime tvornički dimnjaci”
► U svojim si se radovima bavila šibenskom Tvornicom elektroda i ferolegura, postindustrijskim krajolicima, ali i uopće postindustrijskim društvom i procesima u koje je zahvaćeno. Uz to, tvoji radovi progovaraju širokoj publici koju nerijetko uključuješ u svoj umjetnički proces. Gledaš li na svoj rad u tom pogledu kao aktivistički?
Lana Stojićević: U širem smislu, svaki rad koji se bavi određenim društvenim problemima ili fenomenima, s namjerom da iskomunicira određeni stav ili poruku, može biti shvaćen kao aktivistički. Međutim, mislim da mojim radovima aktivizam nije primarno obilježje. Trudim se zadržati neki balans između toga da zadovoljim vlastite kriterije struke, ali i da netko kome vizualna umjetnost nije u fokusu interesa, može dovoljno toga iščitati iz mojih radova.
Participativan pristup koristila sam onda kada je to bilo bitno za rad, s namjerom da prikupim, prezentiram javnosti i sačuvam određena osobna iskustva. Izuzetno bitan dio ranije spomenutog rada Crno brdo je zvučni zapis razgovora sa Živkom iz sela Biljane Donje, kojem su brdo industrijskog otpada nasuli u susjedstvo, a koji taj nevjerojatan slučaj postavlja u puno širi društveni okvir. Rad Kad ne dime tvornički dimnjaci je nastao u produkciji umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon koja stavlja naglasak na participativne projekte u javnom i socijalnom prostoru. Pored audio vodiča bivših radnika po terenu nekadašnje šibenske tvornice TEF, ključni dio projekta su novine koje su nastale po uzoru na originalni tvornički informativni list. Najbitniji dio sadržaja čine iskustva, sjećanja i stavovi bivših radnika.
U projekt Sunny Side, u kojem pomoću fotografija oponašam filmski narativ, na neki način sam uključila Oju Kodar, suradnicu i partnericu Orsona Wellesa, koja je svojim pismom dala vrlo bitan sloj radu.
*”Sunny Side”
► Što bi za tebe značilo osvajanje nagrade Radoslav Putar, kao i dvomjesečna rezidencija u New Yorku koja slijedi? Kojim se radovima planiraš predstaviti na izložbi finalista u Splitu?
Lana Stojićević: Vjerujem da će se većina onih koji prate vizualnu umjetnost i povijest ove Nagrade, složiti da je ulazak u finale bitna potvrda struke, dok je osvajanje nagrade dodatak koji je često rezultat minimalnih nijansi među finalistima. To bi zasigurno bilo vrijedno i jedinstveno iskustvo, napredak u strukovnom smislu, ali trenutačno sam fokusirana na samu izložbu.
Planiram izložiti moj najkompleksniji rad koji je nastao u periodu koji natječaj obuhvaća, dakle, zadnjih godinu i pol. Rad Betonicus se nadovezuje na moj interes za raznolike arhitektonske scenografske strategije koje su korištene u javnom prostoru, poput pokušaja postizanja iluzije pomoću lažnih kamenih neotradicijskih fasada. Proces rada je započeo istraživanjem skladišta scenografija i kostima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, kao i opće povijesti kazališta, scenografije i kostimografije, a završio osmišljavanjem tragedije o betonskom stupu koji sanjari o tome da je svoj antički izvornik. Okidač ideje bio je scenografski princip izmjene materijala i reprezentacije u kontekstu neostilova. Time se arhitektura može povezati s kazalištem jer neostil glumi ono što nije, ulazi u ulogu povijesnog stila koji oponaša. Praizvedbu smještam na Peristil, koji svako ljeto postaje kazališna pozornica, pa tako maketa scenografije imaginarne tragedije na neki način postaje i maketa devastiranog Peristila. A možda bude i nekih iznenađenja…
*”Betonicus”
*”Betonicus” / foto: Žaklina Antonijević
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Jeleni Lovrec i Lani Stojićević na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
